Get Adobe Flash player

Usred talijanaško-talijanske porečke sabornice, 21. kolovoza 1883., svoje izlaganje nastavio je na hrvatskomu jeziku

 
 
Matko Laginja rodio se u Klani na Kastavšćini 10. kolovoza 1852. godine, ponijevši iz roditeljskog doma, živu svijest o pripadnosti hrvatskom narodu i hrvatskom jeziku. Na to se dograđuje školovanje u hrvatskoj gimnaziji u Rijeci i presudan utjecaj njegova profesora Jelačića, pravaša. Osnovnu je školu pohađao u rodnome mjestu u Kastvu, a 1871. završio je Kraljevsku riječku gimnaziju. Potom je u Zagrebu i Grazu studirao pravo. Godine 1880. bio je općinski tajnik u Kastvu, a od 1881. odvjetnički pripravnik u Voloskom. U Grazu je 1885. doktorirao pravo te se 1890. osamostalio kao odvjetnik i postao član odvjetničke komore u Trstu.
http://www.istrapedia.hr/files/images/term_1548583099_1.jpg
Od 1890. do 1915. živio je u Puli, gdje je imao i odvjetnički ured. Kao hrvatski preporoditelj u Istri zalagao se za neovisnost hrvatskih seljaka od talijanskih veleposjednika i trgovaca. Bio je na čelu zadružnog pokreta, koji je osnovao niz kreditnih zadruga (posujilnica), kao i gospodarsko-potrošačkih zadruga. U njegovoj je odvjetničkoj pisarnici svoje djelovanje 1891. započela Istarska posujilnica u Puli, najveći hrvatski novčarski zavod u Istri, kojemu je Laginja dugo godina bio na čelu. Na zamolbu talijanskih seljaka 1899. utemeljio je posujilnicu i u Vodnjanu. Gospodarska neovisnost i zadružno organiziranje na selu utjecali su na izražavanje vlastite političke volje seljaka na državnim, pokrajinskim i općinskim izborima. Sa svojim je suradnicima Laginja 1903. u Puli utemeljio Gospodarsku svezu za Istru, savez istarskih zadruga. Osim toga, bio je tajnik Družbe sv. Ćirila i Metoda i u Puli je vodio tiskaru „Laginja i suradnici“, u kojoj je tiskana „Naša sloga“.
 
Matko  Laginja bio pravnik, i dok su istarski preporoditelji starijeg naraštaja, među njima i J. Dobrila, bili naklonjeni „slovinskoj“ i jugoslavenskoj ideji pod utjecajem J. J. Strossmayera, dotle pravaš Laginja u pjesmi Istranom odmah istupa s hrvatskim imenom, jasno govoreći o hrvatskim zemljama i hrvatskom jeziku ovako:
 
Ovo drugo kuda okom gledaš,
I odonud dokud si vidio,
Sve do Drine vode valovite,
Preko Save do Dunaja hladna,
I prek mora cijela Dalmacija;
Sve te zemlje jednoga su roda
Koj’ govori jezikom hrvatskim,
Kojim nas je odhranila majka.
Od svih hrvatskih zemalja – nastavlja Laginja – jedino je „zemlja istrijanska“ jadna.
U njoj je „težka prokletija“ jer „čeljad talijanska“ i „Njemčija stara“ „sve čine u
tuđem jeziku“. Stoga on zaključuje:
A kad narod svog jezika nejma,
Onda narod svog obilježja nejma...
(I. Zoričić, Matko Laginja i hrvatski jezik u Istri, Jezik)
 
Značenje materinskog jezika kao temeljnoga nacionalnog obilježja utkano je u cijelu pjesmu. To je bio put kojim je Matko Laginja išao  do kraja života. Obilato je osvjedočen i u brojnim javnim istupima i kasnijim djelima. Matko  Laginja bio je pravnik ,upravni službenik, odvjetnik, urednik, novinar, tiskar, književnik, pravni povjesnik, glumac, režiser, gospodarstvenik, parlamentarni zastupnik, skupljač narodnoga blaga, hrvatski ban! Ipak, znatnije se isticao na trima područjima: kao političar, književnik i pisac pravnih spisa. Najmanje istraženo područje njegova života je jezično područje. A ostao je poznat po istupu u Poreču kada je 21. kolovoza 1883. usred talijanaško-talijanske porečke sabornice, kada je Laginja zatražio riječ, izišao za govornicu i započeo svoje izlaganje na talijanskome, da bi odmah zatim nastavio na hrvatskom jeziku, što je u ono vrijeme za većinu sabornika bilo nezamislivo. U sabornici se smjesta digla velika graja, čuli su se povici, većim dijelom podrugljivi i uvrjedljivi, pa je zasjedanje prekinuto. Glas o tome brzo se proširio po Poreču, na ulici se okupila skupina gnjevnih građana pred kojom je Laginja morao bježati i skrivati se. Sve se pročulo do Beča, čime se Laginja kao vješt odvjetnik kasnije služio u svojim političkim istupima.
 
Jezičnu stranu Laginjina rada možemo promatrati kao: prvo, stanje u hrvatskom jeziku uopće, a u Istri posebno i, drugo, Laginjin jezik, onakav kakav je ostao osvjedočen u njegovim tekstovima i kakav je izravno ucrtan u njegovim mislima o hrvatskom jeziku. Međutim, odmah valja reći da ovomu drugom: Laginjinu jeziku u objavljenim književnim i drugim djelima, valja pristupiti s oprezom. Naime, i Laginjin su izvorni jezik, uostalom kao i jezik brojnih drugih hrvatskih književnika devetnaestoga stoljeća, priređivači i nakladnici mijenjali i prilagođivali jezičnim i pravopisnim normama svoga vremena. Poznato da je Matko Laginja prvi put istupio u javni život kao književnik, točnije kao pjesnik, kada je još kao riječki gimnazijalac 1869. godine objavio podužu deseteračku pjesmu pod nazivom Istranom u kalendaru Istran za 1870., u prvom glasilu na hrvatskom jeziku za istarske Hrvate što je tiskano u Trstu. Kasnije je ta pjesma u više navrata pretiskavana, jer – kako je već davno opaženo – „svojim tonom i tematikom trasira put gotovo cjelokupnoj kasnije nastaloj preporodnoj književnosti u Istri“.
 
Na drugoj strani u Istri toga vremena većina je življa nepismena, u svom materinskom jeziku čuva i prenosi jedino tradicije usmenoga narodnoga stvaralaštva, a od djela koja su vrlo popularna u narodu tu je Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskog i naročito molitvenik Jurja Dobrile Otče budi volja tvoja. Sam će Laginja u Istarskim pričicama, koje su objavljivane u Šenoinu Viencu 1879. i 1880. godine, stanje narodne svijesti u Istri opisati ovako: "Riječ je o tome da se središnja austrijska vlast u drugoj polovici devetnaestog stoljeća često opirala uvođenju hrvatskog jezika u službenu uporabu u Istri, uz talijanski, tobože stoga što istarski Hrvati nemaju jedan jezik već se služe veoma različitim govorima." Osim toga, Laginja dosta sigurno za ono doba poznaje istarski jezični mozaik, i to njegov hrvatski i talijanski dio. U trinaestoj pričici on spominje „dva glavna plemena“: hrvatsko i talijansko i najprije govori o talijanskom: „Talijani nisu svi jednoga koriena... Mnogi su čisti Mlečići... mnogi su valjda starosjedioci, osobito stanovnici Vodnjana (Dignano) i Bala (Valle)... Pribrojimo... i Rumunje istarske k tomu plemenu. Rumunji (Vlahi, Vlasi, Čiči kako jih naš puk zove) još govore tim jezikom samo na dvih mjestih: na čičkoj visini u Žejanah i izpod Učke u Šušnjevici“, a ovako sudi o hrvatskim govorima u Istri: „Ako ćeš drobno dieliti, tri su grane Hrvata u Istri... povrh Kastva na Trst, pak preko Buzešćine do nad Piran kajkavci; izpod njih do pod Žminj cielom širinom Istre čakavci, a dolje k Puli štokavci.“
 
Matko  Laginja je u svim svojim radovima iskazao živo zanimanje za jezik, točnije za hrvatski jezik u Istri, ali u širem kulturnom i društvenom okviru. Polazeći od samih temelja jezične kulture, poradio je i perom i djelom na buđenju zatomljene svijesti u najširim narodnim slojevima o vlastitom jeziku i identitetu. Putovao je po različitim krajevima, osluškivao i bilježio živi govor i poticao je druge do to isto čine i oni. Naslućivao je kakva je uloga jezika u književnom djelu i svjedočio da pojam hrvatski jezik uključuje ne samo književni jezik, već i njegove narodne govore. Na taj je način pripremao tlo za mlađe naraštaje (Matu Balotu, Zvanu Črnju i dr.) i njihove istraživačka i stvaralačka djela.
 
U vrijeme kada je živio u Puli, izgrađen je niz zgrada prema trgu Portarata, među kojima je i zgrada u kojoj je radio dr. Matko Laginja. U ovom je dijelu zgrade 1900. godine rođen i dr. Fran Mihaljević, liječnik i znanstvenik, osnivač suvremene infektologije u Hrvatskoj, koji je umro 1975. godine o čemu svjedoči spomen ploča. Odvjetnik Laginja angažirao se na osnivanju Družbe Ćirila i Metoda 1893. godine, sudjelovao u organiziranju Istarske posujilnice 1891. godine i Narodnog doma 1908. godine, koje su moćno djelovale na pokretanje, okupljanje i prosvjećivanje hrvatskih ljudi u Puli. Od 1883. godine Laginja je bio hrvatski zastupnik u Pokrajinskom saboru Istre u Poreču, a od 1891. do 1918. bio je zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču, u kojima je mnogo činio za svoje glasače. Laginja je iz Pule otišao u Zagreb u svibnju 1915., u sklopu opće evakuacije puljskog kotara zbog ulaska Italije u rat protiv dojučerašnjih saveznika Austro-Ugarske i Njemačke. U vrijeme raspada Carevine 1918. bio je član Narodnog vijeća SHS-a u Zagrebu i član privremene Narodne skupštine Kraljevine SHS-a 1919. i 1920. godine, a 1920. i ban Hrvatske i Slavonije. Izabran u Ustavotvornu skupštinu, napušta je 1921. s još desetoricom zastupnika, te se povlači iz političkog života. Umro je  u Zagrebu 18. ožujka 1930. godine.
 
Doba političke borbe u Puli kao glavnom središtu austrougarske ratne mornarice kojoj je Matko Laginja dao snažan osobni pečat, bilo je, po Baloti, doba narodne borbe pulskih i istarskih Hrvata za svoja ljudska i građanska prava zakonitim sredstvima. Tim su se putem otvarale hrvatske škole, osvajala općinska vlast, osnivale kreditne zadruge, vodila borba za uporabu vlastitog jezika u općini, kotaru i na sudu te osvajala mjesta u Istarskom pokrajinskom saboru i u Zemaljskom bečkom parlamentu. Iako je Pula, po sastavu stanovnika bila kozmopolitska, austrijski, talijanski i hrvatski narod, kao tri glavne i jezično različite skupine, u zadnjim desetljećima austrougarskog doba, živjele su svaka svojim društvenim, narodnim, političkim i kulturnim životom. Sigurno je svaka od njih utjecala na druge dvije i svaka od njih imala svoje ideale, koji su išle čak i izvan ove državne zajednice. Austro-Ugarska kao konglomerat naroda nije u sebi imala unutarnje, društvene, ekonomske i kulturne snage međusobno ih zbližiti, pa i Puljani, toga doba, nisu smisao svoga života mogli uzajamno pomiriti, što je u sebi nosilo trajne klice razdora.
 
Dr. Matko Laginja bio je svjetska osoba i jedan od prvih školovanih hrvatskih ljudi u Istri, bio je za ravnopravnu suradnju Hrvata i Talijana u gradu, što je, ponekad, davalo pozitivne rezultate. On je svojom inteligencijom i karakterom, mirnoćom i uravnoteženošću, nesebičnošću i poštenjem priskrbio poštovanje sunarodnjaka, ali i pulskih Talijana te posebno austrougarskih čelnika. Zbog svog neumornog rada i zalaganja za preporod istarskih Hrvata, dr. Matko Laginja dobio je častan naziv "oca Istre".
 

Lili Benčik

Među dubrovačkim komunistima bio je veći postotak Srba, ima dosta Jugoslavena (orjunaša i sokola), nešto malo masona

 
 
U travnju 1941. Jozo Lujak pomaže autoru knjige Mati Jakšiću (Dubrovnik 1941., sjećanja, Prosveta, Beograd, 1966.) da bude telefonist jugovojske za Dubrovnik, što je važan pristup informacijama. Dana 17. travnja neki rezervisti među kojima i Lujak (str. 130.) spalili su strogo povjerljiv arhiv, naročito onaj koja se odnosila na evidenciju komunista. Isto je učinila i policija, tj. komandant žandarmerije. (str. 12.) Jozo Lujak zarobljen u Prvom svjetskom ratu na ruskoj fronti, kasnije se pridružio "jugoslavenskim" dragovoljcima u Odesi. Je li tamo već postao komunist? Je li morao u Odesi upoznati čuvenoga masona, crnorukaša i komunista Božana Simića koji je vodio vojne poslove u Odesi, bio obavještajac povezan kako sa komunistima tako i sa rojalistima.
http://slobodnahercegovina.com/wp-content/uploads/2019/04/0100.jpg
Kao sudac u kraljevini Lujak se nije bavio politikom, ali je bio visoko poštovan među jugonacionalistima i jako se zauzimao za komuniste koje je često uspijevao osloboditi zbog manjka dokaza ili grješke u proceduri, tj. pravnom postupku. Uoči ulaska partizana u Dubrovnik umire njegovan od časnih sestara; odbija se pred smrt ispovjediti. Nunzio Detoni (Talijan, fašist) pustio je Lujaka iz zatvora jer su veliki prijatelji iz djetinjstva. Po Jakšiću Lujak je jedan od čelnih ljudi partije u našem Gradu. Lujak je Jakšiću kazao da bi on Detonija kao sudac osudio na smrt, bez obzira kakav je Detoni čovjek (dobar ili loš), jer predstavlja fašizam koji je našem narodu nanio veliko zlo. Detoniju je fer ponuđeno da promijeni stranu,on je to odbio i pri kraju rata je umoren.
 
Uopće autor pokazuje (barem u knjizi) ideološku krutost i nepomirljivost prema protivnicima, za njega je Jugoslavija svetinja nad svetinjama, prema vjeri osjeća odbojnost (jedino ga osoba o. Ćirila Duhovića oduševljava), i kritizira taktiziranje HSS-a i zahvalnost Srba talijanskom okupatoru, pri tome zaboravlja da ni partija ne diže ustanak do napada Njemačke na SSSR 22. lipnja.
 
Zar se može osuđivati četnike za suradnju s Talijanima a istodobno biti u ratnom vihoru eksponent ruskoga komunizma koji je bio krvav i ideološki zaslijepljen. Ali što znače fanaticima komunističkim i fašističkim  ljudski životi i materijalna dobra? Već po dolasku Talijana jedan od četničkih vođa Jevđević paradira po Stradunu zaštićen karabinjerima. Njegov plan je bio, uz pomoć Talijana, spojiti područja naseljena Srbima u Hercegovini i Dalmaciji u jednu poludržavu. Jakšić je zamjerio ruskoj emigrantici Sofiji Dluska što je u društvu kazala da je okupator ostavio narodu suviše slobode, što se vidi po tome da je odvjetnik Jakšić kao komunist još na slobodi. Talijani su 8. 5. 1941. uhitili 8 jugonacionalista, ali su (po autoru) s njima dobro postupali. Dolazi do uhićenja skupine Dubrovčana komunista i Mata Jakšića (u lipnju?), u sarajevskom zatvoru Hasan kuli Pavelićev povjerenik Petković (pravi trgovac i kameleon) im dopušta duhan, dopisivanje i hranu izvana.
 
Od tiskovina uznici smiju čitati samo službena glasila (je li samo ustaška?) i Kuran, prijevod ef. Čauševića. (valjda i Bibliju?) Mato sakriva mornarski nož u rubu hlača, u zatvoru upoznaje buduću suprugu Paulu Zon (židovskoga podrijetla). Kroz isti zatvor prošao je mladi Crnogorac s urednom putovnicom na ime Milana Jovanovića iz Crmnice, student. Vlasti ga propuštaju u Crnu Goru; zapravo se radi o partizanskom generalu Peku Dapčeviću. (str. 75.) (kolosalno, tako im je i Kosta Nađ ušao u Zagreb!)
 
Gestapo je spriječio ubijanje Dubrovčana u sarajevskom zatvoru (pa tako i Jakšića) koje su željeli izvesti neki nadobudni dubrovački ustaše. Zvonimir Dulčić (strijeljan u Fojnici 1944. zbog pomaganja partizanima) vadi Mata iz bolnice jer ga je prijavio vrtlar a po danu leži kao bolestan, dok noću šeta s bolničarkama i agitira za komunizam. Doglavnik Jozo Sunarić (smijenjen i nestao u kolovozu 1941.) se našao u neugodnosti, jer po Jakšiću je njegov sin u dosluhu sa šefom policije Mayerbergerom bio potkupljivan od zatvorenika i nalazio se u čistom sukobu interesa. Jozo Sunarić "nestaje" u kolovozu 1941., njegova karijera je kratko trajala. Zanimljivo je da je savjetovao prijestolonasljedniku Franzu Ferdinandu da ne dolazi u Sarajevo 1914.
 
Sastaje se Jakšić po izlasku iz zatvora s Kurbegovićem, kasnijim ministrom u NDH. (preko veze Meha Šahinagića) Talijanske vlasti opstruiraju NDH, potpomažu četnički pokret, institucijom "pertinenata", tj. izuzećem od mobilizacije i sudskoga gonjenja ljudi koji su imali pretka talijanskog državljanina ili se osjećaju Talijani dodatno onemogućavaju djelovanje naše vojne hunte. Vrlo plastično opisuje autor talijansku taktiku i startegiju "divide et impera". U Dubrovniku se ilegalci sastaju u Jakšićevoj kući, Marko Marojica dolazi kao vrtlar, ostali kao građevinski radnici. (spora gradnja) Radnik Vekić koristi magazin u središtu grada za spremanje ratnoga i sanitetskoga materijala, a Marko Marojica iz lijevoga krila HSS-a ga doprema u Hercegovinu kod Jovana Pamučine. Prema Jakšiću su Marojicu ubili četnici u ožujku 1944., ali to je malo vjerojatno, jer on ne bi izašao iza kuće razgovarati s nepoznatim ili sebi opasnim ljudima. Prema tvrdnji Kazimira Rajčevića Marojicu je likvidirala partija zbog neposluha.
 
Početkom 1942. od direktora podružnice Hermann Goering Werke (tj. Škoda) je Jakšić isposlovao 2 teška mitraljeza, dvije legitimacije, 200.000 kuna pomoći, i da im inženjeri (svi su bili Česi) izrade 4 paklena stroja, koja je Jakšić želio aktivirati kad se okupe fašisti u dubrovačkom teatru. (to nije ostvareno) U dobavljanju ogromne količine lijekova pomagao je uz veliki rizik otac Cvijeto Jareb, farmaceut koji nakon rata napušta Crkvu i oblači civilku. Među dubrovačkim komunistima značajno je veći postotak Srba, ima dosta Jugoslavena (orjunaša i sokola), nešto malo masona. Preteže radnička klasa, ali ima i obrazovanih ljudi. Jakšić navodi samo 15 članova KP u Dubrovniku 1941?!
 
Mato Jakšić kasnije je predstavnik Jugoslavije u El Shattu 1944. (uglavnom zbjeg Dalmatinaca), te jugoslavenski ambasador - što je i logično, radi se o odvjetniku koji tečno govori strane jezike i posjeduje socijalnu inteligenciju. Po njegovoj knjizi je dijelom snimljen partizanski film o ratnom Dubrovniku autora L.Z.-a. Veliki broj građanskih osoba spomenutih u njegovoj knjizi (o. Bernard Sokol, Marijan Blažić, Goeszl, o. Toma Tomašić, dr. Baldo Poković itd.) su imale malu ili neznatnu krivicu, te su nemilosrdno smaknute  na otoku Daksi 1944. godine. Sokol je smaknut u Orebiću utapljanjem. Pokušaji Jakšićevi da u otvorenom razgovoru pridobije advokata Balda Pokovića (ubijen na Daksi 1944., dobar vjernik i čovjek) te vođu HSS-a Roka Mišetića nisu urodili nikakvim rezultatima. Zanimljivo je da je Poković bio vladin povjerenik NDH za Srpsku banku, koja je izgleda htjela kapital prebaciti iz NDH u Napulj. Čelni ljudi te banke su ubijeni od strane vlasti NDH, osim Stijepa Muratija i Nikše Račete.
 
Rat nikad nije crno bijel, katastrofalan postupak partizana prema splitskom gradonačelniku Tartagli, iskreno dugogodišnje prijateljstvo odvjetnika Save Besarovića iz Sarajeva i poglavnika, pa i sustavno komunističko ubijanje svećenika (i pravoslavnih!) pokazuju da su crni ponekad i sivi i bijeli, a crveni da su raznobojni, tj. tutti colori!
 

Teo Trostmann

Suradnja Talijana i četnika Srba protiv Hrvata

 
 
Mario Roatta (Modena, 1887.- Rim1968.) bio je Mussolinijev generali zapovjednik talijanskih snaga tijekom Drugog svjetskog ratau dijelovima Slovenije i Hrvatske koje je Italija oduzela Jugoslaviji i priključila svojem državnom teritoriju, te na području NDH. U vojnoj službi od 1906. godine, Prvi svjetski rat je završio u činu pukovnika. 1927. - 1931. godine službuje kao vojni ataše pri veleposlanstvu Italije u Varšavi. Nakon zapovijedanja pješačkom pukovnijom 1930. - 1934. imenovan je za zapovjednika talijanske vojne obavještajne službe. Uz tu funkciju, od 1936. godine je zapovjednik talijanskih dobrovoljačkih trupa (Corpo Truppe Volontarie, vojna sila s oko 50.000 pripadnika predvođenih talijanskim vojnim časnicima i opremljenima ratnim zrakoplovima, topništvom, tenkovima i drugom teškom mehanizacijom dobivenom od talijanske vojske) koje su se borile uz monarhiste u Španjolskom građanskom ratu. Mussolini ga smjenjuje nakon što su snage pod Roattinim zapovjedništvom u ožujku 1937. godine pretrpjele značajan poraz kod Guadalajare.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/3/3e/Mario_Roatta2.jpg/280px-Mario_Roatta2.jpg
Mario Roatta
 
Od 1939. godine je talijanski vojni ataše na najznačajnijem mjestu: kod glavnog saveznika u Berlinu. Od 24. ožujka 1941. do siječnja 1942. godine je načelnik glavnog stožera talijanske vojske - tj. obnašao je najvažniju dužnost koju vojni časnik uopće može preuzeti. Nakon toga je imenovan zapovjednikom talijanske vojske na području Slovenije (sa sjedištem u Ljubljani), da bi 18. ožujka 1941. godine bio imenovan zapovjednikom 2. armije talijanske vojske - naslijedivši na tom mjestu generala Vittorija Ambrosija - koja je kontrolirana na području NDH.
 
U Jugoslaviji je general Roatta bio zapovjednik višeg zapovjedništva talijanske vojske za Sloveniju i Dalmaciju. Sporazumom Roata-Pavelić 19. lipnja 1942. godine vlasti NDH su priznale legitimitet tzv. Antikomunističke dobrovoljačke milicije koju su do tada već organizirale talijanske vojne snage pod Roattinim zapovjedništvom: posrijedi su zapravo bile četničke postrojbe čiju su formiranje talijanske snage podupirale čak i prije nego što su komunisti nakon napada Njemačke i Italije na SSSR uopće i počeli organizirati partizanske snage, te koje su na području pod talijanskom okupacijom djelovale i u vrijeme kada je pristup vojnih snaga NDH na ta područja bio potpuno zabranjen.
 
Mario Roata bio je zapovjednik talijanskih snaga u četvrtoj ofenzivi protiv NOVJ 1943. godine. »Pod talijanskim zapovjedništvom ima 19.000 četnika grupiranih u bande. Od ovih: — 3000 duž željezničke pruge OgulinVrhovine, — 8000 između Gračaca i Knina, - 8000 u Hercegovini.«(Izvješće talijanskog generala Roatte njemačkom generalu Alexanderu Löhru od 3. siječnja 1943.)
 
Nakon što se nisu ispunila očekivanja talijanskih fašista da će ustaše pretvoriti Hrvatsku u područje pod potpunom i trajnom talijanskom dominacijom - zemlju s kraljem Talijanom, koja jedva da ima pristup moru i koja ne smije držati mornaricu, te koja mora plaćati Italiji troškove vlastite okupacije - te su Rimski ugovori izazvali ogorčenje i bijes hrvatskog naroda i čak samih ustaša, talijanske okupacijske vlasti na čelu s Roattom su poduzele sve što su mogle da podrže nezadovoljstvo Srba u svojoj okupacijskoj zoni (zapadno od linije Karlovac - Mostar) i zaštite srpske pobunjenike od aktivnosti oružništva i domobranstva NDH. Prije kraja 1941. godine Roatta posve zabranjuje ulazak vojnih snaga NDH zapadno od Karlovac - Mostar; situaciju gdje su Talijani podupirali pobunu Srba koriste hrvatski komunisti, koji osloncem na područja pretežno nastanjena Srbima s vremenom razvijaju sve jaču partizansku borbu protiv Talijana. Za razliku od partizana, četnici predano surađuju s Talijanima, kao "protukomunistička milicija", te od talijanske vojske primaju znatnu potporu u oružju, hrani i novcu. General Roatta je talijanski stav prema NDH jezgrovito izrazio rekavši da je bilo "pogrješno da se stvara država koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji".
 
Na sastanku 10. siječnja 1942. godine - pred Antom Pavelićem i njemačkim generalom E. Gleise von Horstenauom - sam Roatta izvješćuje njemačke saveznike da drži pod svojim zapovjedništvom 3.000 četnika kod Plaškog i Vrhovina, 8.000 kod Knina (među kojima 3.000 iz Hercegovine) i u Hercegovini 8.000, tj. ukupno 19.000 četnika. Inače se Roatta nekoliko dana ranije kleo dužnosnicima NDH da pod svojom kontrolom ima svega 1.500 četnika. Roatta je na sastanku najavio da će "morati" na teritoriju NDH upotrijebiti i dio od 20.000 četnika kojima zapovijeda na području Crne Gore, i čiji broj namjerava povećati za daljnjih 10.000. Čak i pred Nijemcima, Roatta je propustio napomenuti da među četnicima koje on raspoređuje po NDH već djeluje Zlatiborski četnički odred, doveden iz same Srbije. U travnju 1942. godine izvješćuje izaslanik njemačkog ministra vanjskih poslova u Zagrebu dr. Edmund Veesenmayer, kako Italija očito nije zainteresirana za sređenu i nezavisnu Hrvatsku, te da ona svim sredstvima pokušava što brže stvoriti stanje koje će NDH trajno onemogućiti život.
 
Kraj rata na čelu gubitničke talijanske vojske
 
Petoga veljače 1943. godine imenovan je zapovjednikom talijanske 6. armije na Siciliji; 1. lipnja iste godine za načelnika glavnog stožera talijanske kopnene vojske. Nakon što 25. lipnja 1943. vrh fašističke partije i kralj svrgavaju Mussolinija, Roatta je efektivno drugi čovjek u glavnom stožeru i povjerena mu je zadaća organiziranja obrane glavnog grada, kraljevskog dvora i središnjih tijela vlasti. Premda zapovijeda još uvijek velikom vojskom, ne uspijeva spriječiti Nijemce da nakon kapitulacije Italije pred Saveznicima 3. rujna 1943. godine okupiraju pretežni dio Italije, čak niti organizirati bilo kakav otpor. Talijanske vojne snage, kojima Roatta nije slao nikakve zapovijedi (neke od njih se ipak upuštaju u borbu a njemačkim agresorom) ubrzo se posve dezintegriraju: Nijemci uspijevaju zarobiti oko 700.000 talijanskih vojnika (mnogi drugi su se razbježali na sve strane): stotinjak tisuća ih pristaje nastaviti ratovanje na njemačkoj strani, a ostali su kao ratni zarobljenici odvedeni na prisilni rad u Njemačku. Poslije se branio da navodno nije mogao tijekom noći u kojoj su otpočele agresivne aktivnosti Nijemaca pronaći predsjednika vlade Badoglija da mu supotpiše naredbu vojsci da brani državu. Monarhija ga 1944. godine optužuje zbog kriminalnog nemara da organizira čak niti obranu glavnog grada Rima i da čestito zarati s Nijemcima dok mu u pomoć ne priskoče Amerikanci i Britanci koji u Mediteranu imaju iznimno moćne vojne snage - propust koji je omogućio dvogodišnji razorni rat na talijanskom tlu 1943. - 1945. godine i efektivnu podjelu države uslijed osnivanja Mussolinijeve Talijanske Socijalne Republike. Roatta se sklanja u Španjolsku. Sudska presuda na kaznu zatvora ukida se 1949. godine, u vrijeme kada politika nastoji pomiriti ili barem pacificirati sve dijelove društva koji su protiv zavođenja komunističke vladavine u Italiji (što je 1949. godine izgledalo mogućim) - tako i one kojima se nekoliko godina ranije činilo posve normalnim da ne brane zemlju od njemačke okupacije.
Ratni zločini
 
General Roata je često izdavao naloge za uništavanje stanovništva na okupiranim područjima. Naročito je okrutna zapovijed za vrijeme »zimske operacije« od 16. siječnja 1943. kojim se nalaže da pripadnici talijanske vojske ubiju svakog stanovnika kojega nađu na području operacija, bez obzira na to ima li ima oružja ili nema ("ubiti svakog građanina"). Roatta dalje zapovijeda da se sve muške osobe koje se nađu izvan područja operacija, od petnaeste godine naviše, upute u sabirne logore, a sve kuće koje izgledaju sumnjivo zbog veze s partizanima, unište. Kao posljedica ove zapovijedi generala Marija Roatte uništena su mnoga naselja i poubijane su tisuće nevinog stanovništva diljem Hrvatske u Dalmaciji, Lici, Kordunu i Gorskom Kotaru.
 
Pod Roattinim zapovijedanjem, talijanski okupatori su osnovali koncentracijski logor Kampor na otoku Rabu, u kojem je od gladi i zaraznih bolesti umrlo preko 4.000 zatvorenika. Talijansko korištenje četnika za borbu protiv partizana na područjima nastanjenima Hrvatima, također je omogućilo razne ratne zločine, poput Pokolja u Rami 1942. godine. (h.f.)

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Ponedjeljak, 21/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1225 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević