Ponekad se pitam kako ću dragom Bogu pred kojega dođem objasniti kako sam živio svoje kršćanstvo i svoje svećeničko poslanje

 
 
„Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima?“, pitaju mnogi. Naime, rekao bih da to pitanje proizlazi iz duboke želje potrage za istinom, za boljim, kvalitetnijim i smislenijim životom. I to bez obzira što se s tim pitanjem i tvrdnjom koja je u njemu sadržana ne moram složiti. Svakom čovjeku se u životu događaju dobre ili loše stvari, svaki čovjek ima u sebi utkanu slabost vlastitoga bića i prolaznost. To je ono što je apsolutno normalno. No, da bismo uistinu znali smisao svega što nam se u životu događa, nužno je napraviti vrlo važnu introspekciju vlastitoga bića, vlastitoga postojanja i svojega života. Većina ljudi koji su u problemima misle, gledajući živote drugih ljudi da se ti drugi ljudi u životu odlično provode. Događa nam se nerijetko da se znamo uspoređivati s drugima kako bismo opravdali neke svoje grijehe i propuste, i pitamo se zašto se neke stvari baš nama događaju. U većini slučajeva moramo znati da mnoge stvari dobre ili loše koje nam se u životu događaju su plod naših određenih životnih odluka ili postupaka. Svaki čovjek će kad tad u svojem životu snositi posljedice i odgovarati za svoje postupke. Ako ne na ovome svijetu onda na drugom.
https://encrypted-tbn3.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQsQWNG0LgRT0S-9-vGUgJS7q7OryH-Rik-Jy3PJ9o-kqO8BhOp
Kada kao kršćanin činim introspekciju vlastitoga bića i razmišljam o činjenici prolaznosti, jedna od temeljnih stvari koja me često muči ili ponekad tišti jest kako ću dragom Bogu pred kojega dođem objasniti kako sam živio svoje kršćanstvo i svoje svećeničko poslanje? Ne znam, možda je to pitanje ili ta introspekcija previše skrupulozna, ali nekako osjećam da se u svojoj vlastitoj savjesti upravo to trebam pitati. Mislim da se čovjek ne treba pitati zašto se neke loše stvari događaju dobrim ljudima, nego je nužno da svatko od nas uđe u poziciju tišine i šutnje u odnosu na Boga. Poznavati Božju volju, tj. tvrditi da je poznajemo jest pomalo škakljiva stvar, jer mi to nikada ne možemo do kraja znati, ali ako se stavimo u poziciju tišine i šutnje u odnosu na Boga, možemo dobiti odgovore na određena temeljna egzistencijalna pitanja koja nas muče. Na ta pitanja odgovorio nam je i sam Isus Krist. Dovoljno je samo otvoriti njegovo evanđelje i vidjet ćemo kako i na koji način on prosipa bujice mudrosti proglašavajući sebe jedinim spasiteljem svijeta. U Isusu je ta veličina bezuvjetne ljubavi. On je došao na ovaj svijet čovjeku odgovoriti na pitanja koja ga muče. A ta pitanja sadržana su u evanđelju. I bit ćemo suđeni po tome koliko smo istinski ljubili. Oholost nas pritišće i onemogućava da se dignemo iz svojih grijeha i krenemo ka Bogu. Upravo taj duh oholosti naglašavaju i navješćuju propovjednici prolaznosti, propovjednici ovoga svijeta.
 
Oni ne razumiju Krista. Oni se pozivaju ma humanizam, ljudska prava i pravednost, na ljubav i toleranciju, na poštovanje različitosti, a nikada nisu digli glas na progone kršćana. Čak štoviše, upravo takvi ljudi sa prezirom i duhovnim rasizmom gledati će na kršćane kao zatucane i zaostale. A čim je netko zatucan i zaostao treba ga zatući, misle neki, upravo ti borci za „ljudska prava“ i propovjednici prolaznosti ovoga svijeta i čovjekovog života. Istina ovaj svijet kakvoga danas vidimo jest prolazan, nije vječan. Ali vjerujemo da će ovaj svijet pronaći svoje konačno ispunjenje u Kristu i da će na kraju potpuno prevladati Dobro nad Zlom i grijehom, nad negativnošću. Bog će tada otrti svaku suzu s naših očiju. To je ona nada s kojom živimo. I zbog toga ne treba padati u očaj i griješiti protiv kreposti nade, nego sebe staviti u stanje Božje ljubavi i Božje prisutnosti, predati mu sve svoje muke, patnje i probleme. S jedne strane medalje naši problemi su nerješivi, dok s druge strane Isus daje riješenje. A ono je zapisano u evanđelju. Da li smo istinski tražili? Tek kada u srce u usvojimo te Kristove evanđeoske riječi, dobit ćemo snagu i jakost nositi svoje životne križeve.
 

Pavle Primorac