Get Adobe Flash player

U zatvoru godine 1972.

 
 
Te jeseni [1972.], a da to nikom nije bilo jasno zašto, Tito je oborio i srpsko rukovodstvo i to kolektivno. Prilikom unutrašnjih partijskih svađa, kad je Tito pokušao uvjeriti ljude oko sebe kako je njihovo bezrazložno uklanjanje nužnost koju hoće i shvaća samo njegov samoupravni genij, Koča Popović je skočio i povikao: 'Ti si diktator, ti si Neron! Ja ne želim više s tobom surađivati!' Nakon toga Tito je tri puta potegnuo dim iz 'Kube' i - otpuhnuo. Jesen je u Gradiški vrijeme bilo kolektivnog harakirija bilo umnoženih samoubojstava. Nekako u vrijeme mog dolaska u logor dva osuđenika su se polila zapaljivom tekućinom, pa se spalili živi. Neki Vukalović se je prejeo slanine i - umro. U sobi 26 na IV. odjelu zbio se jedan čisto biblijski događaj: neki nesretni Zagorac, koji je došao na robiju zbog ubojstva žene, imao je teške krize savjesti. Kivan na svoju desnu ruku koja mu je u kući ostavila dvije nezbrinute djevojčice, on ju je odsjekao na banseku [tračnoj strojnoj pili]. Kad je tako sakat shvatio da se na taj način ništa ne rješava, postao je pometač u svojoj sobi. Jedne jesenske večeri dugo je šutio i čekao pušeći cigaretu za cigaretom. Ušao je u mali prostor gdje stoji kibla i tamo se objesio.
http://www.viktimologija.com.hr/images/listop2016/Mirko-Vidovic.jpg
Osuđenici su zvali stražu. Staža je pod prozorom upitala da li je već obješen. Na odgovor da visi, straža im je rekla da treba tako i ostati dok se ne svane, pa da komisija dođe na uviđaj. I osuđenici su osam sati sjedili pokraj obješenog čovjeka. U međuvremenu, čekajući da svane, okrali su obješenoga. I cigarete iz džepova. Nešto kao parabola o vrapcima i mrtvom golubu. To je Gradiška. Te jeseni nastalo je i svakodnevno pendrečenje. Straža više nije očekivala ni da ima valjan povod za to. Jednostavno smo dobili dojam da svaki dan na svakom odjelu radi psihološkog pritiska mora biti izbatinano nekoliko robijaša. Politički osuđenici još su bili pošteđivani od batina. Ali nas je zato neprestano pozivao preodgojiteljski kolegij, ispitivao nas za svaku, pa i izmišljenu sitnicu da bi nam izmjerili puls i provjerili bar pretpostavke. Tako sam i sam početkom prosinca bio dugo ispitivan zbog toga što sam se pred televizijom nasmiješio kad je Meša Selimović govorio o sarajevskoj bivšoj Gradskoj vijećnici i rekao da prodika k'o pravi hadžija [hodočasnik]. […] Mi smo s tim saznanjem živjeli u logoru, znali smo da naša patnja nikad neće naići na dostojno razumijevanje, ali nismo mogli postupati drukčije od načina na koji smo postupali, kao da uopće nismo bili ignorirani. Sad kad o svemu tome razmišljam kao slobodan čovjek i izvan opasnosti da se tamo vratim, ne mogu shvatiti otkud smo crpili toliku hrabrost i toliku energiju. […]
 
Kroz vrata ne uđe stražar, nego onaj glomazni robijaš što nadzire ćelije i dijeli hranu. Ime mu je Drago, iz Podravine je i osuđen je na dvadeset godina zbog toga što je hladnokrvno ubio dva čovjeka za novac. Taj plaćeni ubojica poznat je bio po bestijalnoj hladnokrvnosti i cinizmu. Poput njegova prethodnika Marka Kozarca bio je strah i trepet logora. […] Ljudski jauci i krici su najprodorniji podvečer, osobito nakon zvona za povečerje. Kad se ugasi ona hladna svjetlost lampe među okrečenim bijelim zidovima pod kojima na prljavom i trulom podu tinja čovjekov sin nejači i od svog vlastitog straha. Hladan kao sibirska pustoš. Tu, u toj sredini izgubio sam svoj dotadašnji identitet. I s njim moju vjeru u Zapad. Više ništa i nikad neće moći vratiti me u moju nekadašnju osobu. U tom teroru kao u nemilosrdnoj studeni duše izgorjeli su cvjetovi svih mojih iluzija. I mojih mladićkih osjećaja rascvjetalih u dvoranama zapadnih dvoraca i ladanja, pred onim mnoštvom umjetnina što ih u duši nosimo kao dragocjeni goblen pričina života. […] U toku čitavog dana u samici dobije se polovica od onog jedinog obroka koji pripada gradiškom robijašu. Na Badnjak smo dobili varnjaču čorbe od kupusa. Dali su mi čak i komadić slanine. Na Božić pak dadoše nam žlicu salate od graha i komad šarana. Pa kao što na Badnjak nisam htio pojesti onaj komadić slanine, za Božić sam imao nešto bogatiji ručak. Za onaj Božić terora, najsiromašniji u mom životu. […]
 
Vjerovao sam da nije moguće da će nas diplomacija zemlje kojoj pripadamo prepustiti potpunoj propasti u tom nečovječno prakticiranom procesu destrukcije i to otvoreno. A ukoliko nas prepuste, onda je bolje da me nestane da budem u cijelosti svog postojanja jedan drastičan teret na savjesti onih koji se spore oko ljudske sreće, radeći i jedni i drugi na povećanju nesreće. […] Poslije odgode suđenja, premješten sam u drugu, veću sobu. U toj sobi zatekao sam devet ljudi u civilu od kojih su četvorica bili pod istragom zbog pronevjere državnog novca, a dvojica među ovima bili su čak direktori u tim poduzećima, koje je tih dana Kardelj krstio SOUR-ima i OOUR-ima. Ostali su bili ubojice, a tek jedan džepar, makedonski Turčin. […] I njihove priče su mene iznenadile u istom intenzitetu. Ti hokus-pokusari državnog novca provodili su bijele noći u iluzijama ne da će ih sud zaobići, nego da će uskoro doći do općeg kaosa u zemlji gdje će doći do radikalnih promjena, a novi gospodari će da bi dobili povjerenje naroda sve oprostiti svima koji su bili progonjeni, posebno njima, jer su oni, tamaneći kase svojih poduzeća, pridonijeli rušenju diktature.
 
A kad bi se zaboravili, onda su s nostalgijom spominjali svoje zasluge za isto to društvo kojem su željeli propast, bilo u ratu, bilo u miru, kad su išli u lov s vođama koji se održaše na površini i nakon svih lomova. Bakarića su nazivali umiljato: jokšir. […] 'Trebate doći u Firenzu - završio sam - vidjeti trg pred Palazzom Vecchiom: one brojne skulpture koje prikazuju odsječene glave i noge nad prerezanim vratovima. Pobjednik gleda s čuđenjem glavu pobijeđenog, bojeći se i mrtva protivnika. Zašto se on boji mrtve glave? Zato jer i nakon nje u svijesti pobjednik ostaje neponištena vrijednost protivnikove misli. Firenza je istjerala Dantea, progonila Michelangela, Gallileja i druge. Ali mi danas znamo da Firenza - to je duša progonjenih! […] Posljednji Nobelovac u to vrijeme, Heinrich Böll bio je časnik Wermachta i to odlikovan na Istočnom bojištu, pa mu je ipak dodijeljena Nobelova nagrada za njegov književni rad. […] Mađaroni su bili uvjereniji da su korisniji za Hrvatsku od pravaša. S komunistima je isti problem. […] Prozrijeti njihovo biće i njihove namjere znači ujedno i razoružati jedno bezakonje.“ (Mirko Vidović, Sakrivena strana Mjeseca, Zapisi u Titovim tamnicama, I. knjiga, Nakladnik Ognjište, Zagreb, 2010, str. 22-23, 70, 73, 75, 78, 88, 135, 137, 168-169, 174-175, 177, 180-183, 186, 189, 191-194, 210, 219, 224, 232, 241, 252, 264-265, 276-277, 286, 304-305, 307, 310-313, 315, 333, 342, 346, 348, 366).
IZBOR CITATA IZ KNJIGA MIRKA VIDOVIĆA (1940.-2016.)
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

U zatvoru u Staroj Gradiški

 
 
Narod je, sa svim svojim snagama, poput velikog orkestra: svaka grupa glasova ima svoje vrijeme. A kontinuitet glasa teče. Nezaustavljivo. Sramota je biti svjestan da si sin poniženog naroda i ostati pasivnim. […] Politički osuđenici razbacani su po svim sobama. Tu su izmiješani s bolesnicima, umnim i tjelesnim, s tuberkuloznima i agresivnim kriminalcima. […] U kantini je radio nesretni Jure Zovko, kojeg su osudili navodno zbog toga što je za vrijeme NDH bio jedna od službenih osoba u logoru Gradiška. I premda je na sudu prof. Grga Gamulin, koji je za vrijeme rata bio tu interniran, izjavio da Zovko nije bio ono za što ga optužuju, sud ga je svejedno osudio na dvadeset godina robije. Taj vrsni ekonomist besprijekorno je vodio kantinu. Tih zadnjih dana 1971. na zidu kantine visjela je jedna reklama konjaka 'Barun Trenk' s hrvatskim narodnim grbom. Zapovjednik straže Iso Dragosavac ga je napao, zapovjedio mu da tu reklamu skine, jer da je Zovko u kantini osnovao 'Pododbor Matice [Hrvatske]'. To će Zovka skupo stajati, jer će ga u ljeto 1972. prebaciti u Zenicu, gdje će raditi posao običnog pomoćnika zidara. […]
http://www.sbplus.hr/_Data/Galerija/1602041157729.jpg
Na poslu treba biti ponajviše strpljiv s raznim ljudima i još različitijim ćudima. Najprije s civilima koji na osuđenike gledaju s ogromne visine, kao na neku vrstu gamadi u kojima nema ničeg ljudskog, osim sposobnosti da čuju zapovijed i izvrše je; a zatim i u odnosu na robijaše-predradnike u koje civili imaju povjerenje. Ova ljudska vrsta je najteža. Među njima najviše je onih s dugom robijom, suđenih za vrlo gadna djela: silovanje starih žena, djece, za nekrofiliju, rodoskrvnuće itd. Oni se, s obzirom na dano im povjerenje, ponašaju kao bića bez mane, posebno u odnosu s političkim osuđenicima koji su, u njihovim očima, najveći zločinci, jer su 'protiv naroda i države'. […] Ništa tako kao cigarete ne može prinuditi osuđenika da radi. Izgleda da je i to jedan od elemenata proračuna i zarada i osoba koje se postavljaju na određena radna mjesta. Čim osuđenik, zahvaljujući praksi ili osobnoj dovitljivosti da obrađuje odjednom i po više elemenata, uspije povećati rentabilnost, uprava odmah snizuje satnicu.. Tu sam doznao da ekonomski sat ima sto minuta. U vezi s time, čovjek se zapita: kako je moguće da ti isti ljudi na slobodi izbjegavaju rad i stalno zaposlenje, a tu na robiji za smiješnu plaću rade upravo samoubilačkom marljivošću? Na to pitanje prije će odgovoriti panduri, nego stručnjaci. Oni osuđeničku dušu poznaju do u najsuptilnije tančine. Također je čudno: kako ti ljudi, koji su, odlučujući se na djelo zbog kojeg su suđeni, riskirali slobodu, a nerijetko i život, uz toliku hrabrost u zlu, nemaju nimalo hrabrosti ni moralne snage na robiji, gdje u većini slučajeva pristaju na suradnju s policijom i protiv svojih vlastitih interesa. Otkuda potječe ta perverzija smisla i orijentacije, taj obrat odnosa prema dobru i zlu, pogotovu kad napadaju bilo verbalno bilo fizički, političke osuđenike, znajući, da su ovi, kao i oni, jadnici koji nisu k tome zaslužili zlo u kome se nalaze? […]
 
Osuđenici su nam pričali kako se često događa da i potpuno nevini ljudi dospiju u žrvanj takve pravosudne politike. Kad u Vukomercu, blizu Zagreba, uprava zatvora za 'prekršajce' dobije malo bolji posao, pa joj treba više radne snage, onda Sup organizira raciju po kavanama na periferiji grada. Svi oni koji se zateknu, a nemaju osobne iskaznice, znaju ići u Vukomerac dok ima posla; kad nema, onda - nema ni hrane za badava. […] To je Stara Gradiška: idealno mjesto da se korumpira i onaj koji nikad u zlo ne bi zagazio. Ne dospijevaju tu politički osuđenici slučajno. Ali možda upravo radi toga i nema u Gradiški niti jednog korumpiranog političkog osuđenika: kad vidi što je zlo i kud ono vodi, onda mu se svim silama otimlje. Na smetlištu plemenita sjemenka najbujnije raste. […] Udba je oko nas razapela vrlo gustu mrežu 'cinkera' i provokatora. Međutim, zahvaljujući istom saznanju do kojeg je došla Udba i pomoću kojeg nas je nadzirala, i mi smo se, mada ona to nije uvijek znala, koristili tom istom njezinom mrežom da znamo manje-više sve o njezinim namjerama i potezima. Fenomen je karakterističan ne samo za logor u Gradiški, nego za ono društvo općenito. Taj fenomen se zove - korupcija. Fenomen je vrlo jednostavan: u tom vrtlogu bezakonja svaku olakšicu treba zaraditi. Beskrupulozni kriminalci najveće poene zarađuju na provokacijama političkih osuđenika i na prijavama s kim su se ovi sastali, što su rekli ili uradili. Upravo po dobivenim uslugama ih se razaznaje. Za političkog osuđenika najvažnije je doznati što policiju zanima, što smeta. Praveći se da sve to ne primjećujemo, 'cinkerima' od kojih nešto doznamo, dajemo razne znake pažnje, uglavnom cigarete, ponekad i 'mućku kave'. Oni se na to navikavaju. Proces je prešutno uglavljen. Tako se stvaraju tzv. dvostruki cinkeri. […]
 
Među kriminalcima u Gradiški bio je i neki madžarski Ciganin, zvani Nandor, kažnjen na četiri godine zatvora zbog provale u stan Savke Dabčević-Kučar. Veli da je u njezinom ormaru našao čarapu punu deviza. Nakon događaja u Karađorđevu, Nandor je pjevao izazovno: 'Savka pije, a Tripalo plaća oj, Hrvati ostaste bez gaća!' […] Iz Beograda je uoči sjednice u Karađorđevu dopremljen čitavi vlak Udbaša u civilu; tim neobičnim 'turistima' bili su napunjeni zagrebački hoteli. Sve je bilo spremno za 'gašenje požara'. […] Jedan od rukovoditelja kvalificirao je događaje iz 1971. kao 'generalna proba' da se zna tko je tko. On vjeruje da čas pravog obračuna neće mnogo kasniti i da će proizaći upravo iz redova onih koji su 'ostali pri vlasti' i u koje čovjek ne bi lako ni posumnjao. Veli da je mržnja i zavist među poltronima veća od nesnošljivosti među protagonistima 'liberalizma' i 'čvrste ruke'. […]
 
Nije vam teško pretpostaviti kako se osjeća čovjek u Gradiški: kad iz XXI. stoljeća padne u kameno doba. […] Sva ta pitanja, ucjene i pritisci imaju za cilj opravdati lažne predodžbe, prikriti jasnoću stvarnosti, uveličati taštinu jednog kriminalnog aparata koji sebi daje još i neki mesijanski planetarni značaj! […] taj svijet da bismo ga kaznili nije potrebno rušiti: dovoljno je da ga prepustimo samom sebi. To je daleko gore od rušenja. Jer srušiti laž znači i načiniti prostor istini. Kao u nacističkoj Njemačkoj: što bi ona postala da nije bila srušena, tko sve ne bi izgorio u krematorijima, na što bi se svela divna tradicija naroda koji je čovječanstvu dao Kanta, Gutenberga, Beethovena itd?! Taj Božidar (kasnije ću doznati da se preziva Tomić) pokazao mi je na pravo lice svojih gospodara. Iza lažne obrazine tih kumira [kvazi-idola] krije se zapravo mrtvački ples svijeta koji razara ljudsko biće i vrijednosti, stvorene patnjom i nadom stotina generacija. Došlo mi je da kleknem preda nj i da mu kažem: - Što si od sebe učinio, čovječe? Je li moguće da su u tebi potpuno uništili ljudske osjećaje, zamračili lijepi ljudski razum, ugasili savjest, uništili osobu?! Zašto svoju nemoć tješiš razaranjem drugih? U meni je taj čovjek učvrstio jednu pouzdano važnu činjenicu: žrtva za istinu i za ljudsko dostojanstvo nikako ne može biti uzaludna. Taj aksiom me je pogubio da bi me definitivno spasio. […]
 
Sudac je najprije htio da sjednem. […] I po nekoj igri slučaja, izvadim iz svog džepa kutiju cigareta 'Françaises' koju mi je donijela moja žena prilikom zadnjeg posjeta. Sudac ukresa svoj upaljač - ponudi mi vatre. Odbijem i to uzvraćajući mu da se bojim Danajaca i kad mi nude darove. Na to se svi stadoše smijati (osim mojih stražara, što je i te kako shvatljivo), a posebno oni odvjetnici s desna što su me podsjećali na strvinare iz 'Knjige o džungli'. […] Ne kaže li naš narod: kad ti se dželat smiješi ili se radi o tvojoj ili o njegovoj glavi? […] Tu, u Staroj Gradiški, zaključio sam da Pakao nije u potpunom iščeznuću, on je više nužda da budemo nešto što mi nećemo, a što moramo biti u stalnoj svijesti o toj bolnoj inverziji. […] I onaj trojanski konj može imati niz degeneriranih potomaka, a parabola o kameleonu tek je obična metafora u svijetu u kojem postoji Gradiška. […]
 
'I vi ćete ih osuditi bez obzira kako se ja postavio. I više volim ostati ovdje u košaračiji, nego li nečiste savjesti hodati po svijetu, znajući da drugi ispaštaju zbog mog boljitka. Utoliko više što nikakvo zlo nisu počinili. Nikad, zapamtite to, nikad neću učiniti sebi dobro na račun tuđe nesreće! Gledajte onaj bagrem na nasipu. Idite i objesite konopac na njega! Ja ću radije otići tamo sam, ne morate me ni vezati, nego li učiniti toliki kukavičluk! Što biste vi sami nakon toga mislili o meni?! Što pak moji drugovi, moj narod i povijest ovog jadnog vremena?' - 'Ti si fanatik' - na to će Tomić - 'ti si lud!' […] Tako je počeo rat između jedne zakonite katoličke obitelji i jedne države bezakonja. […] Kako bi ta zemlja sa 'socijalizmom s ljudskim licem' mogla pod takvim izgovorom osuditi čovjeka koga je već osudila zbog knjige pjesama?! […] Premda zatvoren dan i noć, bez šetnje, iako tu nisam dospio po kazni, osjetio sam ipak stanoviti ugođaj u samoj činjenici da sam se našao u relativnom miru, izdvojen od one nametljive rulje na odjelima. Pomalo apsurdno? U apsurdnom svijetu apsurd dobiva dimenzije normalnog. […]
IZBOR CITATA IZ KNJIGA MIRKA VIDOVIĆA (1940.-2016.)
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

Zbornikom radova obilježena je 950. obljetnica prvog pisanog spomena grada Šibenika

 
 
U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u srijedu 20. ožujka predstavljen je zbornik radova Šibenik od prvog spomena koji sadrži radove s međunarodnog znanstvenog skupa 950 godina od prvog spomena Šibenika održanog 2016. pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović i u organizaciji Odsjeka za povijesne znanosti HAZU, Grada Šibenika i Muzeja grada Šibenika. Zbornikom radova obilježena je 950. obljetnica prvog pisanog spomena grada Šibenika u darovnici hrvatskog kralja Petra Krešimira IV., sastavljenoj 25. prosinca 1066. u Šibeniku. Knjiga je izišla iz tiska 2018., a riječ je o serijskoj publikaciji, 2. svesku Posebnih izdanja Muzeja grada Šibenika.
https://sibenski.slobodnadalmacija.hr/Portals/4/Images/2019/03/20/KUL-Knjige/10872483.jpg
Glavna urednica zbornika Šibenik od prvog spomena je dr. sc. Iva Kurelac, znanstvena suradnica u Odsjeku za povijesne znanosti HAZU. Osim nje, članovi uredništva zbornika su dr. sc. Ivica Poljičak, državni tajnik u Ministarstvu kulture i Gojko Lambaša, umirovljeni ravnatelj Muzeja grada Šibenika. Knjiga je tiskana u suradnji Muzeja grada Šibenika i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Recenzenti zbornika su renomirani domaći stručnjaci za urbanu povijest, povijest umjetnosti i arheologiju, akademik Igor Fisković i dr. sc. Irena Benyovsky Latin, koji su ovu publikaciju ocijenili kao izvoran i izniman doprinos hrvatskoj nacionalnoj historiografiji.
 
Prema riječima Ive Kurelac, riječ je o knjizi koja je po izvornosti znanstvenih spoznaja podjednako važna za lokalnu šibensku zajednicu, ali i za cjelokupnu hrvatsku historiografiju. Zbornik Šibenik od prvog spomena, kao relevantno referentno mjesto za hrvatsku povjesničarsku struku, potvrđuje i intenziviranje interesa inozemnih znanstvenika za šibensku i hrvatsku povijest.
 
Knjiga obuhvaća ukupno 28 izvornih znanstvenih priloga 32 autora iz Hrvatske i inozemstva, a podijeljena je u šest tematskih cjelina: Antička i ranokršćanska povijest, Srednji vijek, Renesansa i rani novi vijek, Suvremena ratna i politička povijest, Umjetnička baština i njezina zaštita te Prirodna i narodna baština, kulturni i znanstveni doprinosi. Znanstvene studije okupljene u zborniku zasnivaju se na izvornim znanstvenim spoznajama dobivenim analizom neobjavljenog arhivskog gradiva i recentnim terenskim istraživanjima. Zbornik Šibenik od prvog spomena donosi dosad nepoznate spoznaje o antičkim nalazima s lokaliteta Rider i Koprno, potom o najstarijim kršćanskim tragovima na prostoru Šibenika, o šibenskoj Velikoj Bibliji iz samostana sv. Frane te o važnosti tog rukopisnog rariteta iz doba kralja Petra Krešimira IV. za srednjovjekovnu hrvatsku državu, o Šibeniku u kartularu Libellus Policorion, o samostanu Sv. Spasa u Šibeniku u 15. stoljeću, o šibenskom hodočasniku koji je 15. stoljeću došao do Sinaja te o materijalnoj kulturi u kasnosrednjovjekovnom Šibeniku kao te o šibenskim srednjovjekovnim karitativnim i zdravstvenim institucijama. Zastupljene su i demografske teme, otkriće najstarijeg popisa stanovništva Šibenika s kraja 16. stoljeća te detaljan pregled djelatnosti šibenskih trgovaca, pomoraca, obrtnika i liječnika u ranom novom vijeku. U svjetlu arhivskih istraživanja razmatraju se i zbivanja iz Drugog svjetskog rata te sudbine šibenskih intelektualaca u godinama nakon njega. Na temelju autentičnih dokumenata, od kojih neki nose i oznaku vojne tajne, iznesene su nepoznate povijesne činjenice o napadima JNA na Šibenik 1991. i uspješnoj obrani grada. Predstavljeni su i novi znanstveni pogledi na pitanje rekonstrukcije/restauracije katedrale sv. Jakova u 19. stoljeću, donose se nove atribucije opusu Dujma Marinova Vučkovića, Nikole Ivanova Firentinca, majstora Fortezze Šibenčanina i Angela Mancinija. Razmatra se povijesna dinamika kulturnih krajolika šibenskog područja, njegovi govori, filologija i književnost te nepoznati prikazi Šibenika u nekim engleskim putopisima iz 19. stoljeća. Publikacija je tvrdo ukoričena na 606 stranica velikog formata, a odlikuje se vrlo bogatom grafičkom opremom sa stotinjak kvalitetnih slikovnih priloga u boji.
 
Ivica Poljičak je kazao da je obilježavanje 950 godina od prvog spomena grada Šibenika bilo od iznimne važnosti za očuvanje zavičajnog i nacionalnog identiteta Šibenika kao grada posebnosti po kojima on ima svoje mjesto na karti Hrvatske, ali i nacionalno, kao jedan od najstarijih izvornih hrvatskih gradova na istočnoj obali Jadrana. „I ovaj zbornik doprinosi očuvanju tih vrijednosti te će biti nezaobilazan izvor znanstvenih spoznaja novim naraštajima znanstvenika, ali i svim zaljubljenicima u hrvatsku baštinu, povijest i kulturu, koji će obilježavati puno tisućljeće Šibenika 2066. godine“, rekao je Poljičak.
Akademik Igor Fisković istaknuo je da se studije okupljene u zborniku zasnivaju na izvornim znanstvenim spoznajama dobivenim analizom neobjavljenog arhivskog gradiva i recentnim terenskim istraživanjima.  
 

Marijan Lipovac

Anketa

Tko je po Hrvatsku i Hrvate opasniji?

Srijeda, 18/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1155 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević