Get Adobe Flash player
PASTORALA - Globalizacija provincije

PASTORALA - Globalizacija provincije

Kako je počeo rat u našem...

Specijalni rat protiv Hrvatske

Specijalni rat protiv Hrvatske

Popuštanje samo ohrabruje srpskog, zasad samo verbalnog...

Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

Dvojac Pupovac - Radin destabilizira...

Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

Ništa novo od naših "reformiranih" komunista...

"U" na čelu Venus Williams

Borisa Petka za zapovjednika kninskoga...

  • PASTORALA - Globalizacija provincije

    PASTORALA - Globalizacija provincije

    četvrtak, 12. rujna 2019. 12:29
  • Specijalni rat protiv Hrvatske

    Specijalni rat protiv Hrvatske

    utorak, 10. rujna 2019. 12:03
  • Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

    Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

    četvrtak, 12. rujna 2019. 11:40
  • Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

    Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

    utorak, 10. rujna 2019. 11:58
  • "U" na čelu Venus Williams

    utorak, 10. rujna 2019. 11:46

Čekam dan kada će hrvatska država početi promišljati kako je bivši ministar športa uništavao zdravo u hrvatskome športu

 
 
Hrvatska smještena zapadno od brdovitog Balkana uz srijemsku ravnicu i istočno od  sunčanih vrhova Alpa uspjela se obraniti od srpske agresije i bratstva i jedinstva, ali ne i od dva moćna socijalna agregata unutarnje politike.  Jedan je u reformi obrazovanja koja je sudar Gutenbergove i digitalne galaksije ili rat tiskanih medija s tabletima, unatoč činjenici da gotovo svake godine srednje škole iznjedre darovite pojedince što osvajaju medalje. Očito im nije potrebna reforma da bi  na međunarodnim natjecanjima u matematici, informatici, govorništvu i drugim oblastima pokazali da je reforma sporedna. Drugi je u športu, odnosno, u nogometu ili u predmetu „isušivanja močvare“ koja je iznjedrila srebro na SP u Moskvi. Oba, kako volim reći, socijalna agregata započeo je ex ministar Znanosti, obrazovanja i športa Željko Jovanović. Poput kukavice koja jaja odlaže u tuđa gnijezda, izlegao je Borisa Jokića kao reformatora čije posljedice ostvaruje ministrica obrazovanja Blaženka Divjak s najlošijim rezultatima mature, a iz drugog kukavičjeg jajeta postavljenog u športu izlegla se neviđena hajka na Zdravka Mamića koji je svojim posebnim sposobnostima klub GNK Dinamo priključio europskoj nogometnoj eliti sa velikim doprinosima rezultatima reprezentaciji HNS-a.
Slikovni rezultat za joe simunic
Zdravko Mamić je GNK Dinamo stavio u red klubova koji su organizacijski, tehnički i materijalno među najboljima u Europi s posebnom brigom za razvoj darovitih igrača, što su stasali u nogometnoj školi kluba. Doduše ta škola ima svoju dugu tradiciju, ali ne i organizaciju iz koje je stvoren svojevrsni rasadnik igrača što su popunjavali, prije svega Dinamo, a zatim i potrebe bogatog i zahtjevnog tržišta europskih klubova. Koliko god usporedba djeluje pretenciozno valja naglasiti da je GNK Dinamo jedini klub koji je uspio sustavno ostvarivati sredstva iz dijela nagradnog fonda asocijacije UEFA kojima se profilirao na putu, moglo bi se reći, nogometne elite koja je pri dnu, ali pri dnu najboljeg čime nogometna Europa raspolaže. Zasluge za to ima, od našeg pravosuđa proganjani, Zdravko Mamić koji je davno shvatio da se daroviti igrači jednako kao i treneri stvaraju i odrastaju u različitim sredinama, ali tek dolaskom u klubove, kakav je u nas GNK Dinamo, dobivaju vrijednost i prepoznatljivost koja ne ovisi samo o njihovom talentu nego o uvjetima u kojima se talent razvija i međunarodno zastupa. GNK Dinamo je, u tom smislu, sadržajno i organizacijski, postigao točno onoliko koliko, osim Rijeke i Osijeka, ostalim našim klubovima nedostaje da bi bili konkurencija koja umjesto da slijedi vrhunsku organiziranost oponira na različite načine stvaranjem animoziteta posredstvom navijača, medija i prizemne politike. Za GNK Dinamo, ovakvog kakvog imamo, nisu valjda zaslužni oni što s tribina skandiraju uvredljive poruke ili svoju strast i prijetnju izražavaju bakljama, petardama i nasiljem nad onim što im ne pruža otpor. Nisu zaslužni ni oni koji bi mijenjali upravu kluba što osvaja državna prvenstva kao na industrijskoj traci, ali ni veliki dio novinara što uporno i dosljedno kritiziraju klub koji je doslovce iznjedrio Luku Modrića najboljeg igrača svijeta ali i prije njega omogućio razvoj popularnog Brazilca Da Silve baš onako kako danas kotira daroviti Španjolac Dani Olmo koji je zablistao u Dinamu i dosegao visoku međunarodnu vrijednost.  Sve tri akvizicije, neovisno o sporovima koji su vođeni s Da Silvom, djela su Zdravka Mamića koji je u njima prepoznao vrline rasnih nogometaša i na taj način dominirao domaćom nogometnom scenom čijeg kreatora umjesto da slijede pokušavaju uništiti.
 
Mogao je, recimo, Luka Modrić, uz brojne darovite igrače, igrati za bilo koji klub jednako dobro kao što je igrao u Dinamu, a danas u Realu i ostao bi zabilježen samo kao dobar igrač, ali nikad bez Dinama, kao kvalitetnog kluba, ne bi imao mogućnost predstaviti se onako kako je uspio s klubom čija je organizacijska i sadržajna struktura omogućila mu prepoznatljivost vrlina kojima raspolaže. To što smo uzeli za primjer Luku Modrića jednako vrijedi za bilo kojeg igrača ili trenera pa i za sadašnjeg vrlo poštovanog trenera Nenada Bjelicu koji je tek dolaskom u GNK Dinamo dobio mogućnost prikazati kvalitete koje nikad ne bi došle do izražaja u klubu gdje je osuđen raditi sa izborom igrača na koje nije imao utjecaja, a još i manje uvjete rada kakve pružaju dobro organizirani klubovi. Velike igrače izvan svake dvojbe stvaraju stručnjaci brojnih profila uz konstataciju da samo veliki i dobro organizirani klubovi imaju sve ono što zovemo strukom koju, uz trenera, čini visoko kvalitetna zdravstvena zaštita,   prehrana i smještaj kako bi se igrači ili bilo koji članovi kluba posvetili „poslu“ za koji su angažirani, da se našalimo, pa makar i za kontrolu ulaznica za ulaz na stadion. 
 
Tužno je, jadno i nakaradno, ali za male sredine tipično, da je Zdravko Mamić kao idejni i organizacijski kreator klupskih uspjeha, umjesto poštovanja doživio sudbinu zločinca koji je pobjegao od pravosuđa; ono je kao i naša javnost, žrtva predrasuda kojima dominira medijska i svaka druga hajka utemeljena na pakosti, zlobi i strastima navijački raspoloženog puka kojeg podgrijavaju mediji jednako opterećeni osobnim ili nečijim interesima, ali i bolesnim navijačkim  strastima. Ne samo da je tužno nego je i tragično što je Zdravko Mamić  osuđen zbog iznosa koji bi svi rado platili da ostvare ono što je ostvario GNK Dinamo njegovim vođenjem puneći državni proračun i osiguravajući klupsku egzistenciju s oko 200 zaposlenika. Ostao je na margini interesa onih koji bi bili dužni, ne samo brinuti, nego i njegovati kvalitetne pojedince umjesto proganjati ih zato što raspolažu energijom i  vizijom koju ignoriraju bez misaoni istomišljenici najmoćnijeg socijalnog agregata.
 
Može djelovati u današnjima uvjetima  neprimjereno, tek da bi potvrdio prethodnu tezu, moram se vratiti vremenima bivše države u čijem je nogometnom miljeu dominirala Crvena zvezda ili klub koji je nekad bio onakav kakav je danas GNK Dinamo u Hrvatskoj.  U nevezanom razgovoru nogometnih djelatnika za kavanskim stolom, u ono vrijeme, poveo se razgovor o kvaliteti trenera pa je jedan među sudionicima obratio se dr. Aci Obradoviću, za kojeg svi tvrde da je bio idejni začetnik organiziranosti i kodeksa Crvene zvezde, hvaleći tada uspješnog  trenera Gojka Zeca. Na tu pohvalu mu je Obradović odgovorio: recite vi meni koji trener u Crvenoj zvezdi nije bio uspješan? Drugim riječima, za uspjeh svakog trenera, naravno i igrača,  u klubu je bitna klupska organizacija koja, o tome nema dvojbe, ima širok utjecaj na društvena, a samim tim, i na politička zbivanja. Pustimo na stranu činjenicu da je u bivšoj državi spomenuti klub dominirao i služio se svim mogućim sredstvima koristeći osvojene i stečene  privilegije, tek činjenica je da klub nikad ne bi postao prvak Europe da nije bio kvalitetno organiziran! Klupski uspjesi, nekad Crvene zvezde, a danas GNK Dinama, značajno ovise o organiziranosti kojoj su danas najbliži Rijeka i Osijek, a tu „blizinu“ valjalo bi očekivati i od drugih naših klubova umjesto zlobe, pakosti i podmetanja? To je, međutim,  posebna priča o mentalitetu kakvim raspolaže narod istočno od Alpa i zapadno od brdovitog Balkana među kojima, to je očito, Hrvati dominiraju kao posvađan, prevaren i od brojnih vlasti ideološki i materijalno zlorabljen narod.
 
Naša medijska scena je katastrofalna i, još među rijetkima zaostala, oslonjena na podršci navijačkim udrugama koje zlorabe pripadnost klubu za destrukciju umjesto za podršku. Što uopće znači navijačka udruga koja umjesto bodrenja  igrača prostor tribina koristi za skandiranje uvreda ili bacanjem baklji i detonacijama petardi želi ostaviti dojam prisutnosti kao čimbenik čega? Zar su mase s tribina organizirane da bi se zadovoljile njihove strasti uplitanjem u klupsku politiku? Zar zbog plaćene ulaznice ima bilo tko pravo utjecati ili postavljati zahtjeve pojedincu, upravi kluba ili pak njenoj politici? Uopće nema dvojbe o tome, da u nas, navijačkim skupinama dirigira pojedinac ili skupina koja bi po svim pravilima reda i odgovornosti posljedice morala snositi, ovisno o stupnju aktivnosti, od države i njenih  organi ustanovljenih za red i disciplinu navijačkog orkestriranja.
 
Krajnje je vrijeme da netko, da netko vrlo ozbiljan i politički odgovoran, postavi pitanje: tko je navijače uniformirao i organizirao za destrukciju pod egidom navijanja? Dvojim da policija ne raspolaže podacima, a istražni i sudski organi instrumentima zaustavljanja neciviliziranog i nasilnog ponašanja onih kojima je potrebna udruga za navijanje što je samo izlika za odnose prema klubu, ali i za međusobne sudare navijačkih „susreta“ što svjedoče o nasilju, mržnji i netoleranciji koje NETKO njeguje, a država tolerira! Riječ je o činjenici da naši mediji ili podržavaju takve navijačke skupine ili njihovu destrukciju uopće ne osuđuju nego, eventualno, samo konstatiraju događanja, nerede i puno toga što su asocijacije FIFA i UEFA uvijek rigorozno kažnjavale i financijskim sredstvima sankcionirale klubovima ili nacionalnom savezu,  a nikad  navijačkoj skupini koja je  iznjedrila nasilje, destrukciju ili provokaciju. Razumljivo je da je u konačnici uvijek odgovoran klub ili nacionalni savez države čiji nadležni organi nisu na razini odgovornosti za posao koji su dužni obavljati. Naši organi zaduženi za mir, red, dostojanstvo građana (publike) osim privođenja izgrednika nisu se nikad posvetili činjenici da te, kako ih zovu navijačke ispade uniformiranih likova, organizirane i pripremljene za javni nastup kazne, a dirigenta navijačkog orkestra učine odgovornim i naravno primjereno kažnjenim onako kako je neprimjereno kažnjen Zdravko Mamić.
 
Suludo je i zdravog društva nedostojno kad tribina ispunjena navijačima BBB ili loših plavih dječaka čovjeku zaslužnom što je GNK Dinamo desetljeće i više stalni natjecatelj u Kupu UEFA i koji je klub učinio financijski neovisnim o proračunu grada skandira „ Mamiću Cigane odlazi iz svetinje.“ Zar progoniti čovjeka koji je klub rezultatima stavio na pijedestal svetinje i do praga nogometne elite vrijeđati? U čije ime? Zar u ime kreatora destrukcije? To nije niti može biti apel uniformiranih masa nego nečijeg, pitaj Boga čijeg, interesa koji ima jedan jedini cilj diskreditirati kreatora uspješnog Dinama. Jednako je nepojmljivo da pravosuđe i naši mediji umjesto da su na strani Zdravka Mamića postali su dio njegova progona zanemarujući sve što je učinio i GNK Dinamo dovodeći klub do stupnja međunarodnog respekta koji je  šest puta sudjelovao u Ligi prvaka  i deset puta u, kako se popularno kaže, nogometnom proljeću što ni jednoj našoj djelatnosti nije uspjelo u gospodarstvu kakvo imamo i u politici koju vodimo. Sve smo bliže stihovima pjesme Dobriše Cesarića: „…i svak je išao svojim putem za slavom i za hljebom, a on je krvareći ljepotom plovio nebom.“ Očito je da naša vlast plovi svojim nebom ne hajući za ono što ono pokriva u obrazovanju, stvaralaštvu Mate Rimca, naših darovitih učenika i u športu, a poglavito u nogometu. Pokazalo se da je jedino šport u stanju ujediniti rezultatima nacionalne reprezentacije sve ono što politika svađa i jednako posvađati klupsku zaslijepljenost za što je odgovorna politika i pravosuđe koje je, kako se to lijepo kaže, suspektno.
 
Na kraju valjalo bi postaviti pitanje koga je to Zdravko Mamić ojadio, oštetio i na drugi način doveo do stanja u kojem je optužen kao glavni lik zločinačkog udruživanja i pri tom zanemariti sve što je učinio za klub neovisan o proračunu grada s golemim doprinosom reprezentaciji koja godinama ne koristi sredstva proračuna Republike Hrvatske? Očito je nešto trulo u državi, da parafraziram Shakespearov lik Hamleta!
 

Željko Mataja

Nenadana muškost anemičnog Ive, od milja zvanog lignja!

 
 
Iza nas je proslava Dana Pobjede itd. u Kninu a još ne možemo doći k sebi nakon komentara bivšeg Predsjednika RH o, po njemu, nedoličnom ponašanju aktualne Predsjednice na toj proslavi. Tko bi rekao da je taj anemični tip smogao toliko 'muškosti' kako bi se 'iz mišje rupe' verbalno obrušio na jednu damu, i ne prvi put!? Ljubomora, zavist, zloća?
Slikovni rezultat za paleface indian
Pa pročitajmo još jednom: „Govor predsjednice u Kninu bio je privatizacija javne proslave, što je vrlo neukusno. Riječ je o nedopustivom nastupu. Vidjeli smo još jedan od pokazatelja društvene regresije. Ne samo da je pričala besmislice, s obzirom na prigodu na kojoj je govorila, nego je imala i čudnu gestikulaciju, pa se mnogi pitaju je li tome prethodila konzumacija alkohola“, kazao je Josipović za televiziju N1 aludirajući na pijanstvo, eto, najviše Institucije RH, i dodao još: „Nitko od nje ne očekuje da se pravda što nije išla u rat, ona je tada radila neke druge stvari. Ali kada ona cirkusira, onda to otvara različite rasprave. Ne mislim da će joj se ovaj nastup u Kninu dobro odraziti na rejting za kojim toliko trči!“
 
Što se alkohola tiče, možda je Predsjednica i 'potegla' koju kapljicu u čast velike proslave, ali, i blijedolikom Ivi dobro bi došla koja čaša crnjaka za malo rumenila na njegovu blijedom licu isposnika. Prisjetimo se njegova državničkog cirkusiranja… U funkciji predsjednika suverene države, RH, u lipnju 2010. posjetio je tzv. RS, i tim činom defacto priznao tu Daytonsku tvorevinu. Nakon srdačnog druženja s Miloradom Dodikom potpuno trijezni predsjednik RH, Ivo Josipović okupljenim je uzvanicima u zgradi Vlade RS na klaviru odsvirao nekoliko kompozicija među kojima je i pjesma 'Moj galebe' Olivera Dragojevića, prenijele to banjolučke Nezavisne novine. Obzirom na pro-četničko okruženje mogao je tada i parafrazirati naziv pjesme pa namjesto 'Moj galebe' Dodiku odsvirati 'Moj gavrane'! Tijekom svog predsjedničkog mandata Josipović je pokazao visoku dozu tolerancije, snošljivosti, podilaženja, čak i ljigavosti, tako da je uskoro među 'širokim narodnim masama' dobio zaslužni epitet lignje ili kuhane noge. A podilazio je svakom i to ne samo na domaćem nego i na međunarodnom planu!
 
Prisjetimo se njegova posjeta Izraelu i izdajničke izjave kojom je 'debelo' oblatio 'svoj' hrvatski narod: „Da, postojao je širok antifašistički pokret otpora u Hrvatskoj. Da, svi predsjednici moderne Hrvatske bili su antifašisti. I sâm sam sin Titova partizana (ćaća Ante Josipović, jedan od pravosudnih egzekutora Hrvatskog proljeća a drug Tito-mega zločinac 20.-tog stoljeća, nap. a.). Neprestano se moramo suočavati s neugodnom činjenicom da je – stavljajući na stranu slavan antifašistički otpor – bilo pripadnika našega naroda koji su bili sistemski organizirani u izvršenju groznog zločina protiv čovječnosti. Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu ili što zastupaju“, i dodao s puno ljigave, ulizivačke patetike, bez imalo alkohola u krvi: „Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi. Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba.“
 
A što se 'rata' tiče, pa, ni naš 'lignjun' nije ratovao, taj profesor kaznenog prava umjesto puške u ruci uzeo je nakon rata svoje oružje u ruke, pravničko pero, prisjetimo se: Knjiga bivšeg srbijanskog veleposlanika Radivoja Cvetićanina 'Zagreb Indoors' svojedobno je bila najtraženija roba u Hrvatskoj, a osim što se spominju mnoge poznate osobe iz Hrvatske, u toj knjizi stoji kako je Ivo Josipović veleposlaniku Srbije dostavljao tajne spise (dakle kao izdajnik Hrvatske države!?, nap. a.). Ako je vjerovati pisanju Cvetićanina, Josipović, koji mu se još 11. svibnja iste godine (2007.) na objedu u 'Vinodolu' pohvalio kako je beogradski zet, dostavio mu je hrpu službenih sudskih spisa o kaznenim postupcima za ratne zločine koji su se u Hrvatskoj provodili protiv Srba. Bilo je to vrijeme kad je Ivo Josipović već bio napustio hrvatski pravni tim koji je sastavljao tužbu za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu.
 
Desetak dana kasnije Cvetićanin (22. svibnja 2007.) je zapisao sljedeće: „Ručam u Vinodolu s prof. Josipovićem. Ta renesansna pojava... ostavlja utisak jednostavnog, unekoliko hladnog čoveka. U dva sata razgovora nismo, međutim, uspeli da dopremo jedan do drugoga. Doneo mi je svoju uobičajeno debelu hrestomatiju (izbor članaka, nap. a.)suđenja i presuda za ratne zločine. Devedeset i pet odsto Srbi. Potvrđuje da je izašao iz hrvatske komisije koja vodi tužbu protiv Srbije. Nije od toga pravio pompu. Kazao sam da mi prirodno cenimo taj gest“, napisao je Radivoj Cvetićanin. I za kraj, Josipović svakako nije 'pijandura' niti je imao ambicija za 'pušku u ruci', on se tijekom 'rata' zanimao nekim drugim hobijima. Neki osobenjaci skupljaju poštanske marke, filatelisti, neki drugi novčane kovanice, numizmatičari a 'šibicari' skupljaju kutije od žigica, dok je 'naš' Ivo marljivo skupljao… STANOVE!
 
Ožujka 2015. Ivo Josipović je objavio je svoju 'završnu' imovinsku karticu nakon što je njegov predsjednički mandat došao kraju. U njoj je naveo da mu je predsjednička plaća iznosila 22.240 kuna neto, a od 'ostalih djelatnosti', odnosno 'umjetničke djelatnosti' na godišnjoj razini je zaradio 151.000 kuna. Plaća mu je početkom mandata iznosila 24.768 kuna neto, a od pravničke i umjetničke djelatnosti (čitaj ZAMP!, nap. a.) zarađivao je okruglo 200.000 kuna godišnje. Ivo Josipović i njegova supruga Tatjana (Mirjana, Milica, Mileva?) Josipović vlasnici su čak četiri stana u Zagrebu i građevinskog zemljišta u mjestu Lijevo Sredičko. U Zagrebu imaju stan veličine 105 kvadrata vrijednosti, vjerovali ili ne, oko 700.000 kuna, stan od 209 kvadrata vrijedan, vjerovali ili ne, oko 2,4 milijuna kuna, stan od 138 kvadrata vrijedan, vjerovali ili ne, oko 1,9 milijuna kuna i stan od 57 kvadrata vrijedan sitnicu od oko 600.000 kuna. 'Kućica' u Baškoj Vodi upisana je na njegova ćaću Antu (94), sic!
-To sigurno nije zaradio s puškom u ruci, niti mu je itko pijan poklonio, nego kako???
-Besmislica, rekao bi 'naš' pravedni Ivo!
 

Damir Kalafatić

Neokomunistička i velikosrpska peta kolona u Hrvatskoj uklanja članke s Wikipedije

 
 
Prije nekoliko sati na svoj status na facebooku postavio sam komentar vezano za neke izjave Branka Caratana u sinoćnjoj epizodi dokumentarno-igrane serije "Rat prije rata" (o djelovanju Ivice Račana u vrijeme krize u SFRJ) i u tom kontekstu naveo sam i članak s Wikipedije vezano za razoružanje Teritorijalne obrane Republike Hrvatske u svibnju 1990. godine. Ubrzo nakon što je status objavljen, članak s Wikipedije na koji sam se pozvao je brisan u cijelosti uz napomenu:
https://image.freepik.com/vecteurs-libre/homme-tenant-conception-affiche-propagande-drapeau-blanc_3890-402.jpg
"Wikipedija nema članak s ovim imenom. Molimo pretražite Wikipediju u potrazi za Razoružanje Teritorijalne obrane SR Hrvatske 1990., u slučaju da postoji drugi naslov ili način pisanja."
U nedostatku izvora na koji bih se ponovno pozvao, prenosim svoj status s dijelom citiranim iz (sad već nepostojećeg članka Wikipedije na tu temu): "Tragikomični likovi poput Branka Caratana trude se iz petnih žila dokazati "zasluge" malog Iveka (Račana) u prihvaćanju višestranačja u Hrvatskoj i stvaranju slobodne i samostalne države, kao da cijela Hrvatska ne zna da je mali Ivek do zadnjeg daha bio za Partiju ali nije imao petlje provesti svoju koncepciju kad se u Hrvatskoj zavaljalo, jer bi ga narod objesio. Uz to, Caratan i drugi tragikomični likovi potpuno "zaboravljaju" onu "junačku" epizodu svoga maloga Iveka KAD JE RAZORUŽAO HRVATSKU I IZMEĐU DVA KRUGA IZBORA 1990. GODINE PREDAO KRVNICIMA IZ REDOVA "JNA" PREKO 200.000 CIJEVI.
 
NEK' SE ZNADE: SKH-SDP I IVICA RAČAN SU NAJVEĆI KRIVCI ŠTO JE HRVATSKI NAROD RAZORUŽAN I AKO JE TO ZASLUGA, NEKA IM BUDE, JA SAM UVJEREN DA NIJE.
Evo što o tomu piše Wikipedija u članku pod naslovom "Razoružanje Teritorijalne obrane SR Hrvatske 1990": 'Predaja oružja Teritorijalne obrane tadašnje SR Hrvatske 'Jugoslavenskoj narodnoj armiji' 1990. uoči agresije na Hrvatsku dogodilo se neposredno prije početka velikosrpske vojne agresije na Hrvatsku. Radilo se je o velikoj količini naoružanja koje je tadašnji SKH-SDP na čelu s Ivicom Račanom predao JNA: Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojim se moglo naoružati 200.000 ljudi - uključujući znatnu količinu protuoklopnog i protuzračno naoružanja, te lako topništvo: s imanentnom opasnosti od ratnog sukoba morala se potom Hrvatska suočiti praktično lišena ratne tehnike, izuzev skromne količine lakog pješačkog naoružanja kojim su raspolagale policijske postrojbe, lovačkog, muzejskog i trofejnog oružja.[1]
 
Vlada SDP-SKH je 23. svibnja 1990. - svega osam dana prije okupljanja prvog saziva Sabora sa HDZ-ovom većinom nakon prvih demokratskih izbora provedenih nakon II. svjetskog rata - predala cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane neprijateljski nastrojenoj JNA.[2]
Ustroj teritorijalne obrane bio je utemeljen na odredbi članka 239. tadašnjeg ustava SFRJ prema kojem su republike - tako i SR Hrvatska - imale pravo organizirati i rukovoditi Teritorijalnom obranom. Analognu odredbu sadržavao je i članak člankom 237. tadašnjeg Ustava SR Hrvatske. Na čelu Teritorijalne obrane bio je zapovjednik TO, kojega je imenovalo i razrješavalo dužnosti tadašnje predsjedništvo SFRJ na prijedlog Predsjedništva tadašnje SR Hrvatske; tu je dužnost u trenutku predaje oružja JNA 1990. godine obnašao bivši premijer Ivica Račan.
 
Procijenivši da zapadnim republikama Sloveniji i Hrvatskoj treba oduzeti oružje Teritorijalne obrane, Generalštab oružanih snaga SFRJ donio je 14. svibnja 1990. zapovijed o oduzimanju oružja, s potpisom načelnika generalštaba JNA generala Blagoje Adžića. Naredbom se kompletno naoružanje i strjeljivo Teritorijalne obrane predaje na smještaj i čuvanje JNA.[3]
 
Za razliku od Slovenije, gdje su republičke vlasti odlučno odbile razoružati Teritorijalnu obranu, u Hrvatskoj je oružje je predano bez protivljenja Ivice Račana i SKH-SDP; ta je akcija zahvaljujući hrvatskim kadrovima nomenklature u vrhu zapovjednog lanca Teritorijalne obrane Hrvatske provedena vrlo brzo i učinkovito. [4] [5] [6]'
(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Razoru%C5%BEanje_Teritorijalne_obrane_SR_Hrvatske_1990.)"
 
Već sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća, američki intelektualac i publicist židovskog podrijetla, Philip J. Cohen upozorio je u svojoj knjizi Srpski tajni rat - propaganda i manipulacija historijom (Sarajevo 1996.) na vrlo važan problem s kojim se sreću istraživači na ovim našim područjima vezano za uklanjanje dokumenata iz arhiva i gradiva koje se odnosi na djelovanje velikosrpske ideologije njihove propagande kao i četničkog i komunističkog pokreta, kako bi se u konačnici zadržale stare dogme i mitovi i spriječilo objektivno i nepristrano istraživanje razdoblja između dva svjetska rata, onoga od 1941. do 1945. godine, kao i poraća.
 
Mi u Hrvatskoj smo svjedoci istoga procesa, danas na pragu trećega desetljeća 21. stoljeća.
Ne znam što bi nam se još trebalo dogoditi pa da shvatimo s čime i s kime imamo posla i da se jednom dozovemo pameti, te da sve ono što smatramo važnim počnemo pohranjivati u svoja osobna računala, na Hard Diskove kako bi se sačuvala istina koju mnogi žele sakriti.
Živimo u jadnoj i nesretnoj zemlji u kojoj se ne smije slobodno misliti, govoriti i pisati. To bi također morali razumjeti i biti svjesni te žalosne činjenice.
 

Zlatko Pinter

Anketa

Treba li, nakon neuspjeha u Bakuu, smijeniti Zlatka Dalića?

Ponedjeljak, 16/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1242 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević