Get Adobe Flash player

Bergoglio je Crkvi u Hrvata pretpostavio Srpsku pravoslavnu crkvu koja stoljećima lažno napada Svetu Strolicu i katolike

 
 
U Glasu Koncila od 20. rujna 2020. imali smo priliku pročitati razgovor novinara Ivana Taševa s kardinalom Pietrom Parolinom, državnim tajnikom Svete Stolice. Na upite u svezi kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, među inim, papin pouzdanik,  ponovio je nama Hrvatima više nego dobro poznate objekcije aktualnog pape: »Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom iščekuje tu kanonizaciju«. Drugim riječima, prevedeno na hrvatski jezik, bez dopuštenja Srpske pravoslavne crkve i papinoga miljenika patrijarha Irineja (velikoga patrijarha?!) ništa od kanonizacije. Dakle, Bergoglio je dopustio da o kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca odlučuje jedan od najvećih mrzitelja hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve u Hrvata. Lijepo!
https://static01.nyt.com/images/2020/01/01/world/01popeslap/merlin_166545906_f68e80a9-15eb-4964-9da5-91c28db08573-superJumbo.jpg
Svetost zagrebačkog nadbiskupa, odanost Svetoj Stolici i papi, radije u tamnicu nego se odreći pape i Svete Stolice, žrtvovanje za vjeru, crkvu, svoj narod, pravednost, ljubav prema bližnjem i svima u nesreći, 14 stoljeća odanosti hrvatskoga puka i Crkve Petrovu namjesniku u Rimu, simbolički je ovaj latino-američki revolucionar, ljubitelj Srpske pravoslavne crkve i njenoga patrijarha na uštrb hrvatskog katoličkog puka i njegova najznačajnijeg pastira, bl. Alojzija Stepinca, prosuo u vjetar. No, to davno znademo i nove potvrde ovoga talijanskog prelata, u obliku državnoga tajnika, samo rastužuju i ogorčuju  hrvatske katolike i hrvatski narod u cjelini. Nikada u svojoj povijesti odnosa sa Svetom Stolicom hrvatski katolici nisu bili toliko razočarani ovim postupkom pape i Svete Stolice.
 
Očekivati od Srpske pravoslavne crkve i njenog patrijarha da dade dopuštenje  Katoličkoj Crkvi u Hrvata da svoga pastira dovede na oltar kao svetca, ravno je svjetskom čudu. Jer dopuštenje bi trebala dati Crkva koja je jedina od vjerskih zajednica u bivšoj državi pozdravila njegovo uhićenje, suđenje i progon!? Ta ista Crkva koja je u prvoj Jugoslaviji bila odlučno protiv sklapanja konkordata Kraljevine Jugoslavije i Svete Stolice, koja je nevoljko primila sklapanje diplomatskih odnosa Titine Jugoslavije sa Svetom Stolicom, koja više od stoljeća na ovim prostorima vrši progon Katoličke Crkve u Srbiji, Hrvatskoj, BiH, koja zabranjuje autokefalnost pravoslavnim  crkvama u državama bivše Jugoslavije, koja u simbiozi sa najokorjelijim velikosrpskim krugovima predstavlja duhovnu vodilju i udarnu terorističku snagu rušenja i podrivanja demokratskih poredaka na ovim našim prostorima. Zadnji je primjer Crna Gora. Crkvu koja je u katoličkoj Hrvatskoj, tijekom Domovinskog rata, odigrala okupatorsku i antiekumensku ulogu. Crkvu koja je u proteklih sto godina uputila najpoganije izljeve neprijateljstva prema Vatikanu i njenim poglavarima i koja je dan danas najveći remetilački faktor u ovom dijelu Europe. Crkvu koja je uputila najzloćudnije laži i objede na račun zagrebačkog nadbiskupa, hrvatskih katolika  i Crkve u Hrvata. Takvoj se Crkvi i njezinom pastiru besramno utječe dvojac Bergoglio-Parolin, držeći Katoličkoj Crkvi u Hrvata, biskupima, svećenicima i vjernicima moralne prodike o strpljivosti, zajedništvu, praštanju! Zna li taj papa čitati, pisati; vidi li on kakvu ulogu taj njegov ljubimac, patrijarh Irinej i Srpska pravoslavna crkva imaju prema katoličkoj Hrvatskoj i na području država bivše Jugoslavije? Je li i on gluh i slijep? Gdje je nestao duh istinske vjere, pravde i poštenja Ivana Pavla II.?
 
Sada je valjda svima jasno, kako svećenstvu tako i vjernicima, kao uostalom cijelom našem narodu, da je Sveta Stolica u suradnji i po nalogu/želji Srpske pravoslavne crkve, pitanje kanonizacije bl. Stepinca definitivno stavila ad acta. To nas ne bi smjelo obeshrabriti a najmanje da se poklonimo blasfemiji ovoga dvojca. No, ako vjerujemo u svetost bl. Stepinca, a najveći dio našega naroda vjeruje i svakodnevno svjedoči tu vjeru, onda ne smijemo klonuti duhom.
 
Hrvatski katolici bi trebali štovati Stepinca svetim i bez službenog Vatikana i vrha Katoličke Crkve u Hrvata. I to usprkos nastojanjima pape Bergoglija, Srpske pravoslavne crkve i njezina patrijarha Irineja! Jer blaženi Alojzije Stepinac za sav naš narod je svetac. Smatram da ne smijemo šutjeti i pokriti glavu i bez reakcija slušati nove i nove uvrjede Bergoglija, Parolina, Irineja i svih antihrvatskih i antikatoličkih snaga koje, već duže vrijeme, likuju dogovorom Svete Stolice i Srpske pravoslavne crkve. Do kada?! Možemo li, na tom tragu očekivati nove filmove, knjige, tekstove – ne samo financirane iz srbijanskih (pa i vatikanskih) već, po oprobanom receptu, i hrvatskih izvora. Dakako, politički i medijski populariziranih i nagrađivanih u nas i svijetu. Sigurno bolje od sjajnog filma Višnje Starešine o kardinalu Stepincu!
 

Mijo Ivurek, Hrvatski tjednik

Islamističko divljanje u Malmöu ne može se ničim opravdati

 
 
Europska politika koja se ne snalazi u odnosu na sve jaču prisutnost islama, pogotovo onoga uvezenoga jako konzervativnoga i agresivnoga, pokušava nastale probleme, poradi lažnoga mira u kući, gurnuti pod tepih.
https://img2.thejournal.ie/inline/1953099/original/?width=580&version=1953099
Zadnjih dana je u američkom magazinu Harper's objavljeno otvoreno pismo 150 svjetskih intelektualaca protiv diktature javnoga, politički i lobistički, dirigiranoga mnijenja (mainstreama). U njemu se upozorava na opasnosti koje proizlaze iz pokušaja potiskivanja slobode pojedinca da se odredi prema određenim društvenim pojavama i problemima. Politolog Yoscha Munk, jedan od supotpisnika, govori o tomu kako je već na jednoga od njih izvršen pritisak da povuče potpis. Naravno, to se nije dogodilo u javnom diskursu nego tihim zaobilaznim putem, prijetnjom otpuštanja s posla, kako se ne bi stekao dojam da u zapadnom svijetu ne vlada sloboda individualnoga razmišljanja o svim problemima i pojavama u društvu.
 
Tihe diktatorske metode
 
Dok se u današnjem zapadnom društvu na jednoj strani jako puno govori o slobodi pojedinca, pri čemu se, s pravom, kritiziraju diktature u pojedinim zemljama kao što je Bjelorusija, stvara se istovremeno ozračje jednoumlja u vlastitoj sredini, gdje se jasno govori o tome što smije biti tema javnoga diskursa, kao i to o čemu bi bilo najbolje šutjeti. Istina, zapadna društva se služe drugačijim metodama od Putina ili diktatora Bjelorusije, što se može iščitati iz slučaja potpisnika pisma. Sve se odvija tiho iza debeloga zastora ili javnim medijskim linčovanjem onih koji drugačije misle. Stvara se klima straha i nepovjerenja umjesto kulture slobodne razmjene mišljenja. Diskriminacija pojedinca i njegovo javno razapinjanje na stup srama, kad se suprotstavi dirigiranom političkom lobističkom razmišljanju, dovode do vrlo opasnoga stanja u društvu. Ponovno postaju aktualne riječi poznatoga psihologa Karla Gustava Junga kako se zapadnom svijetu iz komunističkih (despotskih) sistema u lice smije njegova vlastita sjena. Jer često prikriveno čini ono što despoti poput nekih modernih diktatora iz tranzicijskih zemalja čine bez imalo srama. Takav odnos prema slobodi mišljenja, pokušaj vrlo suptilne diskriminacije onih koji se drugačije određuju prema aktualnim društvenim događanjima, mogao bi se pokazati tempiranom bombom koja bi mogla jednoga dana svojom eksplozijom nanijeti velike, nesagledive posljedice zapadnoj civilizaciji.
 
Nesnalaženje s uvezenim islamom
 
To se ne odnosi samo na određena lobistička liberalna protežiranja od strane javnoga političkoga mišljenja, na što je u sovom djelu Identitet (Identity) svojevremeno upozorio poznati politolog Francis Fukuyama – što je već dovelo do velikih razilaženja unutar Europske unije – nego i na sve učestaliju diskriminaciju i difamiranje onih koji u uvezenom islamu vide veliki potencijal budućih sukoba na europskom tlu. Europska politika koja se ne snalazi u odnosu na sve jaču prisutnost islama, pogotovo onoga uvezenoga jako konzervativnoga i agresivnoga, pokušava nastale probleme, poradi lažnoga mira u kući, gurnuti pod tepih. Ovdje nije riječ samo o indoktriniranim islamskim teroristima nego i o onim mladim, uvezenim muslimanima, koji misle da se prema slobodi pojedinca smiju ponašati kao u azijskom i afričkom svijetu u kojem dominira politički islam.
 
Ogromni potencijal vjerskoga nasilja
 
Ovih dana počinje suđenje islamskim teroristima koji su u siječnju 2015. u redakciji francuskoga satiričkoga časopisa Charli Hebdo ubili 12 novinara i čuvara reda samo zato što je spomenuti tjednik objavio karikaturu islamskoga proroka Muhameda. Taj satirični časopis, koji je na svoj način pokazatelj sekularnoga europskoga društva i slobodnoga određivanja prema svakoj temi pa i onoj religijskoj, upozorio je već 2006., objavljujući pismo 12 uglednih islamskih intelektualaca, među kojima je bio i poznati književnik Salan Rushdi, na opasnost koja dolazi od neprosvijećenog shvaćanja islama, pogotovo onoga političkoga koji misli da ima pravo određivati ponašanje u društvu. Upravo se zadnjih godina pokazuje koliko su ti intelektualci, kao i mnogi drugi koji upozoravaju na problem političkoga islama, imali pravo. Nisu samo islamski teroristi opasnost po mir u Europi, nego i svi oni pridošli muslimani koji misle da se na brutalan način mogu obračunavati s kritičarima političkoga islama. Koji se potencijal vjerskoga nasilja krije u tim indoktriniranim mladim ljudima pokazalo se nedavno u Stuttgartu i Frankfurtu kad su bez ikakvoga velikoga povoda demolirali središte tih gradova uzvikujući pri tome „Allahu akbar“. Zadnje događanje u Švedskoj bi napokon trebalo otvoriti oči europskoj politici da shvati kako se mnogi mladi muslimanski došljaci, pa i oni domaći indoktrinirani, teško snalaze u sekularnom društvu.
 
Demoliranje Malmöa
 
Povod mladim muslimanima za demoliranje grada Malmöa bilo je spaljivanje Kurana što je učinio jedan europski desničar. Nitko razuman ne može opravdati spaljivanje „muslimanske svete knjige“. Onaj koji to čini vrijedan je prijezira. Ali to ne može i ne smije biti povod za nasilje. Ono što vrijedi u sekularnoj Europi za ateiste, kršćane, hinduiste i budiste, mora vrijediti i za muslimane. Zapad koji je godinama navikao da se europski muslimani, radnici iz drugih europskih zemalja, ponašaju tolerantno u društvu, prakticirajući svoju religiju neprimjetno, suočava se u zadnje vrijeme s vrlo samosvjesnim, agresivnim mladim muslimanima koji remete javni red i mir, reagirajući agresivno i na najmanju provokaciju od strane europskih desničara, pa i iskrenih kritičara.
 
Upravo sam u svojoj knjizi Treći sukob ili susret islama i kršćanske civilizacije koja je izašla u Sarajevu (Rabic, 2013.) upozorio na dolazak takvoga stanja ukoliko europska politika ne posveti više pozornosti uvezenom azijskom i afričkom islamu, te ne poradi na jačoj integraciji pridošlih muslimana, ukazujući na to da prava i sloboda u društvu uključuju također i odgovornost prema njemu. Već je u samom početku jačih migracijskih kretanja propušteno upozoriti one koji dolaze u Europu da se moraju europski i ponašati, što znači biti također spreman prihvatiti kritičan i satiričan odnos prema njihovoj religiji. Trebalo je na početku pojasniti došljacima ne samo to da nije dopušteno nasilje nad neistomišljenicima, nego i to da se mora uvažavati i mišljenje onih koji se drugačije odnose i prema vjeri, pa i onomu što je vjernicima svetinja.
 
Moguće nesagledive posljedice
 
Europsko kršćanstvo se naviklo na to da su i religije postale tema satiričnih časopisa, umjetničkoga izražavanja i radikalne kritike. Na to se moraju naviknuti i muslimani Europe, ukoliko doista žele u njoj mirno živjeti. Jer sekularna i prosvijećena Europa ne može više nikada dopustiti da u njoj vjerski fanatici određuju što je sloboda i o čemu umjetnici i satiričari smiju govoriti. Spaljivanje Kurana, kao i Biblije, izaziva s pravom zgražanje ne samo kod vjernika nego i kod svakoga civiliziranoga čovjeka, ali ono ne može biti povodom za nasilje. Europa je u svojoj povijesti krvavo platila izvojevanu slobodu mišljenja i individualnoga određivanja prema društvenim događanjima, pa i prema religijama, i ne može si priuštiti vraćanje nekoliko stoljeća unazad. Europski političari su na potezu. Ne smije se gurati pod tepih probleme. Jer s porastom broja muslimana u Europi, rasti će i broj onih koji misle da mogu određivati o čemu se smije, a o čemu ne smije govoriti. Oni koji misle da se mogu ponašati kao u Pakistanu, Afganistanu ili nekoj od drugih zemalja u kojima vlada zakon vjerske rulje, treba poslati tamo odakle su došli. U suprotnom dogodit će se to da će zatrovati i druge mlade muslimane što bi imalo nesagledive posljedice po mir u Europi. Jer što bude više jačao muslimanski ekstremizam, jačat će i onaj desni zapadni. Tih naznaka već imamo. Zadnjih godina se dogodilo nekoliko terorističkih čina protiv muslimana u Europi i svijetu, koji jako zabrinjavaju. Ukoliko se neki od mladih muslimana budu ponašali onako kako su to činili u Stuttgartu, Frankfurtu ili Malmöu, izazvat će revolt i kod onih umjerenih Europljana koji su navikli na mir i slobodu mišljenja na svom kontinentu. A to bi moglo imati nesagledive posljedice po mir u Europi.
 
Opasno mlako reagiranje
 
U svojih 38 godina provedenih u Njemačkoj načitao sam se mnoštvo satiričnih i kritičnih tekstova o kršćanstvu i Katoličkoj Crkvi, pa i onih neukusnih i nekorektnih. No, ipak nisam doživio da netko od kršćana zbog toga čini nasilje nad kritičarima, pa makar ovi prešli i crtu dobroga ukusa. Kršćanstvo koje je u želji da vlada kroz povijest prouzročilo dosta zla, naviklo se da zbog tih pogrješaka bude i predmet ismijavanja i oštre kritike. Na to se moraju naviknuti i muslimani, pogotovo oni koji dolaze iz svijeta političkoga islama. To je cijena sekularnoga i slobodnoga društva u kojem nitko nije izuzet od kritike i satire. Mlako reagiranje zapadne politike u odnosu na ekscese kao što su spomenuti u Stuttgartu, Frankfurtu i Malmöu, u strahu da ne bude antimuslimanski shvaćena, može biti jako opasno. Pogotovo opasan može biti pokušaj diskreditiranja kritičara političkoga islama od strane javnog politički dirigiranoga mnijenja (mainstream), trpajući ih u isti koš s rasistima. I to s jednim ciljem da se zadrži lažni mir u kući. Svako odgađanje problema donosi veće nevolje. Nažalost, toga ima jako puno. Ljudi se ne boje samo agresivnih islamista nego i toga da ne budu proglašeni rasističkim smećem. Krajnje je vrijeme da se o svemu, pa i ponašanju muslimanskih krugova, i to ne samo onih ekstremnih, počne ozbiljno razgovarati. Ukoliko do toga ne dođe, doći će do problema s nesagledivim posljedicama.

 

Dr. fra Luka Marković, Katolički list; tjednikhttps://poskok.info/islamisticko-divljanje-u-malmou-ne-moze-se-nicim-opravdati/; https://www.nedjelja.ba/hr/komentari/bogoslovlje-u-praksi/islamisticko-divljanje-u-malmoeu-ne-moze-se-nicim-opravdati/17272

Novi nad-nadbiskup imao bi pod sobom i svu katoličku pastvu

 
 
Nakon što je predsjednik Hrvatske vlade Andrej Plenković u duhu one svoje poznate uzrečice Mogu što hoću, pod svoje diktatorske skute stavio svojim djelom odnarođeni HDZ, potkupljeno i ucijenjeno članstvo i dužnosnike, detuđmanizirani HDZ, hrvatske institucije poput vojske, policije, sudstva, pravosuđa, sredstva javnoga priopćavanja, političke partnere svoje antihrvatske orijentacije i tzv. žetončiće iste sorte i vonja, na red je došao puno lakši zalogaj. Katolička Crkva u Hrvata.
https://www.vivereancona.it/upload/2020_05/565698_Cfakepath0cbf146feb704dfc83794449fe284ce21.jpg
Od svojevremenoga prikazivanja grijeha struktura vladajućih, vrhovi  Katoličke Crkve u Hrvata pokazali su zavidnu pokornost i snishodljivost prema liku i djelu diktatora i antihrvata Plenkovića. Čak nakon što je biskupe, nakon što nisu progutali Istambulsku konvenciju s tzv. interpretativnom izjavom optužio i ponizio da ne znaju ni čitati ni pisati. Nastavak Istambulske konvencije nastavno možemo danas pratiti definitivnim uvođenjem rodne ideologije udomljavanjem djece od strane homoseksualnih parova, unatoč legitimnog zakona koji tako nešto ne dopušta. No, tu je zato Ustavni  sud sastavljen poglavito od dvije antihrvatske partije HDZ-a i SDP-a koji će sve amenovati. Nastavno možemo pratiti Marakeški sporazum kojim će se novim različitim oblicima naseljavanja i uvoza imigranata, a to je svakim danom sve vidljivije, mijenjati nacionalna i vjerska struktura hrvatskoga društva.
 
S druge strane Hrvati napuštaju svoju domovinu – s obiteljima (blizu deset posto stanovništva u Plenkovićevoj eri meda i mlijeka!)  Nitko ih ne zaustavlja ni poziva da se vrate! Ne zaboravimo različite antikatoličke udruge koje su obilno financirane od Ministarstva kulture i Plenkovićeve pouzdanice Obuljen – Koržinek. Plenkovićeva lijeva ujdurma već dugo vremena, bez nekog opipljivijeg otpora njega  i njegova tobože demokršćanskog HDZ-a, zahtijeva izbacivanje vjeronauka iz škola i svekolike katoličke simbolike kao da u ovoj državi ne živi (još uvijek?!) blizu 90 posto katolika. Do kada?! Nisu li hrvatski branitelji branili svoju domovinu s krunicom oko vrata?! Ili možda sa zvijezdom petokrakom obučeni u odjeću duginih boja! Katolička Crkva, slabo, mlitavo ili nikako ne reagira na pojave obnove elemenata titoizma, komunizma, lažne prikaze bliže hrvatske povijesti, snimljene i nagrađivane filmove koje financiraju Plenkovićeve vlasti, a u kojima se blati Katolička Crkva u Hrvata te napose blaženi Alojzije Stepinac. Pače, vlasti i njima podređeni mediji hvale ih, slave, propagiraju, nagrađuju, uvode u školske programe! Ono malo hrabrih i čestitih pojedinaca koji se tomu protive, ne mogu puno promijeniti, ali mogu dobiti po prstima i od službene Crkve, koja, opravdavajući se prema vlastima, opovrgava te stavove privatnim mišljenjem autora.  Potpuno je nejasno kako to da se na različite objede ne pripremaju izjave za javnost, organiziraju tiskovne konferencije, okrugli stolovi?! Može li se vratiti duh hrvatske katoličke akcije i hrvatskog katoličkog laikata?
 
Ohrabren bratskom ljubavlju s koalicijskim partnerom Miloradom Pupovcem, njegovom strankom SDSS-om i tri odlučna zastupnika za tankom ali sigurnom saborskom većinom, Plenković kreće u ekumenske pohode mirenja, bez ikakvih načela, uvjeta, pravde i pravičnosti, brkajući uzroke i posljedice, kako prema stranci ratnih zločinaca Raškovića, Hadžića, Stanimirovića (SDSS-u)  tako i susjednoj državi Srbiji koja se nikada nije ispričala za tisuće mrtvih, ranjenih, nestalih, uništena naselja i gradove, uništenih preko 700 objekata Katoličke Crkve od čega u potpunosti stotinu crkava, krađe i otimačine… Nažalost, u tu blasfemiju uključio je i neke neupućene  ljude koji u svom neznanju, jadu i čemeru, ali i koristoljublju,  misle da čine Bogu (čitaj Plenkoviću) bogougodna djela! Hvala Bogu da je hrvatski narod, koji nikada nije bio protiv mirenja i praštanja u kršćanskom duhu, dobro shvatio kuda vodi ovaj Plenkovićev antihrvatski cirkus. Ili se možda varam?!
 
Vratimo se na Katoličku Crkvu u Hrvata. Svaki put kada se pripremaju izbori vladajućem HDZ-u, koji među inim, uz hrvatstvo glumi i demokršćanstvo, potrebni su glasovi katoličkog puka. Tako je bilo zadnji put tako će biti i za buduće lokalne izbore. (Bez brige u to vrijeme će se colid 19  /opet/privremeno povući prema nalogu tzv. epidemiološkog stožera?!) Preko svojih, gotovo svih javnih medija, bombardira se javnost kako je HDZ branitelj kršćanskih i inih vrijednosti, koje tobože oni drugi ne poštuju i žele ih ukinuti, a da se to ne dogodi, tu smo mi. Mi smo jamac vaše vjere u Boga i Crkvu! Plenković i njegovi poltroni, poput ljigavog akademika Reinera, (zvanog istambulac) stalni su gosti biskupa (ne svih) i njihovih rezidencija u kojima se međusobno časte. Ili  u prvim redovima prisustvuju svetim misama, slavljima, procesijama. Sve do novih Istanbulki, rodnih ideologija, udomljavanja, velike ljubavi i humanizma prema imigrantima, interpretativnih izjava, tzv. povorki ponosa, duginih obitelji i boja te  sličnih događaja. Jer, tada Plenković ima prioritetne obveze prema svojim naredbodavcima, koji dakako nisu demokršćanske orijentacije, pa ga ne će previše zanimati nauk u Krista i pozicija Katoličke Crkve u našoj Domovini. Najmanje katolički biskupi! Tada su Plenkoviću važnija čak i  umovanja Jelene Veljače od biskupa. Osim što dio naših biskupa ne zna čitati ni pisati on je sklon zaboravljanju. Što ćemo – godine i prilike čine svoje!
 
Gdje je odlučnost i sljedništvo nastavljača Stepinčeve Crkve?
 
Zadnji Plenkovićevi pohodi u Mostar, gdje je nazočio ustoličenju Petra Palića, novoga mostarsko–duvanjskog biskupa i apostolskog upravitelja trebinjsko–mrkanske biskupije, uz nazočnost neizbježnog predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čorića te prisustvo imenovanju Ante Jozića nadbiskupom i nuncijem Svete Stolice u Bjelorusiji te tim povodom razgovorima premijera i njegova ministra vanjskih poslova Grlić-Radmana s državnim tajnikom Svete Stolice Petrom Parolinom, pokazatelj su, osim neizbježne diplomatske prakse  i šireg pozicioniranja  Katoličke Crkve u Plenkovićevu promidžbenu orbitu. Kod prvoga susreta u Mostaru nitko nije spomenuo bolne činjenice nestanka, bez povratka, Hrvata s prostora tzv. Republike Srpske, veoma ilustrativno prikazane u knjizi razgovora banjalučkog biskupa Franje Komarice s njemačkim novinarom Winfriedom Gburekom: Skidanje maski te potpunim neuspjehom hrvatske diplomacije, Plenkovićeva i  Čorićeva HDZ-a za provođenjem jednakog ustavnopravnog položaja Hrvata u BiH. U drugom susretu, kako izvještavaju mediji, premijer je ocijenio da su odnosi Hrvatske i Vatikana izrazito dobri i puni međusobnog poštovanja i suradnje, pa je dodao da je s talijanskim kardinalom razgovarao o situaciji u susjedstvu te o europskim i globalnim temama.
 
Ministar Radman je pak naglasio da učestali sastanci govore o jačanju diplomatskih odnosa Zagreba i Svete Stolice. U izjavi za medije dodao je da se razgovaralo i o kanonizaciji blaženoga Alojzija Stepinca! Što su razgovarali o toj temi bez prisustva srpskoga, prema papi Franji velikog patrijarha Irineja, nije hrvatskom puku poznato? Niti što je na tu, papi Franji odioznu temu, izjavio državni tajnik Svete Stolice?! Nitko papu nije pitao nosi li još vonj prema svakom onom Hrvatu koji bi ga pitao na temu odgode Stepinčeve kanonizacije!  Radman je još dodao da je bilo riječi o pozivu papi Franji – latino američkom aktivisti i teoretiku prakse oslobođenja (op.a.),  nakon Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.  (?!) da posjeti  Republiku Hrvatsku. Tko poziva, zašto poziva, u čije ime poziva ni riječi? Može li to naštetiti ekumenskim nastojanjima pape Franje i poslovima sa srpskim velikim patrijarhom Irinejem, danas zacijelo najvećim mrziteljem i protivnikom svega hrvatskog? Naš narod bi rekao: našla krpa zakrpu!  Posjet Crkvi u Hrvata, moš mislit?! Valjda bi čelnik  Svete Stolice  prvo trebao posjetiti pravoslavne prestolnice: Beograd, Banja Luku i Moskvu. Inače, kako je naglasio premijer sastanci su održani u duhu prijateljstva, međusobnog uvažavanja i suradnje na rješavanju globalnih problema. I da ne zaboravim za mir u svijetu i čuvenu miroljubivu i aktivnu koegzistenciju – moj dodatak.  Dobro poznato.
  
Nakon svega vidljivoga glede velikog interesa premijera Plenkovića za Katoličku Crkvu u Hrvata bilo bi dobro da  vrh naše Crkve iznađe mogućnost, da kad već premijer ima sve pod paskom, da ne bude uskraćen na planu upravljanja katoličkom pastvom. Stoga predlažem da se premijera Plenkovića imenuje novim nad - nadbiskupom bez (uske) teritorijalne nadležnosti, dakle globalističkog djelokruga nadležnosti. Ustoličenje bi proveo zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, a prije toga čina trebao bi objasniti hrvatskim katolicima (i biskupima) je li svojevremeno dao potporu odluci aktualnog pape za prekidom, već dovršenog, postupka kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca. Puno se o tome šapuće i priča u kaptolskim i širim krugovima Crkve u Hrvata.
 
Ustoličenju novoga nad – nadbiskupa svakako bi trebao nazočiti i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej, koji u zadnje vrijeme na sva usta blagoslivlje i hvali novoga nad – nadbiskupa i svakako svjetovni patrijarh Milorad Pupovac. Za tu prigodu ustoličenja novi nad – nadbiskup bi pozvao i članove Nacionalnog vijeća HDZ-a. Svečanost bi se mogla održati 1. prosinca ove 2020. godine.  Na kraju možemo samo blagodariti!
 

Mijo Ivurek, Hrvatski tjednik

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Nedjelja, 25/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1666 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević