Get Adobe Flash player

Ostao je liječnik ljubavi o čemu govore brojne srebrne zavjetne pločice u obliku gorućih srca

 
 
Služit ću se tekstom bokeljskoga svećenika don Pavla Medača (rođ. 1955.) o našem redovniku (Muo 27. XI. 1438. - Venecija 9. XI. 1508.) komu su roditelji Benedikt i Dobre (Bona) Krilovića na krštenju dali ime Pav(a)o. Ulaskom u augustinski red Pavo (Krilović) uzima ime Gracija (Milost).
http://www.zg-nadbiskupija.hr/UserDocsImages/stories/SLIKE/gracija-001.jpg
Ovdje je potrebno malo filologije, tj. jezikoslovlja. U Dubrovniku kao i u Boki slovo l je nepostojano na kraju riječi, ali u sklonidbi, posebice množine ispliva. Tako od festnjuo, fero, žmuo, muo dobivamo festanjula, ferala, žmula, mula. Zanimljivost je da ženu iz Mula (genitiv od Muo) zovu "lokalci" Muljanica. Riječ muo znači pristanište; vrlo je slična ali različita korijena riječ mulac koja je u Dalmacija vrlo pogrdna, zato valjda Muljanica da se izbjegne ikakva asocijacija na Mulicu ili Mulanku.
 
Gracija je mjesni oblik imena Gratius, Grazio i nama zvuči kao ženski oblik, slično kao Andrija, Matija. Tako je u jednom hrvatskom samostanu. kojemu ne ću kazati imena, umjetnik iz neznanja naslikao dvije dominikanke, Ozanu iz Kotora i Graciju iz Mula ne znajući da je Gracija muškarac. Vrhunski vic, ali istinit.
 
Kao dijete siromašne ribarske obitelji, prvu je mladost proživio zajedno sa svojim roditeljima kao ribar i težak na škrtoj zemlji nasuprot Kotoru. U svojim tridesetim godinama postao je mornar na mletačkom trgovačkom brodu putujući po Jadranskom moru od rodne Boke do Venecije (puno je Bokelja i Barana bilo u Veneciji, vidjeti sjajne radove Lovorke Čoralić o Hrvatima u Veneciji). U ljeto godine 1468., dok je brod bio usidren u venecijanskoj luci, Gracija je imao priliku slušati nadahnutoga propovjednika bl. Šimuna iz Camerina, augustinca. Gracija je donio životnu odluku, napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu. Pokucao je na vrata samostana pustinjaka sv. Augustina; dobivši ime Gracija (Milost), počeo je živjeti kao redovnik u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko Padove.
 
Prstaše Šimuna iz Camerina živjeli su u velikoj oskudici i strogim pravilima. Kao redovnik i Gracija je pošao tim putem, nosio je kostrijet, bičevao se i strogo postio. Kostrijet je pokornički pojas ili tkanje od vrlo oštre (kozje ili konjske) dlake, koji se oblačio pod košulju na kožu. I danas se u crkvi na Mulu čuva relikvija s dijelom kostrijeti od grubog tkanja koju je nosio bl. Gracija. Takva se ponekada i metalna košulja zvala i cilicij, valjda po današnjoj turskoj pokrajini uz sirijsku granicu gdje su bile redovničke zajednice. Noćna su bdijenja bila njegova osobita ljubav, a redovnici bi često bili svjedoci da se noću diže čudesno svjetlo iznad sobe u kojoj je boravio Gracija.  
 
Bl. Gracija nikada nije postao svećenik, nego je kao brat redovnik vršio službu ministranta i sakristana u samostanskoj crkvi. Jednog je dana po nalogu samostanskoga poglavara bio raspoređen za rad u vrtu. Tada se dogodilo čudo viđenja koje mu je Bog podario dok je u vrtu kopao, a svećenici u crkvi slavili svete mise kod svakoga podizanja, on bi pokleknuo pred presvetim iako je bio izvan crkve. U svojoj dubokoj pobožnosti i mističnoj povezanosti s euharistijskim Isusom doživio je kako se u tome času zid crkve samostana Blažene Djevice Marije pred njim otvara da može vidjeti svećenika kako u rukama drži dijete Isusa obasjanoga čudesnim sjajem. Sve ovo pročulo se nadaleko te se, oko do tada mirnog samostana, neprestano stvarala gužva i galama mnoštva naroda koji je tražio da bude primljen i saslušan. Da bi riješili ovaj problem, poglavari su odlučili Graciju premjestiti u samostan na otočiću sv. Kristofora kod Venecije. Tamo je proveo sve ostale godine svoga života do 9. 11. 1508. godine kada je sveto preminuo u svojoj 70. godini. (Radi se o pustinjacima kojima je protivno statutu da primaju mase naroda.) Njegova popularnost na otočiću nije se nimalo smanjila. U svojoj ćeliji nije imao nikakvoga namještaja osim daske na kojoj je spavao. Cijelog je dana izvršavao svoje redovničke dužnosti uz koru kruha i gutljaj vode jer meso nikada nije jeo. Gracijinim posredovanjem događala su se čudesna ozdravljenja i u Veneciji. Ozdravljali su bolesni, gladni primali hranu, goli odjeću i osobito oni u nemiru i svađi odlazili bi nakon susreta s Gracijom pomireni i sretni. Imao je dar proricanja i savjetovanja, a njegovo posredovanje u pomirenju sukobljenih strana bilo u braku, bilo u gradu toliko je postalo poznato i djelotvorno da su Mlečani otoku sv. Kristofora dodali ime „od mira“.
 
Jedne je sušne godine samostanski bunar presušio te se cijeli samostan našao u pogibeljnoj nestašici pitke vode (vrlo česta pojava u Veneciji, op., T.T.). Tada su po Gracijinom savjetu u bunar ulili kablić mora. Dok je on usrdno molio, bunar se u trenu napunio pitkom vodom i od tad obilno davao da je bilo dovoljno i za susjedni otok sv. Mihovila. Mnogi bi po njegovom zagovoru od tad pronalazili pitku vodu koja na otocima i kršnim predjelima osobito život znači. Tamo gdje bi se pojavio Gracija i gdje bi se njemu za pomoć molilo, dogodila bi se ljubav. On je i danas liječnik ljubavi o čemu govore brojne srebrne zavjetne pločice u obliku gorućih srca koje krase svetište bl. Gracije. Nakon smrti tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, ali vrlo brzo je preneseno u crkvu te položeno u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru. Čuda su se i dalje događala, a kult bl. Gracije raširio se po svijetu. Tristo godina tijelo je čuvano i štovano u samostanskoj crkvi sv. Kristofora od Mira sve dok otočić nije postao plijenom Napoleonove vojske. Redovnici su, napuštajući otok godine 1806. tijelo bl. Gracija kao osobito vrijednu i svetu relikviju ponijeli sa sobom u grad Veneciju. U vihoru ratnih stradanja odlučili su tijelo bl. Gracije pokloniti njegovoj rodnoj župi Muo u Boki Kotorskoj na daljnje čuvanje.
 
Zauzimanjem pomorca Antuna Jankovića iz Mula, Gracijino tijelo biva preneseno iz Venecije u rodni Muo kod Kotora. To se dogodilo na veliku radost puka Boke 1810. godine. Od tada narod je moći najvećega sina svoga primorskog mjestanca brižno čuvao i častio na oltaru svoje župne crkve sv. Kuzme i Damjana na padini Vrmca u blizini ostataka rodne kuće bl. Gracije, sve dok svojim marom nisu sagradili novu župnu crkvu u sredini mjesta uz more 1864. Gdje se i danas čuva i časti s istom ljubavlju kao i prije 500 godina na otočiću sv. Kristofora. Papa Leon XIII. (veliki prijatelj Slavena i borac protiv masonstva, op., T.T.) potvrdio je i odobrio trajno štovanje skromnoga redovnika i Graciju 1889. godine nazvao blaženim. Ovaj je događaj još više rasplamsao njegovo štovanje u rodnoj mu Boki i svijetu. Blaženikovo tijelo izloženo je u srebrnome sarkofagu na posebno podignutom oltaru u župnoj crkvi Pomoćnice kršćana. Kao zahvalnost za potvrdu poblaženja na mjestu gdje se od davnine po vjernome svjedočanstvu čuvaju ostaci rodne kuće bl. Gracije, dvjesto metara iznad sadašnjega mjesta Mula, podignuta je 1888. godine crkva njemu u čast. U toj se crkvi časti drvena skulptura koja predstavlja blaženikov lik oko kojega se narod okuplja na dan njegova rođenja 27. studenoga u 15 sati svake godine.
 
Svake se godine ponavlja svečanost puna ushita i radosti koju sumještani blaženikovi pripremaju 9. studenoga. Ponos i radost kojom je Svevišnji obdario Boku i njen narod po Graciji ne jenjava kroz sva ova stoljeća. I u najteža vremena ratova i neslaganja Graciji za milosti koje po njemu od Boga primaju, zahvaljuju pravoslavni i katolici, a u svakoj župnoj crkvi Kotorske biskupije časti se slika bl. Gracija.
Više puta Gracija je bio pomoćnik u pomorskim nesrećama, u ozdravljenjima od raznih teških bolesti pluća, dišnih putova i grla ili drugih vitalnih organa, posrednik u pronalaženju pitke vode za sušnih vremena, pomiritelj onih u svađi i osobito liječnik bračne ljubavi.  S osobitim ponosom pamte ribari jedno Gracijino posredništvo u ribolovu. Nakon tri dana neuspješnog pokušavanja, ribari su s molitvom bl. Graciji usprkos svake nade pošli na more i vratili se sa nezapamćenim ulovom od 6000 palamida (u Boki su ih zvali palovnice, a zovemo ih još u hrvatskom dijelu Jadrana pastirice, šarice, smucaši - to su plave ribe nalik minijaturnim tunama,dosta veće od skuša) se dogodilo trećega dana trodnevnog slavlja na čast blaženika i nikad prije ni poslije u Boki nije zabilježen toliki ulov te vrste ribe.
 
Vjerni puk je čvrsto uvjeren u istinitost staroga crkvenog predanja da su zemni ostaci svetaca spasonosni izvori iz kojih nam teku mnoga dobročinstva. Onima pak koji „imaju uši da čuju“ blaženik s oltara dovikuje: „Približite se izvoru spasa, euharistiji, pa ćete naći utjehe i lijeka svojim dušama“. Postao je primjer vrijednoga radnika koji je sav svoj trud posvećivao predanom ljubavlju i žrtvom, ne samo svojim sunarodnjacima u Boki i Hrvatskoj, već i u Italiji, Austriji, Španjolskoj i Americi kamo su njegov kult prenijeli Bokelji i subraća iz reda sv. Augustina.
 
Osobito je gajio pobožnost prema Kristu nazočnom u presvetoj Euharistiji. Za vrijeme Mise uranjao bi u euharistijski misterij, hranio se Kristovim tijelom u sv. Pričesti i u slobodno vrijeme sate i sate provodio u klanjanju Presvetom oltarskom sakramentu. Bio je euharistijska duša i zaslužio naslov „Svetac euharistije“. Djetinje iskrena pobožnost bl. Gracije prema Mariji dala je njegovom liku onu ljupku toplinu koje su svjedoci siromasi i prosjaci, koji su mu uvijek bili na srcu kako onda dok su dolazili na samostanska vrata, tako i danas kad se nađu pred njegovim tijelom u Gospinoj crkvi u Mulu. Svakoga četvrtka narod se uz pjevanje svečanih himni „Ribaru skromni“ i „Nut slavno tijelo našeg odvjetnika“ okuplja oko njegovoga oltara i tijela gdje se slavi sveta Misa njemu na čast. Godišnja proslava u Veneciji i u rodnoj Boki slavi se 9. studenoga, a u Hrvatskoj je spomendan bl. Gracije iz Mula 8. studenoga.
 
Zašto Gracija nije proglašen svetim; jednostavno zato jer su Bokelji vrlo mala skupina koji bi lobirala, ali budućnost radi za njega. Fra Josip Ikić je na misu u Mulu za dan sv Gracija doveo brojne hodočasnike iz Dubrovnika; o svečevom liku je nadahnuto govorio učeni don Robert Tonsati, rođen 1983.u Herceg Novom, obrazovan u subotičkoj klasičnoj gimnaziju Paulini, diplomirao na KBF-u u Zagrebu i trenutačno priprema doktorat.
Crkva je vrlo lijepa za malo ribarsko (danas i pomorsko) mjesto; gosti su bili ushićeni pjevanjem domaćega zbora kojega čine svega tri mještanke, majka sa dvije kćeri. Osobno sam pomislio da se radi o glazbeno obrazovanim vrhunskim profesionalcima. Dogodilo se i jedno malo čudo da je izostala obilna kiša koju su meteorolozi najavili.
 

Teo Trostmann

Papino obeščašćenje i oskvrnuće Vatikana

 
 
Poganski ritual koji se dogodio u Vatikanu, u Vatikanskim vrtovima,  je čin seksualne magije koja ima okultno značenje. Zašto se upravo tamo dogodio, upitao se jedan prijatelj, znanstvenik. To je ceremonija koja pripada kultu plodnosti. Je li to samo jedna iznenađujuća naturalistićka slika? Ili je možda istovremeno skrivena namjera desakralizacije, oskvrnuća, i istovremeno sredstvo jedne demonske ceremonije?
http://www.unavox.it/NuoveImmagini/Sinodo_Amazzonia/Francesco_prega_davanti_agli_idoli_scarabei.jpg
Korištenje faličkog kumira i idola majke zemlje nije ni u kom slučaju samo jedan folkloristički čin, nego promišljeno zazivanje duhova s ciljem postizanja očekivanog učinka, indijansko-američkog šamana s njegovim kretnjama „blagoslova“ koji dodjeljuje onim prisutnim njegovom buncanju ... kakvom? Da bi se našao odgovor treba se ukratko uzeti u razmatranje sama povijest mjesta.Vatikanski brežuljak koji se nalazi preko Tibra ne čini dio tradicionalnih sedam brežuljaka na kojima se uzdigao Vječni grad. Za one iz antičkih vremena bio je mjesto na kojem su se pokapale bogate patricijske obitelji ili je bio mjesto proricanja i s velikom vjerojatnošću su mu dali ime njegovi proroci (vates). Jedan stari sveti hrast bio je obožavan sve do etruščanskog vremena zbog svojih magijskih moći. Kasnije je tamo cvjetao kult Cibele Magna Mater – Velike majke Cibele. Na obolu brijega, između ostalog, Neron je dao sagraditi stadion – cirk, na kojem su se dogodili prvi progoni kršćana, na kojem je usmrćen Prvi Apostol, sv. Petar, a poslije i prvi rimski mučenici. Sveti Petar je kasnije sahranjen nedaleko od zida na koje su vjernici neprekidno upisivali brojne zapise kojima  su se u molitvi utjecali njemu za pomoć. To su otkrili Ludwig Kaas i Margherita Guarducci prilikom iskopavanja koje je naložio Pio XII. u četrdesetim i pedesetim godinama prošlog stoljeća.
 
Od samih početaka ovom grobu se pridavala tolika važnost da je car Konstantin početkom IV. stoljeća odlučio oko njega sagraditi ogromnu baziliku čiji je oltar zaokruživao prvotno udubljenje, nišu, koja ga je obilježavala.Da bi ostvario taj projekt imperator je dao dovoljno poravnati površinu zemljišta, pritom prekršivši neprekršive zakone, tako da je dao ukopati staru nekropolu koja se tamo nalazila i učinio ju ponovno vidljivom. U temeljima građevine, osim antičkih poganskih bogato ukrašenih grobnih spomenika slikama i štukaturama, nalazili su se i grobovi mnogih kršćana koji su bili ukopani pored Apostola.
 
U prva tri stoljeća brojni vjernici koji nisu postigli mučeništvo umirali su od posljedica zatvora, zlostavljanja i mučenja podnesenih zbog svoje vjernosti Gospodinu. To su bili ispovjedatelji.A onda, kada je Leon XIII. krajem devetnaestog stoljeća raspolagao s prvim rezultatima iskapanja, arheolozi, bez osjećaja za važnost onog što su radili, bacali su zemlji od iskopavanja upravo u vrtove ne vodeći računa da su s tom zemljom izmiješane i kosti svetih. Tako se može ustvrditi da je čitav taj prostor na svoj način posvećen neprocjenjivim relikvijama junačkih svjedoka jedine prave vjere. I onda je upravo 4. listopada papa Franjo htio posaditi hrast u okviru čašćenja Majke Zemlje.
 
Izvršenje poganskog rituala upravo na tom mjestu je svetogrđe, oskvrnuće, čin desakralizacije koji teško da nije bio unaprijed smišljen, posebno kad se uzme u obzir neshvatljivi postupak IZNENAĐUJUĆE DARIVANJE RELIKVIJA SVETOGA PETRA PRAVOSLAVNIM DELEGATIMA IZ KONSTANTINOPOLJA.
Ostatci pronađenih kostiju pomiješanih s purpurnim i zlatnim vlaknima (što je znak da je tijelo bilo ukopano s kraljevskom počastima), nakon što su godinama bili u spremištu pećine, identificirala ih je Guarducci, premješteni su na mjesto gdje su mogli biti štovani od posjetitelja.Jedan dio relikvija je bio pohranjen u jedan kovčežić i na zahtjev Pavla VI. bio je čuvan u Papinoj spavaćoj sobi. 29. lipnja prošle godine je, kao zaprepašćujuće grozan čin, kovčežić poklonjen pravoslavnim gostima iz Konstantinopola. Nismo u stanju odrediti količinu preostalih relikvija ali možemo pretpostaviti da je mala.
 
Za ove događaje možemo reći da se jednostavno radi o vraćanju na pretkršćanske kultove i izbacivanjem zakonitog vlasnika ponovno se otvara prostor demonima.Najgora sumnja moga prijatelja znanstvenika je da su dva drvena idola plodnosti, jedan muški a drugi ženski, ustoličeni na svetom brežuljku da omoguće začinjanje antikrista u prisutnosti njegovog lažnog proroka. Ovo je magični ritual vezan uz zemlju i ima kozmičku vrijednost, a u ovom slučaju posebno ojačan najvišom prisutnošću i sudjelovanjem prave istinske vjere koja se vlastitim pristankom podčinila lažnim bogovima, tj. demonima. Tko bi mogao skinuti Gospodina s prijestolja nego onaj kog se drži Njegovim vikarom na zemlji. To nije uspjela učiniti nijedna politička sila.
 
Prema ezoteričnoj doktrini egipatske gnoze, koja se prakticira u višim masonskim ložama škotskog obreda, ovaj licemjer i njegovi sljedbenici izvršavaju djelo na način balegara, tzv. svetog insekta (skarabeja), koji u egipatskoj civilizaciji, ima sposobnosti da se orijentira prema zvijezdama i koji je povezan s bogom izlazećeg sunca. To je simbol reinkarnacije i besmrtnosti. Ženka polaže jaja u lopte od izmeta koje pripravlja mužjak i kojima se jaja hrane. Takva je ideja života koji se neprekidno obnavlja svojim vlastitim izmetom, na teološkoj razini, je demonski zanos smrti i truljenja.Sva prljavština koju začinje i promiče poglavar nagrđuje militantnu – borbenu Crkvu i nije ništa drugo nego je koprofagija, hranjenje izmetom kojemu je besmisleni cilj neka vrsta preporoda koji hrani imanentno materijalnu egzistenciju okrenutu k donjim dijelovima ljudskog tijela, k probavnom i genitalnom dijelu. Najočitiji primjer je slavni Theodore MacCarrick, koji je izrodio čitav nakot pokvarenih prelata koji ostaju na svojim komandnim mjestima dok se čišćenje svelo samo na laičko stanje bez procesa koji bi razotkrio skrivenu mrežu.
 
Ova gospoda u skarabeju vide simbol trajne promjene i sretni su da se s njim mogu poistovjetiti, to je njihova jedina vjera. Kao da nije dovoljno što mudri tvrdokrilac koji se hrani balegom ne proizvodi emisije metana i na taj način doprinosi usporavanju toliko ideologiziranog pregrijavanju planeta. Nitko se ne će začuditi ako se na trgu sv. Petra osim posvete migrantima (Papa je dao sagraditi spomenik – lađu od bronce – s migrantima), podignu uskoro i njima (skarabejima) spomenik od bronce. U obližnjim palačama gmižu njihovi gorljivi imitatori koji žurno pripremaju put antikristu osim obnavljanjem poganskih kultova još i globalističkim programom homoseksualizma, poticanjem stvaranja mulata (rasnih mješanaca) i smanjenjem nataliteta.Skarabejska crkvena hijerarhija s jedne strane mora biti poslušna naredbama koje dolaze od superloža koje ih drže u šaci zahvaljujući njihovoj zagađenosti vlastitim odvratnim porocima koji još u ovom trenutku ne predstavljaju univerzalne vrijednosti koje dijeli javno mišljenje.
 
Za ozdravljenje vatikanskog brijega zasigurno nije dovoljan povremeno jedan egzorcizam. Bili bi potrebni deseci egzorcista s cisternama blagoslovljene vode da se dezinficiraju površine i okolina nakon što se izbace svi uljezi.Iznad svega bio bi potreban jedan pravi papa koji bi omogućio obnovu pravog, zakonitog kulta i ispravljanje tolikih odvratnih nastranosti. Ali toj je očigledno milost koju moramo zaslužiti. Ne moli se dovoljno Gospodina da nam na ovaj ili onaj način protjera licemjere s vrha Crkve. Zašto ne bismo obilazili zidove Vatikana moleći krunicu kao što smo u kolovozu prije dvije godine? Svaka Zdravo Marija je udar teškoga topništva protiv demonskih sila i njihovih sluga. Moramo ih istjerati iz jazbine onim sredstvima kojim raspolažemo naoružani žarkom vjerom i osnaženi velikodušnom pokorom.
Dakle, u napad s hrabrošću kristerosa.

 

Elia, http://www.unavox.it/ArtDiversi/DIV3238_Elia_Sconsacrazione_colle_vaticano.html

(s tal. prevela prof. Kornelija Pejčinović)

Prošlo je 414 godina od pobune engleskih katolika

 
 
Pokušaj atentata na engleskog kralja Jamesa I. kojega je isplanirao katolički supremacist Robert Catesby, u povijesti je ostao zabilježen kao „barutna urota“ (engl. Gunpowder Treason).
Međutim, plan prema kojemu je trebalo dići u zrak Dom lordova (Westminstersku palaču) u vrijeme zasjedanja povodom svečanog otvaranja zgrade Parlamenta, oteti članove kraljevske obitelji i tako pokrenuti revoluciju, osujećen je i njegova je provedba spriječena 5. studenoga 1605. godine. Urotnici su za tu prigodu pripremili 36 bačvi baruta (oko 800 kilograma) koje je trebao zapaliti Guy Fawkes, no stražari su ga uhitili prije nego je to uspio učiniti. Izvrgnut mukama, odao je vođu i ostale urotnike od kojih je većina pogubljena vješanjem, potom potopljena u vodu i na kraju raščetvorena.
https://miro.medium.com/max/1200/1*K7QDDT5TWsNlDtE7_7W6sA.jpeg
Guy Fawkes rođen je 13. travnja 1570. godine u Stonegate/York, a pogubljen je u Londonu 31. siječnja 1606. godine. Bio je jedini sin Edwarda Fawkesa i njegove žene Edith Blake. Na katoličku vjeru prešao je u šesnaestoj godini (po svršetku srednje škole), potom je u višegodišnjoj vojnoj službi, a sudjeluje i u više bitaka protiv protestanata u Nizozemskoj gdje postaje i visoki časnik.
 
Uzrok ove pobune bila je obespravljenost katolika koji su izvrgnuti besprimjernom teroru od strane protestanata, a što je započelo od vremena kad je Henrik VIII odvojio englesku crkvu od Vatikana (1534. godine) i tako stvorio Anglikansku zajednicu koja nije bila podložna Rimskome papi, nego njemu. Biti katolik u to vrijeme u Engleskoj, izjednačeno je s najtežim prijestupom, pa se prema njima odnosilo kao prema najgorim razbojnicima i ubojicama. Otkrivanje ove urote još je u većoj mjeri pogoršalo položaj katoličke vjerske zajednice u Engleskoj u stoljećima nakon toga.
 
Lik Guya Fawkesa je pod utjecajem moderne pop kulture i crtača stripova Alana Moorea postao sinonimom borbe protiv nepravde i terora, a simboliziran je maskom nazvanom „Anonymus“. Njegova popularnost započinje grafičkom novelom „V for Vendeta“ („O za osvetu“) što ju je Moore objavio osamdesetih godina XX stoljeća, a govori o budućnosti u kojoj je Velika Britanija pod vladavinom totalitarizma protiv kojega se bori tajanstveni junak V-a. Prema noveli je 2005. godine snimljen i vrlo popularan futuristički akcijsko-kriminalistički film (istog naziva) nakon kojega se maska glavnog junaka („Anonymus“) dopala mladima, pogotovu internet-aktivistima koji se bore za slobodu govora na Internetu i protiv cenzure okupljeni u pokret istoga naziva („Anonymus“).
U Engleskoj se 5. studeni i danas obilježava kao „Noć Guya Fawkesa“.
 

Zlatko Pinter

Anketa

Zašto A. Plenković i dalje brani nepostojeći "dan antifašističke borbe" 22. lipnja?

Petak, 15/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1088 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević