Get Adobe Flash player

Nikola Šop je rođen prije 115 godina

 
 
Nikola Šop rođen je 19. kolovoza 1904. god. u nekada slavnome hrvatskom kraljevskom gradu Jajcu (BiH), gdje je pohađao i pučku školu. Nižu gimnaziju završio u Banjoj Luci a više razrede u Beogradu, gdje je kasnije studirao rimsko pravo, komparativnu književnost i latinski jezik a zatim bio gimnazijski profesor latinskoga jezika. U godinama između dvaju ratova surađuje u raznim časopisima, tako primjerice u „Vijencu“, u kojemu objavljuje svoje prve pjesme.
https://previews.123rf.com/images/johan10/johan101901/johan10190100071/117055408-nikola-sop-portrait-from-bosnia-and-herzegovina-money.jpg
Za bombardiranja Beograda u ožujku 1941. spasio se skokom s prvoga kata sa zgrade u plamenu i ozlijedio trajno kralježnicu. Ta će ga ozljeda do kraja života prikovati za krevet.
Kao Hrvat, i još k tomu onaj koji piše djela uronjena u kršćansku tematiku, postaje nepodoban u Beogradu, te se 1941. seli u Hrvatsku – u Zemun, a 1943. se sa svojom suprugom Antonijom stalno nastanjuje u Zagrebu, gdje je radio kao korektor, a od 1949. kao znanstveni suradnik HAZU-a, kao izvrstan prevoditelj latinskih pjesnika.
Nikola Šop je od djetinjstva bio prijatelj Dragutina Tadijanovićai s njim se cijeloga života dopisivao, Joja Ricov, dvije godine zatočenik u konclogoru „Grgur“ kod Golog otoka zbog „kontrarevolucionarne“ pjesme, često je znao reći: „U Hrvatskoj mi je prvenstveno bio prijatelj Nikola Šop, koji mi je tri puta pružio krov nad glavom i zalogaj“ a veliki Tin Ujević je jednom prilikom rekao o Šopu: „Govore da sam ja velik pjesnik, ali Vi ste najdražesniji pjesnik u hrvatskoj literaturi“.
Komunistički režim zabranjivao je Nikoli Šopu tiskanje djela, jer se s razlogom bojao njegove duhovnosti, te je tako izniman pjesnik dugo vremena ostao zapostavljen i slabo poznat među širim čitateljstvom. Tek je 1970. dobio Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo.
Umro je 2. siječnja 1982. u svome stanu u Voćarskoj ulici u Zagrebu.
Njegova glavna djela su stihozbirke : „Pjesme siromašnog sina“ (1926.), „Isus i moja sjena“ (1934.), „Od ranih do kasnih pijetlova“ (1939.), „Za kasnim stolom“ (1943.), „Tajanstvena prela“ (poetska proza, 1943.), „Kućice u svemiru“ (1957.) i „Astralije“ (1961.).
 
Isus i kršćanstvo u pjesništvu Nikole Šopa
 
Književni kritičari obično govore o dvije tematske usmjerenosti, odnosno o dva stvaralačka razdoblja u životu Nikole Šopa. Prvo je bilo između dvaju ratova, kada je poglavito pisao o malim, svagdanjim stvarima, u kojima otkriva tradicionalne vrijednosti života, gdje se posebice ističu kršćanske teme s težištem na pjesmama o Isusu. Drugo razdoblje je nakon II. svjetskoga rata u kojemu dominiraju „svemirsko-astralne“ teme.
Šopove pjesme o Isusu nastajale su u periodu 1930.-1939. i nalaze se u dvjema stihozbirkama: prva je „Isus i moja sjena“ (1934.), koja predstavlja neosporni vrhunac njegova stvaranja u ovome razdoblju a druga je „Od ranih do kasnih pijetlova“ (1939.).
 
Nikola Šop je profinjeni pjesnik duhovno-religiozne poezije, neposredan i sjetan, sav zagledan u nesavršenost svijeta u kojemu živi. On je pjesnik mističnog doživljaja „svijetle samoće“. Poezija za njega znači „prije svega smirenje“, u svijetu siromaštva i dobrote, „svečane tišine“ i ljubavi, koja zaogrće sve oko sebe. Zato se ima dojam, da on svoj cijeli književni rad shvaća kao nešto sveto. U tome svijetu kontemplacije, u kojemu je sve produhovljeno, samo je jedan korak do susreta s Isusom.
Šop piše pjesme koje izražavaju njegovu istinsku religioznost i svakodnevnu suživljenost s prijateljem i istomišljenikom Isusom. Pjesnik Šop smješta Isusa u ovostranost, u humanističko okružje, u život običnih i malih ljudi te ga suočava s njihovom nepravednom stvarnošću. Ovdje se događa božanska antropologija Isusa u svakodnevnim situacijama. Šop prilazi Isusu kao što čovjek prilazi čovjeku, bez imalo straha, bez svetačkog strahopoštovanja, ali to nije banalno prilaženje nego ozbiljno i smisleno (onako kao što je Isus prilazio ljudima). Svome Isusu pjesnik će obući obično odijelo, na glavu će mu staviti obični šešir i povest će ga u krčmu kraj grada, među braću, koja nestaju u jadu:
Onda ćemo poći u krčmu kraj grada
koja liči na stari nasukani brod
Gdje braća za stolom od silnog jada
bacaju čaše i šešire na pod.
(„Kuda bih vodio Isusa“) 
 
sus ne dolazi da intervenira, kažnjava, podučava ili optužuje. Umoran poput pjesnika, sjetan, mudar, sklon sve razumjeti i sve oprostiti, blag i milostiv, bez ikakvih božanskih pretenzija, ravnopravan suputnik i supatnik.
U želji da Boga što više približi ljudskoj mjeri, on poziva Isusa da iziđe iz „blagdanske sjene u svjetlo običnog dana“, da uđe u sirotinjski dom i sasluša istinitu priču o nevoljama čovječanstva. Tako počinje pjevati svoju religiju jednostavnosti, religiju čiji je križni put obuhvaćen svakodnevicom, sasvim teškom ali iskrenom pričom:
I kako ima sedam brižnih dana
o Isuse i svaki je ko juče
I o tom kako se kad zaboli rana
šešir na čelo duboko, duboko natuče.
(„Poziv dragom Isusu“)
 
Ovaj „nakrivljeni šešir“ nije nikakva „bećarska“ gesta nego od muke natučeni obod, da se ne vidi smućeno lice i zamagljene oči, ne bi li se možda na taj način muka prigušila.
Šopov Isus nije ni vladar, ni državnik, ni sudac, već bezimeni prolaznik, pun blagosti i sućuti, čovjek koji se još zna čuditi u društvu, koje se više ni čemu ne čudi. On je umoran kao i svi ljudi, ima poderan potplat i kad čita novine njegovo se lice smračuje, dok pogledom prelijeće od vijesti do vijesti. Potresna istinitost ove pjesme nije nikakva svetogrdna šala nego očitovanje gorke stvarnosti u kojoj povreda pijeteta ne može uvijek biti i blasfemija:
Čime ću moći da te tješim u tom času
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet
I da li bih imao dosta snage u svom glasu
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.
(„Isus čita novine“)
Pjesme o Kristu u drugoj zbirci pjesama  „Od ranih do kasnih pijetlova“ (1939.) i dalje nastoje uspostaviti ravnotežu harmonije svijeta, što u općoj stagnaciji vrjednota ne uspijeva, jer Isus u ovoj zbirci samo prolazi zemljom:
Pričat će svud o nama šapat ukućana
i dugo će gledati u sutonov dim
Gdje kasnim putem prođoše dva putnika strana:
nebeski neki starac i jedan čovjek s njim.
(„Kasni posjet“)
 
a pjesnik ga uzalud pokušava zadržati, ali ne zna što bi mu dao na dar:
Isuse ostani, uza me vječno budi,
Mada je na svijetu stara svaka stvar.
Ah, još ništa ne napraviše ljudi
Dostojno da ti pružim na dar.
(„Ostani Isuse“)
 
Svojim pjesmama Nikola Šop afirmira „čedni katolicizam“, jednostavna izraza, bez ukrasa i retoričkih bravura. Njegova religioznost zrači spontano iz njegovih pjesama kao prirodno stanje duha i svijesti. Šop je moderni kršćanin koji ljudskošću prevladava dogme. Šopov Krist je potpuni čovjek, koji se odriče božanske moći, da bi omekšao, oplemenio ljudska srca vlastitom poniznošću i dobrotom.
Tako Šopovo zemaljsko putovanje s Isusom svjedoči jednu od najdramatičnijih, ali i najjednostavnijih pjesničkih avantura u kojoj sveto i vječno prožima prolazno i tvarno i u kojoj Krist ima središnje mjesto.
Mnogi su Nikoli Šopu predbacivali takvo pojednostavljivanje Isusa i humanizaciju Boga i dovodili u pitanje njegovu neshvatljivu bogohulnu prisnost s Isusom, ili su mu osporavali pravo na njegovu vrlo osobnu i gotovo privatnu viziju jednostavnog, teologijom neopterećenog kršćanstva, ali mu nisu mogli osporiti toplinu, iskrenost i simpatičnu naivnost. Šop temelji svoj pogled na svijet i odnos prema ljudima na najdubljem povjerenju prema kršćanskom nauku. On jednostavno vjeruje,vjeran saznanjima svoga djetinjstva i svoje kršćanstvo nikome ne nameće. Šop je takvom tematskom naklonošću ostvario poeziju koja zrači suosjećanjem i humanošću.
Djelujući izvan pomodnih struja i tendencija, Šop je izgradio originalan i prepoznatljiv pjesnički izraz koji ga uvrštava u vrh hrvatske poezije.
 
Korištena literatura i izvori:
 
Branimir Donat, Nikola Šop, Svete žene i svanuće u mome bunaru, Zagreb 1997.
Branimir Donat, Svemirska balistika Nikole Šopa, časopis Kritika, br. 19. Zagreb 1971.
Saša Vereš, Sudeta, Šop, Vlaisavljević, Pet stoljeća hrv. književnosti, knjiga 109, Zagreb 1966.
Vlatko Pavletić, Nikola Šop, Republika br.11, Zagreb 1963.
https://www.vjeraidjela.com/nikola-sop-pjesnik-posebne-duhovnosti/   Nikola Šop – pjesnik posebne duhovnosti  02/01/2015 Autor: mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić
https://hkm.hr/lirika-kriza/nikola-sop-2/   Nikola Šop - „Ostani, Isuse!“24.04.2019. / 07:56 / mb/Božidar Petrač
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59792  Šop, Nikola
https://www.lektire.hr/autor/nikola-sop/  Isus čita novine  Nikola Šop  Autor: I.D
 

Mijo Arapović

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Tko je po Hrvatsku i Hrvate opasniji?

Utorak, 17/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1362 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević