Hrvatski Fokus
Povijest

Povijest Austrije i europskoga jugoistoka

Vanjska politika Austrijske Carevine

 

Više nego zanimljiv je uvid koji je jedan od najvećih, i svakako najbistriji hrvatski povjesničar dr. Ivan Pederin dao o austrijskoj carevini. Tu se ističe ustanak Karađorđa u Srbiji kao austrijsko “maslo”, da bi se maknuo sultan Selim III., ali i da bi Francuzi izgubili sirovine iz Otomanskoga (turskoga) carstva – što je dovelo Napoleona do pogrješke, tj. napada na Rusiju.

Iz današnje perspektive mnogi potezi Austrije bili su neispravni, to se odnosi i na odustajanje od zauzimanja Crne Gore, koja ima strateško značenje, ali je i mogla biti izvor vojnika carstvu. Svakako da je pogrješno bilo dati se uvući u ratove u sjevernoj Italiji, rušiti godine 1878. Veliku Bugarsku stvorenu Sanstefanskim mirom, ulaziti u savezništvo s Italijom, prepustiti Rusiju da u Krimskom ratu bude poražena od Francuza, Rusa i Otomanskoga carstva – čime je uništena Sveta Alijansa.

Na nesreću, nesposobni vladar Franjo Josip dugo je poživio, njegovo “quieta non movere” (ne miči stvari) samo je učinilo Austrijom objektom igre masonerije i velikih sila. I Hrvatskoj je trebalo dati Dalmaciju, a sve zajedno dati na upravu Mađarima, čime bi se od Hrvata učinilo Trojanskoga konja za Mađare! Ali pustimo spekulacije što bi bilo da je bilo i prijeđimo na izvrsni tekst dr. Pederina.

Napoleonski ratovi

“Napoleonski ratovi donijeli su u habsburšku Carevinu velike promjene kao i inače posvuda u Europi. Ta Carevina prestala je biti Sveto Rimsko carstvo 1806. pa se službeno prozvala C. K. Države. Josip II. pokušao je reformirati Carevinu i njegove reforme uglavnom nisu uspjele, ali je program osuvremenjenja nastavljen, moralo se nastaviti s osuvremenjivanjem ili propasti. Osuvremenjenje školstva nastavio je Gottfried van Swieten, sin liječnika Gerharda van Swietena. Pitanjima osuvremenjenja bavio se veliki kancelar grof Franz Saurau poslije neuspjeha jozefinskih reformi. Dvor je provodio reforme, ali poučen neuspjehom Josipa II. odlučio se na postupnost i oprez. Zbog toga je austrijska uprava izgledala troma, pa i “nazadna”. Napoleonski ratovi donijeli su Carevini vojne poraze kod Marenga, Asperna, pa Wagrama. Bili su to svakako vrlo bolni porazi. Međutim, rat je na jugoistoku ipak tekao povoljno za Carevinu i saveznike. Kad je Napoleon doživio 1805. poraz u pomorskoj bitci kod Trafalgara shvatio je da ne će moći dobaviti sirovine iz prekomorja pa se odlučio da ih dobavi iz Levanta preko Dalmacije, i prije svega Dubrovnika i Kotora odakle su se odvajali kopneni putovi prema Levantu. Napoleon je u Carigradu imao svog saveznika reformskog sultana Selima III. On je stekao Dalmaciju, okupirao je, pripojio Regno d’Italia, učinio sve da spriječi da Rusi i Crnogorci osvoje Dubrovnik i Kotor, uspio je da ih istjera iz Dubrovnika koji su opsjedali i onda poslao pukovnika Le Clerca da rekognoscira putove koji su vodili od Dubrovnika preko Skadra, Prishtinë, Istipa i dalje na Levant. Sad se Napoleon mogao opravdano nadati da će moći dobaviti sirovine, u prvom redu pamuk iz Turske. Prevario se, naime ruski vice-admiral Dmitrij Nikolaevič Senjavin pobudio je ustanak Poljičana koji se uskoro proširio sve do Neretve. Auguste Frédéric-Viesse de Marmont ugušio je ustanak uz dotada u Dalmaciji nečuvene okrutnosti, postao je maršal. Marmont je 1809. krenuo s vojskom da se bori kod Wagrama. Situaciju je iskoristio hrvatski general u C. K. vojsci barun Petar Knežević i podigao drugi ustanak koji su vodili harambaše Martin Pavlović Zažabac, Mate Bilić i Filip Zuban. Oni su istjerali okupatore iz sve Dalmacije, osim iz Zadra gdje se branio general Maureillon bez mnogo nade da izdrži dulju opsadu jer Zadar nije imao vode. Onda je Napoleon pobijedio kod Wagrama i prisilio svoga tasta da mu odstupi svu Hrvatsku i Sloveniju južno od Save i pripojio Ilirske provincije Francuskoj. U Dalmaciji su opet počeli djelovati prijeki sudovi i strijeljanja. Međutim, Rusi i Austrijanci pobudili su iste godine Karađorđa na ustanak. Rezultat tog ustanka bio je da su uleme svrgli reformskog sultana Selima III. i zadavili ga, pa je Napoleon izgubio saveznika u Turskoj. Sad je bilo jasno da on ne će moći dobiti sirovine iz Turske. Izgubio je živce i krenuo na Rusiju. Kad se morao vratiti poražen je kod Leipziga. Tad je u Dalmaciji izbio treći ustanak, svi Hrvati, ustanici i prisilno unovačeni momci u francusku vojsku hrlili su pod zastave C. K. vojske kojom su zapovijedali hrvatski generali i istjerali okupatore. O tome više na drugom mjestu.

Napoleon se u Dalmaciji spotakao

Napoleon je prema tome izvojevao mnoge vojne pobjede, ali je u Dalmaciji doživio političke poraze. Dalmacija je dakle bila glavno poprište suprotstavljanja Carevine i njezinih saveznika s Napoleonom. U Dalmaciji se Napoleon spotakao. Taj rat iznio je na površinu niz hrvatskih generala i obavještajaca. To su bili Mate Rukavina, Todor Milutinović, Stojčević, Franjo Ksaver Tomašić, Petar Knežević, Radivojević u Zagrebu, Albert Nugent Westmeat Irac u habsburškoj službi. U c. k. vojsci pravoslavac je bio Hrvat. Uz njih ili iza njih djelovali su još obavještajci, carev praeceptor Francesco Maria Cernea Stefaneo, fra Andrija Dorotić, fra Innocenz  Čulić, imotski pukovnik Francesco Danese, imenom Talijan (Zadranin), ali srcem Hrvat, harambaše Filip Zuban, Mate Bilić i Martin Pavlović Zažabac, grof Goës, grof Raimund Thurn, zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, mason. Ovi ljudi, koji su došli do utjecaja shvatili su značenje kopnenih putova na jugoistok. Tim kopnenim putovima Dubrovnik je zahvaljivao svoje bogatstvo i diplomatsko umijeće s kojim je već potkraj XVII. stoljeća postao glavni stožer svakog rata i diplomatskih aktivnosti na europskom jugoistoku. Carevina je bila apsolutistička i militaristička, to nije prijeporno, a dvor takve države sluša savjete generala, a ovi su predlagali ekspanziju na jugoistok.

Metternich je, kao što je poznato bio za čuvanje Turske i protiv takve ekspanzije, a Turska je bila članica Svete Alijanse. Ekspanzija se odgađala do 1850-ih godina kad je Dvor prihvatio Jelačićev savjet i počeo ekspanziju na jugoistok. Godine 1813. su se C. K. Države našle u posve novom položaju. Carevina se teritorijalno proširila još u XVIII. st., stekla je Mađarsku, Sedmograđe, Bukovinu, Galiciju, u nedavnim ratovima Mletke, Istru, Dalmaciju i Dubrovnik s Bokom, mletačku Albaniju kako se onda zvalo ono što se danas zove Crnogorskim primorjem. Od terezijanskih i jozefinskih reformi nešto je ipak uspjelo, a to je bilo školstvo i uvođenje njemačkog jezika u upravu. Njemački nije postao uredovnim jezikom, do danas nije poznat neki dekret koji bi bilo gdje u Carevini propisao njemački jezik kao uredovni, međutim, svi su ga rado učili, onako kako ljudi danas rado uče engleski. Ako su se našli Poljak, Mađar, Rumunj i Hrvat, oni su među sobom razgovarali njemački. Bilo kako bilo, u raznim državama Carevine nije se više moglo upravljati feudalno s latinskim jezikom i starim kancelarijama. Vlast je prelazila na obrazovano činovništvo, ali su se tu odmah javile teškoće jer je to činovništvo valjalo obrazovati, to je primjerice bilo moguće u Dalmaciji gdje je bilo dosta obrazovanih privatnih učitelja, ljudi što su djelovali u upravi komuna, ali su se u Bukovini i Galiciji pojavile teškoće jer je nedostajalo kadra u školstvu.

Problem jezika u Carevini

U Carevini se govorilo mnogo jezika, kako organizirati upravu u tim zemljama i državama? U austrijskoj i njemačkoj znanosti danas vlada uvjerenje da je Beč poslao u te zemlje njemačko činovništvo. Waltraud Heindl piše da je samo niže činovništvo od mjesnih ljudi, da se činovništvo sve više orijentira prema njemačkom obrazovanju, da počinje prezir prema češkoj kulturi, da Bachov apsolutizam pokušava asimilaciju i šalje u ne-njemačke krajeve njemačke činovnike koji imaju prednost. U svijesti mnogih njemačkih i austrijskih povjesničara postoji uvjerenje da je “Austrija” tlačila i germanizirala svoje narode. To je donedavna bilo temelj njihove gordosti, a sada oni to osjećaju otprilike kao krivnju. U tome sudjeluju i tamni njemačko-austrijski odnosi koji nisu nimalo jednostavni. U XIX. st. postojalo je uvjerenje da će se manjine asimilirati putem opće školske obveze i da će tako nastati jezično i kulturno monolitno pučanstvo pa će svatko živjeti u svojoj državi. To je uspjelo Englezima u Irskoj (još u XVIII. st.), ali Irci koji su prihvatili engleski jezik time nisu postali Englezi. To su pokušali Nijemci poslije 1871. Mađari, Talijani, ali nisu uspjeli osim kod onih članova nacionalnih manjina koji su se doselili u velike gradove. Jednojezične nacije nisu stvorene, manjinama je valjalo odobriti kulturnu autonomiju, a one su sve brojnije.

Iz većine europskih naroda ljudi se već od XIX. stoljeća iseljavaju, a s druge strane ljudi se i doseljavaju s pravom na svoju kulturu i vjeroispovijest. Na svijetu živi 100 milijuna Talijana, samo 60 milijuna živi u Italiji, 16 milijuna Portugalaca, samo 10 milijuna živi u Portugalu. Slično je i s Hrvatima. Na Dvoru u Beču reformatori su shvatili da njemačka manjina u Carevini ne će moći asimilirati većinu koja je govorila mnoge jezike. Tu su se pojavili i problemi kako poslati činovnike iz Beča u zemlje čije jezike oni nisu znali, a te brojne jezike nikad nitko nije ni učio u Beču, Bečani su učili francuski ili talijanski ako su učili strane jezike, ne hrvatski, mađarski ili poljski. Pojavila su se i gospodarska pitanja. Ako se iz Beča poslalo nekog činovnika u Zadar ili Dubrovnik, valjalo mu je platiti troškove stanovanja. Bilo je pitanje hoće li neki činovnik htjeti ići iz Beča npr. u Sedmograđe. A Carevina nije imala još dobar poreski sustav, novaca nije bilo previše, a ni jedna državna uprava ne voli se baš razbacivati s novcima. Valjalo je dakle tražiti činovnike među mjesnim ljudima, a ti su morali imati neko obrazovanje. Tu je djelovalo još jedno načelo zanata upravljanja. Svaki pametni vladar okružuje se dobrim savjetnicima i sluša njihove savjete. Za Morejskog rata car i kralj Leopold slušao je savjete Dubrovčana, a drugo nije ni mogao jer je bio slabo upućen u prilike u Bosni i Turskoj, ako je prebivao u Beču nije ni mogao biti dobro upućen u te prilike. Dubrovčani su znali da Osmani doduše imaju dobru vojsku, ali ne i novaca da je plate i hrane. Poreski novac prigrabili bi uleme, a dobar dio utajili bi poreznici. Vojsci je ostajalo malo ili ništa pa su učestale pobune vojske smjene sultana, nekima je odrubljena i glava.

Dobra vojska i loši zapovjednici

Bečki Dvor imao je dobru i discipliniranu vojsku, mogao je osvojiti bar Bosnu i Srbiju, ali to nije učinio. Zašto? Njemačko činovništvo moglo je djelovati u Češkoj koja je imala trećinu njemačkojezičnog pučanstva. Karađorđe je molio bečki Dvor da primi Srbiju u svoju državu; nisu je htjeli primiti. I Petar I. Petrović Njegoš molio je Metternicha da Crnu Goru primi u sastav habsburške Carevine, ali su je Metternich i car odbili. Prema dokumentu koji je iz Graza poslala dr. Ulrike Tischler, u Cetinje je u to doba došao satnik Bernard Caboga (1785. – Beč 1855, dubrovački plemić, carski general i podmaršal, diplomat, vrlo sposoban u inženjeriji), razgovarao s Crnogorcima, vratio se i napisao u svom izvješću da bi C. K. Države, ako bi pristale da prime Crnu Goru u sastav svoje države morale u Crnu Goru poslati suvremeno činovništvo da izgradi upravni aparat, pa se postavlja pitanje tko će to platiti. U Crnoj Gori naime nije bilo škola, nije bilo obrazovanih. U Beču to nisu bili spremni platiti, a pitanje je bi li i našli ljude koji bi bili voljni otići na Cetinje. To je postalo načelo kasnije ekspanzije Austro-Ugarske na jugoistok. Dvor je primao u svoju državu samo one zemlje u kojima je bilo moguće naći činovništvo od mjesnih ljudi. Ako to nije bilo moguće, onda su te zemlje, ako su željele postajale protektorati, Crna Gora postala je Austro-Ugarski protektorat 1872., a Srbija 1881. prema odluci Berlinskog kongresa. Carevina time nije preuzimala obvezu da izgrađuje strukture suvremene države u tim zemljama, ali im je davala zajmove, a imala je i svoju mrežu agenata u obje zemlje, prodavala je Srbiji i Crnoj Gori oružje i sl.

Nakon što je C. K. vojska 1813. oslobodila Dalmaciju ona je oprezno, kako je već bio stil uprave počela s modernizacijom. Najprije je u svakom mjestu našla neku pouzdanu osobu koju je vlast zadužila da je informira tko su novi podanici, što posjeduju, kakvo obrazovanje imaju i dakako, kakvi su politički pogledi pojedinaca, osobito jesu li slobodni zidari ili su bili naklonjeni Francuzima. Ovi posljednji bili su diskriminirani sve do 1839. Od tih ljudi nova vlast ustrojila je primitivni suvremeni državni aparat koji će se u budućnosti razvijati. Tako se ostvarilo načelo da se državni aparat sastavlja od mjesnih ljudi, a to je u Dalmaciji bilo moguće i znatnijih teškoća nije bilo. Carevina je k tomu osnovala lučke kapetanije i pripremila izgradnju novih luka. Ova inicijativa potekla je iz Trsta, prve suvremene luke na Jadranu. To načelo poštovalo se do kraja, državni aparat bio je sastavljen od Hrvata sve do guvernera odnosno namjesnika.”

Teo Trostmann

Povezane objave

Vanjskopolitički aspekti Hvarske bune

hrvatski-fokus

UDBA i novačenje Hrvata protiv hrvatske političke emigracije

hrvatski-fokus

Zapostavljena povijest Crvene Hrvatske

HF

Mučki ubijen profesionalni vojnik. Borio se uvijek za nezavisnost Hrvatske

hrvatski-fokus

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više