Get Adobe Flash player
SPC na čelu noćnih kolona u Crnoj Gori i Srbiji

SPC na čelu noćnih kolona u Crnoj Gori i Srbiji

Srbija ponavlja jogurt i balvan revolucije iz osamdesetih i devedesetih...

Zašto su svi naši športaši domoljubi?

Zašto su svi naši športaši domoljubi?

Nakon svake pobjede slave svi Hrvati koji Hrvatsku osjećaju...

Hrvatskom vladaju pioniri komunizma

Hrvatskom vladaju pioniri komunizma

Hrvati bi morali voljeti Hrvatsku onoliko koliko Slovenci i Srbi žude za...

Lažne Plenkovićeve poruke iz Ludine

Lažne Plenkovićeve poruke iz Ludine

Sve što je predsjednik HDZ-a izrekao u Velikoj Ludini velika je...

Uzrok slučaja Zavadlav je u političarima

Uzrok slučaja Zavadlav je u političarima

Tragedija je posljedak nefunkcioniranja...

  • SPC na čelu noćnih kolona u Crnoj Gori i Srbiji

    SPC na čelu noćnih kolona u Crnoj Gori i Srbiji

    četvrtak, 23. siječnja 2020. 15:12
  • Zašto su svi naši športaši domoljubi?

    Zašto su svi naši športaši domoljubi?

    četvrtak, 23. siječnja 2020. 15:09
  • Hrvatskom vladaju pioniri komunizma

    Hrvatskom vladaju pioniri komunizma

    srijeda, 22. siječnja 2020. 10:52
  • Lažne Plenkovićeve poruke iz Ludine

    Lažne Plenkovićeve poruke iz Ludine

    srijeda, 22. siječnja 2020. 10:45
  • Uzrok slučaja Zavadlav je u političarima

    Uzrok slučaja Zavadlav je u političarima

    srijeda, 22. siječnja 2020. 10:39

Glavni problem hrvatske države i dalje je organizirana, planska i temeljita borba u razbijanju srbijanskih laži na znanstvenim osnovama

 
 
Između kokarde, simbola Kraljevine Srbije, i ustaškog simbola slova U iz NDH nema nikakve razlike! Kokarda je simbolizirala pripadnost srpskom nacionalističko-šovinističkom pokretu baš kao što je slovo U simboliziralo ustašku skupinu, prvotno osnovanu radi otpora velikosrpskoj hegemoniji između dva svjetska rata. Ustaše su nastali kao teroristička „obrana“ od četničkog vojnog, nacionalnog i, naravno, političkog nasilja koje je bilo izazvano ubojstvom stranačkog prvaka HSS Stjepana Radića (1928.) i trajalo je to sve do kapitulacije Jugoslavije (1941.) kad se ustaška teroristička organizacija s poglavnikom Antom Pavelićem pretvorila  u fašizam Nezavisne Države Hrvatske. U tom istom vremenu kad je Pavelić s ustašama postao poglavnik NDH i Srbija je s Milanom Nedićem i pro-fašistički orijentiranim Dimitrijem Ljotićem pojavila se kao lojalna država Hitlerovoj Njemačkoj. Philip J. Cohen tvrdi da je glavnina srpskog političkog, intelektualnog i vjerskog vodstva kolaboriralo sa silama Osovine. Obje su države, bez volje naroda, provodile rasne zakone dok je srpski odmetnički (čitaj: četnički) pokret, sa simbolom kokarde, vođen Dražom Mihailovićem bio privržen Kralju uz perfidnu politiku protiv njemačke okupacije, ali istovremeno i njezin saveznik u borbi protiv partizanskih snaga što su se priklonile ideji komunizma ili bolje rečeno antifašizma.
http://magazinplus.eu/wp-content/uploads/2013/12/ZvijezdaiKokarda.jpg
Nakon kapitulacije Italije (3. rujna 1943.), bilo je jasno da sile osovine svoje pobjede pretvaraju u poraze od strane SSSR-a, Britanije i Amerike pa su sugestijom, uvijek prisutne engleske politike, srpske kokarde maskirane tako što su masovno zamijenjene zvijezdom petokrakom. Petokraka je značila samo promjenu simbola, ali ne i ideologije, filozofije ili političkog uvjerenja onih koji su se priključili partizanskim jedinicama pod vodstvom Tite i komunističke partije. Pokret ili preokret maskiranja kokarde petokrakom nije imao apsolutni pristanak. Dio četnika, vođen Dražom Mihailovićem, bez namjere da se odrekne kokarde, nastavio je umjesto rata povlačenje pred najezdom, na ovim prostorima, vojne moći SSSR-a i zajedno sa izbjegličkim skupinama civila i vojske njemačkih saveznika (Čerkeza, Nedić-Ljotićeve vojske s dijelom hrvatskih građana zastrašenih komunizmom) koji su povlačili sve do Bleiburga, odnosno austrijskih i talijanskih granica. Otpor pred kapitulaciju Njemačke pružen je na Srijemskoj fronti što se vodio između Srijemske Mitrovice i Šida krajem 1944. i početkom 1945. godine. Taj je otpor oslabio, rekli bismo, kad je Nijemcima nestalo strjeljiva. Tad su partizanske jedinice mobilizirane i za rat neiskusne srpske mladosti na pohodu do Vukovara bile goleme srpske žrtve od kojih su preživjele slijedile povlačenje njemačke vojske sa zadnjim otporom u Sotinu udaljenom desetak kilometara od Vukovara. Nakon toga, mobilizirana srpska mladost je seljačkim kolima i na konjima slijedila povlačenje njemačkih vojnika sve do austrijskih granica.[1]
 
Porazom fašističke Njemačke i njezinom kapitulacijom svibnja 1945. godine Srbija s Nedićem i Hrvatska s Pavelićem izgubile su svaki smisao, i inače, upitne državnosti. Srbija i Hrvatska postale su dijelovi Federativne narodne republike Jugoslavije pod vođenjem Tite i Komunističke partije Jugoslavije (FNRJ) zajedno sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, Makedonijom, Crnom Gorom uz autonomne pokrajine Vojvodinu i Kosovo. Nevjerojatno je i, s povijesnog stajališta, nepojmljivo da kokarda kao simbol četničkog pokreta nije osuđena isto onako kako je, s punim pravom, osuđeno ustaško slovo U? Četnici su bili vojni izdanak dinastičke monarhije Jugoslavije pod vodstvom osuđenog ratnog zločinca Draže Mihailovića. Njegova politika načelno je bila protiv fašističke Njemačke, ali i protiv partizanskog ili komunističkog pokreta što je dokazano u brojnim ratnim sukobima u kojima četnici nikad nisu bili u iskrenom savezu s partizanskim jedinicama. Drugim riječima, jasno i neupitno, pod simbolom kokarde četnici su ratovali protiv petokrake.
Socijalizam je nakon Titine smrti, ako ne srpskom narodu, ali svakako srpskoj politici bio ista ona maska iza koje se skrivala kokarda za ostvarivanje srpskih nacionalističkih ciljeva uz pomoć JNA; ona je, poslije Titine smrti, omogućila Slobodanu Miloševiću dolazak na vrh partije Srbije kako bi se brutalno obračunala sa svojim protivnicima uz Memorandum SANU kojim je mobilizirana intelektualna elita Srbije idejom okupljanja Srpstva izbjegavajući pri tom odgovornost za raspad Jugoslavije. Srpska politika je, motom očuvanja socijalizma, praktično rušila temelje Jugoslavije uvjerena da će lakoćom, uz pomoć JNA, ostvariti ciljeve velike Srbije. Držali su da ostali narodi u okviru Jugoslavije nisu sposobni sučeliti se JNA koja će, osim u Sloveniji u kojoj su nedostajali Srbi, bez otpora pod maskom socijalizma  dominirati Jugoslavijom za koju je Srbija, tako su tvrdili, sve dala a ništa od nje nije dobila.
 
Vukovar i rat za njegovo osvajanje kao dio puta na ostvarenju velike Srbije nikad prije i nikad uvjerljivije nije svjedočio o zvijezdi petokraki kao simbolu kojim je zamračena kokarda. Nakon što je JNA Vukovar razorila i za život uništila s jedinicama JNA pod vodstvom majora Veselina Šljivančanina paralelno su umarširale skupine paravojnih jedinica obilježenih kokardom! Tim skupinama je bez ikakvih ograničenja dozvoljeno da se ponašaju kao nasilnici spram civila što su u podrumima i skloništima postali žrtve nad kojima su se, doslovce, iživljavali četnici označeni kokardama. Žrtve vukovarske bolnice, nesretnici strijeljani na imanju „Ovčara“ kao i pogubljeni u zgradama skladišta Veleprometa i u skloništu Kombinata Borovo dokazali su dominaciju politike nasilja diktature dinastije Karađorđevića čija simbolika kokarde, ne samo da se nije razlikovala od slova U, nego je bila jednako brutalna i potvrđena razularenom  skupinom koja je pjevala: „...bit će mesa klat ćemo Hrvate, Slobo šalji nam salate!“
 
Srbija je bila, to je neupitno, organizirana i medijski osmišljena kako bi se pred međunarodnom javnosti prikazala kao čuvar Jugoslavije što su u početku podržali Britanci sve dok svijet nije saznao da se Srbija, posebno u BiH, predstavila zločinima koji su kulminirali žrtvama Srebrenice za koje odgovornost snosi JNA pod komandom Ratka Mladića kojeg je osudio Haaški sud kao odgovornog za ratne zločine.
Pitanje raspada Jugoslavije nije pitanje činjenica nego njihovo negiranje od strane Srbije; ona je u nekom duhovnom smislu antieuropska, a u političkom je navodno angažirana prema putu EU-u. Za političku Srbiju, ovakva kakva je, svaka Hrvatska država je ustaška i dok to tvrde u Srbiji se uporno veliča četnički pokret koji je, u povijesnom smislu, bio puno veća prijetnja civilizaciji od ustaškog pokreta. Nije u pitanju samo interpretacija iz četrdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća već cijelog XX. stoljeća koje je jugoslavensku povijest pretvorilo u srpsku nacionalnu hegemoniju i u hrvatsku nacionalnu tragediju. Nevjerojatna je sposobnost kojom su se Srbi prikazali kao najveće žrtve oba svjetska rata u kojima je Hrvatska bila prvo pod Austro-ugarskom monarhijom, a zatim pod Hitlerovim režimom, svaki put bez svoje volje!  
 
Hrvatska stoljećima nije imala svoju državu, a očito i ovom koju je ostvarila ne uspijeva na pravi način vladati, a još i manje sučeliti se srpskoj politici; ona još uvijek osuđuje Hrvatsku pozivajući se na događanja Drugog svjetskog rata kojima je i sama robovala a da nikad nije odgovarala za zločine počinjene od strane četnika koji, ako nisu bili veći onda, nisu bili ni manji od ustaških zločina. Napokon, napuštanje srpskog stanovništva, nazovimo ih pobunjenih Srba, iz Hrvatske nakon neuspjelog projekta stvaranja velike Srbije, više je stvar srpske propagande nego li činjenica njihove ugroženosti od strane Hrvata. Uostalom Srbi nikad nisu bili ugroženi od strane Hrvate čak ni u kvislinškoj državi NDH mjerom kojom su se prikazali kao žrtve ustaškog pokreta kojeg je, nadamo se, osvijetlio svojim djelom Stjepan Lozo Ideologija i propaganda velikog genocida nad Hrvatima. To djelo nije ni opravdanje, a nije ni optuživanje nego je konstatacija kojom bi valjalo razumjeti činjenicu da zločini nisu hrvatska nacionalna značajka i da su ih vršile gotovo sve nacije, a posebno su nastali odmazdom nakon Drugog svjetskog rata koji je rušio europsku civilizaciju jednako fašizmom i komunizmom. Zato nije pametno suvremeni koncept ljudskih prava primjenjivati na vrijeme za i poslije Drugog svjetskog rata u kojem je, takozvana, kulturna misija bila usmjerena mobiliziranjem Srba uz  demoraliziranje hrvatske civilizacijske baštine koja se umjesto u zajednički život pretvorila u floskulu suživota. Zato je savršeno glupo, što srpska politika čini, optuživanjem Hrvata za zločine koje nisu počinili, recimo u Jasenovcu, i amnestira Srbe za zločine koje su počinili, recimo u Bleiburgu, o kojima je svjedočio egzekutor Simo Dubajić. To nije problem samo posljednjeg rata iz kojeg poražena Srbija želi izaći kao moralni pobjednik nego je pitanje cijelog XX. stoljeća!
 
Hrvatskoj treba svjesno nastavno osoblje
 
Suvremena Hrvatska nije u stanju bez pristanka Srbije osloboditi se svih zabluda i interpretacija nacionalnih nesporazuma koji nisu vezani samo za događanja nastalih u vrijeme i nakon vremena Drugog svjetskog rata jer, da se poslužimo metaforom, ispaljeni metak nitko nije u stanju vratiti u ležište oružja iz kojeg je ispaljen. Riječ je o činjenici da teme naše prošlosti dominiraju kako bi se skrenula pozornost s pitanja koja zadiru u pljačku, u otuđivanje ili u prisvajanje materijalne osnove obje države. Po svemu sudeći zabavljanje javnosti prošlostima bivših država odvlači pozornost građana od aktualnih pitanja sudbonosnih za budućnost država raspadnute Jugoslavije. Budućnost država raspadnute fašističke i socijalističke države sasvim sigurno ne ovisi o ideološkim stajalištima, a ni o grijesima prošlosti nego ovisi o obrazovnom prostoru koji nije u metodici i didaktici nastavnih programa nego je isključivo ovisan, umjesto o obrazovanju, o odgoju discipline reda, rada i odgovornosti. Stoga se valja zamisliti nad sustavom u kojem bi prvo valjalo odgojiti nastavni kadar koji je trenutačno i sam nesposoban i za odgojno djelovanje neobrazovan da bi mogao ispuniti očekivanja odgovornosti za preuzete obveze uz zanemarivanje naše prošlosti vezane za partizane, za ustaše i za četnike!
 
Pred Hrvatskom je politikom veliki izazov u činjenici da od 1. siječnja 2020. Hrvatska predsjeda skupštinom EU-a, a to je istodobno mogućnost da se uz gospodarska pitanja odlučujuća za razvoj svake države uredi pravosuđe i politika odgovorna za suradnju u kojoj nisu bitne samo njene članice nego i države njenog okruženja koje svojim članstvom nedostaju udruženoj Europi za život i suradnju kojom će se sredstva za naoružanje usmjeriti u život dostojan građana civilizirane Europe i, nadamo se, boljeg svijeta. Svijeta u kojem bi, u prvom redu i na prvom mjestu, valjalo zaboraviti razdoblja tužne povijesti naroda i država što su nastale, kako volim isticati, zapadno od Balkanskog gorja i istočno od sunčanih Alpa u kojem su četnici, ustaše i partizani ružan dio naše zajedničke povijesti koju bi valjalo prevladati onako kako je to uspjelo Francuzima i Nijemcima, skandinavskim jako dugo i krvavo zaraćenim državama. Nadajmo se da smo sposobni prevladati razdoblja loših i tragičnih iskustava za bolje sutra obje susjedne i ostalih država brdovitog Balkana.
 
Bilješka:
 
1] Od Vukovara (12.-14. travnja 1945.) partizani su napredovali tako što su zaprežnim vozilima, bez tenkova i topništva, slijedili povlačenje Nijemaca do granica Italije i Austrije bez ispaljenog metka na neprijatelja.
 

Željko Mataja

Tipični primjer kripto-boljševika, koji se skriva iza floskula

 
 
Na sučeljavanju dvoje predsjedničkih kandidata koji su ušli u drugi krug izbora, na RTL-u, dan prije Stare godine (30. prosinca 2019. u 20,00 sati), u jednom trenutku je Kolinda Grabar-Kitarović spomenula pokojnog Ivicu Račana, ustvrdivši da je on bio "mentor" Zoranu Milanoviću, na što se ovaj lecnuo, pa čak i ražestio, ogorčeno uzvraćajući kako je "nisko, podlo i nedostojno tako se odnositi prema mrtvom čovjeku i vrijeđati ga…", da je ta opaska KGK "ispod ljudskog dostojanstva", itd. Dugo se Zoki nije mogao smiriti upadajući u riječ sugovornici, revoltiran time što se drznula spomenuti doživotnog "Velikog Vođu" hrvatskih komunista i Titovog omladinca, iako tu nije bilo nikakve uvrjede za bilo koga, najmanje za Račana. Ali aktualnog predsjedničkog kandidata SDP-a jako vrijeđa istina - naročito onda kad mu ne ide u prilog.
https://portal.braniteljski-forum.com/upload/portal/imgSizerCrop.aspx_40.jpg
Zoran Milanović bio je slijepi obožavatelj Ivice Račana i on ne samo da mu je bio mentor, nego i idol. I to zna svatko tko je imao sreću ili nesreću pratiti Zokijev strjeloviti politički uspon i dolazak na čelo SDP-a. Svoju je karijeru započeo 1993. godine u Ministarstvu vanjskih poslova kao Sanaderov kadar u diplomaciji (u koju ga je otac, bivši komunist, a tadašnji HDZ-ovac) ubacio preko veze, kako je to kod komunista oduvijek i običaj. Dakle, da nije bilo tog omraženog HDZ-a (Zoki ni jednu rečenicu nije u stanju izgovoriti do kraja a da se ne obruši najgorim pogrdama i uvrjedama na račun ove stranke i Ive Sanadera), tko zna što bi današnji predsjednički kandidat SDP-a u životu radio i bi li ikad došao pod svjetla reflektora, a kamo li dobio priliku dogurati do predsjednika vlade ili šefa države. Tipični primjer kripto-boljševika, kameleon koji se skriva iza floskula o "normalnom društvu", "ljudskim pravima", "pravima manjina", iza nekog tobožnjeg "poštenja", "časti", "istine", "pravde", itd., bivši predsjednik SDP-a i neuspješni biznismen koji je zaredom izgubio 5-6 izbora i potom podvijena repa napustio mjesto predsjednika stranke, Zoran Milanović je ogledni primjer karijerista koji u životu lovi na mukte i prodaje maglu (onomu komu može). I to mu je jedina "vrlina" - ako se takvo što može nazvati vrlinom. Na kraju, njegov životopis sve govori.
 
Nikad ne bi došao u politički vrh, da on i njegovi satrapi ubrzo nakon smrti Ivice Račana nisu proširili famu o tomu kako je ovaj na samrti za svoga nasljednika odabrao upravo njega: Zorana Milanovića. Pomalo morbidno, ali istinito. Nastranu to što nesretni i teško bolesni Račan nije znao za sebe puna dva mjeseca - pa je teško zamisliti da je uopće mogao bilo s kime komunicirati u posljednjim danima ovozemaljskog života - ali, nije li i sama činjenica da netko dolazi na čelo stranke po navodnoj "oporuci" prethodnika već sama po sebi dovoljno porazna i komu takvo što može služiti na čast? Milanović tvrdi: "Ja sam bio izabran na čelno mjesto SDP-a". Da, to je točno. Tehnički je doista izabran većinom glasova. Ali, kontekst govori kako je to bilo tek nakon što se spomenuta "legenda" o Račanovoj "oporuci" proširila poput plimnog vala i zapljusnula sve lokalne organizacije Partije u Hrvatskoj. On je bio "izabran" i prije formalnih izbora (iako je u SDP ušao tek 1999. godine) čim je glasina uzela maha i vrlo lako porazio stare kadrove, osnivače stranke i neusporedivo zaslužnije članove koji su se čitavo desetljeće prije njegova dolaska kalili u partijskom radu s Ivicom Račanom (Željku Antunović, Tonina Piculu, Milana Bandića). Za članove bivšeg SKH bilo je nepojmljivo ne ispuniti "posljednju želju" nespornog lidera i obožavanog doživotnog predsjednika Partije, pa je Milanovićeva pobjeda (po staroj boljševičkoj logici i praksi) bila unaprijed zajamčena.
 
I ne samo da je uz pomoć spletki i zakulisnih igara Zoki (kao novi i javnosti gotovo nepoznat kadar) instaliran za predsjednika "reformirane" Partije, nego su on i njegovi satrapi izolirali Ivana Račana (sina "Velikog Vođe"), kako im ne bi predstavljao smetnju u daljnjim karijerističkim planovima, iako je upravo on odigrao glavnu ulogu u instaliranju "mladog lava" SDP-a na čelnu poziciju. Nemam namjeru ovom prigodom praviti portret niti pisati životopis Ivice Račana, ali želim navesti neke neoborive činjenice koje jasno govore o kakvom se političaru radilo, kakav mu je bio karakter, te kako se ponašao i kakvi su bili njegovi ključni stavovi po mnogim vrlo važnim pitanjima u vrijeme raspada SFRJ i borbe Hrvatske za neovisnost.
 
Koliko god se Zoran Milanović i njemu slični žestili, činjenice su činjenice, istina je istina. Ono što je bilo promijeniti se ne može. I svatko od nas, živ ili mrtav bio je za života onakav kakav je bio, ni bolji ni gori - pa i Ivica Račan. To što je Zoran Milanović došao na poziciju predsjednika SDP-a (i kasnije predsjednika Vlade) zahvaljujući glasini koja je od njega i njegovih pristaša smišljeno puštena u javnost i među članove stranke kako je doživotni lider SDP-a netom prije smrti upravo njega imenovao svojim nasljednikom (i, naravno, to je provedeno u djelo - jer "volja" Vođe se mora poštivati), više je nego dobar razlog da ga on gorljivo zastupa i brani - kao i čitava ta klika koja parazitira na "karizmi" Ivice Račana (koje zapravo i nema), ali to nije razlog da se o svemu ne progovori istina. Istina oslobađa.
 
Boljševički mentalni sklop zanimljiva je i složena pojava
 
Boljševički mentalni sklop vrlo je zanimljiv socio-psihološki fenomen s kojim se mi u Hrvatskoj srećemo iz dana u dan. I to, nažalost, nema nikakve veze s padom Berlinskog zida i komunizma. On ostaje sastavnicom habitusa današnje djece komunizma i odolijeva vremenu na jedan doista začuđujući, gotovo nevjerojatan način - do te mjere da se ne rijetko nađemo u čudi i pitamo sami sebe: Je li moguće? Kako funkcioniraju mozgovi današnjih neokomunista, socijaldemokrata ili "modernih ljevičara", vidljivo je po tomu što u njima egzistira jedna temeljna proturječnost sadržana u činjenici da odriču svaku vezu s komunizmom, a u isto vrijeme grčevito brane i zastupaju njegove ideologe i promotore, uključujući i notorne masovne zločince koji su okrvavili ruke do ramena i nose na savjesti stotine tisuća ljudskih života.
 
Kako se to, primjerice, netko može "distancirati" od komunističkog sustava i te ideologije, a u isto vrijeme šutjeti o Staljinu i veličati Tita i Ivicu Račana kao idole? Kako? Kako se netko može odreći komunizma, a iz petnih žila braniti čak i najteže masovne zločine što su počinjeni pod vodstvom i u organizaciji ikona komunističkog sustava - J. B. Tita i njegovih najbližih suradnika? I zašto pod svojom šapom SDP (koji "nije sljednik" KP/SKJ) i danas drži komunistički arhiv i odlučuje diskrecijskim pravom tko ima, a tko ne pravo uvida u pojedine dokumente - i koji će se od njih deklasificirati a koji ne? I ne samo to. Kako razumjeti mentalni sklop koji nam i danas, nakon svega i poslije svih činjenica i dokaza kojima raspolažemo o razdoblju komunističke vladavine nastoji podmetnuti surogat povijesti, njezinu iskrivljenu sliku, a svoje zločince i tlačitelje prikazati kao "humaniste", "dobrotvore" i moralne i čestite ljude čije je jedino poslanje bilo oslobađanje svijeta od fašizma? Nema što oni ne će poduzeti kako bi sakrili krvave tragove svojih ideoloških i bioloških otaca i obranili ideologiju koja im je usađena duboko u svijest i omogućila privilegiran status u društvu. U tom smislu ne čudi ni prešućivanje i potpuno ignoriranje svih rezolucija, deklaracija i preporuka koje nam u posljednjih 14 godina stižu iz Europe o potrebi osude komunističkog totalitarizma i distanciranja od njegovog zločinačkog naslijeđa.
 
Sve to na naše "europejce" (kako one neokomunističke provenijencije, tako i na farizeje koji sebe predstavljaju "demokršćanima" i formalno su danas na vlasti) nema nikakvoga utjecaja. Po tom pitanju kao da postoji zakon šutnje, omerta i to je s racionalnog stanovišta naprosto apsurdno i neobjašnjivo. Nemojmo zaboraviti još jednu važnu stvar vezano za boljševičku praksu i njihovu propagandu, a koja se ne rijetko zaboravlja ili previđa. Hrvatski komunisti na čelu s Ivicom Račanom, doslovno su se preko noći 1990. godine prometnuli iz tirana u "lučonoše slobode i demokracije", iz slijepih sljedbenika zločinačke ideologije koja je u crno zavila čovječanstvo u XX. stoljeću u prvorazredne "zaštitnike ljudskih prava i sloboda", dok su oni koji ne spadaju u njihov tabor ostali ono što su bili i u vrijeme najcrnjih komunističkih progona: "negativci", "fašisti", "ustaše"… Ta sposobnost kameleonskih obrata i skrivanja boljševičke ideologije iza "demokracije", "humanizma" i "progresa" stara je i prepoznatljiva praksa komunističkih režima čija se ideologija temelji na lažima i obmani i mora se priznati da su kad je u pitanju propaganda, laž i prijevara, današnja djeca komunizma u Hrvatskoj, dostojni sljedbenici svojih ideoloških predšasnika. 
 

Zlatko Pinter

On bi ured preselio u restoran Tač

 
 
Stigavši na Pantovčak na prvi krug konzultacija za imenovanje mandatara nove hrvatske vlade (studeni 2015.), tada još uvijek aktualni predsjednik Vlade Zoran Milanović, napravio je u svom 'karakternom' stilu prilično nepristojan potez za njega to je bilo normalno, zar ne!?Po dolasku u Ured podcjenjivački ovlaš rukovao se s aktualnom predsjednicom Republike Kolindom Grabar-Kitarović gotovo projurivši pokraj nje, reklo bi se kao pored 'turskog groblja'! Odbio se i fotografirati pokazavši tako nedostatak elementarne pristojnosti ali i korijene svog sirovog 'vlaškog' podrijetla. Da stvar bude još gora napomenuo je da će se možda s predsjednicom 'uslikati' na odlasku. Ali ostalo je samo na 'možda' – nije se fotografirao, čime je bez sumnje potvrdio svoj uistinu čvrsti karakter neotesanog prostaka!!!
https://www.novosti.rs/upload/thumbs/images/2019b//12/25n/10ap_620x0.jpg
Privatno, Milanović je omalovažavanjem jedne dame demonstrirao svu mizeriju svog kućnog odgoja a s političke strane gledano simbolički je pokazao koliko drži do Institucije Predsjednika države za koju se danas zdušno bori. U rujnu 2016. godine Zoranov SDP je izgubio parlamentarne izbore, nakon čega je Milanović odstupio s mjesta predsjednika stranke nagovijestivši svoje političko umirovljenje. U prosincu iste godine napravio je još jedan korak za definitivni izlazak iz politike pa se čvrstog karaktera odrekao i saborskog mandata te odlučio pokrenuti privatni biznis. „Otkad je otišao iz politike, Zoran Milanović, bivši premijer i predsjednik SDP-a, živi potpuno novim životom. U odnosu na posao i zaradu, čini se da mu nikada nije bilo bolje...“, pišu neki mainstream mediji.
 
Zašto se onda Zoky vraća u mrsku mu politiku i bori se za mjesto glavara države, mjesto kojeg je toliko omalovažavao; jeli to normalno, jeli politička prevrtljivost vrlina njegova osebujnog karaktera? 'Predsjednik s karakterom' prisutne na nedavnom predizbornom mitingu podučava što znači normalno a što pristojno, i gramatički ali i filozofski: „Kad kažem normalno to je prilog načina, ne pridjev, to ne znači da onaj drugi nije normalan, da je krivi. To znači pristojnost i s tim ću krenuti kao predsjednik, pristojno jer sada na sebi više nemam teret izvršne vlasti i političke organizacije, koji od svakog čovjeka katkad napravi zvijer i s time se treba znati nositi i pružati otpor.“ Na ovo Zokyjevo dubokoumlje prosti puk bi rekao 'koga svrbi taj se češe'! Prosudimo sami što je to bilo normalno u vrijeme Zokyjeva mandata, od 2012. do 2015. godine.:
Ni porast javnog duga sa 65,2 % BDP-a, koliki je bio na kraju 2011. kad je lijeva koalicija na čelu sa SDP-om preuzela vlast, na 86,7 %, koliko je iznosio na kraju 2015. - ili u apsolutnim iznosima oko 70 mlrd. kn ekstra državne potrošnje - nije pomoglo da rezultat ne bude tako porazan pa je i Zoky zaslužio titular najgoreg premijera u povijesti neovisne Hrvatske.
Dodamo li tomu još da je kojim slučajem onaj famozni zakon zvan Lex Perković, Milanović uspio provući kroz Sabor, Hrvatska bi zasigurno i danas čučala u predvorju EU-e; dakako taj prijedlog zakona iz 2013. za Zokyja je bio sasvim normalan, ta, sam ga je i kreirao!
 
Ambicija Zorana Milanovića za foteljom predsjednika države vjerojatno je pragmatične naravi jer uza sve hvalospjeve medija privatni biznis mu baš ne cvjeta. Na inozemnom planu, Kina, Albanija, Južnoafrička Republika - 'zaradio' je, pišu mediji, mizernih 70.000 kunića a sam posao zahtjeva i rano ustajanje, zamorna putovanja, točnost u poštivanju termina, pristojnost u ophođenju s korisnicima intelektualnih usluga što mu i nije baš nekakva vrlina. S druge strane, plaća predsjednika republike je sigurna i komotna kroz 5 godina a iznosi oko 25.000 kunića mjesečno uz vrlo limitirane ovlasti a time i adekvatne odgovornosti ili, kako bi Zokyjevo biračko tijelo hrvatskih Srba reklo lezi 'lebe da te jedem!
 
Jedina prednost koju bi ovaj 'slučajni' predsjednik s karakterom realizirao bila bi moguća pristojna ušteda zbog premještanja predsjedničkog ureda s Pantovčaka u omiljeni mu restoran TAČ na Vrhovcuuz klizno radno vrijeme od 11-14 sati kako bi oran i naspavan mogao doći na 'radno mjesto'! Bilo bi svakako normalno da u svoj TAČ-evski kabinet, Zoran Milanović imenuje i savjetnike, primjerice žučljivog Nenada Nešu Stazića za šefa općenacionalne sigurnosti zbog definitivnog obračuna sa svim nepoćudnim blajburgovcima te bivšeg šefa spaljene Bjelolasice, Gordana Marasa, kao univerzalnog savjetnika za sveopće gospodarstvo, i malo i veliko.
 

Damir Kalafatić

Anketa

Tko na unutarstranačkim izborima HDZ-a može pobijediti Andreja Plenkovića?

Utorak, 28/01/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1164 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević