Get Adobe Flash player
Nacizam u Hrvatskoj na Plenković-Dolfijev način

Nacizam u Hrvatskoj na Plenković-Dolfijev način

Znate li tko je u povijesti tražio da se cinkaju roditelji, rođaci,...

Faktograf – hrvatska verzija

Faktograf – hrvatska verzija "Ministarstva istine"

Faktograf.hr je paradržavno kontrolno medijsko tijelo u službi...

Sada znamo zašto je Plenković nametnuo IK

Sada znamo zašto je Plenković nametnuo IK

Europska komisija prijeti sankcijama kako bi nametnula LGBT...

Plen Ki Moon – naš suvremeni Münchhausen

Plen Ki Moon – naš suvremeni Münchhausen

Problem je što se hvali "postignućima", a ne smatra se...

Cjepivo Moderne dokazano izaziva rak

Cjepivo Moderne dokazano izaziva rak

Moderna do danas nije proizvela niti jedno cjepivo koje je odobreno za...

  • Nacizam u Hrvatskoj na Plenković-Dolfijev način

    Nacizam u Hrvatskoj na Plenković-Dolfijev način

    srijeda, 02. prosinca 2020. 16:07
  • Faktograf – hrvatska verzija

    Faktograf – hrvatska verzija "Ministarstva istine"

    četvrtak, 03. prosinca 2020. 10:44
  • Sada znamo zašto je Plenković nametnuo IK

    Sada znamo zašto je Plenković nametnuo IK

    srijeda, 02. prosinca 2020. 14:43
  • Plen Ki Moon – naš suvremeni Münchhausen

    Plen Ki Moon – naš suvremeni Münchhausen

    srijeda, 02. prosinca 2020. 14:32
  • Cjepivo Moderne dokazano izaziva rak

    Cjepivo Moderne dokazano izaziva rak

    četvrtak, 03. prosinca 2020. 14:36

U glinskoj pravoslavnoj crkvi 1941. nije ubijen niti jedan Srbin

 
 
Iz metropole u provinciju – iskoraci etablirane hrvatske elite - Hrvatska nije grad-država. Zato ima svoju metropolu (Zagreb) i svoju provinciju (Dalmacija, Slavonija, Banovina…). U svijetu je prepoznaju uglavnom po njenoj provinciji (lijepa priroda). Naravno o tomu dvojstvu interno se zna sve što treba poznavati. A malo tko u Hrvatskoj ne smatra da je Zagreb središte njezine etablirane elite (metropolske elite) i vlasti te iste elite. (Elita i vlast – tema za traktat!).
https://www.grad-glina.hr/wp-content/uploads/2019/08/20190730_102116.jpg
Glina - spomenik bana Josipa Jelačića
 
Kratko i jasno: U Hrvatskoj ne „prolazi“ ono što ne prihvati njezina provincija. Ma kako to garnirala metropolska elita. Tȁtko se još sjeća svojedobnih metropolskih opsesija? Npr. one, da prošlost treba zaboraviti pa se okrenuti prema budućnosti. Ili one, da se treba ispričavati. A sve to zarad nekih (hrvatskih?) očekivanja od Srbije i njezinih Srba! Metropolska elita (uklj. i nehrvate /?/, dakako) ljetos se dosjetila[1] kako valja učiniti „iskorak“. U Hrvatskoj. Skupa s hrvatskim Srbima.[2] Prema Srbiji. Zato su pohitali na Banovinu[3] – Vesna Teršelič u Glinu, a Milorad Pupovac u Dvor. Naravno, javnost su o tomu odmah izvijestili mediji.
 
V. Teršelič je potkraj srpnja govorila pred zgradom današnjega glinskog Hrvatskoga doma. U ime svoje Documente, kao da je propagatorica komunizma ili sljedbenica neke srpske sekte, glinske je Hrvate (samo njih?) pokušala suočiti s hrvatskom ustaškom prošlošću te im i tako sugerirati da su ono što sigurno nisu – povijesni krivci, ustaše. Na to tlo, Srbima (srpskim pravoslavcima) „sveto“, ona je očito stupila namjerno, jer je znala da je spomenuta zgrada (još 1960-ih) podignuta na zemljištu s koga su prethodno „maknuti“ temelji bivše glinske pravoslavne crkve. No, je li znala, kako su glinski Srbi i prije 1990-ih (do)kazivali da su tu istu zgradu dali sagraditi metropolski komunisti, ne samo radi uklanjanja baš tih temelja nego i radi prekida sjećanja (kip Antuna Augustinčića!) na pokolj[4] stotina i stotina Srba[5] od strane Hrvata (ustaša) 1941. baš u crkvi[6] koja se na tim temeljima uzdizala? Također, je li znala da u zgradu pred kojom je ljetos govorila Hrvati 1990-ih nisu imali pristupa (Istina, ona pred tom istom zgradom nije naglašavala „svetost“ tla na kom je sagrađena, valjda i zato da se njezin nastup ne prepozna kao zalaganje za priznavanje „političkih tekovina“ već pomalo zaboravljene Krajine)? Imenovanoj možda nije bilo poznato, da se upravo tu gdje je ljetos govorila pred kraj 1991. (14. ili 15. prosinca) začela ideja o srpskoj osveti[7] nad dostupnim hrvatskim civilima, a sve zbog pogibije 20-ak srpskih vojnika u selu Gračanica Šišinečka 12. prosinca 1991., uslijed djelovanja Hrvatske vojske (HV) oko Kupe (op. Vihor); ta se ideja kroz dan-dva ostvarila kao masovni zločin („glava za glavu“) nad Hrvatima iz obližnjega sela Joševice,[8] koji su uglavnom bili potomci ili članovi obitelji nekadašnjih partizana. Ali, pravo je čudo što imenovana ne zna (ili ne želi znati) kako pokolja Srba u bivšoj glinskoj pravoslavnoj crkvi uopće nije bilo, nego da su ustaše svoje (dvije) odmazde (zločina) nad srpskim civilima iz Gline i glinske (topuske) okolice izvršili na livadama oko sela Prekope – prvu u svibnju 1941., kad su sprječavali podizanje glinskog četničkog ustanka, drugu u srpnju 1941., kad su reagirali na ustaničko komunističko-četničko djelovanje u okolici Topuskoga.[9] Bilo bi doista neobično kad imenovana ne bi znala da su u Glini i njezinoj okolici u razdoblju od sredine svibnja do kraja srpnja 1945. pobijene tisuće Hrvata, kako onih s područja Gline tako i (petnaestak puta više!) drugih, tj. onih iz ostalih hrvatskih krajeva (civili iz kotara Petrinja, zatočenici iz jugoslavenskih /komunističkih/ sabirnih logora u Karlovcu i Zagrebu) koji su na taj prostor bili dovođeni (dovoženi?) pored ostalog i zato što prvih nije bilo dovoljno da se Srbi na njima „izdovolje“. Razumljivo je ako imenovana ne zna kako su onih istih 1960-ih, preko voditelja mjesnih ureda (matičara), najutjecajniji glinski komunisti popisali sve općinske žrtve povezane s Drugim svjetskim ratom i potom se „čudili“[10] što je „ispalo“ da je u ono ratno vrijeme (ili odmah poslije njega) usmrćeno oko 650 Srba i preko 1200 Hrvata s tadašnjega glinskog općinskoga prostora.[11] Isto je tako razumljivo ako imenovana ne zna da glinski komunisti, upravo zbog onog svog „čuđenja“, rezultate spomenutog popisa nisu dali u javnost.
Konačno, pitam se što je to V. Teršelič htjela postignuti svojim nastupom pred zgradom Hrvatskoga doma u Glini? Je li se trsila glinske (i sve druge) Hrvate na taj način: prvo, privoljeti neka se „prave“ da ne znaju kako je Aleksandar Vučić 20. ožujka 1995. (nepuna četiri i pol mjeseca prije VRA Oluja!) došao u Glinu i baš u toj zgradi harangirao protiv Hrvatske?; drugo, navesti neka prihvate srpski (i komunistički) mit o pokolju[12] u glinskoj pravoslavnoj crkvi?; treće, uvjeriti (sve njih!) da su točna ideološka povijesna tumačenja (komunista, tj. antifašista i ratnih pobjednika)[13] kako su ustaše, komunistički protivnici, iz „čista mira“ tijekom druge polovice proljeća i prve polovice ljeta 1941. baš u Glini poklali tisuće „banijskih“ (glinskih)[14], „kordunskih (topuskih)“[15] i potkozarskih (dubičkih)[16] Srba?; četvrto, učiniti (ih) zbunjenima i pomirenima s idejom da je za sve (nas?) najbolje zaboraviti nedavnu prošlost, onu iz razdoblja 1991. – 1995., pa se više ne sjećati u kakvom su se to ratu[17] branili i stradavali?[18]
Zaključimo! U Glini je V. Teršelič sa svojom vizijom hrvatske prošlosti (ustaški zločini, srpska stradanja, komunističke zasluge) cinički suočila ljude koji nju uopće nisu zanimali, a nije ju zanimala ni njihova prošlost (U protivnom, posjetila bi mjesta evidentnih srpskih zločina iz 1991., barem ona nadomak Gline – Glinsko Novo Selo (33 ubijena civila!) ili Joševicu (ukupno 32 ubijena civila). Da se za to odlučila ne bi ni trebala obilaziti starija grobišta, ona iz 1945., prikrivena u Glini, Šaševi…). Naravno, ovdje je riječ o običnim Glinjanima, u većini bivšim hrvatskim braniteljima i prognanicima. Koji ne će da im se govori išta drugo nego puna povijesna istina. Drugim riječima, ovdje uopće nije riječ o hrvatskim revolucionarima – ni nacionalnima (ustaše) ni socijalnima (komunisti) – niti o njihovim vizijama Hrvatske.
 
M. Pupovac je svoje dvorske slušatelje podsjetio na ubojstvo skupine napuštenih (zaboravljenih?) srpskih civila (petrinjskih psihijatrijskih pacijenata) u Dvoru 1995., tijekom VRA Oluja.[19] On je za taj dvorski zločin implicitno (kao: znam, ali ne smijem reći) okrivio pripadnike HV, ili Armije BiH (ABiH). Nije ni natuknuo da su ga počinili ili barem mogli počiniti Srbi, koji su djelovali iz smjera Bosanskog Novog. Srbe nije okrivio ni za ubojstvo dvorskog hrvatsko-srpskog bračnoga para Turek, koji se odlučio za ostanak u Hrvatskoj. Dakako, nije spomenuo da su možda i dan prije toga tenkovi Srpske vojske Krajine (SVK) srpsku izbjegličku kolonu pregazili upravo u Dvoru.[20] Isto tako nije spomenuo da u srpskoj izbjegličkoj koloni nisu bili samo civili, tj. ljudi bez oružja.[21] Potvrde za to barem su dvije: prva, videozapis o ubijanju pripadnika (časnika?) SVK od strane vojnika ABiH[22] pokraj ceste Glina – Dvor, pošto je bio otkriven u dijelu te kolone koji se kretao spomenutom cestom; druga, činjenica da je u Dvoru iz srpske izbjegličke kolone pobijena skupina zalutalih pripadnika HV, Zagrepčana iz Dubrave, jer su srpski izbjeglice baš te vojnike po mraku i kiši prepoznali kao svoje neprijatelje (Nije se moglo dokazati da su navedeni pripadnici HV-a borbeno djelovali prema spomenutim srpskim izbjeglicama!).
M. Pupovac se u Dvoru ponio kao „vješt“ političar. Govoreći na tamošnjoj komemoraciji nije demonstrirao osobnu „kulturu sjećanja“, niti je spomenuo 1991., ili makar jedan srpski zločin (ubojstvo bilo kojeg banovinskog Hrvata). A mogao je to učiniti, jer je najviše srpskih ubojstava bilo upravo te godine, ne samo u dvorskoj općini (hrvatsko Pounje od Zamlače do Kuljana) nego i diljem Banovine – masovnih i u susjednim općinama, npr. u općini Kostajnica (Komogovina, Kostrići, Baćin…), a pojedinačnih čak u samom u Dvoru (na obalama rječice Žirovnice u srpnju 1991.[23] pobijeni su Hrvati iz Pounja koje je JNA, ranjene od strane dvorskih Srba, skupila i dovezla u Dvor da im se pruži zdravstvena pomoć. Ukratko, srpskih zločina (samo na Banovini) bilo je toliko da se imenovani oko njihovog izbora uopće nije trebalo trsiti.
 
Ovo su bila dva „iskoraka“ metropolske elite na Banovini. Oba bi i ondje bili nezapaženi da u medijima nisu uzveličani kao početni koraci prema hrvatsko-srpskom miru. A zašto? Evo triju pretpostavki: prvo, ni jedan ni drugi „iskorak“ nisu prepoznati kao koraci koji nekamo vode; drugo, provincijski Hrvati, koji ondje prevladavaju, toliko su „opterećeni prošlošću“ da i sad cijene žrtve koje su podnijeli za hrvatsku samostalnost i suverenost pa ni jedan od tih „iskoraka“ nisu razumjeli; treće, metropolska je elita zaštiti (?!) hrvatskog integriteta i sigurnosti pristupila s humanitarnog aspekta (!) pa se založila za to da se zadovolje (nezbrinuti?) hrvatski Srbi (stvaranje sigurnosnih i materijalnih uvjeta za povratak u Hrvatsku[24] i miran život u slobodi). Pretpostavki dakako ima još… Ali, skratimo: Metropolska elita ne mari za to što su u hrvatskoj provinciji i Hrvati i Srbi iskusili da davanje jednima znači uzimanje drugima pa humanitarni pomak vide samo u tomu što se one kojima se uzima (gubitnici ili „luzeri“) više ne ubija nego im se omogućuje da se „uklone“ te si uvjete za život (opstanak)[25] potraže u tuđini, otprilike onako kako je to prvotno bilo s Đujićevim četnicima, a kasnije s „gastarbeiterima“. Drukčije kazano, dok god imaju izbora i dok igdje mogu naći posla hrvatski Srbi ne će hrliti u Hrvatsku, jer samostalnost i suverenost ove naše (i svoje) države uglavnom nisu htjeli, nego su njoj i provincijskim Hrvatima (jedinim pravim gubitnicima, tj. ljudima koji su još uvijek „opterećeni prošlošću“, odnosno Domovinskim ratom) nanijeli goleme te još uvijek nesanirane ili neotklonjive štete.
Nijedan od ova dva „iskoraka“ nije uspio: prvo, zato što su služili samo za prezentaciju ekstremističkih ideološko-političkih pogleda na Hrvatsku i njezin Domovinski rat; drugo, zato što su i jedan i drugi vodili na pűte propalih metropolskih opsesija (ovi su pűti i prije zaobilazili zbližavanje Hrvata i Srba, nekomunista i komunista, običnih ljudi i elite, a uopće nisu vodili prema ispunjenju hrvatskih očekivanja); treće, zato što nisu bili realistični (Zar mir između Hrvatske i Srbije (“krnje“ Jugoslavije) nije utanačen još 1996., poslije VRA „Oluja“ a prije „mirne reintegracije“ hrvatskog Podunavlja? Zar Drugi svjetski rat nije završio još 1945., poslije kapitulacije Njemačke i Potsdamske konferencije, ili najkasnije poslije kapitulacije Japana?); četvrto, zato što su oni nametali osudu sjećanja (damnātǐo mӗmǒrǐae) u odnosu na vođenja i ishode zadnjih dvaju ratova – Drugoga svjetskog i Domovinskoga – i to Hrvatima (kao kaznu?): zaborav ili makar šutnju (ustanci, odmazde i osvete, stradanja, opstanak i pobjeda), a hrvatskim Srbima (kao nagradu!): šutnju o posljedicama ustanaka (nekažnjivost, poraz i ekzodus).
Recimo, metropolska elita ne uočava, ili ne želi uočiti, probleme u hrvatskoj provinciji, a pristaje (ili hoće) da srbijanski problemi budu i hrvatski. Odnosno, čini sve što može (Jovo, nanovo!) da nekoć etablirani komunisti ili njihovi nasljednici ne pretrpe izvršenje lustracije. Eto zašto ovi prošloljetni „iskoraci“ na Banovini nisu uspjeli! I zašto se ipak ponavljaju diljem Hrvatske?
Metropolska elita kanda ne zna da se u Hrvatskoj nije vodio jugoslavenski ili kakav drugi građanski rat! Nego je to bila velikosrpska agresija na hrvatsku državu – jedan od posljednjih (?) srbijanskih oslobodilačkih tj. osvajačkih ratova[26] koji su, svjesno ili nesvjesno, poduprli hrvatski Srbi. Je li joj napokon jasno, da tragom njenih „iskoraka“ po „srpskim“ zemljama u Hrvatskoj „tabana“ Srpska pravoslavna crkva?
Zar će se u Hrvatskoj opet morati šutjeti? Vode li to „iskoraci“ prema rehabilitaciji komunizma (Josip Broz zv. Tito)? Ili prema ponavljanju lekcija iz još ranije prošlosti (Nikola Pašić)? Je li metropolska elita zaboravila da komunizam i suverenizam (samostalnost i suverenost) ne idu skupa?! I da (svako) širenje Srbije ugrožava opstanak Hrvatske?
 
Bilješke:
 
[1] Dosjetljivost političara u pravilu nalikuje šarlatanstvu i nije obilježje državnika.
[2] Do 1920-ih većinom su to bili Vlasi, hrvatske političke pripadnosti a pravoslavne („srpske“) vjere. Na sličan način, otprilike u isto doba, Vlasi su postali Srbima i drugdje, npr. u BiH i u Crnoj Gori.
[3] Prostor u čijem je središtu Zrinska gora, dio današnje Sisačko-moslavačke županije.
[4] Taj pojam više ne znači izvršenje masovnog ubojstva ljudi uporabom hladnoga oružja (nož), premda na to asocira .
[5] Broj Srba za koje se iznosilo da su bili poklani na neprecizno datiranim „pokrstima“ u bivšoj glinskoj pravoslavnoj crkvi s vremenom se samo povećavao. Tako je npr. do sredine 1995. iznošeno kako su krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. u toj crkvi ubijena 1564 Srbina, a otad se ističe da ih je baš tu u ono doba bilo poklano još oko 200 više.
[6] Pokolj(i) Srba u bivšoj glinskoj pravoslavnoj crkvi 1941. komemorira(ju) se oko sredine svibnja svake godine, ali dosad nije (nisu) precizno datiran(i). No, taj pokolj ili te pokolje (sve da ih je i bilo pet, kako se to prije koju godinu počelo spominjati u krugu oko M. Pupovca) bez ikakve se dvojbe može povezati s represalijama (odmazdama) koje su većinom nad srpskim civilima provodili ustaše zbog ondašnjih ustanaka (četnici, komunisti) protiv NDH.
[7] U Srba postoji izreka: Ko se ne osveti, taj se ne posveti. Znači, „srpska osveta“ nije svjetovna i „vremenita“, nego čisto vjerska i „vječna“ kategorija, tj. čin za spas duše.
[8] U Joševici su 16. prosinca 1991. iz vatrenoga oružja ustrijeljene 22 civilne osobe: 21 je ubijena, a 1 je teško ranjena.
[9] Općina Topusko (upravna) pripadala je upravnom kotaru Vrginmost, ali je 1941. bila izvan talijanske okupacijske zone u NDH. Dakle, u Topuskom su ondašnje hrvatske vlasti mogle djelovati bez ikakvih (talijanskih) ograničenja.
[10] Vjerovali su da je Srba stradalo znatno više nego Hrvata, jer ih je u općini i tada bilo više – tvorili su oko dvije trećine glinskog općinskog stanovništva. (Relativni udjel Hrvata u općoj glinskoj populaciji sve do 1995., kad je glavnina glinskih Srba otišla u inozemstvo, nije premašivao 40 %!). Inače, glinsko općinsko stanovništvo u 20. st. stalno se smanjivalo (migracije prema inozemnim i domaćim gradovima), a broj mu je rastao samo u Glini. Migracije su pratile i promjene nacionalne strukture u nekim glinskim naseljima, ali su samo u Glini (naselje) dovele do promjene zatečene etničke većine i relativne prevage Srba. (Od kraja 17. st. do izgradnje Pamučne predionice Glina i preseljavanja Srba iz okolice u Glinu, dakle do 1960-ih, većinski stanovnici istoimenog mjesta bili su Hrvati!).
[11] Grabovac Banski i još neka glinska sela u ono vrijeme, 1960-ih, već su pripadali općini Petrinja. Srpski civili koji su baš tu strijeljani (nepoznat broj, 740 – 1826 /?!/ osoba), njihovo je strijeljanje uslijedilo po presudama prijekog suda NDH koje su im bile izrečene odmah iza ustaničkog oružanog napada (42 ustanika pod vodstvom Vasilja Gaćeše) na mjesne službenike i civile lojalne NDH u noći 23./24. srpnja 1941. (napad je rezultirao ubojstvima nekolicine napadnutih), zato se uglavnom prikazuju kao žrtve fašističkog terora na području općine (grada) Petrinja.
[12] Posmrtni ostatci svih osoba koje su ustaše usmrtile u okolici Gline, tijekom izvršenja odmazdi u proljeće i ljeto 1941., nalaze se u kosturnici na glinskom pravoslavnom groblju. Oni su poslije Drugoga svjetskog rata bili ekshumirani iz stratišnih grobnica oko sela Prekope, na zemljištima Čukljin ank i Latinovo, ali forenzička ispitivanja na njima nikada nisu obavljana. Eto prilike da se barem u ovom slučaju uvelike suoče znanstveno dokaziva istina, propagande i sjećanja.
[13] Ideologizirani glinski Hrvati uopće se ne bi ni trebali pitati jesu li nametnuta im ideološka povijesna tumačenja istinita? Ili su, možda neka ostavština bivših lokalnih, regionalnih i metropolskih „organizatora ustanka“ (odreda jugoslavenskih prvoboraca i narodnih heroja)? Npr., Ranka Mitića, Rade Končara i Ive Marinkovića zv. Jovo – ovaj je do sredine ljeta 1941. (tijekom priprema za podizanje jugoslavenskog /komunističko-četničkog/ ustanka protiv NDH?!) barem dvaput dolazio glinskom „organizatoru ustanka“ R. Mitiću (putujući k njemu /pre/odijevao se u hrvatsko seljačko ruho i pred Glinu stizao vlakom iz Karlovca pa onda pješačio u Gornje Selište) – ali i svih drugih koji uz te ljude nisu istaknuti, tj. Vladimira Bakarića, Većeslava Holjevca, Milutina Baltića, Sime Todorovića i dr. (da se ne spominju srpski civili iz Borovite i susjednih sela, među kojima bi se uspjelo pronaći i one koji su 1950. podignuli glinski antikomunistički, točnije četnički ustanak).
[14] Banija je suvremeni srpski i nekadašnji komunistički naziv za dio današnje Banovine.
[15] Prostor nekadašnje općine Vrginmost, koji je uključivao i Topusko s okolicom, nikad nije pripadao području slunjske regimente pa se griješi kad se po uzoru na Srbe i komuniste navodi da pripada Kordunu.
[16] Ovaj podatak u međuvremenu se prestao spominjati.
[17] U javnosti se pomalo promovira metropolska (!) ideja da se u nas vodio (jugoslavenski?) građanski rat – onaj bez agresora i žrtava, bez pobjednika i pobijeđenih. Je li (potajno?) pristajanje uz takvu ideju razlog tomu što u Hrvatskoj nema narodnih junaka, a u Srbiji ratnih zločinaca?
[18] Oružani sukobi na Banovini, u Zagrebačkoj makroregiji, započeti su 26. lipnja 1991., najprije u Glini i oko nje (centar i Jukinac, oba Viduševca), malo potom u blizini Gline (ljeti Topusko, ujesen Kupa) te, također, svuda po regiji (općine Petrinja, Sisak: Sunja s okolicom, Kostajnica i Dvor: hrvatsko Pounje od Zamlače do Kuljana). Tu su vođene teške borbe (ne samo s lokalnim Srbima) koje su rezultirale desetcima desetaka ranjenih, poginulih, nestalih i zarobljenih hrvatskih branitelja te stotinama i stotinama ubijenih, ranjenih, nestalih i uhićenih hrvatskih (i stranih) civila.
[19] Dvorska komemoracija održavala se početkom kolovoza, otprilike u vrijeme kad je Boris Milošević s ostalima iz hrvatske vlasti te drugima iz zemlje i inozemstva pribivao proslavi VRA Oluja u Kninu.
[20] Zna se da je oslobađanje Dvora vršeno dvaput, jer su Srbi (srbijanski, bosanski, krajinski?) baš u njemu pokušali napraviti mostobran. S tim su ciljem prodrli iz Bosanskog Novog i nakratko reokupirali Dvor (u toj su prigodi pobili civile koje su zatekli u mjestu). Tijekom svojih djelovanja u Dvoru HV nije ubila nijednog civila.
[21] Evidentirano je da su 29. svibnja 1990., dan prije konstituiranja prvog saziva hrvatskoga Sabora, stanovnici općine Dvor (oko 14 000 osoba, u ogromnoj većini Srba) legalno posjedovali 2289 komada civilnog vatrenog oružja (1129 lovačkih pušaka, 278 lovačkih karabina, 800 pištolja i 82 komada ostalog vatrenog oružja), dok su stanovnici općine Glina (oko 22 100 osoba, većinom Srba) posjedovali 1122 lovačke puške, 302 lovačka karabina, 707 pištolja i 74 komada ostalog vatrenog oružja, odnosno 2205 komada istog takvog civilnog oružja.
[22] Pripadnici ABiH na cestu Glina – Dvor izbili su iz smjera Bužima; oni su bili branitelji područja oko Bihaća (bihaćka bošnjačko-hrvatska enklava) koje su nastojali osvojiti hrvatski i bosansko-hercegovački Srbi: prvi su napadali sa tri strane (sa sjevera od Gline, s istoka od Dvora i sa zapada od Slunja), a drugi s one četvrte (s juga od Bosanskog Petrovca).
[23] U istom mjesecu, ali nešto prije, u općini Dvor uništeno je selo Gvozdansko, odnosno imovina svih Hrvata u tom selu.
[24] Hrvatski Srbi, kako su prestajali bivati Vlasima, „svoje krajeve“ u Hrvatskoj uglavnom su počinjali smatrati dijelovima Srbije i ustrajavati na odbijanju svake ideje Hrvata o samostalnosti i suverenosti Hrvatske.
[25] Upitno je imaju li u hrvatskoj provinciji takve uvjete i ljudi koje se smatra dobitnicima.
[26] U Zagrebu valjda još žive, ali i šute ljudi koji su hrvatsku politiku iz 1990-ih poznavali bolje od bivših (i sadašnjih) domaćih i stranih političara koji govore o „podjeli“ BiH. Barem jedan od njih može svjedočiti o tomu kako je Borislav Mikelić iz Petrinje već u jesen 1990. – nekako u doba kad je hrvatska policija intervenirala protiv krajinskih (srpskih) pobunjenika na Banovini (Dvor, Glina, Petrinja), dakle u vrijeme kad su naša i većina današnjih zapadnobalkanskih država imale status federalnih sastavnica druge Jugoslavije. – Franji Tuđmanu prenio poruku Slobodana Miloševića da od „Krajine“ ne će biti ništa, jer su „Krajišnici“ hrvatski državljani pa Srbiju ne zanimaju, nego je (ona, Srbija – op.a.) u Hrvatskoj zainteresirana tek za „nešto malo“ u Podunavlju (desno dunavsko priobalje s Vukovarom i Ilokom, Baranja? – op.a.) i za „nešto“ južno od Dubrovnika (prostor oko Sniježnice s konavoskim primorjem, tj. lukama Cavtatom i Moluntom te poluotokom Prevlakom? – op.a.), pa njoj (našoj državi, Hrvatskoj – op.a.) ne priječi da se „namiri“ u bivšoj Turskoj Hrvatskoj (prostor sjeverozapadnog dijela BiH između Vrbasa i Une s Banjom Lukom, Jajcem i Bihaćem? – op.a.). Ta poruka i događaji koji su uslijedili pokazuju da F. Tuđman sa S. Miloševićem uopće nije dogovarao „podjelu BiH“, nego da se još u Jugoslaviji, prije njihovog sastanka u Karađorđevu, opredijelio za obranu hrvatskog teritorijalnog integriteta, a ne za (ne)mir(e) hrvatskih Srba uz amputacije dijelova Hrvatske u korist druge federalne jedinice (države) – Srbije te rat i kompenzaciju(-e) na štetu treće federalne jedinice (države) – BiH. Sama poruka upućuje na zaključak da je S. Milošević barem 1990. uživao političku potporu u svijetu pa nije računao (niti je trebao računati) na Krajinu (nikako) i na Srpsku (u njezinom sadašnjem obliku), nego samo na poboljšanje međunarodnog (geostrateškog) položaja Srbije kao glavne države na Balkanskom poluotoku. Ona je također pokazatelj da u svijetu ranih 1990-ih nisu vidjeli, ili nisu htjeli vidjeti, da Srbija nije (niti može biti) nadomjestak za Jugoslaviju, kao ni to kakve sve ratove hoće voditi S. Milošević i ta ista Srbija. Sve u svemu, S. Milošević u F. Tuđmanu nije našao (slabijeg) partnera u vođenju srbijanskih ratova tijekom 1990-ih.
 

Ivan Kvakić

Nedjelja, 06/12/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2369 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević