Get Adobe Flash player

Pucić se ruga Rosnerima kao tobožnjim dobročiniteljima naroda i Albertijima zaštitnicima slobodne trgovine

 
 
Zahvaljujući Ernestu Katiću, dubrovačkom pravniku, dramskom piscu i kulturnjaku (Germani bi kazali kulturtregeru) sačuvana je korespondencija istaknutih dubrovačkih osoba kao dragocjen povijesni izvor. Osobni fond Ernesta Katića, DADU 276, kutija br. 10., E 3. Dubrovačka vlastela se većinom dopisuju na talijanskom jeziku, povremeno na francuskom, rijetko i nikad međusobno na njemačkom. Prijevod ovog pisma sa talijanskoga obuhvaća samo nama zanimljive dijelove.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/en/6/62/Niko_Pucic-Pozza.jpg
„Tko su bili oni poslanici koje sam vidio u Zagrebu? Rečena Rosner Mery i Alberti igrajući se kutijom činila je počast Dalmatinu (čitaj neznanje ilirskoga jezika, op., N.P.) (nejasno mi je o čemu se radi, u posudu se bacala kocka, ali može aludirati i na birališta, kao i na časopis Kraljski Dalmatin, T.T), najprije našim pseudoariostokratima (?!, T.T.) Zadranima i Splićanima, uključujući i naše demokrate kroja Luja Serragli, koji su u Zagrebu svi baroni i biskupi koji su puni pretenzija pijući kafu i glumeći bogatstvo…“ Dalje se Pucić ruga Rosnerima kao tobožnjim dobročiniteljima naroda i Albertijima zaštitnicima slobodne trgovine, grozi se himerskim planovima generala Mamule koji podupire dalmatinsko autonomaštvo, pri čemu se pozivaju na autoritet ezula Tomasea. (Nikola, lingvist, književnik i političar rođen u patricijskoj obitelji u Šibeniku.)
 
„Schmerling, njemački liberal, dvostruk kao moneta (novac ima lice i naličje, op. T.T.),“ al e… gruba kopija (falsifikat?), njegova namjera je spasiti prevlast Nijemaca (tj. Austrijanaca, op., T.T.) nad „stranim“ elementima u Carstvu. (Schmerling (1805.-1893.), ministar unutarnjih poslova Carstva 1860.-1865.)
Lasser (1814. – 1879., političar liberalni T.T.), birokrat „uslikani“ (baš tako piše), prezreni materijalist, koji nema što drugo nego nastaviti Bachov sustav svemoćne birokracije (apsolutizam ministra Bacha 1850. – 1860., op., T.T.) - Szogeny, veliki gospodin kao Louis XIV., vrlo kultiviran i elegantan govornik, ali ima, recimo, dvoličnost dvorjanika velike gospode.
U Ugarskoj razgovarao sam sa Mailathom (tarenicus?), praktičnim državnikom najfinije i najoštroumnije pameti, kojem možda manjka poduka duboka i raznovrsna (možda misli na obrazovanost?, op., T.T.) kolege pravnoga stručnjaka (iudex curiae) Apponyja, čija je mana s druge strane što ima malo pouzdanja u povijesno pravo, što je općenito čest defekt kod sudaca i odvjetnika.
 
U Slavoniji sam sreo (zašto abboccare a ne incontrare, valjda da se naglasi familijarnost!) dragoga biskupa Strossmayera. Njegova briljantna pamet (po Niku Puciću, op., T.T.) i velikodušnost njegova srca su malo slomljene njegovom bezgraničnom ljubavlju. A potom on je i na našu nesreću pjesnik,koji uzima znak fantazije za stvarnost. Jer je čovjek od akcije,a nije general, nije zabrinut za našu budućnost, kao što je bio drugi poeta Jelačić (ban), o kojem se ovdje čuva dobro mišljenje, i za koga  svi vjeruju da je bio častan čovjek, prevaren i umro u ludilu slomljena srca, kad je primijetio prevaru…
U Hrvatskoj sam sa Kukuljevićem, čestitom osobom, ali koji nema lavlje srce, posebice jer sada kao veliki župan prima 1000 florina godišnje. (to se vidi kada je Kukuljević sav zdvojan jer kao veliki župan ne smije posjetiti Sveslavensku izložbu, opravdava se time što bi izgubio unosan položaj - vidi Ivan Očak, “Hrvatsko ruske veze“, 1993., T.T.).
Na nesreću on je poeta i ljubitelj starine kao i Walter Scott, i sanju staru Hrvatsku, zakopanu u dokumentima, koji su sada njegova svjetlost, po cijeni kao Vlađ koji je snijevo Niku (iz Vojnovićeve trilogije, dok pada Republika mladi plemić želi skratiti sjednicu Senata da dođe doma mladoj ženi, op., T.T.) Njegove okolnosti su kritične, označene politikom, (sa markom na hrvatskom ne bi ništa značilo, op., T.T.) koja je montirana (bolje bi bilo kazati trasirana), i ako se izlazi izvan (trase) to daruje mudrost pronicljivom političaru.
Častan i pravedan(?) je toliko on koliko i drugi poeta Vukotinović (prije zvao se Farkaš, na mađarskom vuk, T.T.), koji se jednako nalazi pod iluzijama.
Strašna stvar toga poetskoga karaktera je sanjarstvo (fr. reveur) tih južnih Slavena. (umjesto meridiem piše mezzodi, T.T.) Čine isto kao netko tko stavlja vodu u svoje vino. Uostalom događaji stvaraju ljudi. Adio! 
 

Teo Trostmann

Kako su Srbi i Beograd 1925. zaustavili gradnju Fordove tvornice automobila u Brodu na Savi

 
 
"Da li je moguć zajednički život između Hrvata i Srba", naslov je članka u Hrvatskoj reviji iz 1972. (2.–3.) pukovnika Ivana Babića, Torremolinos, Španjolska. Babić navodi primjere iz svog šest godina dugog služenja Generalštabu  jugoslavenske vojske. Kao pripravnik u štabu dobio je 1933. godine na rad predmet o motorizaciji. Naišao je u vojnom arhivu debeli spis "Ford je naime 1925. ili 1926. sondirao teren da bi se u Jugoslaviji podigla tvornica automobila za potrebe Jugoslavije, Balkana i Srednje Europe. Predlagao je (Ford) da se tvornica podigne u Brodu (Slavonskom) i za to naveo slijedeće razloge: Brod leži istodobno na mreži željeznica normalnog kolosijeka koja ga vežu sa čitavom Srednjom Europom i na pruzi uskoga kolosijeka za vezu s Jadranom i vanjskim svijetom, a također na plovnoj rijeci Savi. U blizini je Zenica gdje bi se mogao... izrađivati lim za karoserije, dijelovi iz lijevanog željeza i prostije vrsti čelika, u samom Brodu, Sisku, Zagrebu postoji niz radionica koje bi uz financijsku pomoć Forda za modernizaciju mogle izrađivati u subkontraktu (podugovoru) razne sitne dijelove kao: brave za vrata, svjetiljke, dijelove za električnu instalaciju, brisače, ukrasne predmete, niklovanje itd.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/9/90/Ivan_Babi%C4%87.gif
General Ivan Babić
 
Konačno kulturni standard stanovništva u bližoj i daljoj okolici Broda je relativno visok, što bi dalo bolju kvalitetu nespecijaliziranog... poluspecijaliziranoga možda i specijaliziranog radništva. U svom službenom odgovoru Fordu - Glavni generalštab - se je složio sa idejom da bi tvornica automobila... bila poželjna i korisna za obranu zemlje. No - kaže - da u okviru već postojećeg plana i programa za razvitak industrije  koja služi vojničkim potrebama, kao i zbog strateških okolnosti, koje u detaljima ne može navesti, smatra da lokacija tvornice u Brodu nije povoljna i predlaže da ona bude u Smederevu. (46 km istočno od Beograda, op. T.T.) Istodobno odgovarajućem strogo povjerljivom pismu načelniku u Ministarstvu trgovine i industrije (naravno Srbinu, opaska Ivan Babić) se smatra dobrom idejom da se tvornica podigne u Jugoslaviji, ali nikako u Brodu "iz opštih državnih razloga", jer da je već sada Hrvatska industrijski razvijenija od Srbije, te bi podizanje tvornice taj nesrazmjer pojačalo i tako ojačalo političku poziciju Hrvata u njihovim  autonomističkim i separatističkim tendencijama. Iz tih razloga bi tvornicu svakako trebalo podići u Srbiji... Ford je ponovno sugerirao da tvornica bude u Brodu; s obzirom da su tada u vlasti bili i Hrvati iz HSS-a, a ministar trgovine i industrije bio Hrvat Krajač, a generalštab je jednostavno pismo stavio u pismohranu ad acta!
 
Evo još jednog primjera. Babićev pretpostavljeni Aca Stojičević zapovjedio mu je da pretraži dokumente o drumovima (cestama i putovima), a u svezi komunikacijskih pravaca u slučaju rata. Komisija je predložila ako državne ceste (financirane iz državnog budžeta) onu iz Zagreba za Split, i onu od Splita za Sinj te dalje preko Livna i Bugojna za Sarajevo. Generalštab je dao svoje mišljenje da cesta Split – Zagreb nema nikakvo strateško značenje jer se tu ne predviđa koncentracija trupa niti strateške operacije. Niti cesta Split - Sinj itd. nema važnost niti za obranu obale niti za eventualni prodor neprijatelja u unutrašnjost. Generalštab je predložio da se ako budžetske prilike dopuste državnom cestom proglasi cesta Varaždin - Virovitica - Osijek - Vinkovci sa obrazloženjem da je to linija obrane ako neprijatelj prijeđe Dravu.
S druge strane Generalštab u pismu Ministru Građevina kaže da se za cestu Split - Zagreb ne smiju odobriti sredstva iz državnog budžeta jer bi to ojačalo Hrvate. Cesta Split - Sinj - Saarajevo se ne smije dopustiti jer bi ojačalo vezu Dalmacije (tj. Hrvatske) i Bosne. Ova od Varaždina do Vinkovaca neka se da Hrvatima kao kompenzacija. (344. str.)
 
Vjerojatno je Babićeva priča istinita, ali ipak dok se ne vide originalni dokumenti ne ću tvrditi; Hrvati su 1971. željeli cestu Split - Zagreb i ona je odgođena sa slijedećom političkom zloćom koju svjedoči gradonačelnik Split iz 1971. ing. Jakša Miličić: U dogovoru između grada Splita, kao nositelja akcije, i tadašnje Investiciono-komercijalne banke (IKB) Split dogovoreno je da će IKB provesti sve radnje u vezi s raspisom i ubiranjem zajma. Zajam se uplaćivao odmah, a vraćao se na 5 godina, uz neku, ne veliku kamatu. Tiskane su obveznice i posao je tekao normalno. U međuvremenu je operativna grupa pravnika i inženjera na terenu, u cijeloj dužini 100 km trase Knin - Bihać, obavila sve radnje imovinskopravne naravi i »Autocesta Split - Zagreb« bila je u posjedu terena za građenje! Sa stajališta brzine i potpunosti rada taj je proces neponovljiv! Sve je bilo spremno za početak radova. Ali, dogodilo se nešto nepredviđeno. Sve smo prepreke prošli, ali s jednom nismo ni u snu mogli kalkulirati. Nekoliko dana prije svečanog otvorenja radova nazvala me gđa Savka Dabčević-Kučar, tada predsjednica CK SKH, i sugerirala da se svečano otvorenje radova pomakne oko 6 mjeseci, jer je IKB pred kolapsom! Drugim riječima, ukupan priljev sredstava zajma bio je blokiran za podmirenje nepodmirenih obveza nastalih u poslovanju Banke! To je bio grom iz vedra neba! To je bilo da čovjek poludi! Sav trud, entuzijazam naroda, sva očekivanja, sve uzalud! To su torpedirale mračne sile na relaciji Zagreb - Beograd, a i šire od toga.
 
Ja imam svoje objašnjenje i ono glasi: Tadašnjeg direktora IKB-a, iznimno poduzetna i prodorna čovjeka te uspješnog direktora banke, političko vodstvo Hrvatske kandidiralo je u to vrijeme za saveznog ministra vanjske trgovine. To mjesto je tada bilo posebno važno i sve republike bivše države borile su se da ga pokriju svojim kandidatom. Borba je na tom planu bila nepoštedna, ali i u Hrvatskoj. Direktora IKB-a trebalo je eliminirati iz konkurencije. Tada još nije bila uzanca da se nepoćudni stave u hladnjaču, dakle da se fizički likvidiraju. Zato je izvršen atak na banku, na posao koji je vodio uspješan direktor. Pronađeni su neki razlozi. Direktor banke je smijenjen i zatvoren, banka je ušla u blokadu, a »Autocesta Split - Zagreb« našla se na sporednom kolosijeku. Računalo se s pomakom od 6 mjeseci, do početka 1972! Ali došlo je Karađorđevo, »toplo Proljeće« pretvorilo se u »ljutu Zimu«!Prva odluka nove Vlade SRH i novog rukovodstva SK, odmah početkom 1972. godine, bila je zaustavljanje »megalomanskih projekata« izgradnje autocesta i zaustavljanje probijanja tunela »Učka«. To su bile imperativne odluke, bez pogovora. Sve što smo radili na toj akciji ostalo je zaleđeno.
Poveznica: https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwjz0Nug6c_qAhV2AhAIHb1dCHkQFjAAegQIBRAB&url=http%3A%2F%2Fwww.matica.hr%2Fhr%2F336%2Fautocesta-split-zagreb-20942%2F&usg=AOvVaw0kZVc41chwJl1CH1rqNu6j
 

Teo Trostmann

Borio se za ravnopravnost hrvatskoga jezika u nastavi i političkom životu tadašnje austrijske Dalmacije

 
 
Povodom 200. obljetnice rođenja dum Đura Pulića u dvorani sv. Ivana Pavla II. u četvrtak, 3. studenog 2016., održano je predavanje o ovom istaknutom dubrovačkom svećeniku. Predavanje u organizaciji Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije održao je povjesničar umjetnosti Ivan Viđen.
https://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/media/k2/galleries/4504/duro01.jpg
Svećenik, filozof i dobrotvor dum Đuro Pulić rođen je u Dubrovniku 14. prosinca 1816. godine i nakon završene je gimnazije studirao bogosloviju u Zadru. Kao najboljeg studenta iz Dubrovačke biskupije tadašnji biskup Antun Giuriceo poslao ga je u zavod Augustineum u Beču gdje je doktorirao 1842. godine i u kojemu se sprijateljio s Josipom Jurjem Strossmayerom i Jurjem Dobrilom, što će na njegov život i javno djelovanje imati velikoga utjecaja, kazao je predavač.
 
Na predavanju je rečeno kako je ovaj naš sugrađanin po povratku u Dubrovnik obavljao različite službe u Dubrovačkoj biskupiji ali i gimnaziji gdje se istakao kao izvrstan pedagog zbog čega je bio i  promaknut u ravnatelja gimnazije u Zadru u kojoj je djelovao od 1851. godine. „S tog se položaja borio za ravnopravnost hrvatskoga jezika u nastavi i političkom životu tadašnje austrijske Dalmacije te je godinama pružao otpor pokušajima da se njemački uvede kao nastavni jezik u našim srednjim školama. Posebno je upečatljiv bio njegov otvoreni otpor ministru Leu von Thunu kojim je uspio spriječiti germanizaciju u nastavi dalmatinskih škola“, istaknuo je povjesničar umjetnosti Viđen. Dodao je da je dum Đuro Pulić i osobno putovao u Beč te da se više puta sastajao s ministrom kojega je svojim energičnim i nepokolebljivim držanjem i argumentima impresionirao.
 
Bio je više puta zastupnik u Dalmatinskome saboru u Zadru gdje je bio jedan od najzapaženijih zastupnika. Pripadao je krugu dubrovačkih i dalmatinskih narodnjaka koji su se borili za sjedinjenje Dalmacije s ostatkom Hrvatske, što je bečki dvor uporno odbijao učiniti. Nakon Zadra imenovan je 1863. godine ravnateljem gimnazije u Trentu u sjevernoj Italiji kako bi ga se udaljilo iz Dalmacije.  Uz navedeno na predavanju je naglašeno i kako je „ipak, usprkos tome ostao aktivan u političkome životu Kraljevine Dalmacije iznimnom gestom nekolicine dubrovačkih vlastelina koji su mu nakratko prenijeli svoju imovinu kako bi mogao biti izabran kao veleposjednik u sabor. I u Trentu je pokazao odlične organizacijske sposobnosti i bio omiljen upravitelj gimnazije.“ Nakon umirovljenja odlazi iz Trenta i seli se u Rim gdje je za svoj dugogodišnji pedagoški i filozofski rad počašćen naslovom papinskog tajnog savjetnika i postao je kanonik hrvatskog zavoda Sv. Jeronima.
 
Dum Đuro Pulić više je puta bio ozbiljan kandidat za dubrovačkoga biskupa, ali je prvi put austrijski dvor osujetio njegovo imenovanje, dok se drugi put zahvalio zbog zdravstvenih razloga. Kao zanimljivost istaknuto je da je upravo tom prilikom umjesto sebe predložio svog prijatelja don Mata Vodopića za biskupsku čast te je književnik Vodopić i imenovan biskupom. Umro je u Rimu 24. svibnja 1883. godine te je odredbama iz svoje oporuke svu svoju imovinu ostavio raznim dubrovačkim ustanovama, među kojima i biskupijskome sjemeništu kojemu je ostavio svoju bogatu knjižnicu.
 
Dubrovčani su mu se odužili prenijevši njegove posmrtne ostatke iz Rima i pokopavši ih u temelje grobljanske crkve Sv. Križa na Boninovu u kojoj mu je postavljen i spomenik, a ulica na Pilama imenovana je njegovim imenom.
 

Vijeće za Kulturu i znanost, Nikša Sentić, http://dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4504:dum-%C4%91uro-puli%C4%87-%E2%80%93-predavanje-povodom-200-obljetnice-ro%C4%91enja&Itemid=466

Anketa

Vjerujete li da će Vas maske spasiti od zaraze?

Subota, 19/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1374 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević