Get Adobe Flash player

Na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće sve su držali Grci, Armenci, Židovi, Levantinci

 
 
Muslimanska elita okrenula se upravi, prekidajući dugu tradiciju provincijskih lobija u službi Porte – bosanskog u 16., albanskog u 17. i grčkog u 18. stoljeću. Premda je 1886. broj muslimanske i nemuslimanske muške populacije Carigrada izjednačen, muslimani drže čak 95,4 % vladinih ureda; 11,4 % muslimana u gradu radilo je na neki način za vladu. Muslimanska je birokracija nosila reformu tanzimata pri čemu su ih plašili kako vanjski pritisak tako i unutarnje snaženje nemuslimanskih manjina s kojima poslije Grčkog ustanka nisu bili voljni dijeliti ulogu u upravi. Četvrtina muslimanske gradske populacije bila je angažirana u trgovini i industriji – odnosno 39 % od svih uključenih u ova gradska zanimanja – dok su manjine držale ostalih 61 %.
https://idsb.tmgrup.com.tr/2014/03/28/HaberDetay/1396042169830.jpg
Gotovo svi Bugari ili njih 81,4 % angažirani su u trgovini i industriji. Među gradskim Armencima postotak je iznosio 43 %, Grcima 36,8 % i Židovima 31 %. Postotak manjina među studentskom populacijom iznosio je visokih 52 %, pri čemu su najzastupljeniji Grci i Armenci. Manjine su nastavile držati najprofitabilnije gospodarske pozicije. Godine 1912. među 40 privatnih bankara u Carigradu nije bilo muslimana. Među vlasnicima banaka po 12 je Grka i Armenaca, osam Židova i pet Levantinaca. Od 34 burzovnih mešetara 18 je Grka, šest Židova i pet Armenaca. Među velikim uvoznicima tekstila 1906. godine 28 je Armenaca, šest muslimana, tri Grka i jedan Židov. Od 28 velikih kuća koje su 1910. uvozile rusku robu, pet su ruskih, osam muslimanskih, sedam grčkih, šest armenskih i dvije židovske; u istočnim provincijama gotovo su svi veliki trgovci Armenci.
 
Grci i Armenci ovladali su trgovinom prijestolnice i podijelili trgovačke sektore. U grčkim se rukama našla sva roba od neposredne životne važnosti: pekarstvo, obućarstvo, drvodjelstvo i zidarstvo. Armenci posjeduju tekstilni biznis i distribuciju građevinske opreme i metala. Financije su također u grčko-armenskim rukama. Malena ukrasna roba ostavljena je Židovima. Prema procjenama, 1878. u gradu je živjelo 230.000 Grka. Odsječena od vlastite nacionalne zajednice grčka je manjina nakon revolucije izgubila svoje političke pozicije u upravi i okrenula se ekonomskim ciljevima.
 

T. T., https://hrcak.srce.hr/file/95515

Vinko Brajević – za očuvanje hrvatske urbane baštine

 
 
Otvori li tko zbornik »Hrvatski katolički pokret« (2002.), naći će među kratkim životopisima istaknutijih članova Pokreta i životopis novinara, publicista i političara Vinka Brajevića. Rođen je 6. lipnja 1888. u Splitu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a filozofsko-teološki studij polazio je u Zadru od 1906. do 1910., kada je zaređen. Do ređenja bio je aktivan u domagojskim katoličkim organizacijama, uz ostalo i pod vodstvom svojega sjemenišnoga odgojitelja, vjeroučitelja, pisca i urednika »Dana« dr. Ante Alfirevića. Bio je župnik u neretvanskoj župi Bagalović, zatim kapelan u župi sv. Petra Split – Lučac, a najdulje, od 1912. do 1921., u župi Seget kod Trogira te naposljetku do početka srpnja 1922. u župi Kaštel-Kambelovac. Tada je službu samovoljno napustio te se zaposlio u uredništvu dnevnika »Novo doba«. Zbog toga je kao svećenik bio suspendiran, a 1924. umirovljen. Nije međutim apostazirao niti prešao u tzv. žuti pokret (kasnije Hrvatska starokatolička crkva), pa je u posljednjem, »svetojeronimskom« razdoblju života opet svećenički živio.
https://www.glas-koncila.hr/wp-content/uploads/2018/10/00431432w.jpg
Mnogostruko kulturno i publicistički zauzet, Brajević je važan doprinos posebice dao kao zagovornik očuvanja izvornosti hrvatske urbane baštine.
Uz redovite svećeničke dužnosti, zanimao se za povijesnoumjetnička pitanja. Tako je za župnikovanja u Segetu kod Trogira radio na sređivanju kataloga Kaptolske biblioteke u Trogiru. Potkraj Prvoga svjetskoga rata uključuje se u politički život pa je nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije izabran za potpredsjednika Narodnoga vijeća u Trogiru, a sudjelovao je i u pripremama izbora za Ustavotvornu skupštinu 1920. U Trogiru je među osnivačima Narodne ženske zadruge te Jugoslavenske matice i njezin predsjednik. Nakon umirovljenja posvetio se novinstvu. Već prije bio je član uredništva »Novoga doba«, a njegov je glavni urednik od 1927. do 1941. List je bio blizak unitarističkim krugovima, prividno izvanstranački usmjeren. Brajević je naime bio pristaša Demokratske stranke Ljube Davidovića, ali se nakon atentata na zastupnike HSS-a u beogradskoj skupštini 1928. stranački distancirao. Nakon talijanske okupacije Splita uhićen je u srpnju 1941. i interniran u Italiji u Rampinu, na Liparskim otocima i Corropoliju. Padom fašističke Italije i dolaskom vlasti NDH u Split »Novo doba« obnavlja izlaženje sve do ulaska partizana u Split, no Brajević u tom kratkom razdoblju više nije bio urednik. Naime, nakon oslobađanja iz logora 1944. boravio je u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu.
 
Novinske priloge o socijalnim, političkim i kulturnim pitanjima objavljivao je u »Luči«, »Novinama«, »Novom dobu«, »Narodnom listu«, »Pučkoj prosvjeti«, »Zadrugaru«, »Srpskom književnom glasniku«, »Politici« i »L’Osservatore romano«. Potpisivao se i šiframa Bra., br. te inicijalima. Pisao je o raznim likovnoumjetničkim i političkim temama, uz veći broj prikaza knjiga, likovnih izložaba, dramskih i glazbenih kritika, biografskih članaka i nekrologa. Oštar polemičar, s Ivom Tartagliom sporio se o političkim pitanjima i njegovu masonstvu, a s arhitektom Nikolom Dobrovićem i konzervatorom Kostom Strajnićem o arhitekturi i čuvanju spomenika u Dalmaciji. Polemika sa Strajnićem, kojega su nazivali i »advokat Le Corbusiera«, kulturološki je zanimljiva i aktualna jer problematizira odnos prema baštini arhitekture i urbanizma. Brajević je naime reagirao na Strajnićevu knjigu »Dubrovnik bez maske« (1930.) u povodu rasprave o Dobrovićevim projektima u Dubrovniku. Suprotstavio se interpolaciji projekta hotela »Kursalona« na Pilama u Dubrovniku, koji je »zgrada u najmodernijem smislu u kome je glavna karakteristika ravna četvorina i koja bi imala da bude uglavnom izrađena u betonu«. »Takva jedna zgrada mogla bi vrlo dobro stajati na kojem bilo svjetskom kupalištu, s time da bi jednako dobro odgovarala venecijanskom Lidu, na obali Afrike ili negdje u Južnoj Americi… i nema nikakova posla s karakterom starog Dubrovnika.«
 
»Ukazuje se da je Brajević definirao neke od konzervatorskih smjernica kojih se danas bezuvjetno pridržavamo u struci. Usprkos žestokoj i naizgled nepomirljivoj suprotstavljenosti argumenata, zaključak s povijesne distance jest da su obojica, i Brajević i Strajnić, podjednako u pravu i da bi prednost jednim ili drugim argumentima trebalo davati od slučaja do slučaja uzimajući u obzir specifične okolnosti« (D. Vokić). Tekstovi obojice tiskani su 1931. u brošuri »Misli o čuvanju dalmatinske arhitekture«, s predgovorom don Frane Bulića. Kao brošure tiskani su i njegovi novinski napisi »O vojničkim potporama« (1917.) i »Dr. Janez Krek: Evangelist ujedinjenja i oslobođenja našega« (1919.), koja je posvećena slovenskomu katoličkomu velikanu koji je početkom 20. stoljeća uvelike utjecao na intelektualnu, posebice socijalno-političku formaciju mlade hrvatske katoličke inteligencije. Umro je 3. veljače 1967. u Rimu, a pokopan je na groblju Campo Verano u grobnici Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima, kojemu je posvetio svoje posljednje tiskano djelo »Istituto di S. Girolamo degli Illirici (1453-1953)« (1953.).
 

Vladimir Lončarević, Glas Koncila, 3. X. 2018., https://www.glas-koncila.hr/covjek-koji-se-protivio-dalmatinskomu-betonu-vinko-brajevic-za-ocuvanje-hrvatske-urbane-bastine/

»Ne zamjerite mi sklonost prošlosti; nisam toliko naivan da vjerujem kako su tada ljudi bili bolji ili svijet ljepši…«

 
 
Veliki naš književnik Ivan Raos (Medov Dolac, 1921. – Split, 1987.) najpoznatiji po "Prosjacima i sinovima", meni osobno drag po autobiografskome "Žalosnom Gospinom vrtu" ogledao se i u izradi turističke monografije o Dubrovniku u izdanju Spektra iz Zagreba, godine 1983., iako mi se slike u monografiji čine starije. Moju sklonost prema starim fotografijama, te samim time i bedekerima upotpunjava i pronalaženje iskrica duha u esejima kroničara i putopisaca, a upravo po tome latinskome pjenušavome i iskričavome humoru su poznati Ivan Raos i dvojica njegovih umjetničkih sinova, vrlo različitih blizanaca, toliko različitih da je i to svojevrsni vic Boga, prirode ili alkemičara Univerzuma. Viribus unitis kazao bi Franjo Josip. Dijalektika rekao bi pokojni Karlo.
https://antikvarijat-biblos.hr/upload/catalog/product/33037/img-9641_5b34eece75fab.jpg
Ne zamjerite mi sklonost prošlosti; nisam toliko naivan da vjerujem kako su tada ljudi bili bolji ili svijet ljepši. Jednostavno onaj tko je rođen u ljepoti Dubrovnika svaku intervenciju čovjeka vođenu trenutačnom pohlepom i ishitrenošću koja je jednaka gluposti doživljava tragički; a tu je i sjećanje na ranu mladost i djetinjstvo koje jača kako čovjek postaje vremešniji. Krenimo sa Ivanom Raosom kojemu prezime podsjeća i na hridinu Laus i na gradić Ragusu. "Bougainvillea spectabilis, ta ugledna brazilska penjačica za svoje prekrasne cvjetne grozdove zaista nije mogla naći prikladnije mjesto od zidina dubrovačkih. Ljubičasto na bijelom, nježno na ponosnom, pelud na kamenu; ljepota stvorena pod Južnim Križem (zviježđe, ali i jaka Raosova asocijacija na katolištvo, op., T.T.) na ljepoti sazdanoj pod Velikim Medvjedom (zviježđe), ljepota jučer procvjetala na onoj staroj pola milenija... a obje jednako mlade, jednako čarobne i zagonetne, zidine i bougainvillea. (Lijepo je napomenuti jezičnu zabunu kojom dubrovački puk ovu biljku naziva bogumila, a Luko Paljetak kreolskom ljepoticom, op., T.T.)
 
Između kobaltnomodrog Jadrana i sivog krškog masiva pruža se, na otocima i obali zeleni pojas mediteranskoga raslinstva. Čempresi i borovi, tamariksi (nazvan po rijeci Tamaris u Španjolskoj, trpi slanoću obalne zemlje, roza metličasti cvjetovi, u Vili Tamaris živio je Josip Kosor op., T.T.) i česmine, palme i oleandri  (u doba renesanse fratar Vetranović ih šalje Hektoroviću, op., T.T.) trava i mediteranska makija, voćke i cvijeće, prebogato bojama i radošću sunca." Skladnost. Riječ koja se stoljećima najčešće upotrebljavala u svakidašnjem govoru dubrovačkom, riječ koja nam najjasnije govori o društvenom ponašanju i kulturnom nivou, u uraštanju stvarnoga u zatečeno, čak i o odnosu dana i noći, toplog i vlažnog, dakle i o samoj čaroliji južnojadranskoga podneblja. Najhladniji mjesec, siječanj topliji je od onoga u Ateni, Cannesu, Barceloni i Napulju, a najtopliji kolovoz hladniji je od onoga u Ateni i Pekingu. (klima je složen pojam, New York je u visini Napulja, Madrida, Pekinga, Atene, Istanbula op., T.T.) 2584 sata sunčanoga sjaja godišnje; 12,4 sata dnevnoga sjaja u srpnju izdiže ovaj kraj iznad čitave Europe i u vrijednosti osunčanja izravnava ga sa Aleksandrijom. (u Egiptu, op., T.T.) Od 106 kišnih dana na ljeto otpada samo 14. (klima se mijenja, usporedi sa Vlaho Orlić "Dubrovačka klima, Dubrovnik 1941. godine. Tih 106 obilato kišnih dana koji su uglavnom zima i jesen treba izdržati, kao i sušu koja je nekada trajala od svibnja do kolovoza op., T.T.) U tom bujnom i mirišljivom raslinstvu, u toj rasipnosti sunca, topline i vode, okružen hotelima, vilama, lukama, plažama, predgrađima i veselim izletištima, opasan pola milenija starim obrambenim zidinama i utvrdama još uvijek živi skladni stari kameni Dubrovnik, svjež i mlad, kao da je jučer sagrađen. Ima oko 20.000 stanovnika (grješka,1961. je imao 20.000 stanovnika, 1991. 47.000, 2001. samo 30.000 jer su mnogi građani bili prijavljeni da žive u područjima od posebne državne skrbi radi poreza op., T.T.)...
 
Ali svake godine stotinjak tisuća ljudi iz svih krajeva svijeta zastaju u ovim zidinama da odahnu od običnosti i udahnu pregršt omamljujuće ljepote i skladnosti dubrovačke. Ovaj bjelokosni sunčani grad nastao je... Ne znam. Zapravo nitko ništa ne zna o njegovu prapočetku. Jesu li Iliri na sunovratnoj litici podigli kakvu grobnu mogilu i Rimljanima predali svoj korijen za Rhac(g)usim ili su Rimljani od strmine (labres, laus) izveli Rausa, Rausum? Jesu li na ovoj pustoj hridi osim galebova stanovali i ljudi sve do početka VII. stoljeća kada su Slaveni i Avari razorili Epidauros (Cavtat)? Iskopine govore da je još u prethistorijsko doba ovdje disao čovjek..."
 
Preskočit ću općepoznate povijesne podatke od osnutka Grada, vlasti Bizanta pa Normana, odnosima sa Venecijom i slavenskim zaleđem; Raos ispravno konstatira da izoliranost Dubrovnika i vakuum vlasti građani koriste da ojačaju pomorstvo, kopnenu trgovinu i razviju duh nezavisnosti. Jer Dubrovnik je birao vlast koja ga može zaštititi, kasnije plaćao danak moćnima. Mediteran i Jadran, veli Raos, bio je golema trgovačka cesta po kojoj su uzmorski gradovi odvozili svakovrsnu robu i ljudsko roblje iz svojega zaleđa, a u zaleđe unosili proizvode susjednih okomorskih zemalja, u prvom redu sol. Bila je to tako unosna cesta da se po njoj putovalo uza sve strašne bure i oluje i još strašnije gusare, pirate, razbojnike i pljačkaše, koji su upravo vrvjeli pod svim zastavama i protiv svih zastava... Taj put stvorio je i Dubrovnik, to najljepše i najuščuvanije kameno gnijezdo na svijetu...
 
Turci su osvojili sve slavenske državice na Balkanu, a Hrvatsku sveli na tužne "ostatke ostataka". I u tom mletačko turskom moru, podjednako krvavom i podjednako okrutnom, u tom stoljeću galiota i janijčara, danka zlata i danka krvi, u tom strahotnom političkom, kulturnom i biološkom umiranju južnoslavenskih naroda (ipak cvjeta kultura u dalmatinskim gradovima, a nažalost upravo Hrvatska žrtvama i gubitkom teritorija prednjači op., T.T.), Dubrovnik se uspinje do svog najvećeg privrednog, kulturnog i političkog vrhunca. Dubrovčani su znali i moliti i strpljivo čekati, snositi štetu i dati se opljačkati, spletkariti i mrsiti spletke, a sve je vodilo jednom cilju: bogaćenju Republike osvajanjem novih tržišta i dobivanjem novih i što većih povlastica. Dva stoljeća igre na žicama razapetim između papa i sultana, Venecije i Španjolske. Dva stoljeća harača i darova podmitljivim upravnicima svih zastava, dva stoljeća laži o tobožnjem podržavanju kršćana u Turskoj. (nije baš tako jednostavno, iako je na generale točno op., T.T.)
 
Ali mediteransku trgovinu više nitko nije mogao osigurati, jer se otvorio novi put, mnogo širi i mnogo unosniji, a to je Atlantski i Indijski ocean. Mediteran počinje propadati. (netočno, što je dokazao i F. Braudel u svojim studijama, vidi "Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa II." (1972.), te "Igra razmjene" tiskana 1979. pa stoga Raosu vjerojatno slabo poznata. Godine 1918. je Europu nadvladao SAD kao sin Europe te Rusija kao euroazijska zemlja. Ostaje vidjeti čeka li nas stoljeće Azije? op., T.T.) O neutralnosti Dubrovnika po Raosu svjedoči naziv Sette bandiere; taj tal. naziv sedam zastava nastao je vjerojatno iz podrugljivoga tumačenja zastave sa sv. Vlahom Sanctus Blasius tj. SB; vidi radove pomorskog povjesnika Đive Bašića. Ta briga za izgled grada i skladnost gradnje datira još iz XIII. stoljeća (Statut iz 1272., op., T.T.), u kojem je Grad zauzimao isti prostor koji i danas zauzima unutar zidina. Već od toga stoljeća izdavale su se građevne dozvole i tako organizirano i sistematski izgrađivao i obnavljao Grad. Dubrovačka republika imala je i svoga državnoga arhitekta. (eh Bože što je sve danas dobilo dozvolu arhitekata i gradskih otaca, op., T.T.)
 
Šetajući hrptom ovih veličanstvenih i jedinstvenih bedema, na svakome se koraku otvara novi pogled na divno kameno gnijezdo, sazdano od samih kulturno historijskih spomenika protkanih tisućama boja južnoga neba. Nakon potresa 1667. gradska uprava... izgrađuje sjevernu i dobar dio južne strane Straduna, te gradske žile kucavice, i gotove zgrade iznajmljiva, odnosno prodaje građanima. Čitav ovaj potez, makar bez ikakvih baroknih ukrasa, a možda baš i zbog toga, predstavlja jedinstvenu i predivnu umjetničku cjelinu, za kojom mnogo ne izostaje ni ona oko Gundulićeve poljane. Raosu se sviđa i veličanstvena "barokna skalinada" koja vodi do zdanja isusovačkoga kolegija i crkve sv. Ignacija. Puna tri stoljeća(?!) domaći i strani arhitekti, klesari, zidari i zlatari brusili su ovaj kameni dragulj dok ga nisu izbrusili do neviđena sjaja. To brušenje uz nekoliko sitnih iznimaka završeno je još početkom XVIII. stoljeća. To je još jedna rijetka vrijednost Dubrovnika, jer je na svijetu zaista malo živih gradova, definitivno završenih u vrijeme kada Petar Veliki polaže temeljni kamen Petrograda (St. Petersburg još je Lenjingrad u vrijeme kada Raos piše, op., T.T.), a učeni geografi ucrtavaju u ocean tek nesigurne obrise petoga kontinenta. /Australije naravno/ Sunce, more, kamen. Boja, zvuk, tvar. Simfonija prirode i ljudskih ruku. I u pokretu ugodna opuštenost tijela, i u sanenosti vedra razigranost duha. Istinska mediteranska pomirenost sa svijetom stvorenim za čovjeka. Toliko obilje zvukova, boja i oblika! I u tom obilju ne uvrijeđeno ni jedno osjetilo,ne ranjena ni jedna misao. Skladnost. Skladnost svega u svemu. Ništa ne odudara, ništa se ne nameće, ništa ne kriješti. (Raos nije vidio papige na Stradunu, a ni čiope. Ni današnji Dubrovnik, op., T.T.). https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=2&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwi-oPS19MTnAhXWi1wKHWY1DMAQFjABegQIBRAB&url=https%3A%2F%2Fwww.hrvatski-fokus.hr%2Findex.php%2Fpovijest%2F13076-dubrovnik-1966-godine-u-ocima-b-w-aldissa&usg=AOvVaw1CFKXex9xGQtNJvyubO236
 
Sve se stače u jedno: čovjek, cvijet i kam. I sve nam postaje drago, sve postaje mi, i mi postajemo sve. I nigdje kao ovdje ne možemo doživjeti ono veliko, sveobuhvatno jedinstvo suprotnosti: more što se razbija o prijeteće litice i ono što šapuće u povodljivu žalu, sanjarsku pjesmu momaka na rubu tamne obale i vatreni džez iz vrtnih barova, tiho klizanje  ribarskih "svićarica" (?, T.T) i goleme svjetleće gradove što punom brzinom prolaze uza same bedeme (to su bile barčice prema današnjim kruzerima, op., T.T.), moćne obrise Minčete i mekane maćuhice u travi (asocijacije na Matoša i Vojnovića, op., T.T.), goli kamen Srđa i nepropusni zeleni pokrov Lokruma, bougainvilleu nježno prislonjenu uz kamenoga diva i raspeće Hamleta na otajstvenom Lovrijencu. I sami postajemo bougainvillea i Hamlet.
 
Hamlet, Cide, Dubrovačke ljetne igre. Lijepa kulturna manifestacija poznata u svijetu. Tragedije na krovovima tvrđava, koncerti i baleti na akmenim trgovima. Uzbudljivo i novo. Novo?! Ništa u ovom gradu nije novo! I u tome je njegova ljepota, jedinstvena i trajna. Jučer prelazi u danas i oboje u sutra, tek što se generacije izmjenjuju i pokoji rekvizit; živino svjetlo umjesto bakalja. (baklji, op., T.T.) To je samo primjer, podsjetnik, da život nikada ne umire čitav i sasvim; to je samo jedna razumna odgonetka onoga čudesnoga osjećaja koji nas uvijek obuzima u živim starim gradovima, osjećaja koji čini da smo nekako drukčiji, plemenitiji, ispunjeniji, bogatiji... I znamo da je to od toga što starim gradovima krademo ljepotu dugih vjekova, krademo nekažnjeno.
 
Dubrovniku možemo mnogo, veoma mnogo ukrasti. Toliko Ivan Raos u proslovu, ukradimo i poneki komentar iz fotografije. Tamo negdje na SI obali Jadrana valjda od iskona izviraše iz morske pjene visoka okomita litica, na kojoj se vjekovima gnijezdiše galebovi. Ali prije četrnaest stoljeća nahrupiše na obalu ljudi - ljudi progonjeni od drugih ljudi - rastjeraše galebove, preoteše im gnijezda i slobodu. Punih devet stoljeća nizahu kamen do kamena, kamen vrh kamena dok ne sazidaše kameno gnijezdo koje nitko više ne mogaše razoriti. Potom razaslaše velike i čvrste brodove po svim morima; brodovi se vraćahu pretovareni svakovrsnim blagom, a gospodari tim blagom neprestance uljepšavahu gnijezdo sve dok ga ne učiniše najljepšim i najsigurnijim gnijezdom na obalama, dok ne izbrusiše čudesni dragulj Sredozemlja. Taj se dragulj dopade cvijeću i ostalom mirisnom raslinstvu, koje pohita sa svih strana i razbuja se u njegovu kamenju. Dopade se i suncu koje odluči da ga obasjava dulje nego ijedan grad u Europi. Na kraju svidje se i čovjeku. Svake godine preko četvrt milijuna ljudi iz svih krajeva svijeta hodočaste ovom kamenom gnijezdu. (milijun 238 tisuća 492 gosta 2019.!!!! U prosjeku boravili manje od tri dana po osobi) Zanimljiv je podatak da je u XVI. stoljeću Dubrovnik imao 180 velikih brodova, 5.500 posade; toliko je bilo i stanovnika Grada, cijele Republike iznad 28.000. (vjerojatno su brodovi imali pojedinačno najviše 30 mornara)
 
Sredinom XVIII. stoljeća bilo je 280 brodova. SZ ugao zidina (Minčeta) sjajan su dokaz dubrovačke skladnosti kroz stoljeća. Korisno se vjenčalo sa lijepim, potrebno sa ugodnim. Kameni valjci, obruči i vijenci,kvadri i krnji raspolovljeni stošci... nanizaše se i stopiše u jedinstvenu kamenu simfoniju Sredozemlja. U junačku simfoniju - Eroicu! Petnaesto stoljeće, kaže Raos, ulijeva respekt i našem atomskom dobu. "Mir, spokoj, tišina. Kao da tu svetu tišinu poštuje i onijemjelo samostansko zvono. Preko 6 stoljeća traje ova tišina, traje ovo kamenje (franjevaca, op., T.T.) nagrizeno vlagom i gljivicama, traje i opire se, nepromjenjivo, neobnovljivo... samo se cvijeće obnavlja i mijenja." "Posebnu radost pruža stjenovita obala otočića Lokruma, obala sazdana od golemih abradiranih ploča i bezobličnih gromada, obala otvorena širokom nedoglednome moru. Na Lokrumu je i malo plitko jezero kao stvoreno za djecu."
E to, to su izvatci iz Dubrovnika Ivana Raosa. Konstatirajmo da je autor lukavo preskočio XIX. i XX. stoljeće, spomenuvši ipak Napoleona, Vojnovića, Bukovca i Medovića.
 

Teo Trostmann

Anketa

Čega se više bojite?

Petak, 03/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1268 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević