Get Adobe Flash player

Nema većeg protivnika hrvatskog naroda negoli su njegovi psovači

 
 
Promišljanja na fenomen zaraze COVID 19 u ožujku 2020. u Hrvatskoj kao i diljem svijeta te potres u Zagrebu, ranim jutrom, na 22. ožujka 2020., kao i snijeg, neobično za ovo doba godine, tj. u trećem dijelu mjeseca ožujka. Uvodno moram istaknuti da je ovo isključivo promatranje jednog laika i uz to katoličkog vjernika, a ne nekakvog poznavalaca na temelju znanstvenih viđenja ili širokog iskustva građenog na sličnim događajima iz prošlosti. Potres sam doživio odnosno osjetio u Splitu 1979. bez posljedica, a snijegu sam se uvijek radovao u djetinjstvu pa kad ga je bilo čak i do jednog metra, tamo pedesetih i šeZdesetih godina dok sam živio u rodnom mjestu Prugovo (dalmatinska Zagora) zapadno od Dugopolja udaljeno 5-6 kilometara, na relaciji prema Muću odnosno Drnišu. Ali ova zaraza od korona virusa je sasvim novi fenomen, a kako se ponaša ne treba trošiti puno riječi o tome. No kad se u Hrvatskoj odnosno njezinoj metropoli spoji ova zaraza s potresom i snijegom valja istaknuti da narod, po meni čudesno reagira, baš čudesno; hoću reći pohvalno čudesno.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/4/4a/Rembrandt_Harmensz._van_Rijn_079.jpg
Naime, za očekivati je da trostruki udarac odjednom nije moguće izdržati na ovako, gotovo stoički odnosno miran način. No, paralelno s tim trostrukim udarcem promptno ili istovremeno dogodio još jedan, ali zadivljujući, fenomen. Naime, na ulice i trgove, a posebno na ili u prostoru gdje se odvija svekoliki zdravstveni sustav odnosno aktivnosti, kao i uz svekolike državne institucije i službe, uz uspostavljeni nacionalni stožer civilne zaštite dogodio se, ili bolje reći događa se, jedinstveni humanizam i nesvakidašnja ljudska solidarnost.
Sve to prožeto je stručnošću i organiziranošću, posebno na medicinskom planu, da je za hrvatski narod, a posebno za one koji su direktno pogođeni ovim nevoljama pod takovim okolnostima, tj. okruženju najdjelotvornijeg pomaganja, i nije bilo razloga da većina  zapadne u kakvu, pogotovo ne, masovnu apatiju ili depresiju. No, čuli smo da djeluje i peta kolona, ali nema značajnijeg negativnog efekta, tj. ugrožavanja koje nije moguće spriječiti. Javljaju se, kroz razne medije, i neki  epidemiolozi, imunolozi, te ini s područja medicine koji svojim tumačenjima svraćaju pozornost i upozoravaju na pretjeranost u ponašanju kada je riječ o karantenama i zaustavljanja rada odnosno nekih vidova proizvodnje i obrtništva. Djeluje pomalo i zbunjujuće. Možda će i ovaj moj pristup naslovljenom fenomenu djelovati za nekoga zbunjujuće, ali intencija mi je ne zbuniti nego ponuditi neka nova viđenja odnosno izlaze iz ovih nevolja i buduća ponašanja prema životu ne samo onih ugroženih skupina, kao sada od korona virusa, starije dobi nego i životu od samog začetka-nastanka. E sada nastupam kao vjernik, tj. promatranje svega ovoga kroz prizmu vjere. Zapravo više me motivira, kao vjernika, prepoznati i pročitati znakove od Boga, u svemu ovome.
 
Generalno prepoznajem znak Božje opomene a ne kazne. Kazna je razornija i nastupa odjednom iznenada i ne može se kontrolirati odnosno u nastupu ublažiti, a još manje zaustaviti; posebno kad je riječ o prirodnim elementarnim nepogodama, koje mogu imati kataklizmičke razmjere, kao na primjer tsunami koji se dogodio nakonpotresa magnitude 9,3 stupnja po Richteru a pogodio je 26. prosinca 2004. područje uz obale Sumatre. Taj je potres izazvao tsunami visok gotovo 30 metara koji je ubio preko 220 tisuća ljudi u obalnim zemljama na Indijskom oceanu, poput Tajlanda, Šri Lanke i Indije. https://www.vecernji.hr/vijesti/15-obljetnica-smrtonosnog-tsunamija-indonezani-surfaju-da-prevladaju-traumu-1368611. Ne može nitko posve, od nas ljudi, tvrditi da je to Božja kazna, ali može se reći da je prirodna nesreća- tragedija koja korespondira s kaznom, tj. kataklizmom. Ovaj potres u Zagrebu je kamilica prema ovom prethodno opisanom. S pravom se čitatelj pita: pa kakva je to Božja opomena i kome je sve upućena? No radije bih ovdje uzeo primjer našeg blaženog Alojzija Stepinca kad je kao zagrebački nadbiskup, nakon pokorničke procesije koju je vodio ulicama grada Zagreba do trga ispred zagrebačke katedrale, na 31. listopada 1943. održao glasovitu propovijed, kako se kaže urbi et orbi, odnosno nacistima, fašistima, komunistima i naravno, prvenstveno, vjerničkome puku; ali baš smjelo, neustrašivo, silno, iz koje izdvajam slijedeće:»Bog je naš Stvoritelj, a mi bijedni zemaljski crvi, koji svojem Stvoritelju dugujemo poštovanje i poslušnost, ili, drugim riječima, mi smo veliki dužnici Božji.
 
A, evo, ima već više od dva stoljeća, da Europa, a i čitav svijet, koji je htio biti pametniji od Boga, uskraćuje Bogu dužno poštovanje. Tko da ocrta sav smrad, što je izbačen protiv Boga preko novina i knjiga samo u zadnjih dvadeset godina? Tko da vjerno ocrta zločinačke pobačaje, izvršene u zadnjih dvadeset godina u ime tobožnje znanosti i tobožnjih socijalnih indikacija? Tko da opiše svu prljavštinu života tolikih bračnih drugova? Tko da opiše sve zlo, što ga je donijela poganska moda današnjeg ženskog svijeta? Tko da opiše svu razuzdanost i nepoštenje, što se u zadnja dva decenija opažala na morskim plažama i drugim kupalištima? Ta dovoljno se sjetiti samo naše rijeke Save.« Današnje nevolje plod su naših grijeha i Božja kazna. Mi smo »radi naših grijeha pali u ruke Boga živoga, koji danas poput groma obara ne samo pojedine gradove i sela, nego i čitave narode«. Zato, ako se želimo spasiti od potpune propasti, moramo se »poniziti pred Bogom i iskrenom pokorom okajavati grijehe«.
 
Zato je on nakon listopadskih pobožnosti i poveo pokorničku procesiju do katedrale, koja je, eto nakon 77 godina, 22. ožujka 2020. godine pogođena potresom te dio južnog tornja s križem pao na krovište zgrade Kaptola u blizini kardinala Bozanića a oštećene su još neke crkve monumentalnog karaktera kao i neke bolnice i drugi razni i vrijedni objekti. Bolna je slika  bilo vidjeti ispred Petrove bolnice kako su rodilje s kreveta iznijeli van. U istoj propovijedi nadbiskup je istaknuo kako je Bog odmjerio svijetu mjerom kojom svijet mjeri: “…jer će vam se mjeriti mjerom kojom mjerite.“(Luka, 6, 27-38). Tko će od nas vjernika katolika smjelo poreći da nadbiskup nije bio sabran i razborit kad je ovo govorio pred mnoštvom i to nakon procesije i to u ratom uzavrelo vrijeme? Je li to naš sadašnji blaženik i čekamo da ga kanoniziraju svetim? Mislim, što bi danas pred katedralom rekao ili onoga 22. ožujka 2020.? Zapravo, kakvom mjerom danas mjerimo jedan drugome, jedni drugima: pohlepom, preljubom, mitom korupcijom, otimačinom, ubojstvima, pobačajima, bračnim prljavštinama, razgolićenošću, pornografijom, mafijom, masonerijom narkomanijom, terorizmom, silovanjem, razuzdanom psovkom koju je nadbiskup žigosao kao velikim zlom hrvatskog naroda, pa je u jednoj propovijedi rekao: „Katolički muževi! Ja mislim da vam je jasno kao na dlanu, da nema većeg protivnika hrvatskog naroda negoli su njegovi psovači, pa zvali se ne znam kako mu drago, pripadali kojemu mu drago staležu i zauzimali koji mu drago položaj u društvu. Što nam je dakle činiti? Zar nas Gospod zbilja kani istrijebiti? Ja mislim da ne! A zašto ne? Zato jer je rekao: „Tako živ bio, govori Gospod Bog, neću smrti bezbožnika, nego da se bezbožnik vrati s puta svojega i živi!“(Ez 33,11).(Propovijd u katedrali prigodom početka kampanje protiv kletve,za  vrijeme adoracije, 2.veljače 1944. ) A ovome pridodajem cijelovitu propovijed o psovci održanu u Remetama:
Istrijebimo psovku iz hrvatskog naroda! Bog će nam
onda biti sigurno uporište
 (Propovijed prigodom pokorničke procesije protiv kletve i psovke,
U Remetama, 20. rujna 1944. )
 
Dragi moji vjernici!
Evo nas ponovno u pokorničkoj procesiji u svetištu Majke Božje Remetske. Bijes rata nije još jenjao, suze milijuna unesrećenih nisu još prestale teći, garišta spaljenih domova puše se još na sve strane, a hiljade i hiljade izbjeglica čekaju željno čas, kada će se moći vratiti makar i u opustošeni dragi rodni kraj. A usta Gospodnja kao da još neće progovoriti bijesnoj ratnoj oluji: „Zašuti, umukni!“ (Mk 4,39,) Što nam dakle drugo preostaje, negoli s apostolima na uzburkanom moru vikati Gospodinu: „Zar ti ne mariš što ginemo?“ ( Mk 4,38). I ova današnja procesija jedan je takav glasan povik naših duša Stvoritelju na nebesima. Ali kod toga i nehotice mislimo na riječi Svetoga Pisma. „Jedanput će vikati Gospodinu. Ali ih neće čuti i sakrit će lice svoje od njih u ono vrijeme prema djelima njihovim, što su ih počinili.“ (Mih 3,4). I nehotice se pitamo, ne tereti li možda i naš narod koje djelo, koje spriječava brzo smirenja ove strašne oluje, koja se survala na sav svijet i na našu domovinu? Da! To moramo iskreno priznati i priznali smo javno već toliko puta. Ali nažalost, priznanje naše narodne krivice nije slijedilo iskreno pokajanje i popravak, koji Bog očekuje.
 
Dobro vam je poznato, da smo počeli sustavnu borbu proti naše narodne sramote, kletve! I s radošću moramo priznati, da su oni junački katolički muževi i žene, koji prednjače u toj borbi, već vrlo mnogo učinili. Ali sa žalošću moramo također reći, da je to zlo još uvijek duboko ukorijenjeno i da je potreban skupni napor sviju, da se ova sramota iščupa iz korijena naroda, koji ima tako veliku i svjetlu katoličku prošlost, kao što je imade hrvatski narod.
Ali nije kletva samo sramota! Ne! Ona je, i to ne ćemo nikada dosta moći naglasiti, i velika narodna nesreća! Neki se razbojnik stavio u zasjedu i čekao, da mimo grma, u kojem je bio skriven, prođe bogati trgovac, kojega je bio nakanio orobiti. I kad se je trgovac bio približio, prislonio je razbojnik pušku i nanišanio. No pravda Božja stiže grješnika često puta onda, kad se najmanje nada. Tako i ovoga razbojnika. Dok se je najme smještao, kako će bolje pogoditi svoju žrtvu, pritisnuo je zmiju otrovnicu sakrivenu u grmu, koja mu se omotala oko ruke i ubola ga. Umjesto da odapne svoju žrtvu, zaviknuo je od užasa, kad je vidio, što ga je zadesilo.  Pitam vas, da li su išta bolji od ovoga razbojnika oni nebrojeni pojedinci u našoj sredini,  koji nišane na Boga, koji svojim poganim psovačkim jezicima siplju strijele prema nebu? Boga ne mogu pogoditi! Ali pogađaju sebe i narod, kojemu pripadaju. Jer strijele njihovih poganih jezika pretvaraju se u same zmije ljutice, koje kao osvetnice pravde Božje grizu i ujedaju baš sada, u ovome groznome ratu, da naplate dug možda za čitava stoljeća.
Ta zar ne vidite, kako zemaljski vlastodršci kažnjavaju atentate na osobe zemaljskih vladara. Samo je po sebi razumljivo, da svaki atentat na zemaljskog vladara svršava smrću za atentatora. A Onaj, koga knjiga Otkrivenja u svetom Pismu zove i koji jest: „Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.“ (Otk 19,16), zar će taj dovijeka nekažnjeno promatrati atentate na svoje božansko Veličanstvo sa strane sićušnih crvića zemaljskih?
Budimo si već jednom svjesni ove strahote, koju predstavlja grijeh psovke. On je atentat na Božje Veličanstvo! I sveti Toma Akvinski i sveti Jeronim ubrajaju ga s pravom među najteže grijehe. Ponajprije obzirom na objekt, a to je izravno umanjenje časti Božje, a ne samo neizravno kao u drugim grijesima. Psovač, da se ljudski izrazimo, pljuje Bogu ravno u lice. Psovka je jedan od najtežih grijeha i obzirom na subjekt, koji psuje. Da sluga pljune slugi u lice, nije lijepo, no to se obično ne uzima tako tragično. No da sluga pljune vladaru u lice, može ga stajati života. Ako pak zemaljski crv, kao što je čovjek, pljuje Bogu u lice, onda se nije čuditi, da se protiv njega digne čitavo stvorenje, kao što se to danas događa, kad se rekao bih, doslovno ispunjaju riječi Knjige Mudrosti: „Sav svijet polazi s Njime(Bogom) u boj protiv luđacima.“ (Mudr 5, 20). Takovi luđaci su psovači. A sve nevolje, u kojem god se obliku one  danas suravale na naš narod, možemo razumjeti kao sredstva, kojima se Bog, veliki i silni, služi, da nas nauči pameti, da nas nauči poštivati sveto Ime Njegovo.
 
Ne bih se, dragi moji vjernici, nimalo začudio, kad bi tu i tamo vidio po koji sažalni smiješak na svu ovu borbu protiv kletve. Za ljude slabe ili nikakve vjere, ovo je jedan jalov i besmislen posao u ovakvim danima, kakve mi proživljujemo. Ali ako se oni možda sažalno smješkaju nad našim trudom, mi se možemo sažalno nasmijati nad njima i veličinama, za koje se oni oduševljavaju, u koju polažu svoju nadu, i koje po njihovom mišljenju , upravljaju sudbinom svijeta. Jer sve te zemaljske veličine, zvale se kako mu drago, nisu ništa drugo negoli sitne figure na šahovskoj ploči svijeta, koje moćna ruka Božja pomiče amo tamo, kako najviše odgovara interesima Božjim. Čitao sam, kako je neki rimski vladar igrao dnevno šah. Iza igre pozvao bi slugu, da pospremi stol i figure sa šahom. Kad je jednoga dana svršio igru, pozove po običaju slugu, da spremi stvari. I sluga dođe, te jednim potezom ruke pomete sve figure na čelu s kraljem i strpa ih u vrećicu, koja je za to bila spremljena. Kad je vladar vidio, kako je figura kralja u tren oka nestala sa šahovske ploče zajedno s kraljicom i drugim manjim figurama, potrese ga misao u duši; dakle jednaka sudbina čeka na koncu i vladara i podlo-žnike? Da! Svaka zemaljska veličina i snaga vrijedi samo toliko, koliko se upire na Boga. A ukoliko ne računa s Bogom, nego se upire na vlastitu mudrost i snagu, doći će čas, kad će ruka Božja, jednim zamahom pomesti, ako treba i čitavu šahovsku ploču svijeta, da uspostavi onakav poredak na zemlji, kakav odgovara zakonima Božjim.
 
Zato je za nas bilo i ostaje najvažnije životno pitanje, u kakvim smo odnosima s jednim pravim Veličanstvom, sa Stvoriteljem neba i zemlje? Da li prigibamo sa strahopočitanjem pred Njim glavu, ili ga proklinjemo i psujemo? U prvom slučaju nemamo se čega bojati, niti strahovati pred budućnošću. Uvjeren katolik ne pozna ni pred kim straha, već govori s okrunjenim pjesnikom u svetome Pismu: „Gospod je branitelj života moga, pred kim da strepim? Ako navale na me zločinci, da jedu meso moje; neprijatelji moji koji me muče....ako se protiv mene vojska utabori, neće se bojati srce moje!“ (ps 27, 2-3.) Klasičan nam upravo primjer pruža sveto Pismo, kad se je vođa velike asirske vojske Holoferno, utaborio pred gradom Betulijom i prijetio, da ga obrati u prah i pepeo. Nije Gospodu Bogu trebalo silne vojske, da smlavi njega i njegovu vojsku, nego se poslužio rukom jedne slabe žene Judite, da skine oholici glavu, a vojsku mu natjera u divlji bijeg bez mača i bez koplja.
Nije tragika naših dana u tomu, što su nam ruševine napunile zemlju, što se i velika carstva ruše kao kuće od karata, pa onda mali narodi i države strepe još više, nego je tragika u tome, što se uslijed pomanjkanja vjere svi događaji u svijetu gledaju čisto naravnim očima mjesto očima vjere, koja u svim zbivanjima sadašnjice gleda samo svemoguću desnicu Božju. A ta desnica nije zatajila nikada do sada, pa ne će u buduće. Zato naša jedina briga ima biti, da budemo u prijateljstvu s Bogom. I vi ćete vidjeti, da se nisu nikada prevarili ni pojedinci ni narodi, koji nadu svoju postavljaju u Njega, Stvoritelja neba i zemlje.
Ali ima razloga strahovanju za bogohulce i psovače, za narode koji trpe u svojoj sredini one, koji povlače po blatu sveto Ime Njegovo. Svi dakle na posao, koji ljubite ovu našu ispaćenu domovinu. Psovka mora biti iskorijenjena iz naše sredine. I onda ćete vidjeti što znače riječi prorokove: „Blago narodu, koji ima Gospoda za Boga!“ (ps 33, 12) Amen.(Katolički list, br. 38/1944/ 453-454.)
Ne može se zaobići, pa ne pohvaliti, ta lijepa suradnja ili simbioza crkvenih autoriteta i državnih vlasti kod nas, a vjerujem i diljem svijeta, počevši od Vatikana-Rima pa dalje kad je u pitanju suzbijanje zaraze COVID 19, tj. jedinstveno postupanje oko ograničenja socijalne blizine pojedinaca odnosno skupina ljudi. Crkva je odustala, privremeno, od liturgijskih obreda u crkvenim objektima, crkvama kako se pučki izražavamo, pa i samih misa. Neke od država su proglasile karantene, a naša pod geslom: „ostajte doma“! Na društvenim mrežama vrište neki katolici zašto su crkveni autoriteti „zatvorili crkve“ i sugeriraju da se priključe na virtualne pobožnosti, tj. preko elektroničkih medija. Ne vidim da isti negiraju kako je skype virtualna komunikacija beznačajna. Kad preko skype komuniciramo s djecom koja su u Zagrebu ili Vinkovcima, ne pada mi napamet da to mi, supruga i ja, ne vidimo svoju djecu i da s njima razgovaramo kao da smo kod njih ili oni kod nas. Važno je napomenuti da je i u Kristovo vrijeme bilo zaraznih bolesti, kao što je izrazito bila guba, pa su osobe od te zaraze, po Mojsijevu zakonu, morale biti u izolaciji a kad bi, nehotice, bili u rizičnoj blizini zdravih, morali su vikat“Nečist, nečist“. I tako kad je Isus iz grada Efrajima krenuo selima prema Samariji i Galileji, posljedni put pred svoju smrt da posjeti rodni kraj, u susret mu iziđoše  10 gubavaca i sa distance(socijalne blizine ili distance) povikaše: “Isuse, Učitelju, smiluj nam se!” Vidjevši ih, Isus im je rekao: “Idite i pokažite se svećenicima!” (Luka 17:13, 14). Time je pokazao poštovanje prema Božjem Zakonu, jer su svećenici bili ovlašteni da gubavce kojima se bolest povukla proglase čistima. Tek su tada mogli ponovno živjeti među zdravim ljudima (3. Mojsijeva 13:9-17).
 
Deset gubavaca vjerovalo je u Isusovu čudotvornu moć. Zato su se žurno uputili k svećenicima, premda još uvijek nisu bili ozdravili. No dok su još bili na putu, njihova je vjera u Isusa bila nagrađena! Jasno su mogli vidjeti i osjetiti da njihova bolest nestaje. Devetorica izliječenih gubavaca otišla su svojim putem, no jedan od njih, Samarićanin, nije otišao. On se vratio kako bi pronašao Isusa. Što ga je na to potaknulo? Bio je neizmjerno zahvalan Isusu. Slavio je Boga “na sav glas” svjestan da je zapravo on zaslužan za njegovo izlječenje (Luka 17:15). Kad je pronašao Isusa, pao mu je pred noge i zahvalio mu.Ljudima što su bili s njim Isus je rekao: “Nije li ih se očistilo deset? Gdje je onda ostalih devet? Zar se nijedan od njih nije vratio da bi dao slavu Bogu, osim ovog čovjeka iz drugog naroda?” Potom je Samarićaninu kazao: “Ustani i idi! Vjera te tvoja ozdravila” (Luka 17:17-19). A sad čitanje znakova sa simbola ili indikacija koji su se očitovali za vrijeme potresa. Naravno, to je ono što isključivo sam prepoznajem ili čitam a ne da me netko instruirao oko toga. Pođimo od katedrale! Blaženi Alojzije Stepinac, čiji zemni ostaci njegova tijela počivaju u katedrali, kao Ilija gromovnik je grmio pred 77 godina na trgu ispred katedrale nakon pokorničke procesije na počinitelje zala ondašnjeg svijeta, od francuske revolucije pa sve do u zadnja dva desetljeća, kako u svijetu tako i kod nas, jer spominje i rijeku Savu. Dio tornja s križem, dakle sam vršak tornja, pada na krovište Kaptola u kojem stoluje kardinal Božanić. Čitam: kardinale, probudi se i okupi stado te ga povedi putem pokorničke procesije, kampanje protiv zla psovke i pobačaja, adoracijama, križnim putem, euharistijskim kongresima biskupija, metropolija i na kraju Nacionalnim euharistijskim kongresom. Na prvom Hodu za život, iza ovih nevolja, stavi se na čelo, kao i sve ovo prethodno, kad pošast mine. A već je dobro što se putem društvenih mreža odvijaju stanovite pobožnosti; od kojih su mi najdraže adoracije pred Presvetim.
Petrova bolnica; tek neke što su rodile ili imaju roditi moraju van bolnice da ne stradaju, čitam: sve ovo što se porušilo može i gore, biti zbrisano s lica zemlje, kao u vrijeme potopa ali to je ubod komarca, jednoga jutra na jednome tijelu u odnosu na pobačaje odnosno ubijanje Bogu najdražih bića koji je po broju neusporediv sa svim zločinačkim usmrtnućima ljudi, s nijednim holokaustom, tsunamijem, zaraznim virusima, gripama, gubama, kugama i sl. U svijetu dnevno poubija se nerođene djece kao u jednom danu tsunamija, kojeg smo ovdje naveli. Naravno, ne vrši se to samo u ovaj bolnici. Ne činimo pobačaje, zagrmite kardinale i svi biskupi!
Hrvatski Sabor; zastupa onaj zakon iz SFRJ odnosno SRH kojeg je potpisao Stepinčev tužitelj, tj. Jakov Blažević, po kojem je dopušteno ubijati nerođenu djecu do 10. tjedna trudnoće i više po dopuštenju posebne komisije. Zakon opasniji po život od svih dosadašnjih agresija na Hrvatsku otkad su naselili ove lijepe prostore, više usmrćenih nego bi se moglo zbrojiti u svim povijesnim bitkama i ratovima i još deset puta više. Briga je da ne stradate u porušenim prostorima Sabora, veća je od brige za nerođenima. Nadam se, vratiti ćete se u saborske klupe, u obnovljeni prostor; a hoćete li obnoviti ili produžiti rečeni zakon za daljnje ubijanje nerođenih i izazvati Boga živoga da mu panemo u ruke i da nas potpuno zbriše sa ovih lijepih prostora i preda drugim narodima ili rasama?
„Blago narodu, koji ima Gospoda za Boga!“ (ps 33, 12) Amen.
 

Nikola Bašić, Vis

Nema srednjeg puta ni mogućih kompromisa

 
 
Marco Tosatti: Dragi prijatelji i neprijatelji, Stilum Curiae primili smo i rado objavljujemo komentar don Alberta Strumije o Posveti portugalskih i španjolskih biskupa njihovih zemalja Blaženoj Djevici Mariji u toliko dramatičnom trenutku u kojem se nalazi svijet i Europa. I opet vjerujemo da smo ujedinjeni u želji mnogih talijanskih vjernika da takav čin posvete bude učinjen i od strane naših talijanskih biskupa.Molitva krunice koja se dogodila na dan svetkovine Navještenja Gospodinovog Blaženoj Djevici Mariji u Portugalu, u Fâtimi, završena je trostrukim činom posvete Portugala Bezgrješnom Srcu Marijinom koju je izgovorio portugalski kardinal António Augusto dos Santos Martovidno potresen, u zajedništvu s biskupima drugih crkava raspršenih po svijetu. Događaj je bio obilježen punim i dubokim religioznim intenzitetom.
https://i1.wp.com/www.marcotosatti.com/wp-content/uploads/2018/11/cropped-Foto-Poloniai.jpg?fit=512%2C512&ssl=1
Marco Tosatti
 
U trenutku ovakve nesreće kao što je sadašnja, na zlu glasu pandemija Covid 19 koja se razbuktala, treba nati uteći se Srcu Majke Božje, što je dokaz koji razlikuje one koji još uvijek imaju istinsku katoličku vjeru od onih koji su se predali sudbini. Nema srednjeg puta ni mogućih kompromisa.Istovremeno je tužno i bolno utvrditi potpunu odsutnost znakova, čak i daljinske povezanosti s talijanskom crkvenom zajednicom. Naši biskupi, poticani veoma brojnim zahtjevima koji su im stigli putem elektroničke pošte s potpisom dr. Ettorea Gottija Tedeschija nisu pokazali ni trunku osjetljivosti za inicijativu koju je iskazao taj blog koji je zahtijevao da se i oni, biskupi talijanski, priključe kao talijanska Crkva ovoj izvanrednoj obnovi posvete Bezgrješnom Srcu Marijinom. Ne mogu ni pomisliti je li to bilo učinjeno iz zloće – neka Bog sudi – ne mogu sumnjati u dobrotu duše mnogih među njima koje i osobno poznajem. Ipak moram pomisliti da se radi o konačnoj kušnji naše već krhke vjere kojoj nas je Gospodin izložio tražeći odgovor.
 
Nadošla mi je misao, a nadošlim mislima se ne može upravljati, nadošao mi je onaj pasus iz Starog Zavjeta koji govori o Mojsiju koji nije uspio uvjeriti egipatskog faraona da oslobodi izraelski narod, robove u toj zemlji. U tom tekstu sâm je Bog rekao: „Ja sam otvrdnuo faraonovo srce.“ (Knjiga Izlaska, 7,3) Ali odmah zatim je rekao: „Umnožit ću svoje zamke i svoja čuda.“)
 
Očekujem s punom vjerom upravo ove i druge dokaze naše vjere da Gospodin postigne obraćenje čitavog našeg naroda. Sustav je puknuo na svim razinama sve do Crkve koja je još do prije par godina stajala uspravno a sada stoji pred nama gubeći svoju javnu vidljivost; ali ne i  onu skrivenu u dušama i srcima mnogih vjernih laika i klerika. Htio bih da još ima vremena da se i u Italiji dogodi sličan čin kao onaj koji se dogodio u Fatimi i da se obnovi ono /Posvećenje Fatimskoj Djevici/ koje je učinio Pio XII. 1942. godine. U svakom slučaju, bar bi neki od njih mogli pojedinačno, ako su talijanski biskupi zašutjeli ukopavši se iza Biskupsku konferenciju, kao da Biskupska konferencija nije tijelo božanskog prava i utemeljena po Kristu, (!) i pojedinačno bi laici mogli izvršiti opetovano čin pojedinačne ili zajedničke posvete na daljinu. I svećenici bi mogli u svom privatnom služenju iza zatvorenih vrata, kao na Cenakulu („I dok su vrata mjesta na kojemu su se nalazili ustrašeni učenici bila zatvorena, dođe Isus,“ Ivan, 20,19), mogli bi posvetiti svoje župe i svoje vjerske zajednice i grupe vjernika koji su im povjereni. Siguran sam da će to mnogi učiniti i učinit će dobro i obznaniti  če na svoji prijateljskim blogovima kao što je ovaj i mnogi drugi. Neka to bude primjer svima! Veni Sancte Spiritus, veni per Mariam – O DOĐI DUŠE SVETI, DOĐI PO MARIJI!
Don Alberto Strumia
 

Marco Tosatti i Alberto Strumia, 26. ožujka 2020., https://www.maurizioblondet.it/fatima-consacrazione-vescovi-italia-non-pervenuti/

(s tal. prevela prof. Kornelija Pejčinović)

UVODNA MOLITVA

 
 
Gospodine Isuse Kriste, okupio si nas ovdje oko sebe na početku ovog križnoga puta, kao što si prije onoga prvoga u Jeruzalemu okupio svoje učenike i prijatelje.
Spominjemo se kako si tada na Večeri do kraja razotkrio svoje poslanje spasenja; od onog poniznog pranja njihovih prašnjavih nogu sve do onog najvećeg dara svoje ljubavi kad si, pružajući im kruh i vino rekao; ” Uzmite, jedite moje tijelo i pijte moju krv, meni na spomen!”, da bismo imali Život i to život u izobilju. Spominjemo se kako si se sa svojim najvjernijim učenicima uputio u vrt Getsemani na Maslinskoj gori, pod masline. Kako si se bacio na zemlju, da zagrliš na njoj sve zemljane, da u krvavom znoju, molitvi i predanju Ocu sve ljude izvučeš iz noći grijeha izdaje, straha i bijega i povedeš prema uskrsnom jutru novog oslobođenog i spašenog svijeta.
Bio je to tvoj put križa za sve križne puteve čovječanstva. Danas smo ovdje došli sa križevima naših obitelji… muževa, žena,supruga, naše djece… ukućana i staraca… privučeni tvojim križem. Želimo se uputiti za tobom u društvu majke Marije i Josipa i sve naše braće, sestara i prijatelja koji su nosili svoj križ za tobom i već stigli s tobom u vječni Uskrs.
Gospodine, neka ovaj put križa ojača i učvrsti naše obitelji u blagoslovu zajedničkog života. Molimo te da naše obitelji budu otvorene tvom daru novog života i spremne da ga prihvate hrabro i strpljivo, da put našeg naroda ne bude put smrti nego put života. Amen.
https://lh3.googleusercontent.com/pPY9ef7vzi1fz7KWVjKTyhAP8MDKfkRQrMdhbrpCGXk-epB8G2byyYiDwdgQLYrl8VILW9g6I55uhc9p8RAXYEZ96nnPP1lTVjtOIbZieVGPK2TIf9XckxNZAoio1OK5J6eeVVDUgZ7HKf_ZwMBU-Y0UHcCMvVl04vHQGQRFSbeLlznhGNYq-du312--uugr5bWvqG0IKeNBk3jbOE5nHwKE-JFxTplUAxDKMo2sFSxNG0fP68baAkdjeBqdh5qbyZGk28l64Xpl2HJlSyogRxKCPFS-GhPhPbtcMELX50axDduG95gN6d9XmEQqAp39L-SnkpWL2rBiDBnP7jjHQ9RulUC12QUesp7Q7_8SHq-kGlqBBy6hIxK4k8SGriSKwVpXG6wYICi-OQVee8EEtWKzp_ABt5FoWW4b9nfzV_ij3UUK0LUS4N6oU2RYoDZj0zYSVlPAkq8z1eyqa4iF5r-BH74SRtMk5IpHdCkp6cTFunjyd7Dp-sV0ZCU1_q6_KC8Mq-3DrTXiwkiEuWj8CziDwvEjuetLiKV5-Yn5nUjRfHPmJ3JUy6QJa_1yc9B46Pkz1H17b2kJTTJ3nteuXStb7SJW5SGS_65-eZoR-6Ah4d03O3PEGSAZVRMuWXhYMcfDKAsWUHqnjOOPLx1AXcu7W861RbB02A=w474-h588-no
 
1. POSTAJA
 
Isusa osuđuju na smrt!
 
Klanjamo Ti se Kriste, i blagoslivljamo Te, Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio.
Stojimo pred Isusom koji sluša osudu na smrt. On dostojanstveno prihvaća osudu. Sad je došao ” njegov čas”. Govorio je ;zrno treba umrijeti da bi donijelo nove plodove života. Nema novog života bez križa i darivanja samoga sebe, sve do umiranja. To je Kristova, kršćanska logika života. To je Očev zakon upisan i ugrađen u temelje svakog života, napose u života ljudskog bića, naroda i svijeta, u temelje svih civilizacija i uljudbi svijeta. S tobom Isuse, slušamo i danas mnoge presude i osude koje ovo naše vrijeme izriče životu, naročito braku i obitelji, najsvetijoj zajednici života koju si ti darovao zemlji. Prihvaćamo Gospodine, da s tobom zajedno uđemo u sve te presude, u sve teške puteve obiteljskih životnih križeva, u sve sjene smrtne što su se nadvile nad obitelji našega naroda … Jedino je s tobom moguće prihvatiti, nositi, nadjačati i pobijediti sve prijetnje smrti. Zajedno s tobom, u zajedništvu sa svim našim obiteljima krećemo tvojim putem spasenja. Amen.
Dušom njenom razboljenom,
rastuženom, ražaljenom,
prolazio mač je ljut
Rane drage Majko sveta,
Spasa za me razapeta
Tisni usred srca mog.
(priredio: Ante Ivas, biskup)
 
(Nastavak slijedi)
 

Lili Benčik

Anketa

Buduća Hrvatska vlada bit će najljevija od 1945. godine. Slažete li se?

Ponedjeljak, 13/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1470 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević