Get Adobe Flash player

U knjizi Tajna vjere fra Celestin Tomić uvodi nas u misterij euharistije

 
 
Valjaš, slugo dobri i vjerni!
U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti!’
(Mt 25, 21)
 
Otkrivenje ili Apokalipsa, zadnja knjiga Svetoga pisma uvijek je zaokupljala posebnu pozornost ne samo crkvene nego i šire javnosti. Zbog svojega izričaja, punog proročkih tajanstvenih vizija, nerijetko je bila "žrtva" samoproglašenih tumača Svetoga pisma. Ovo ne vrijedi samo za one kršćane koji su otpali od jedinstva s Katoličkom crkvom, nego i za mnoge katolike. Posebno novoobraćenike, koji su u zanosu svoje vjere povjerovali da su pronašli ključ za sve tajne Svetoga pisma, posebice za ovo najzagonetnije - knjigu Otkrivenja.
Već zasićen i poprilično imun na takva tumačenja, posegnuo sam za knjigom Otkrivenje fra Celestina Tomića. Moj izbor nije bio slučajan. Već se sam upoznao s njegovim djelima i osigurao se s podosta njegovih knjiga koje je izdao Veritas. Taj naš vrsni bibličar na tako temeljit i uravnotežen način izložio je sva tumačenja i značenja poruka koje je zapisao sv. Ivan Apostol tijekom svojega zatočeništva na otoku Patmosu.
http://www.veritas.hr/arhiv/ver2006/ver11_06/11v06a15.jpg
Fra Celestin Tomić
 
Tu knjigu htio sam pokloniti i drugima. Kako je u međuvremenu bila rasprodana, povodom 5. obljetnice smrti fra Celestina Tomića predložio sam Uredničkom vijeću Veritasa da se ponovno tiska. To je i učinjeno. Danas ovu knjigu, kao i druge njegove knjige možemo nabaviti u Veritasu. Nisu skupe, jer najčešće sve ono što je uistinu vrijedno – nije skupo. Posebno me je obradovala vijest koju je u svom prošlom broju objavio Veritas, glasnik sv. Antuna Padovanskog da su njegova braća u redovništvu i svećeništvu na Provincijskom kapitulu u svibnju prošle godine pokrenuli postupak za proglašenjem blaženim fra Celestina Tomića. Njegova brojna djela u kojima nas na ozbiljan i temeljit način upoznaje sa Svetim Pismom, posebno su vrijedna danas kada kao gljive poslije kiše niču razni "proroci" i tumači Božje riječi. Njihove poruke posebno su opasne jer u svojemu samodopadnom neznanju  kao u pravilu napadaju na crkveno učiteljstvo, na Petra-Stijenu i na Katoličku Crkvu.
 
Sveto pismo nastajalo je u dugom povijesnom razdoblju, u različitim vremenima i različitim kulturama. Stoga je vrlo opasno kada se nađu nadobudni i priučeni "vizionari" kojima je sve jasno i koji počinju docirati svima drugima, koji su, eto, takvi glupani i ne razumiju ono što je je njima tako "prosvijetljenima" sinulo u glavu. Posebno je opasno kada se pritom sukobe s Crkvom i počnu je podučavati i ispravljati njezine "zablude". I u jednom i u drugom slučaju od fra Celestina Tomića možemo učiti. On je bio veliki poznavatelj Biblije i u svojemu tumačenju nudio je široki pregled što su u tome rekli najugledniji bibličari i povjesničari. Mnoga pitanja ostala su otvorena, i na neke nije mogao ponuditi konačni odgovor. Ono što ga je krasilo i što krasi sve velike i skromne ljude - uvijek se podvrgavao učenju Katoličke Crkve.

Posebno je sklizak teren kada čitamo događaje iz Staroga zavjeta. Neki su, posebice iz današnjeg kuta, zastrašujući. Čovjek se u nekim trenutcima mora zastati i preispitati. Suočen sa strahotom herema, po kojemu je Izraelcima bilo naloženo da u osvojenim gradovima moraju pobiti sve što je živo, upitao sam kako to razumjeti tadašnjeg župnika Žarka Relotu. Ne upuštajući se u iscrpnu i iscrpljujuću raspravu fra Žarko me uputio da čitam fra Celestina Tomića. Uistinu nitko nije tu delikatnu temu tako temeljito i argumentirano objasnio kao taj skromni samozatajni i - prejudicirat ću - sveti fratar u svojoj knjizi U zemlji obećanja.
 
U knjizi Začeci židovstva otkrio sam jednu iznimno važnu stvar. Bog se poslužio Babilonskim sužanjstvom, tom golemom tragedijom Izabranog naroda, koji su muci svojega progonstva iznjedrili velike proroke, poput Jeremije, Izaije, Malahije, Ezre, Nehemije... Proroci slute i navješćuju da iščekivani Mesija ne će biti tek zemaljski vladar Izraela, nego otkupitelj i spasitelj svijeta, te nam umjesto zemaljskog, navijestiti Nebeski Jeruzalem! Jedna od temeljnih istina i znak raspoznavanja između Katoličke crkve i onih koji su se od nje odvojili je čvrsta vjera u stvarnu nazočnost Krista pod prilikama kruha i vina. U svojoj knjizi Tajna vjere fra Celestin Tomić uvodi nas u misterij euharistije; stvarnu nazočnost Krista pod prilikama kruha i vina. "Tvrd je to govor" - kako u Isusovo vrijeme, tako i danas. Zato treba ustrajati na toj temeljnoj istini katoličke vjere, jer neprijatelj uvijek napada na ono što je najvrjednije!
Odluka Provincijskog kapitula da se pokrene postupak beatifikacije fra Celestina Tomića dobra je prilika da obratimo pozornost na djela tog veliko i skromnog fratra i dugogodišnjeg suradnika časopisa Veritas, kao i poticaj da se objave njegovi rukopisi koji još nisu ugledali svjetlo javnosti.
 
Marijan Križić, Veritas

Vereš ističe da se odnos komunističke inteligencije prema enciklici pape Lava XIII. nije promijenio

 
  
Tomo Vereš (Subotica, 1930. - Zagreb, 2002,), dominikanac, filozof, prevoditelj, profesor na FF-u Družbe Isusove, i naravno doktor teologije, knjižničar (knjižnicu "Hijacint Bošković" doveo do regionalnog spomenika kulture). Zaredio se u Dubrovniku, svećenički red primio u Francuskoj 1949. Od 1975. do 1985. pri ondašnjoj Biskupskoj konferenciji predsjedava Tajništvom za one koji ne vjeruju. U svom radu se posebice posvetio proučavanju i prevođenju srednjovjekovnih filozofsv. Alberta Velikogsv. Tome Akvinskog i Jacquesa Maritaina; poznavatelj je i radova Karla Marxa. Zamjetan je njegov prinos uspostavi dijaloga s marksistima, te pitanjima važnim za položaj bunjevačkih Hrvata u Bačkoj, kao primjerice u djelu: „Bunjevačko pitanje danas“ (1997.).
http://www.zkvh.org.rs/images/stories/licnosti/tomo%20veres.jpg
Tomo Vereš
 
Pisao je na hrvatskom, mađarskom, njemačkom i francuskom. Došao je do otkrića da je dominikanski samostan u Zadru najstarije hrvatsko sveučilište. U knjizi "Razmišljanje jednog kršćanina" (Društvo sv Jeronima, Zagreb, 2000.) pretisak je članka "Prošlost i budućnost enciklike "Rerum novarum" objavljene prvotno u Maruliću br. 5 iz 1991. godine. Vereš ističe da je marksistička kritika prema enciklici pape Lava (Lea) XIII. iz 1891. godine mogla biti oštra i radi nepoznavanja te enciklike u javnosti, naime zadnje izdanje je bilo na hrvatskom jeziku 1942. godine, a i to je bilo slabo dostupno. Tako je Istranin i mason Ive Mihovilović, urednik zagrebačkoga jugokarađorđevićevski orijentiranog lista "Novosti", te otac jugotitoističkoga vanjskopolitičkoga novinarstva u svojoj knjizi "Vatikan i fašizam" iz 1950. iznio besmislenu optužbu da je papina enciklika i danas osnova klerofašizma u svijetu.(?!)
 
Vereš ističe da se odnos komunističke inteligencije prema enciklici pape Lava XIII. nije promijenio niti nakon nakon enciklike pape Ivana XXXIII. "Mater et Magistra" (1961.) koju su komunisti javno hvalili, bez obzira što se Ivan XXIII oslanja i poziva na encikliku Lava XIII. (vidjeti npr. I. Mihovilović "Vatikan od Pia XII. do Pavla VI., Sedma sila, Beograd, 1963.). Vjekoslav Mikecin ističe da je poruka "Rerum novarum" cinična i izrazito priklonjena vladajućim klasama. Sociolog Ivica Maštruko (koji je ostvario karijeru i u slobodnoj Republici Hrvatskoj, op., T.T,) "proročki" nagovijestio je potpuno izumiranje katoličke socijalne doktrine u razvijenoj fazi samoupravljanja.(negdanja participacija radništva na nižoj razini odlučivanja u SFRJ, op., T.T.). Vereš navodi da je najkomičniji slučaj Srđana Vrcana koji je iskrivio ne samo sadržaj već i naslov enciklike u svojoj površnosti nazivajući ju "De Rerum novarum" (valjda pokušaj ablativa ili je u pitanju "oblativ i obliti(v)"?, op., T.T.). Zanimljivi su prethodnici socijalnog nauka crkve o novim stvarima (kapitalizmu) od kojih navodim samo Lamennaisa, Baadera i Kettelera. Lamennais u "Poštivanju nedjelje" iz 1823. piše: "moderna politika, sva obuzeta materijalnim interesima... ne vidi u siromahu ništa drugo nego puki stroj za rad iz kojega treba izvući najveću moguću korist... ona određuje njegovu korisnost prema tome koliko proizvodi, kao što korist od bogataša ocjenjuje prema tome koliko troši, jer bogatstvo države, tj. porez, raste razmjerno tome koliko se proizvodi i troši. Dopustite da se ove misli šire, dopustite da se združe sa najnižim strastima što se kriju u ljudskom srcu,sa škrtošću i gramzivošću,pa ćete uskoro vidjeti do kojih strašnih ispada može narasti prezir čovjeka prema čovjeku. Dobit ćete robove industrije koji će biti prisiljeni da se zatvore u radionice za komad kruha, koji će živjeti i umirati a da možda nikada ne će čuti o Bogu, niti će poznavati ikakvu dužnost, a često ni bilo kakvu obiteljsku vezu, koji ne će imati drugih želja osim onih životinje, ni bilo kakva straha osim od dželata".
 
Da, to stanje i jest dovelo do zala fašizma i komunizma, ali tehnologija nam je omogućila osim svjetskih ratova i strašnih oružja također i dosadanjoj povijesti nepoznato blagostanje. Ali to je posebna tema, kao i ekonomija današnjice, demografija ako izraz nevjere u život, te stanje čovječanstva izvan tzv. Zapada.
Franz von Baader je 1834. u poslanici "O proleterima" napisao: "da se nezadovoljstvo radnika ne može riješiti osnivanjem dobrotvornih ustanova, nego da je država kao graditeljica zajedničkoga dobra po svojoj naravi dužna štititi njihova elementarna ljudska prava." Baader vidi proletarijat kao svjetskopolitički fenomen i ističe dužnost Crkve da im pomogne, osobito kroz đakonat.
Biskup Mainza Ketteler u propovijedi iz 1848. veli da kapitalizam nije ništa drugo nego ateizam na ekonomski način, tj. razvlašćivanje Boga a ovlašćivanje čovjeka kao apsolutna gospodara svijeta. U enciklici Rerum novarum papa Lav XIII. jasno ističe da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju i da nitko ne smije nekažnjeno vrijeđati dostojanstvo čovjeka, te da je mali broj moćnika  nametnuo gotovo ropski jaram neizmjernom broju proletera. Ta činjenica nameće Crkvi obvezu da se hitno i djelotvorno pomogne masama koje žive u bijedi.
 
Zanimljiva je dalekovidnost Lava XIII. koji je razumski predvidio nemogućnost posvemašnje kolektivizacije i nacionalizacije, tj. ukidanja privatnoga vlasništva, jer bi se time postigla samo opća siromaština. Papa tvrdi: "da bi to bilo ne samo nepravedno, nego bi se time također pobrkao i poremetio svaki red,te bi iz toga nastalo kruto i odvratno ropstvo građana. Otvoren bi bio put međusobnoj zavisti, ogovaranju i neslozi, nestalo bi osobnog poticaja za poduzetništvo i marljivost te bi tako nužno presušili i izvori bogatstva." Tu je Lav XIII. bio dalekovidan, ali bi bogatstvo trebalo imati okosnicu između dvije Isusove poredbe, one o bogatašu koji će teže u kraljevstvo nego deva kroz "Iglene uši" (naziv uskoga prolaza kroz jeruzalemske zidine), te druge o talentima koje je gospodar povjerio slugama. Moje mišljenje jest da država treba kontrolirati promet, rudna bogatstva, strateške grane poljoprivrede i industrije, te jasno upravu, pravosuđe, policiju, vojsku i dostupnost školovanja i zdravstvene zaštite državljanima.
 
O enciklici ću navesti još naših "zvjezdoznanaca". Ive Mihovilović u članku "Papa i radnička klasa" (NIN, Beograd, br. 1604.) piše da je "doktrina Leona XIII. izgledala čak revolucionarna, heretična, dok danas djeluje arhaično i demagoški naivno". (kako danas djeluju Karlo Marx i Ive Mihovilović?, op., T.T.) Inoslav Bešker, "Godina socijalnog nauka Crkve", Vjesnik, 3. siječnja 1991. tvrdi da je enciklika RN Lava XIII. "dvije godine po osnutku Druge internacionale (komunističke međunarodne organizacije, op., T.T.) bila gotovo iznuđen odgovor Crkve na izazov socijalizma. Vereš odgovara da je sa pisanjem RN započeto 1887. (dvije godine prije Druge internacionale), te da joj nije meta socijalizam već položaj nemoćnih radnika. (tko je tada uopće mogao zamisliti komunističku revoluciju u Belle epoque, a još najmanje u seljačkoj Rusiji, op., T.T.)
 
I unutar Crkve je bilo čudnih struja, npr. Dobri pastir kao udruga katoličkih svećenika u BiH vrlo neobično bliska socijalističkim vlastima. Vitomir Jeličić 1950. u Dobrom pastiru (1-2) naziva encikliku Lava XIII. u epohalnom; dapače nastoji ju uskladiti sa jugosocijalizmom. Jeličić u enciklici ne vidi kritiku socijalizma (tj. ne želi vidjeti, op., T.T.), samo ukazuje na otklon od kapitalizma. Vereš mu zamjera što ne spominje nepravde u kolektivizaciji na selu i u gradu; mnogi privatni vlasnici su postali proleteri a vrhuška partije se "buržoazificirala". Zamjerka ne stoji, pa tko bi se to usudio napisati! Posebna tema za izučavatelje novije povijesti je odnos Crkve i socijalističke države u kojemu su svećenici od lojalnosti sustavu kruga (udruge) oko Dobrog pastira (Vitomir Jeličić, Karlo Karin) preko (većinska struja koje su glavni predstavnici biskup Đuro Kokša i mudri kardinal Franjo Šeper) ekvilibristike (hodanje po tankoj niti) onih koji bi se nezamjerali vlastima i pomirili papinstvo i ateističko carstvo do ljudi poput Vereša i Vladimira Horvata koji se nisu bojali ni zatvora ni dijaloga sa braćom mar(k)sovcima.
 
Poruga Vereša prema fratru Marku Oršoliću koji piše članak "Kršćanin u službi revolucije", Zagreb, 1976., napada encikliku Lava XIII. Oršolić kritizira kasnije i Stepinca i hrvatsku politiku, ostaje dosljedan sebi do kraja. Pomoćni mariborski biskup Vekoslav Grmič 1977. godine ideal brige za radnike ne vidi u Crkvi već u Marxu. (i Tomislav Horvat je na tom tragu, bliže repu nego glavi.) Isti Vekoslav (zekoslav) u "Molitvi za Jasenovac", Duga, Beograd, 19. 5. 1984. kaže "da ne bi bilo bitno pitanje da li je čovek vernik ili ateista, već... kako i koliko se zalaže za socijalizam".
Vjekoslav Bajsić 1982. pronalazi vjernike samoupravljače i socijaliste, po njemu bi katolički nauk značio podržavanje kolonijalne svijesti.(?!)
Špiro Marasović ne vidi načina da se građani unutar "sistema" organiziraju na temelju ne socijalističkosamoupravnog  svjetonazora.
Luka Vincetić (hvaljeni "crveni" pop) poetski objavljuje u časopisu "Oko" Vjerujem u Oktobar 1917. (komunistička revolucija, op., T.T.), u Jugoslaviju 1943. (titoizam) u svijet 1977. puta 7 i pravovjerju mome nema ni kraja ni konca. Oko očito navodi na grijeh.
Pentekostalac Peter Kuzmič 1981. žali što u Crkvi (katoličkoj) nema samoupravljanja.
Josip Sabol konačno 1989. u članku "Samoupravni socijalizam u svjetlu katoličkoga društvenoga nauka" (Glas Koncila, br. 28.) izjavljuje da je car gol, tj. da je samoupravni sustav nebuloza i da je u suprotnosti s naukom Crkve.
 

Teo Trostmann

Promiče se nova urođenička, feministička i ekološka teologija

 
 
Dokument iz Bogote priprema potpuno miniranje ili rušenje fundamentalne katoličke doktrine, podržavajući tezu da Crkva nema „monopol na Spasenje“ i da su pluralizam i različitost religija izraz mudre volje Božje. Nekršćanske religije, mišljenje je,  mogu  donijeti „spasenje“ osobama i poganskim religioznim tradicijama amazonskih domorodaca. Tekst definira Euharistiju kao simbolički čin zajedništva. Napada se hijerarhijsko svećenstvo Novog Zavjeta i predviđa stvaranje nove službe za laike, mogućnost zaređenja žena kao đakona i zaređenje oženjenih za svećenike. Promiče se nova urođenička, feministička i ekološka teologija i taj model stvara Crkvu s „amazonskim licem“.      
http://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/img/card-muller.jpg
Gerhard Müller
 
Dana 6. i 7. rujna Biskupska konferencija Latinske Amerike /CELAM/ i i Crkvena panamazonska mreža /REPAM/ sastali su se u Bogoti, glavnom gradu Kolumbije, na raspravu o skorom Biskupskom siondu koji će se održati u Vatikanu, od nedjelje 6 do nedjelje 27. listopada 2019. s temom „Amazonija: novi putovi Crkve i za jednu integralnu ekologiju“.
 
U konačnom priopćenju susreta, predsjednik CELAM, mons. Miguel Cabrejos i predsjednik REPAM, card. Claudio Hummes, nakon izražavanja:“radosti zbog sazivanja Sinoda od strane Svetog Oca“ potvrđuju „nadu u nastavak promicanja jedne Crkve s amazonskim i domorodačkim licem i nastavljanjem s procesom primijene.“
Na rubu sastanka u Bogoti, novoizabrani kardinal Michael Czerny, specijalni tajnik Sinda Amazonije, izjavio je da je: „Amazonija prva riječ naslova Sinoda. Može se reći da Amazonija sa svojim narodima, sa svojom stvarnošću sa svom ozemljem, stanovnicima, je tema Sinoda, može se reći da je ona njegovo središe. Stoga kao prva, rekao bi, najvažnija briga, su ljudi, narodi, a posebno domorodci.“
Ipak kao i uvijek, kako slijedi na tim susretima, nije važno samo ono što sadrže službene deklaracije, nego privatni susreti ključnih ljudi i dokumenti koji kolaju među njima radi bolje organizacije i strategije kojom se žele postići ciljevi.
 
Jedan od tih dokumenata pod naslovom Hacia el Sinodo Panamazonnico: Desafios y aportes desde America Latina y el Caribe, plod je jednog ranijeg susreta koji se održao u Bogoti prošlog travnja na inicijativu Amerindia e Repam. LifeSiteNews, koji je 3 rujna objavio tekst: (https://www.lifesitenews.com/news/radical-liberation-theologians-push-for-overthrow-of-catholic-doctrine-at-amazon-synod) otkrio je da su na sastanku u Bogoti bile četiri osobe koji su s papom Franjom sudjelovale u pripremi  Sinoda, pater Paolo Suess (bliski suradnik biskupa Erwina Kraeutiera, člana predsinodalnog vijeća, Mauricio Lopez (tajnik REPAM i on član Vijeća), urođenički savjetnik, pater Justino Sarmento Rezende i Peter Hughes (također savjetnik).
 
Ove četiri osobe bi trebale biti glavni autori Instrumentum Laboris – Uputa za primjenu, na kojima od listopada rade sinodalni oci. Kako ističu Maike Hickson i Mattew Culinam Hoffman, autori članka u Lifesite News, dokument iz Bogote priprema potpuno miniranje ili rušenje fundamentalne katoličke doktrine, podržavajući tezu da Crkva nema „monopol na Spasenje“ i da su pluralizam i različitost religija izraz mudre volje božje. Nekršćanske religije, mišljenje je,  mogu  donijeti „spasenje“ osobama i poganskim religioznim tradicijama amazonskih domorodaca. Tekst definira Euharistiju kao simbolički čin zajedništva. Napada se hirjerarhijsko svećenstvo  Novog Zavjeta i predviđa stvaranje nove službe za laike, mogućnost zaređenja žena kao đakona i zaređenje oženjenih za svećenike. Promiče se nova urođenička, feministička i ekološka teologija i taj model stvara Crkvu s „amazonskim licem“. Kardinal Gerhard Müller primjećuje: “Ako se u Amazoniji zaređuju u svećeništvo ljudi vrijedni poštovanja koji žive u postojanim vezama (ako se radi o brakovima kanonski valjanim ili ne?) u svrhu dijeljenja (!) sakramenata zajednici i bez teološkog obrazovanja (Il 129,2) zašto to onda ne bi bio primjer za uvođenje čestitih muževa u Njemačkoj gdje celibat više nije prihvaćen u društvu i gdje bi mnogi oženjeni teolozi bili na raspolaganju kao svećenici koji mogu zauzeti prazna mjesta unutar klera u celibatu?“ (https://www.corrispondenzaromana.it/cardinale-gerhard-muller-sul-processo-sinodale-in-germania-e-il-sinodo-per-lamazzonia/).
14. kolovoza, u gradu Bogoti, koji postaje glavni grad iz kojeg se šire amazonske greške, Isidoro Jajoy, vrač iz kolumbijskog plemena Inga, je za vrijeme jednog sastanka priprave za amazonski Sinod udijelio blagoslov redovnicama i redovnicima u parku sjedišta kolumbijske Biskupske konferencije. Slika je obišla svijet (http://www.lanuovabq.it/it/verso-il-sinodo-con-la-benedizione-dello-stregone) i potvrđuje do kojeg je stupnja stigao proces izopačenja doktrine i ustrojstva Crkve. Nije u krivu nadbiskup Jose Luis Azona, biskup emeritus prelature Marajo, u amazonskoj brazilijanskoj regiji,  kad u jednom i razgovori za ACI Prensa izražava strah od šizme (https://www.aciprensa.com/noticias/obispo-en-brasil-critica-instrumentum-laboris-del-sinodo-la-amazonia-ya-no-es-catolica-94402).
I u Njemačkoj, kardinal Rainer Woelki, nadbiskup kölnski, u jednoj izjavi za Kirchezeitung Köln (https://kirchenzeitung-koeln.de/672) iskazao je svoj strah da „sinodalni put“ koji je poduzeo njemački episkopat vodi u novu šizmu u njemačkoj Crkvi i univerzalnoj Crkvi. U povijesti Crkve obično šizme prethode herezama kao što se dogodilo s anglikanskom crkvom u XVI. stoljeću.
Danas širenje grješaka i hereza prethodi formalizaciji jednog budućeg crkvenog raskola jer dijeli Crkvu protiv Pape, dok u ime Pape neki biskupi pripremaju svoje odvajanje od Crkve. Što će učiniti papa Bergoglio kad nastane otvorena borba? Dana 10. rujna u avionu kojim je letio iz Afrike prema Rimu izjavio je: “Molim se da ih ne bude, ali nemam straha od šizme u Crkvi.“ Dakle i za Papu mogućnost jedne unutarcrkvene podjele nije daleka, ali Kristov Vikar nije u pravu kad se ne boji rascjepa Mističnog Tijela. Katolici koji doista ljube Crkvu užasavaju se šizme i hereze i pripravni su braniti do prolijevanja krvi čistoću i cjelovitost Kristovog nauka. Zbog tog razloga raste otpor protiv Sinoda koji bi trebao ući u povijest kao „Šizmatični amazonski Sinod“.
 
Ako panteističke, pelagijanske i luteranske grješke koje sadrži dokument iz Bogote kao i instrumentum laboris – upute za primjenu, nisu ispravni, Amazoznski Sinod je u opasnosti da bude otvoreno šizmatički Sinod kao što je bio i filo arijanski Sinod u Milanu 355 godine, Sinod monofizita u Efesu 449, nestorijanski Sinod u Konstantinopolju 553, koncilijanski Sinod u Bazelu 1438, i jansenistički Sinod u Pistoji 1786.
U Milanu, u IV. stoljeću su malobrojni biskupi, među njima Eusebije iz Vercellija i san Paolino di Treviri, imali hrabrosti da se odupru skupu izazvavši cara Konstantina II., koji je sazvao Sinod i koji je imao namjeru da nametne svoju političku volju Sinodu. Izgleda da su malobrojni kardinali i biskupi raspoloženi da se danas suprotstave politici pape Franje s heroizmom koji zahtijevaju okolnosti, ali se heroizam iskazuje i širi među svećenicima i laicima koji otvoreno iskazuju vjernost Crkvi, ne samo u Americi, kako drži Sveti Otac, nego i u svim zemljama svijeta. Sinovi smo borbene Crkve koja ne prihvaća i ne uključuje grješke nego se bori protiv grješki i brani Istinu. Jedna smo Crkva koja hoće za Krista pridobiti duše i čitavo društvo. Crkva se odvaja od onog koji u njenoj unutrašnjosti propovijeda jednu drugu religiju. Crkvu povjeravamo Blaženoj Djevici Mariji da ju ona zaštiti sa svojim anđelima u nadolazećim odlučnim tjednima.
 
Elektronskom poštom primila sam ovu poruku od Roberta de Matteija koja izražava duboku strijepnju okolnostima koje su se nadvile nad Italijom, ali koje se tiču i drugih država srednje Europe, kako to navodi Roberto de Mattei. Spominje se talijanske borbe protiv eurokracije još od Sporazuma iz Maastrichta. Osiromašenje se planira za sve južnoeuropske države koje NATO planira kao svoj mostobran prema Africi. Nema tu nikakve sentimentalnosti ni kulturne ni civilizacijske prepreke. Nema njih ni razloga koji bi zabranili njihove planove s obzirom da je Mediteran kolijevka zapadnoeuropske i svjetske civilizacije, kulture, filozofije, znanosti i umjetnosti. Uništavanje je počelo s Grčkom koju je barbarski bankarski eurokratski sustav uvođenjem eura sveo na zemljopisni pojam. Drugi razlog za pohod na južnu Europu: Portugal, Španjolsku, Italiju, Grčku, a valjda tu spadamo i mi, je izrazita ukorijenjenost u vjeri u Boga, u katoličkoj vjeri i u grčkom pravoslavlju. To je napad ne samo materijalne naravi nego i duhovne. To je napad na Crkvu od antikršćanskih lobija u svim međunarodnim organizacijama. Od Bruxellesa je diktatom nametnuta Italiji vlada i politika Conte, de Maio u trenutku kad je Italija s Matteom Salvinijem počela voditi suverenističku politiku. Možete li povući paralele i naći sličnosti s onim što se događa u Hrvatskoj? U Italiji se stvorio katolički pokret otpora. A u Hrvatskoj će to biti teško ili jedva moguće. O razlozima u nekom drugom javljanju. (op. K. P.)
Roberto de Mattei: Ono što nas posebno brine nije samo osiromašenje naše nacije koje se planira za neke države Srednje Europe koliko duhovno i kulturno propadanje koje je planirano od strane antikršćanskih lobija koji kontroliraju međunarodne institucije. 
 
ROBERTO DE MATTEI: POZIV
 
Dragi prijatelju, prijateljice,
živimo u teškom vremenu, za Italiju, za Europu, ali nada sve teškom trenutku za Katoličku crkvu.Znam da dijelite moju zabrinutost i zbog toga Vam pišem osobno. Svi budni promatrači, čak i suprotnih političkih nazora, slažu se s tvrdnjom da je nova talijanska vlada kojoj predsjeda Giuseppe Conte postavljena po europskom diktatu da bi se izbjeglo osamostaljenje Italije od Europe i spriječilo nastojanje da se povrati dio nacionalnog suvereniteta. Međutim igra nije završena. Među prvima smo se borili protiv europske eurokracije još od vremena Sporazuma iz Maastrichta i nastavit ćemo i dalje. Ono što nas posebno brine nije samo osiromašenje naše nacije koje se planira za neke države Srednje Europe, duhovno i kulturno propadanje koje je planirano od strane antikršćanskih lobija koji kontroliraju međunarodne institucije.
Čak štoviše vrhovi Katoličke crkve koji bi se morali suprostaviti kao vjerska i moralna barijera ovoj agresiji su izgleda podvrgnuti ovoj globalističkoj ideologiji koja se danas predstavlja preodjevena u „ekološku“.
Zbog toga sam govorio o vladi Conte kao „masonskoj i amazonskoj.“ Amazonskoj, jer je to politički projekt u kojem je Italija laboratorij i žrtva, koji /projekt/ je istovremen s pokušajem da se Crkva „reformira“ i da joj se pridjeli „amazonski izgled“ kako je to predloženo u Dokumetnima – nacrtima za Sinodu biskupa Amazonije - koji će biti otvorena 6. listopada u Vatikanu.
Suprotstavit ćemo se ovim vjerskim i političkim projektima svim svojim snagama kojim raspolažemo. Bit ćemo prisutni na kulturnoj raspravi u javnosti i brojne su inicijativa koje imamo na programu. O ovim inicijativama naša informativna agencija Corrispondenza Romana će Vas informirati kao i uvijek.
Zbog toga Vas molim da pomognete donacijom u korist Corrispondenza Romana ili Fondazione Lepanto koje su u ovim opasnim vremenima stup, kralježnica katoličkog otpora u Italiji.
Molim Vas pomozite prema svojim mogućnostima s mišlju da u svakom slučaju ono što je nama nemoguće uvijek je moguće Bogu, kada mu se povjerimo u našoj  nemoći.
Duh vjere u  Božansku Providnost i borbeni karakter bio je uvijek karakterističan za našu akciju. S tim osjećajima Vam upućujem svoj apel  i svoje molitve.
S Isusom i Marijom,
Roberto de Mattei
Poduprite našu akciju:

 

Caro amico, cara amica
Stiamo vivendo un grave momento per l‘Italia, per l’Europa, ma soprattutto per la Chiesa cattolica.
So che Lei condivide le mie preoccupazioni ed è per questo che Le scrivo personalmente. 
Tutti gli osservatori più attenti, anche di opposte tendenze politiche, concordano nell’affermare che il nuovo governo presieduto da Giuseppe Conte è stato formato in seguito a un diktat europeo, per evitare che l’Italia si rendesse più indipendente dall’Europa, recuperando parte della sua sovranità nazionale. La partita però non è chiusa. Abbiamo combattuto, tra i primi, l’eurocrazia europea fin dai tempi del Trattato di Maastricht e continueremo a farlo, anche se ciò che più ci preoccupa non è l’impoverimento della nostra nazione, che è nei piani di alcuni paesi del Centro-Europa, quanto il suo declino spirituale e culturale, pianificato dalle lobbies anticristiane che controllano le istituzioni internazionali.
Purtroppo i vertici della Chiesa cattolica, che dovrebbero opporre una barriera religiosa e morale a questa aggressione, sembrano sottomessi all’ideologia globalista, che oggi si presenta al mondo in veste "ecologica". Per questo ho parlato del governo Conte come di un governo "massonico ed amazzonico" . Amazzonico perché il progetto politico di cui l’Italia è laboratorio e vittima coincide con il tentativo di "riformare" la Chiesa, attribuendole un "volto amazzonico", come è proposto dal Documento preparatorio del Sinodo dei vescovi sull’Amazzonia che si aprirà il 6 ottobre in Vaticano.
Contrasteremo questi progetti religiosi e politici con tutte le forze di cui disponiamo. Saremo presenti nel dibattito culturale e nella pubblica piazza e numerose sono le iniziative che abbiamo in programma. Di queste iniziative la nostra agenzia di informazione Corrispondenza Romana La informerà come sempre.
Per questo Le chiedo di potenziare la nostra voce e le nostre forze con una donazione a Corrispondenza Romana o alla Fondazione Lepanto, che in questi tempi calamitosi ambisce essere la spina dorsale della resistenza cattolica in Italia.
Le chiedo di aiutarci secondo le Sue possibilità, ricordando che in ogni caso ciò che noi non possiamo è sempre possibile a Dio, quando a Lui ci affidiamo con abbandono.
Lo spirito di abbandono alla Divina Provvidenza e il carattere militante hanno sempre caratterizzato la nostra azione ed è con questi sentimenti che Le rivolgo il mio appello assicurandole Le mie preghiere.
In Jesu et Maria
 

Roberto de Mattei, https://www.corrispondenzaromana.it/

(s tal. prevela prof. Kornelija Pejčinović)

Anketa

Zašto A. Plenković i dalje brani nepostojeći "dan antifašističke borbe" 22. lipnja?

Petak, 15/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1464 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević