Get Adobe Flash player

"Bog je usadio u naše srce vještine i zvanje ne pitajući o spolu"

 
 
U povodu Međunarodnog dana žena i Esterinog posta, u prostorijama Židovske općine u Splitu otvorena je berlinska izložba o Regini Jonas.
Regina Jonas je 1935. postala prva žena koja je stekla titulu rabina. Njezino uvođenje u zvanje u Njemačkoj prije više od 80 godina predstavlja važnu prekretnicu u židovskoj povijesti, sa snažnom porukom o rušenju stereotipa da žene ne mogu biti vjerski vođe.
„Priznat ću vam što me motiviralo kao ženu da postanem rabin, dvije stvari padaju mi na pamet. Moje vjerovanje u Božji poziv i moja ljubav prema ljudima. Bog je usadio u naše srce vještine i zvanje ne pitajući o spolu. Prema tome, dužnost je muškaraca i žena da rade i stvaraju u skladu s vještinama koje im je dao Bog. (Regina Jonas, C.-V.-Zeitung, 23. lipnja 1938.)
https://pbs.twimg.com/media/CuXgiSMVYAAF9II.jpg:large
Regina Jonas rođena je u Berlinu 3. kolovoza 1902. Odrasla je u Scheunenviertelu, siromašnom, uglavnom židovskom kvartu. Njezin otac, trgovac koji je umro od tuberkuloze 1913. godine, vjerojatno je bio njen prvi učitelj. Regina Jonas rano je osjetila rabinski poziv. Njezina strast prema židovskoj povijesti, Bibliji i hebrejskom jeziku bila je očita još u srednjoj školi.
 
Godine 1942. Jonas se upisala na Hochschule für die Wisenschaft des Judentums, središte znanstvenog proučavanja židovstva i rabinsko učilište u Berlinu. Pohađala je predavanja za rabine, održala ogledne propovijedi, a diplomirala je 1930. godine s disertacijom pod naslovom „Mogu li žene služiti kao rabini?“. Rabin Eduard Beneth, profesor Talmuda, želio joj je dodijeliti zvanje, ali nakon njegove iznenadne smrti Jonas je odbijeno stjecanje zvanja, pa je diplomirala samo kao „akademski kvalificirani vjerski učitelj“.
 
Za Reginu Jonas bilo je vrlo važno pronaći potvrdu u židovskoj tradiciji za svoju želju da postane rabin. Njena rabinska disertacija za dobivanje zvanja rabina primjer je njezinog ovladavanja halahičkim izvorima. Jonas je započela težnjom da odredi rabinske zadatke. Zatim je koristila židovske izvore kao bi raspravila o tome može li i na koji način svaku od ovih rabinskih funkcija obavljati i žena. Njezin je pristup, naravno, odražavao općenito položaj žena u njezino vrijeme, kada nije bilo gotovo nijedne javne i profesionalne predvodnice. Zbog toga se srž njezinog zaključivanja morala temeljiti na teoriji, a ne na presedanu. Regina Jonas je u svojoj disertaciji navela devet rabinskih zadataka i raspravljala o tome kako žene mogu ispuniti svaku od njih.
-          Rabin mora biti znalac zapisane i usmene Tore (Biblija i Talmud).
-          Rabin podučava djecu i odrasle .
-          Rabin drži govore u sinagogi i vjerska obraćanja u različitim prigodama.
-          Rabin donosi halahičke odluke.
-          Rabin drži predavanja.
-          Članovima zajednice rabin je dostupan u vezi osobnih pitanja.
-          Rabin je aktivan u socijalnoj skrbi i mora rješavati sporove.
-          Osobni život rabina mora se voditi u skladu s religijskim učenjima judaizma.    
Regina Jonas je zaključila „Ovo su zadaci muškog rabina, a samim  tim i zadaće ženskog rabina“. Predvođenje molitve ili pozivanje na Toru nisu se pojavili na popisu.
Na početnoj stranici svoje teze Jonas piše: „Osobno volim ovu profesiju i, ako je ikad moguće, također je želim prakticirati.“ Na posljednjoj stranici zaključuje: „Gotovo ništa halahično osim predrasuda i nedostatka poznavanja ne stoji protiv žena koje obnašaju rabinski položaj.“
Dok je bila zaposlena kao vjeroučiteljica ohrabrili su je da bude strpljiva, ali i da ustraje u stjecanju rabinskog zvanja. Nakon pet godina, 27. prosinca 1935., rabin Max Dienemann dodijelio je zvanje Regini Jonas u ime Liberalnog rabinskog saveza Njemačke. Posvjedočio je da je kompetentna u „halaha“ (židovskom vjerskom pravu) i da je „njeno srce s Bogom i židovskim narodom“. Šest godina kasnije rabin Leo Baeck stavio je svoj potpis i službeni pečat Hochschule für die Wisenschaft des Judentums na njemački prijevod hebrejske potvrde o stjecanju zvanja, čime je javno sankcionirao rabinski status Regine Jonas.
Nakon toga poznata kao Fraulein Rabbiner, Regina Jonas, služila je židovskoj zajednici u Berlinu - gdje je brzo stekla reputaciju „nadarenog javnog govornika“ koji je „rođen za propovjedaonicu“. U studenom 1942., ona i njezina majka deportirane su u Theresienstadt, gdje je nastavila ispunjavati svoj san o služenju rabina i učitelja. Tijekom tih zatvorskih godina, Jonas je propovijedala,posvećena aktivnostima usmjerenim na ublažavanje patnje Židova, posebno djece i staraca. Jednom riječju, u uvjetima deportacije ona igra ulogu „čuvara“ u totu , što je neprestano isticala kao zadaću ženskih rabinata.
 
U arhivima Theresienstadta ostaje rukopis koji sažima njezin religijski svjetonazor i nasljeđe pod  naslovom „Predavanja jedinog rabina Regine Jonas“. „Naš je židovski narod Bog stvorio kao blagoslovljeni narod. 'Blagoslovljen od Boga' znači davati blagoslove, ljubav i odanost, bez obzira na mjesto i situaciju. Poniznost pred Bogom, nesebična ljubav prema Njegovim stvorenjima, održavaju svijet. Zadatak Izraela je da izgradi ove stupove svijeta - muškarca i žene, i žena, i muškarac, to su preuzeli na sebe u židovskoj odanosti. Naš rad u Theresienstadtu, ozbiljan i pun iskušenja, ujedno služi ovom cilju: biti Božje sluge i kao takvi preći iz zemaljskih sfera u vječne. Neka cijeli naš rad bude blagoslov za budućnost Izraela (i budućnost čovječanstva) ... Uspravni 'židovski muškarci' i 'hrabre, plemenite žene' uvijek su bile životne snage našeg naroda. Neka nas Bog dostojno nabroji u krugu tih žena i muškaraca ... Nagrada mitzvah je priznanje velikog djela od Boga.“ Rabin Regina Jonas
12. listopada 1944. ona i njezina majka deportirane su u Auschwitz i istog dana ubijene.
Vjerojatno bi bila potpuno zaboravljena, da nije ostavila tragove i u Theresienstadtu i u rodnom gradu, Berlinu. Nitko od njezinih muških kolega, među njima rabin Leo Baeck (1873.–1956.) i psihoanalitičar Viktor Frankl (1905.-1997), nisu je spomenuli nakon Shoaha. Tek kada je srušen Berlinski zid i arhivi u Istočnoj Njemačkoj postali dostupni, naslijeđe Regine Jonas pronađeno je u Gesamtarchiv der deutschen Juden .
I prije Regine Jonas postojale su židovske žene predvodnice: proročica Mirjam i sutkinja Debora u Bibliji, a u Talmudu rabinska znanstvenica Brurija, Asenath Barzani u Kurdistanu u 16. stoljeću  i Ray Frank u Kaliforniji krajem 19. stoljeća također su obavljale rabinske uloge u svojim zajednicama. Prve žene koje su studirale na modernim rabinskim školama u SAD-u bile su Henrietta Szold na Jewish Teological Seminary i Marta Neumark na Hebrew Union Collegeu. Međutim one nisu stekle zvanje. Jones je bila prva žena koja je završila rabinski  program, stekla zvanje i zaposlila se kao rabin u jednoj židovskoj zajednici. Trebalo je proći gotovo 40 godina da slijedeća žena – Sally Priesand u SAD-u stekne zvanje rabina.
Kad se danas spominjemo rabinice Regine Jonas, prisjećamo se i njezinog jedinstvenog postignuća, ali i njezine tragične smrti u Auschwitzu.
 

Nives Matijević

Kako se papa Sveti Grgur Veliki 590. riješio ondašnjega Corona virusa

 
 
Mistični veo okružuje Corona virus ili Covid-19 kojemu ne znamo ni podrijetlo i stvarne podatke o širenju ni moguće posljedice. Ono što, međutim, znamo je da se pandemije u povijesti uvijek smatralo kao bič Božji za koji je Crkva kao jedini lijek protiv nje (pandemije) imala pokoru i molitvu. Tako se dogodilo u Rimu 590. kada je je Grgur, iz senatorske obitelji Anicia, bio izabran za papu kao Grgur I. (540. – 604.).
https://images.immediate.co.uk/production/volatile/sites/7/2010/02/BK-DPS2-e99807f.jpg?quality=90&resize=620,413
Italija je bila opustošena bolešću, bijedom, društvenim neredima koji su tada vladali Lombardijom. Između 598. i 590. jedna strašna epidemija kuge, nakon što je opustošila Istok i franačko područje na Zapadu, posijala je smrt i užas na poluotoku i sručila se na Rim. Rimski građani su protumačili ovu epidemiju kao božansku kaznu za (moralnu) pokvarenost u gradu. Prva žrtva kuge u gradu bio je sam papa Pelagije II. koji je umro 5 veljače 590. i bio sahranjen u crkvi sv. Petra.Kler i rimski senat izabrali su za njegovog nasljednika Grgura koji je, nakon što je postao gradski poglavar – praefectus urbis, živio u svojoj monaškoj ćeliji na brdu Celio. Nakon što je posvećen (u papinsku službu) 3. listopada 590. kao novi Papa, odmah se suočio s bičem kuge.
Grgur iz Toursa (538. – 594.) koji je bio suvremeni kroničar događaja priča, u jednom govoru za pamćenje, koji je izgovorio u crkvi Santa Sabina, pozvao je Rimljane da ga slijede skrušeni i pokornički onako kakvi su bili stanovnici Ninive. „Pogledajte se iznutra; evo mača srdžbe Božje koji se razmahao nad čitavim narodom. Iznenadna smrt nas grabi iz svijeta ne dajući nam ni trenutak vremena. U istom tom trenutku, oh koliki su obuzeti zlom koje je u nama a da nisu imali vremena ni pomisliti na kajanje.“ Papa je potaknuo da se uzdigne pogled k Bogu koji dopušta tako strašnu kaznu sa ciljem da ukloni grijehe svoje djece i za ublažavanje srdžbe Božje naredio je „litaniju u sedmeroredu“ tj. procesiju svih rimskih građana podijeljenu u sedam povorki po spolu i dobi. Procesija se kretala pjevajući litanije kroz mnogobrojne crkve Rima prema vatikanskoj Bazilici. To je podrijetlo  tzv. velikih litanija Crkve i zaziva kojim molimo Boga da nas brani od nesreća. Sedam povorki  kretalo se kroz predio starog Rima, bile su bosonoge, išle su laganim korakom a glave su im bile posute pepelom. Dok je mnoštvo prolazilo gradom koji je utonuo u grobnu tišinu kuga je došla do vrhunca svoje snage. Tijekom samo jednog sata osamdeset osoba je palo mrtvo na zemlju. Ali Grgur se nije zaustavljao ni časa da potiče narod da nastavi s molitvom. Naredio je da se ispred povorke nosi slika Sv. Djevice Velike – Santa Maria Maggiore, koju je naslikao evangelist Luka. (Gregorio di Tours. Historiae Francorum, liber X. 1, Opera omnia, a cura J. P. Migne, Pariz, 1849., str. 528.). U Zlatnoj legendi Jacopo da Vrazze, u jednom pregledu događaja, izlaže tradiciju ranih stoljeća kršćanstva, priča da je, kako se sveta slika kretala zrak postajao čist i prozračan i strahota kuge je nestajala kao da nije mogla izdržati Njezinu (Marijinu) prisutnost. Kad su stigli do mosta koji povezuje grad s Hadrijanovim mauzolejem koji se u srednjem vijeku zvao Castellum Crescetii, iznenada se začuo anđeoski zbor koji je pjevao „Kraljice Neba, raduj se, Aleluja, jer koga si bila dostojna nositi Aleluja, uskrsnu kako je rekao, Aleluja.“ Grgur je odgovorio jakim glasom: „Moli za nas, Aleluja!“ Tako je nastala Kraljica neba, antifona kojom u uskrsno vrijeme Crkva pozdravlja Kraljicu neba za Uskrsnuća Spasitelja.
 
Nakon pjesme anđeli su se rasporedili u krug oko slike Madone, a Grgur podižući oči vidje na vrhu Castella anđela koji, nakon što je obrisao mač s kojeg je kapala krv, vrati ga (mač) u korice u znak je kazna – kuga - prestala. „Tunc Gregorius vidi super Castrum Crescentii angelum Domini que Gregorius qod pestisilla cessasset et sic factum est. Unde et Castrum illud castrum Angeli deinceps vocatu est.“ – Grgur je shvatio da je kuga prestala i tako se dogodilo: Da se otada /Castrum Crescetii/ prozvao Castello dell Angelo (Iacopo da Varazze, Legenda aurea, Edizione critica a cura di Giovanni Paolo Maggioni, Sismel-Edizioni del Galluzzo, Firenca, 1998., str. 90.).
 
U Trstu, lučkom gradu, 1849. godine izbila je strašna epidemija kolere koja je vjerojatno došla s Istoka i odnijela preko 60.000 života. Kako nikakve sanitarne mjere nisu zaustavljale epidemiju biskup je naredio procesiju sa slikom Majke Božje kroz cijeli grad do jedne od najljepših baroknih bazilika – Santa Maria Maggiore – gdje se slavila liturgija i zazivala pomoć s Neba. I kolera je prestala. Otada Trst slavi 21. listopada Gospu od zdravlja – Santa Maria della Salute, koja se nalazi u bazilici Santa Maria Magiorre, kao svoju zaštitnicu. https://www.triesteraccontatrieste.it/single-post/2015/08/21/LA-CHIESA-DI-SANTA-MARIA-MAGGIORE
TKO BI SE DANAS U OVOM  NAŠEM SVIJETU OPUSTOŠENOM GRIJEHOM PRIZNAO GRJEŠNIM I POKAJAO? TKO BI MOLIO? PROGRESISTIČKO DRUŠTVO ISKLJUČIVO TRAŽI POMOĆ ZNANOSTI I VAKCINA. NE PREZIRUĆI MEDICINU DODALA BIH DA BOLEST IMA I DRUGE KORIJENE KOJE MEDICINA NE MOŽE IZLIJEČITI.
TKO BI SE USUDIO  POKORNIČKI BOS HODITI S PEPELOM NA GLAVI TRAŽEĆI POMOĆ NEBA A DA  GA, KAO IMOĆANE NA KARNEVALU, CIJELO GREŠNO POBJEŠNJELO SLUŽBENO DRUŠTVO I ONO NEVLADINIH UDRUGA, OD BOGA OTPALIH, NE BI RAZAPELO NA SVE MOGUĆE I NEMOGUĆE NAČINE? (Kornelija Pejčinović)
 

Roberto de Mattei, 19. II. 2020., https://www.corrispondenzaromana.it/san-gregorio-magno-e-il-coronavirus-del-suo-tempo/

(s tal. prevela prof. Kornelija Pejčinović)

Bog je posve uronio u ovaj pali, grješni svijet i zajedno s čovjekom podijelio njegovu sudbinu

 
 
"Ne ćemo birati između većeg i manjeg zla. Zlo je zlo!" - bila je rezolutna poruka nekih birača čvrstog katoličkog opredjeljenja tijekom posljednjih predsjedničkih izbora, No, je li takav stav uistinu katolički ili je, zapravo, u mnogo čemu suprotan katoličkom gledanju na život, na svijet i na Božji plan spasenja?
https://achristianpilgrim.files.wordpress.com/2018/07/perumpamaan-gandum-dan-ilalang-mat-13-24-43.jpg
Bog nije pogriješio, niti se pokajao zbog svijeta kojeg je stvorio. To, uostalom, potvrđuje nekoliko puta ponavljana rečenica: "I vidje Bog da je dobro", koju čitamo na prvim stranicama Svetoga pisma, nakon svakog poglavlja Božjega stvaranja. To posebno vrijedi za stvaranje čovjeka, koji je zapravo kruna i smisao cjelokupnog Božjeg stvaranja. Nakon grijeha prvih ljudi nije se Bog odrekao tog svijeta niti čovjeka, niti ga je prepustio propasti, nego se baš zauzeo za njega te zametnuo neprijateljstvo između "zmije" i "žene" i njezina roda, koji će zmiji satrti glavu. (Usp. Post 3, 15). Sveti pisac ovih proročanskih riječi nije mogao ni naslutiti da će Bog "u punini vremena" poslati svojega Sina kako bi spasio i otkupio svijet.
 
Bog je dakle posve uronio u ovaj pali, grješni svijet i zajedno s čovjekom podijelio njegovu sudbinu. Uostalom Krist, utjelovljena riječ Božja, nije na svijet došao radi pravednika nego radi grješnika. Birajući svoje učenike nije birao bezgrješne, jer takvih nema. Kod izbora svojih učenika nije se, dakle, držao načela s početka ovoga teksta da ne želi birati manje zlo, jer "zlo je zlo", nego je stvari postavio na drugi način. Samo je Bog dobar, odgovara Isus jednom predstojniku na njegov upit što mu je činiti da baštini život vječni (Usp. Lk 18, 18-19) . Svi mi ljudi razapeti smo na trapezu dobra i zla. Bog često dopušta zlo i grijeh u nama i oko nas kako bi nas potaknuo na obraćenje.
Birajući svoje učenike Isus nije birao između većeg i manjeg zla nego je u svemu i svima tražio dobro. U evanđelju čitamo da su se Isusovi učenici borili za prva mjesta (sinovi Zebedejevi), da su svi ostali učenici bili zavidni zbog toga. Da je Petar bio hvalisavac, koji je tvrdio da će za Isusom "i u vatru i u smrt", a potom ga je idućega jutra tri puta zatajio. Da su se svi učenici razbježali i ostavili Isusa u noći i danu njegove mučeničke smrti na križu, a potom se skrivali u dvojbi što im je dalje činiti. Da Toma nije htio povjerovati u Kristovo uskrsnuće... Sve njih Isus je birao, ne zbog manjega zla, nego većega dobra koje je u njima. Uostalom, Isus je izabrao i pozvao i Judu Iškariotskog, ne zato da bi ga ovaj izdao, nego zato što je i Juda imao dar i poslanje biti njegov učenik. Bog, dakle nikoga ne odbacuje nego u svima traži i potiče dobro.
 
Za ovo promišljanje iznimno je važna ova Isusova prispodoba, pa ju je vrijedno u cijelosti pročitati: "Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu."(Matej 13, 24-30).
 
Kroz ovu prispodobu Isus nam jednostavnim riječima naznačuje povijesnu dramu o neprijateljstvu između sotone i "žene i njezina poroda". Borba između dobra i zla zbiva se u svakom čovjeku. Samo Gospodar žetve ima pravo po okončanju žetve razdijeliti pšenicu od kukolja. Mi kršćani nemamo pravo postavljati se iznad Boga, a pogotovo ne samodopadno se odvajati od ovoga svijeta koji u sebi ima i dobra i zla. Upravo zbog zla i prokletstva koje je začeto grijehom pozvani smo uključiti se u borbi za pravedni svijet, a ne manihejski se distancirati od njegove materijalne i "zle naravi". Također nije u duhu katoličanstva bježati u izolirane zajednice čvrstih istomišljenika kako bismo se zaštitili od "pokvarenoga svijeta", jer i u takvim izoliranim zajednicama sotoni je dopušteno ljude "rešetati kao pšenicu." Pa evo, naposljetku spustimo se na ovu našu grješnu, ali i patničku, svjedočku i mučeničku zemlju Hrvatsku. Hrvati su, poput Izabranog naroda, u svojoj povijesti prošli kalvariju mučeničkih svjedočanstava, ali i svih onih grijeha koji izviru iz ljudskoga srca, pa i gorkih izdaja. U toj metafizičkoj borbi između dobra i zla, nipošto se ne smijemo izolirati u nerealni svijet bez grijeha, te umjesto otkrivanja i distanciranja od manjeg ili većeg zla, koji se često pretvara u traženje truna u oku svoga brata - tražiti, boriti se i birati veće dobro.
 

Marijan Križić, Veritas

Anketa

Buduća Hrvatska vlada bit će najljevija od 1945. godine. Slažete li se?

Ponedjeljak, 13/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1438 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević