Get Adobe Flash player

Posveta novoizgrađene crkve Svete Obitelji u Prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu

 
 
Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić služio je u subotu 5. rujna misu posvete novoizgrađene crkve Svete Obitelji u Prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu. U koncelebraciji su bili predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić, nadbiskup koadjutor i generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije Dražen Kutleša, šibenski biskup Tomislav Rogić, imenovani mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj Hvarske biskupije Petar Palić, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Miroslav Vidović, pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Nediljko Ante Ančić, župnik Župe Gospe od Otoka don Ranko Vidović, župni vikar don Ivan Odrljin, dekani, župnici te drugi svećenici.
https://www.radiomarija.hr/images/crkva-sv-obitelji-1.JPG
Slavlje je započelo svečanim ophodom od crkve Gospe od Otoka do nove crkve Svete Obitelji na čijem su pragu gosp. Joško Galić i gosp. Dalibor Kasalo predali nadbiskupu Barišiću završno izvješće o završetku radova i uporabnu dozvolu za pastoralni centar i novu crkvu. Zatim je župnik don Ranko Vidović otvorio vrata crkve. Nakon ulaska u crkvu mons. Barišić je blagoslovio vodu u krstionici, poškropivši njom narod u znak pokore i u spomen krštenja te stijene i oltar nove crkve.
 
„Otvorimo vrata nove crkve, ovo je kuća Božja, hram u kojem Bog stanuje, a prošlo je više od 80 godina od ideje da se na ovom svetom tlu sagradi još jedna crkva. Danas je ovo mjesto prisutnosti Boga posvećenog svetoj obitelji, a svi smo na istoj lađi i putujemo prema luci spasa. I kao simbol duhovnog i narodnog zajedništva neka zazvone zvona Gospe od Otoka, a svi mi dobro pogledajmo biblijske prizore na zidovima naše nove solinske bazilike. To su najvažniji događaji u povijesti spasenja, pogledajte ih i nemojmo dopustiti „pandemiji virusa grijeha” da s roditelja prelazi na potomke. Izbacimo iz sebe viruse egoizma, zavisti, zloće, ljubomore, laži... Otvorimo put nadi i budućnosti“, istaknuo je mons. Barišić tijekom obreda posvete novog prostora za vjernike.
 
Nakon što je župni vikar don Ivan Odrljin navijestio evanđelje, nadbiskup Barišić rekao je u uvodnom dijelu homilije: „Ovo je dan što ga učini Gospodin! (Ps 118, 24). Okolnosti slavlja su posebne, ali opet smo radosni. Zvonite, zvona Gospe od Otoka…!. Ovo je dan koji smo dugo čekali. Pred više od 80 godina želja je bila da se na Gospinu Otoku, gdje je pobožna kraljica Jelena 976. godine dala podići prvu crkvu u Hrvata posvećenu Blaženoj Djevici Mariji, sagradi nova i veća crkva. Na ovom svetom tlu Lijepe naše, na tlu naše kolijevke i krstionice, formiranja nacionalnog identiteta i rađanja radosti zbog pripadnosti Katoličkoj Crkvi, mjestu gdje smo započeli proslavu trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, konačno posvećujemo novoizgrađenu crkvu“, dodavši „da je ova crkva znak zahvalnosti za četrnaest stoljeća hrvatskog rodoslovlja te put i nada naše budućnosti”.
 
„Nova crkva za koju ćemo od Svete Stolice zatražiti naslov basilica minor, a već je tako nazivamo, nadilazi razinu Solina pa i Splitsko-makarske nadbiskupije. Sagrađena na najsvetijem tlu naše Domovine, u Prasvetištu Gospe od Otoka, simbol je nacionalnog identiteta i duhovnog zajedništva obitelji hrvatskog naroda. Kada je don Frane Bulić 1898. godine, ovdje na Gospinu Otoku, otkrio ploču kraljice Jelene i od stotinjak dijelova rekonstruirao njezin cjelovit tekst, zazvonila su sva zvona u Hrvatskoj. Uz radosni događaj posvete novoizgrađene crkve, neka i danas zazvone zvona Gospe od Otoka i sva zvona Lijepe naše”.
 
Nadbiskup je istaknuo da se s istinom o nama i našoj ljudskoj povijesti susrećemo čim stupimo na prag nove crkve, kazavši: „Pred nama se otvara pogled na cilj, smisao i konačnu viziju ostvarenosti života te povijesti ljudske obitelji. Naša bazilika bit će upravo posvećena obitelji – Svetoj Obitelji. Dakako, nazaretskoj, u kojoj se može prepoznati svaka naša obitelj, ali i onoj prema kojoj hodočastimo – obitelji nebeskog Jeruzalema: Presveta Obitelj novoga neba i nove zemlje gdje ćemo biti potpuno narod Božji, a on će biti Bog i Otac naš (Usp. Otk 21, 3). U nebeskom Jeruzalemu nema ni sunca ni mjeseca jer ga obasjava slava Božja. Sunce i mjesec na mozaiku u našoj crkvi prikazani su izvan nebeskog Jeruzalema. U Presvetoj Božjoj Obitelji: Oca, Sina i Duha Svetoga, dolazi do svoje punine dostojanstvo sinova i kćeri te svijest da smo svi braća i sestre”.
 
„Potpomognuti primjerom i zagovorom svete nazaretske Obitelji, svetoga Dujma čije su relikvije ugrađene u oltar, solinskih mučenika, svih svetaca i blaženika hrvatskog naroda, osobito blaženog Alojzija Stepinca čije će relikvije također biti izložene na štovanje u ovoj crkvi, kao i svih svetaca i svetica sveopće crkve, živimo i hodimo u nadi ostvarenja sinovstva ljudske obitelji”, ustvrdio je mons. Barišić, dodavši da nova bazilika želi katehizirati i evangelizirati nove naraštaje hrvatskog naroda. Kazao je i kako je nova crkva učinkovit lijek za nadilaženje virusa individualizma, egoizma, relativizma, ravnodušnosti i podjela, poručivši: „Ozračje crkve prihvaća nas i posvješćuje nam da ne živimo samo za sebe, da nismo izgubljeni u svemiru, nego da pripadamo zemaljskoj i nebeskoj obitelji. Želi nas ohrabriti da nadvladamo sebičnost i podjele na svim razinama: braka i obitelji, društva i svijeta, jer svi na istoj lađi putujemo prema našoj nadi”.
 
„Majko Marijo, Gospe od Otoka! Ti, koja si najbolje slušala riječ Božju i vršila volju Očevu, budi nam vodič i tumač biblijske povijesti spasenja prikazane u našoj bazilici. Neka rodbinska svijest i povezanost s Isusom Kristom, tvojim Sinom, u našoj novoj crkvi Svete Obitelji, raste u osobnoj meditaciji, a osobito u nedjeljnim liturgijskim slavljima do svoje punine: obiteljskog zajedništva u kući Oca nebeskoga”, zaključio je nadbiskup Barišić.
 
Gradnja crkve započela je 4. listopada 2013. godine, kada je mons. Marin Barišić i blagoslovio novo gradilište. Jedanaest godina nakon javnog natječaja i sedam godina nakon početka radova, crkva je završena i posvećena 5. rujna 2020. godine. Gradnju ove suvremene crkve na povijesno važnom lokalitetu financirala je Splitsko-makarska nadbiskupija, koja će od Svete Stolice zatražiti da nosi naslov bazilike.
Autor je idejnog rješenja arhitekt Viktor Vrečko, a crkva je duga 45 metara, široka 34 metra te u presjeku  visoka 15 metara. Ukupna je bruto površina crkve 1100 četvornih metara, sa 650 sjedećih mjesta. Glavni  je ulaz na jugozapadu, a krasi ga portal koji je, u suradnji s gosp. Vrečkom, izradila tvrtka Vetma d.o.o. Krovna konstrukcija od lameliranih je drvenih nosača. Uz crkvu je izgrađen i pastoralni centar.
 
Za teološko-umjetničko uređenje unutrašnjosti crkve zadužen je jedan od najboljih suvremenih sakralnih umjetnika, slikar i kipar o. Marko Rupnik koji je, sa svojim timom, na dio iza oltara postavio mozaik koji predstavlja nebeski Jeruzalem, a u čijem je središtu Krist. Također, na mozaiku su i: Blažena Djevica Marija, sv. Ivan Krstitelj, sv. Josip, sv. Petar i sv. Pavao, evanđelisti Matej, Marko, Luka i Ivan, sv. Dujam, sv. Staš, sv. Lucija, sv. Cecilija, sv. Grgur Nazijanski, sv. Ivan Zlatousti, sv. Jeronim, sv. Franjo Asiški, sv. Klara Asiška, sv. Terezija Benedikta od Križa, sv. Ivan Pavao II., sv. Majka Terezija, sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, sv. Leopold Mandić, bl. Ozana Kotorska, bl. Marija Propetog Isusa Petković i bl. Ivan Merz. Lik bl. Alojzija Stepinca u reljefu će biti zajedno s blaženikovim moćima. Ostali zidove crkve oslikani su najvažnijim događajima u povijesti spasenja. Na glavnom oltaru, s prednje strane, bit će križ u koji su ugrađene moći sv. Dujma.
 
Župa Gospe od Otoka okuplja oko 14 000 vjernika, a postojeća crkva ima samo 150 četvornih metara. Na vjeronauk redovito dolazi više od 1000 djece iz osnovne škole i oko 500 srednjoškolaca, studenata i mladeži, no nemaju uvjete za sve što im je za župne kateheze potrebno, pa su se često, zahvaljujući gradu Solinu, koristili drugi prostori. Izgradnja nove crkve i pastoralnog centra zadovoljit će prostorne potrebe za pastoralni rad ove velike i žive župne zajednice. Osim toga, nova crkva ovoga Prasvetišta postat će mjesto hodočašća mnogim vjernicima, a osobito obiteljima.
 

Nives Matijević

Zagovornika pobačaja, homoseksualizma i A-fašizma

 
 
Tri isusovačke dobrotvorne organizacije primile su posljednjih godina više od 1,7 milijuna američkih dolara od Zaklade za otvoreno društvo, koju vodi milijarder George Soros, zagovornik pobačaja, homoseksualizma i A-fašizma (AciPrensa.com, 7. rujna 2020.).
https://wearethene.ws/assets/images/l0/0b/bc/0bbcb350947b70757ba83c88aa7ebc22a1168558d57a76d2e41ceef1c421b1c2.png
Godine 2018. Isusovačka zaklada za izbjeglice primila je 176.452 dolara za projekte emigracije iz Latinske Amerike.
Isusovačka migrantska služba - Španjolska primila je 75.000 dolara 2016. godine te 151.125 dolara 2018. godine.
Većina Sorosovih sredstava otišla je u Isusovačko visoko obrazovanje širom svijeta na marginama SAD-a. Primio je 890.000 dolara 2016. godine te još 410.000 dolara 2018. godine.
 

https://gloria.tv/post/adQszWZpoViE2BcZeDgQTMhf2

Erdoğan, koji redovito izražava podršku Palestincima, ovime im je učinio medvjeđu uslugu

 
 
Za portal Geopolitika News Damir Kopljar je napravio veliki intervju s Edinom Muftićem, povjesničarom i doktorandom studija arabistike na Fakultetu za povijest, umjetnost i orijentalne znanosti Sveučilišta u Leipzigu, gdje je zaposlen kao znanstveni suradnik na Bibliotheca Arabica – arabističkom projektu Saske akademije u Leipzigu. Također je završio povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.Tema razgovora bila je nedavna odluka turskog predsjednika Erdoğana, da Aju Sofiju ponovo pretvori u džamiju. Tekst objavljujemo u njegovoj integralnoj verziji.
https://www.geopolitika.news/wp-content/uploads/2018/07/756148839369020.2UqglWWN273C2G28CvYc_height640.png
Nedavni potez turskog predsjednika Erdoğana kojim je Aja Sofiju ponovno pretvorio u džamiju izazvao je brojne reakcije. Prije nego započnemo priču o Erdoganovom potezu bilo bi dobro razjasniti kakva je uloga Istanbula (Konstantinopola) u islamskoj vjerskoj tradiciji. Ima li taj grad nekakvu vjersku težinu i značaj te ako ima koju?
- Konstantinopol jest izniman grad. Muslimani vjeruju da je osvajanje ovog grada predvidio Poslanik Muhammed a.s. Jednom prilikom bio je upitan od ashaba: „Koji od dva grada će biti osvojen prvi, Rim ili Konstantinopol“, na što je odgovorio: „Heraklijev (bizantski car u vrijeme islamske objave – 610. – 641.) grad će biti osvojen prvi“ (hadis bilježi imam Ahmed u svom Musnedu). U jednom drugom hadisu predvidio je „Doista će Konstantinopol biti osvojen! Divan li je osvajač taj osvajač i divna li je vojska ta vojska!“ (hadis također bilježi imam Ahmed u svom Musnedu). Vjerujući potpuno ovim riječima već su ashabi (prva generacija muslimana) željeli steći čast sudjelovanja u ovom osvajanju. Umajadi su poveli četiri vojna pohoda koji su za cilj imali osvojiti grad. Pri trećem pohodu 674.-678. pod zidinama grada je poginuo Ebu Ejjub Ensari, zastavnik muslimanske vojske u vrijeme vojnih pohoda Poslanika Muhammeda. Neposredno prije osvajanja grada sultan Mehmed (ili njegov odgajatelj i savjetnik šejh Akšemsuddin) je pronašao njegov grob, a 1459. mu i podigao turbe u okviru džamije nazvane po njemu. Nakon neuspjeha četvrte opsade Arapi su uglavnom odustali od osvajanja grada čije su se zidine pokazale prevelikim zalogajem bilo s kopna ili mora. Više od sedam stoljeća kasnije, jedan dvadesetjednogodišnjak je uspio u ovome. Osmanski sultan Mehmed, koji će nakon ovoga dobiti epitet Fatih (Osvajač), je nakon pedesetsedmodnevne opsade 29. svibnja 1453. zauzeo grad.
 
• Grad Konstantinopol izgrađen je s namjerom da postane nova prijestolnica istočnog dijela Rimskog carstva. Car Justinijan, za vrijeme svoje vladavine sagradio je  crkvu Svete Sofije. Zbog čega je ona sagrađena na tako pompoznoj razini. Je li njezina uloga bila samo vjerske naravi?
- Malo je mjesta na Zemlji koja se mogu pohvaliti povoljnim položajem kao Konstantinopol. Obale Propontide (Mramornog mora) naselili su sredinom VII. stoljeća pr. Kr. kolonisti iz Megare. Na europskoj strani osnovali su kolonije Selimbriju i Bizantij, na azijskoj Astak i Halkedon, donoseći u ovu tračku zemlju helensku civilizaciju. Po mitu Zeus se zaljubio u Iju, obavivši ju oblacima kako bi je sakrio od Here. Kad se Hera svejedno pojavila, Zeus je sebe pretvorio u bijeli oblak, a Iju u bijelu junicu. Hera, koja je vrlo brzo prozrela prijevaru, zahtijevala je junicu kao dar. Zeus je morao pristati, a Hera je junicu dala Argu kako bi je razdvojila od muža. Hermes je potom, po Zeusovoj zapovijedi, ubio Arga, uspavavši svih njegovih stotinu očiju. Ija je bila slobodna, ali još u obličju junice, dok je Hera poslala obada da ju proganja. Lutajući Trakijom, prešla je preko prolaza koji je po njoj nazvan Bospor („juničin prolaz“), i naposljetku rodila kćer Keroesu, koja će s Posejdonom roditi Bizanta, mitskog osnivača grada. Mnogo stoljeća kasnije, car Konstantin je, nakon što je eliminirao sve protivnike i ovladao čitavim carstvom, želio novi početak. Okrenuo se Istoku, ekonomski i civilizacijski jačoj polovici carstva. Nedaleko Konstantinopola nalazi se Troja, domovina Eneje, rodonačelnika Julijevaca i svojevrsna „pramajka Rima“. Bizantij, stara megarska kolonija, svojim je položajem ispunjavao sve kriterije. Konzervativni Rimljani ne bi lako prihvatili napuštanje tisućgodišnje prijestolnice pa je Konstantin zapravo stvorio „Novi Rim“, kako je grad i bio nazvan. Grad je izgrađen na sedam brežuljaka (kao i Rim), na novu lokaciju su prenesene gradske relikvije, te je nakon šest godina radova grad 11. svibnja 330. posvećen tradicionalnim rimskim obredima. Izvornu crkvu Svete Božje Mudrosti (tês hagías toû Theoû Sophías) izgradio je car Konstancije II. 360. Kako je bila drvena, stradala je u požaru tijekom nereda koji su gradu izbili nakon progonstva Ivana Zlatoustog. Drugu crkvu, koju je izgradio car Teodozije II. 415., je zadesila ista sudbina. Zapaljena je tijekom Nika nereda protiv cara Justinijana 532. Učvrstivši vlast, Justinijan je odlučio izgraditi mnogo monumentalniju građevinu. Posao je povjerio dvojici vrsnih arhitekata – Izidoru iz Mileta i Antemiju iz Trala (inače obojica skloniji neoplatonizmu više nego kršćanstvu). Nakon pet godina crkva je posvećena 27. prosinca 537. U narednim stoljećima crkva je bila sjedište patrijarha i krunidbena crkva bizantskih careva. Njena arhitektura je oduševljavala strane posjetitelje, uključujući i neke arapske putopisce koji su posjetili grad, ali i Vladimira, kneza Kijevske Rus’, koji je, po legendi, svjedočivši liturgiji u crkvi odlučio prihvatiti kršćanstvo.
 
• U daljnjim stoljećima dolazi do sve veće diskrepancije između istoka i zapad te njihovog pogleda na kršćanstvo. Je li u istočnoj (pravoslavnoj) verziji kršćanstva Sveta Sofija imala posebnu ulogu i ako je koje je to uloga.
- Sveta Sofija je kao imperijalna crkva imala veliku ulogu diljem bizantsko-pravoslavne ekumene. Njenu arhitekturu oponašale su pravoslavne crkve diljem slavenskog svijeta sve do Rusije (a brojne elemente preuzet će kasnije i osmanska arhitektura). Svjedočila je ključnim događajima bizantske povijesti, drami istočno-zapadnog raskola, kao i divljaštvu križara 1204., koji su posjeli prostitutku na patrijarhov tron.
 
• Osvajanjem Konstantinopola, Osmansko carstvo zavladalo je Svetom Sofijom. Što se u tom trenutku događa sa crkvom? Jesu li postojali planovi za njezino rušenje? Kada i zašto je pretvorena u džamiju?
- Nikad. Sultan Mehmed Fatih je bio fasciniran građevinom. Odmah po osvajanju 1. lipnja 1453. u njoj je klanjan prvi džuma-namaz. Samu crkvu je Fatih službeno kupio od patrijaršije i pravno ona više nije bila oteta. Postala je sultanska džamija kojoj su postupno dodana četiri minareta, levhe i tepisi, dok su bizantski mozaici prekriveni bjelilom. Njena arhitektura je inspirirala nedaleku Plavu džamiju, kao i bezbrojne druge džamije, posebno na Balkanu.
 
• Dolaskom Ataturka na vlast Aja Sofija postaje muzej. Zašto je Ataturk odlučio Aja Sofiju pretvoriti u muzej? Ima li tu nekakvog simboličkog značenja?
- Po nalogu Mustafe Kemala Aja Sofija je 1935. pretvorena u muzej. Bio je to važan simbolički čin u njegovu ratu protiv islamskog nasljeđa Turske. Aja Sofija kao džamija je bila presnažan simbol osmanske islamske prošlosti. Nova Turska (čiji glavni grad je sada bila Ankara) je trebala novi identitet. Nezadovoljstvo odlukom bilo je među muslimanskim stanovništvom veliko. Turski nacionalistički književnik Nihal Atsız je džamiju Aja Sofiju vidio kao simbol turkijstva grada. „Što bih želio biti da se ponovno rodim? Imam Aja Sofije!“, jednom je rekao. Političari poput Necmettina Erbakana su na mitinzima redovito obećavali ponovno pretvaranje Aja Sofije u džamiju nakon dolaska na vlast. U njoj je nekoliko puta klanjan namaz koji bi policija prekidala.
 
• Dolaskom Erdogana na vlast Turska se sve više odmiče od Ataturkova naslijeđa. Nedavna ponovna prenamijene Aja Sofije (Svete Sofije) u džamiju izazvala je pažnju čitavog svijeta. Koji je stvarni motiv toga poteza? Jesu li motivi vjerske ili političke prirode?
- Erdoğan vidi ponovno pretvaranje Aja Sofije u džamiju kao vid jačanja islamskog identiteta grada i zemlje, ali i, ne manje važno, vrlo efektivan način samopromocije. Njegovi pristaše nose plakate na kojima su prikazani Mehmed Fatih i Erdoğan, simbolički djed i unuk, branitelji islamskog identiteta turskog naroda. Ovaj „šahovski velemajstor“ politike je uspio što nisu Adnan Menderes i Necmettin Erbakan. Prvu stogodišnjicu Republike Turske 2023. dočekat će kao najmoćniji lider moderne Turske nakon Mustafe Kemala. Vjerojatno priprema još iznenađenja.
 
• Iz medija smo mogli saznati kako su turske vlasti odlučile ostaviti vrata Aja Sofije otvorene turistima te kako će se za vrijeme molitve kršćanske freske prekriti. Postoji li mogućnost da u buduće ulaz za ne muslimane bude potpuno zabranjen, a da freske sa kršćanskim simbolima nastradaju?
- Ne. Ulaz će svakako biti dozvoljen izvan vremena namaza, dok će mozaici tijekom namaza biti prekriveni zavjesama. Jedna stvar mora ovdje biti naglašena. Objasnit ću kasnije zašto se osobno protivim ovoj odluci, ali činjenica je da su brojni mediji iskoristili ova pitanja (iako im sasvim sigurno nije stalo do mozaika) da šire alarmantne vijesti, što je grubo izobličenje stvarnosti. Ovo nije uništenje ničega – građevina i dalje stoji onakva kakva jest. Aja Sofija će ostati svjetska kulturna baština, otvorena za javnost i posjetitelje.
 
• Kakve su reakcije svijeta na ovaj Erdoganov potez? Je li došlo do oštrih reakcije, ili se sve više-manje zaustavilo na diplomatskom izražavanju zabrinutosti i nezadovoljstva?
- Upravo to. Izražavanje zabrinutosti, čime je redovito medijsko ocrnjivanje Erdoğana ovaj put malo začinjeno lekcijom iz povijesti. Reakcije su naravno bile oštrije u Grčkoj. Pratio sam grčku državnu televiziju tog 10. srpnja. Velika bizantologinja Helene Glykatzi-Ahrweiler je vidno potresena izjavila da odluka za nju predstavlja „drugi pad Grada“. Na jednom popularnom grčkom internetskom forumu sam vidio ostrašćen poziv jednog forumaša da se kao odgovor rodna kuća Mustafe Kemala u Solunu pretvori u bordel. Takvo nešto nije moguće jer rodna kuća Mustafe Kemala u Solunu ima ekstrateritorijalni status i suvereni je turski teritorij (kao i mezar Sulejman-šaha u Siriji). Svaki napad na nju bi bio napad na Republiku Tursku. Turska je previše moćna da bi se uopće zamarala sličnim reakcijama. Bilo je i drugačijih reakcija iz Grčke. Evangelos Papanikolau, svećenik iz Rafine je izjavio da Grci i svi pravoslavni kršćani trebaju biti sretni što su Osmanlije okupirali Konstantinopol i Aja Sofiju pretvorili u džamiju jer da nisu oni, učinili bi to Latini, koji bi ju vjerojatno uništili, dok su ju Osmanlije zaštitili kao džamiju. Treba imati na umu da ni ovakvi stavovi nisu rijetki u Grčkoj. Mnogi grčki teolozi slijede onu čuvenu, često ismijavanu, izjavu Luke Notarasa koji nedugo prije pada Grada kaže „Radije bih usred Konstantinopola vidio turski turban, nego latinsku mitru!“ Grci su tijekom stoljeća osmanske islamske vlasti sačuvali specifičan nacionalni identitet koji je, oblikovan kroz kalup tisućgodišnje romejsko-kršćanske civilizacije i nakon pada Bizanta nastavio živjeti, da bi napokon, zaslugom grčkog prosvjetiteljstva, oblikovao moderni grčki identitet. S druge strane, pod katoličkom vlašću (što Grci zovu latinokracijom) ovaj identitet nije preživio. Civilizacija Velike Grčke (grčka civilizacija Sicilije i južne Italije), čiji je doprinos općem helenstvu nemjerljiv, nije preživjela unutar katoličkog političkog okvira te je ustuknula pred talijanizacijom.
 
• Mediji su pisali kako su Grčka i Turska proteklih dana bile na rubu rata. Je li to istina ili se radi o medijskom preuveličavanju?
- Radi se dijelom o medijskom preuveličavanju, dijelom o zaista ozbiljnoj situaciji na istočnom Sredozemlju, koja uključuje i treće zemlje (Cipar i Egipat). Dakako da su strasti uzavrele na grčkoj strani u ovim danima i tjednima. Situacija će biti napeta u narednom periodu, ali riječ je o temi o kojoj više drugom prilikom.
 
• Kako je reagirao Rim, a kako Moskva, odnosno kakve su reakcije katoličke i pravoslavne crkve?
- Papa Franjo je zbog odluke „jako žalostan“, dok je Rusija (i sekularna i vjerska) ostala na priznanju činjenice da je riječ o unutarnjem pitanju Republike Turske. Ova odluka, razumljiva u svjetlu tursko-ruskog približavanja, izazvala je žestoke reakcije u Grčkoj, gdje je jedan dio medija optužio Rusiju za ponovnu „izdaju helenstva“ (u Grčkoj je još uvijek u živom sjećanju ruska podrška Bugarskoj egzarhiji krajem XIX. st., tj. stavljanje nacionalnih interesa ispred općepravoslavnih).
 
• Stvara li ovaj Erdoganov potez opasan presedan? Ukoliko da, zašto?
- Itekako, i ovdje dolazim do osobnog stava koji želim izraziti. Ovu odluku smatram politički kratkovidnom i moralno pogrješnom. Da je Aja Sofija, umjesto ponovnog pretvaranja u džamiju, vraćena patrijaršiji (koja ju onda može koristiti kao crkvu), Turska bi simbolički postigla mnogo. Sam čin bi itekako popravio grčko-turske odnose. Grčko stanovništvo grada, nakon „Rujanskih pogroma“ 1955. svedeno na „ostatke ostataka“, bi dobilo natrag glavni simbol tisućgodišnje bizantske civilizacije. Međunarodni imidž Turske bi bio popravljen, bila bi zemlja-primjer kako se ispravljaju povijesne nepravde (pretvaranje Aja Sofije u džamiju 1453. iz perspektive Grka i pravoslavnih kršćana). Naposljetku, Turska bi imala puno moralno pravo kritizirati druge zemlje, počevši od Grčke. U Ateni je džamija na Monastirakiju danas muzej naivne umjetnosti (iako ju Atenjani, poput Zagrepčana, i dalje kolokvijalno zovu „džamija“) iako bi mogla lako biti glavna gradska džamija. Kako mnogi znaju, trenutno ne postoji niti jedna. Već se oko pet godina gradi džamija u Votaniku koja je trebala biti izgrađena 2017., ali još uvijek nije. Radovi stoje, ali su zato lokalni „umjetnici“ vrlo revni u ispisivanju antiislamskih parola po zidovima. Džamije su redovito demolirane (stara džamija u Didimotihu je doslovno spaljena prije tri godine) ili samo vandalizirane (kao nedavno džamija u Lemesu na Cipru). Nakon sudbine koju je doživjela Aja Sofiji, teško je zamisliti da će se promijeniti status džamija po Grčkoj, od kojih su neke remek-djela osmanske arhitekture XVI. st. – džamija Fethija u Ateni je danas atenski „velesajam“, džamija Hamze-bega u Solunu je kino, Aladža-džamija u Solunu je gradski muzej, kao i džamije u Hiju ili Retimnu, Jeni-džamija u Solunu je danas solunski „velesajam“, dok su brojne džamije po Epiru, Tesaliji, Makedoniji, Kreti i otocima zarasle u korov i prepuštene propadanju. Nažalost, na kraju moram spomenuti i da ovaj potez stvara opasan presedan. Izrael je vjerojatno oduševljen ovom odlukom jer je dobio zeleno svjetlo da nastavi agresiju protiv muslimanskih i kršćanskih svetinja. Spomenut ću samo da je grčkopravoslavni patrijarh Jeruzalema Teofil, koji je od strane palestinskih kršćana kritiziran što godinama odbija zauzeti jači stav, pa čak i kritizira vlastiti kler kad to učini (posebno arhiepiskop Sebastije Atallah Hanna), nedavno izjavio da trenutno najveća prijetnja kršćanstvu u Palestini dolazi od dobro organiziranih i financiranih izraelskih naseljenika koji u Jeruzalemu redovno verbalno napadaju pripadnike klera i vjernike, a uključeni su i skrnavljenje i vandalizam do sada neviđenog broja crkava i svetišta, kao i iznuđivanje kupnje nekoliko strateški značajnih nekretnina, s konačnim ciljem potpunog brisanja kršćanskog identiteta grada. Erdoğan, koji redovito izražava podršku Palestincima, ovime im je zaista učinio medvjeđu uslugu.
 

Damir Kopljar, https://www.geopolitika.news/razgovori/edin-muftic-erdoganovom-odlukom-odusevljen-je-izrael/

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Srijeda, 21/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1514 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević