Get Adobe Flash player

Biskup Mate Uzinić: Baština dvojako obvezuje

 
 
U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u petak 12. travnja predstavljen je zbornik radova Obnova crkve sv. Vlaha u Dubrovniku sa znanstvenoga skupa o obnovi najpoznatije dubrovačke crkve koji je održan u travnju 2016. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. U zborniku su objavljeni radovi 11 autora različitih struka koji su obradili različite vidove obnove crkve sv. Vlaha koja je u etapama trajala sve od Domovinskoga rata pa do ponovnoga blagoslova crkve 2016. Obrađene su teme iz arheologije, statike, sanacije ratne štete, konzervatorskoga pristupa, restauratorska pitanja i briga oko umjetnina crkve sv. Vlaha, koja je jedan od simbola Dubrovnika i jedan od najvažnijih spomenika hrvatske barokne arhitekture. Urednici zbornika su prof. dr. sc. Emilio Marin, Katarina Horvat-Levaj  i Ivanka Jemo, a izdavači Dubrovačka biskupija, Hrvatsko katoličko sveučilište i izdavačka kuća ArTresor iz Zagreba.
https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/Portals/2/Images/2019/01/29/WEB/353712.jpg
Predsjednik HAZU-a akademik Velimir Neidhardt podsjetio je na važnost Dubrovnika, koji je poslije hrvatskih narodnih vladara i kraljeva u Bosni preko svoje republike čuvao ideju hrvatske slobode sve do 1806. „Dubrovnik je bio lučonoša hrvatske slobode, a Hrvatska je zemlja eminentne kulture koja nas je stvorila i koja čuva naš identitet. Mi smo mali narod velikih mogućnosti“, poručio je akademik Neidhardt.
 
Dubrovački biskup mons Mate Uzinić kazao je da baština dvojako obvezuje – tako da je čuvamo, njegujemo i održavamo te takvu predamo idućem naraštaju, dok joj je druga uloga nje učiti. Rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić rekao je da je model obnove crkve svetoga Vlaha u Dubrovniku dobar primjer kako treba postupati u sličnim situacijama.
 
Zbornik su predstavili akademik Radoslav Tomić, prof. dr. sc. Zlatko Karač s Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, dr. sc. Ivanka Jemo iz Zavoda za obnovu Dubrovnika i dr. sc. Katarina Horvat Levaj s Instituta za povijest umjetnosti.
Akademik Tomić istaknuo je da je crkva sv. Vlaha iznimno važna za cijeli hrvatski narod jer se na Dubrovniku i njegovim postignućima gradila hrvatska nacija i država, istaknuvši da je zbornik počast gradu bez kojega bi hrvatska povijest bila drukčija. „Crkva svetog Vlaha bila je znak državnoga identiteta i ustroja Dubrovačke Republike“, rekao je akademik Tomić. Zlatko Karač je podsjetio da je u obnovi crkve posebno važnu ulogu u stručnom smislu odigrao inženjer Egon Lokošek, a za obnovu je kazao da je Hrvatsku stavila u sam vrh europskih zemalja svojom osmišljenom i organiziranom zaštitom baštine u ratnim i poslijeratnim godinama.
Katarina Horvat Levaj smatra da se malo koji grad može poput Dubrovnika pohvaliti da je obnovio i crkve i zidine i sve javne upravne građevine. Na to su utjecala dva tragična događaja - potres 1979. i agresija na Hrvatsku 1991. Unatoč tome zahvaljujući predanom radu svih dubrovačkih institucija, na obnovi su sudjelovali vrhunski stručnjaci te se svi slažu da je crkva svetog Vlaha vrhunski obnovljena.
„Premda je obnova trajala preko 23 godine, a izmijenile se brojne institucije i nebrojeni stručnjaci, svi se slažu da na toj obnovi nema sjene“, ocijenila je Horvat Levaj.
 
Ivanka Jemo je podsjetila da je od 1993. do 2014. pratila obnovu od sanacije do sustavne obnove na razne načine kroz dokumentaciju, nadzor ili organizaciju raznih poslova na obnovi. Crkva je relativno malo bila oštećena u potresu 1979. i kao takva nije ušla u program sanacije sustavne obnove, dok je u napadima na Dubrovnik 1991.-1992. granatirana s pet izravnih pogodaka i zadobila više stotina oštećenja od gelera te je ušla u obnovu. Vidljivo su bila oštećena kamena pročelja, vijenci, kanali i zidna ploha. Zbog prodora vlage kroz mikro-pukotine došlo je do hrđanja željeznih spojki koji su vezivali kamen s kamenom, te je došlo i do izbacivanja dijelova vijenaca izvan i unutar crkve. Zbog toga su se morale staviti zaštitne skele pa se odmah pristupilo parcijalnoj obnovi pojedinih dijelova pročelja.
 

Marijan Lipovac

Crkva Sv. Jurja iz XIII. nalazi se u povijesnom dijelu Tbilisija

 
 
Crkva sv. Gevorga (sv. Jurja) iz 13. st. nalazi se u povijesnom dijelu Tbilisija. Crkva je jedna od najstarijih u gradu i pripada Armenskoj apostolskoj crkvi u Gruziji. Crkva se nalazi na desnoj obali rijeke Kure podno stijene na kojoj je smještena gradska citadela – utvrda Narikala. Crkvu je sagradio knez Umek iz grada Karina (danas Erzurum u Turskoj) koji se je preselio u Tbilisi u 13. st.
https://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/18/Tbilsi1.jpg
Arhitektonski crkva pripada tipu kupolastih dvorana kakve su bile rasprostranjene u Armeniji od 6. st. u kojoj su se pak kupole oslanjale na četiri snažna pilona. Crkvena kupola u Tbilisiju ima dvanaest rubova. U 15. st. u istočnom dijelu crkve je nadograđen zvonik s rotondom. Crkveni zidovi su potpuno pokriveni freskama koje su izradili razni majstori iz dinastije Ovnatanjana, а također Gevorg Bašindžagjan i drugi nepoznati slikari.
 
Ranije je uz crkvu postojao i skriptorij. Najstariji poznati rukopis iz toga skriptorija je Evanđelje koje je prepisano 1304. god. “rukom đakona Hačatura po narudžbini Martirosa, sina Astvacatura”, kako nas informira podatak u tom rukopisu.
 
Tijekom svoje povijesti crkvu su često razarali, ali ljudi su ju uvijek obnavljali i vraćali u funkciju. Poznato je da je početkom 17. st., nakon najezde Šah-Abasa, crkva i njezina okolica bila u rukama Perzijanaca. 1770-ih godina gruzijski kralj Herakli II (1720. - 1798.) vraća crkvu Armencima. Godine 1795. Muhamed-kan (vladao je od 1779. - 1797.) iznutra pali i pljačka crkvu, ali njezina vanjština nije tada nastradala.
Zadnja obnova crkve ostvarena je u razdoblju od 2012. - 2015. god. uz pomoć stručnjaka iz Armenije, Gruzije i Italije.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Sin Mate Beovića i Elisabethe Kenny

 
 
Matthew Beovich (1. travnja 1896. -  24. listopada 1981.) bio je australski katolički svećenik i peti nadbiskup Adelaidea. Rođen je u Carltonu, predgrađu Melbournea, australskoj pokrajini Victoriji. Bio je drugo od četvero djece Mate Beovića, prodavača voća rođenoga u Hrvatskoj (na otoku Braču?, op. T.T.) i majke Elisabethe Kenny rođene u mjestu Bendigo, pokrajina Victorija i duboko pobožne žene. (Kenny je često irsko prezime, mislim da ih u Škotskoj nema, op. T.T.).
Započeo je školovanjeSt George's School, Carlton odakle se prebacuje 1909. u  St. Joseph's Christian Brothers' College, North Melbourne, gdje se školovao do 1912. godine. U školi je drugovao i s Arthurom Calwellom, s kojim je ostao prijatelj cijeloga života. Od 1912. do 1917. Beovich je radio na pošti, usput učeći i polažući školu. U kolovozu 1917., Beovich ide iz Melbournea u Rim gdje studira teologiju. Iduće četiri godine studira na Urbaniani (Pontifikalni Urbani Kolegij Propagande) dobivajući nagrade iz Fizike, Povijesti Crkve i sakramentalne teologije. Njegov doktorat brani katolički sakrament ispovjedi, temelj njegova života postaje "Romanita", duboka odanost Papi, ljubav rema Crkvi i Kristu.
 
Od 6. 8. 1922. Beovich je đakon, a 22. prosinca iste godine svećenik u Bazilici sv. Ivana Lateranskoga. Nakon obilaska Europe vraća se Melbourne listopada 1923. U Australiji Beovich isprva služi kao pomoćnik svećenika u župi North Fitzroy. U svibnju 1924. on je postavljen za ravnatelja Vjerske poduke nadbiskupije melbournske, i sljedeće desetljeće nadbiskup Melbourna Daniel Mannix postupno prepušta sva dijecezanska obrazovna pitanja Beovichu.
 
Godine 1932. se ustanovljava Ured za katoličku naobrazbu (Catholic Education Office) s Mannixom kao ravnateljem i Beovichom kao zamjenikom. U iduće četiri godine Beovich preuzima ulogu ravnatelja. Godine 1940. Beovich je glavna osoba za Katoličku naobrazbu u državi Viktoriji (Victorian Catholic education); on je u Vijeću za javno obrazovanje (Council of Public Education) i autor novog katekizma za školsku djecu. Mannix je 1940. kazao u Adelaideu svećenicima da je Beovich napravio revoluciju u melbournskom katoličkom školstvu.
Godine 1925. Mannix je postavio Beovicha an čelo Australian Catholic Truth Society, ali 1933. Beovich napušta taj položaj zbog obveza u katoličkom školstvu i predstavljanja "Katoličkog sata" (The Catholic Hour) tjednoga radio programa na Melbourne radio postaji 3AW.
 
Biskupovanje
 
Dana 13. prosinca 1939. Beovich je primio telefonski poziv australskoga apostolskoga delegata koji ga je izvijestio da je od pape Pija XII. imenovan nadbiskupom Adelaidea namjesto pokojnoga Andrewa Killiana. Imenovanje nije prošlo bez teškoća jer se zrakoplov koji je nosio papino imenovanje Beovicha za nadbiskupa srušio na indonezijskom  otoku Javi. Matthew Beovich je posvećen za nadbiskupa  Adelaide u katedrali St. Francis Xavier 7. travnja 1940., i to kao prvi biskup rođen na tlu Australije. Ceremoniju je prenosio radio, hrvatski narod se masovno okupio i radostan klicao.
 
On je zaslužan za otvaranje rodilišta u  Calvary Hospitalu, kao i premijer Thomas Playford, pokretanje Anzac Dayrequiem mise za vojnike povratnike iz Drugoga svjetskoga rata, ustanovljavanje susreta organizacije Svetoga imena (Isusova). Dogovorio je sa apostolskim delegatom Australije i biskupom iz Port Auguste Thomasom McCabe  osnivanje sjemeništa u Adelaideu. U srpnju 1940. izborio se za zakonsko  pravo na 40 minuta vjerske poduke tjedno za katolike u državnim školama. U svibnju 1971. Beovich napušta položaj nadbiskupa. Smiren, tih, ozbiljan samo jednom je reagirao žučljivo kada su saveznici bombardirali Rim, proglašen po međunarodnom pravu otvorenim gradom i zato pravno izuzet od bombardiranja. Plemenit i plah, odmjeren i strog ostao je u lijepom pamćenju naraštajima po svom smislu za humor.
 
U ožujku 1962. dobio je Orden zasluga Republike Italije za pomoć talijanskim migrantima. Iako mu je bilo pomalo smiješno što neki vjeruju da Crkvu nije u prošlosti vodila providnost, a da je vodi sada (II. VATIKANSKI KONCIL) podržao je svim srcem reforme. Ohrabrio je razvoj Senata svećenika, župnih pastoralnih vijeća, misu na jeziku puka. Sav tjeskoban zbog negativne reakcije na papinu encikliku Humanae Vitae (1968.), nije imao razumijevanja za drugačije stavove o tom pitanju. Čovjek duboke pobožnosti, Beovich je isticao potrebu za vjerom, milosrđem, nadom, poniznošću i prepuštanjem Božjoj volji; to je sve što je dovoljno kršćaninu; ništa više ne treba ni svecu.
 

Teo Trostmann

Anketa

Za koga ćete glasati na izborima za Europski parlament?

Srijeda, 24/04/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 690 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević