Get Adobe Flash player
Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

Spomenik general-majoru Bratiću u vojarni Vojske Srbije dokaz srbijanske...

Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

Plenković: Trebate znati da nijedno pravosudno tijelo u RH nije službeno...

Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

Autor pjesme "Srbe na vrbe" je Slovenac Marko...

Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

Sve dok Hrvatska prijestupnike javno i kolektivno ne osuđuje bit će...

SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

Prema Željki Proleterki partizani su imali pravo na mržnju i...

  • Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

    Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

    četvrtak, 14. studenoga 2019. 10:34
  • Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

    Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

    srijeda, 13. studenoga 2019. 16:46
  • Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

    Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

    četvrtak, 14. studenoga 2019. 13:30
  • Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

    Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

    srijeda, 13. studenoga 2019. 16:40
  • SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

    SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

    utorak, 12. studenoga 2019. 19:49

Stjepan Lozo: »U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima…«

 
 
Dr. Franjo Tuđman: "Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikom dopustiti sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!" Na žalost, nitko sa strane nije propisivao kakva će naša Hrvatska biti, već političke elite iz Hrvatske, nakon smrti dr. Franje Tuđmana, s famoznom detuđmanizacijom, a hrvatsko se društvo i država od onda neprestano urušavaju u svim dijelovima i oblicima.
https://morningstaronline.co.uk/sites/default/files/styles/article_full/public/71537086_2930699446964580_7384006997617672192_o.jpg?itok=aUDpw0Mn&c=1ac840c92cf9bd8da7ff3012e855202d
Talijanski komunisti su se pobunili protiv rezolucije EP-a, dok hrvatski šute, jer i dalje vladaju
 
Od stvaranja Republike Hrvatske, vidljiva je podjela  na Hrvatsku prije i poslije Tuđmana. A podjele u hrvatskom društvu počele su upravo Mesićevom, Račanovom i Sanaderovom 'detuđmanizacijom' i nitko ih više, na žalost, nije mogao zaustaviti jer ne postoji u hrvatskoj političkoj eliti čvrst politički stav da se taj proces zaustavi!Čak ni Rezolucija EU-a nije im podstrek da se riješimo aveti komunističke prošlosti, već se i na nju oglušuju. Kao što je to bilo i 2009. godine kada je Hrvatska kao kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji bila obvezna prihvatiti njezinu politiku izraženu u „Rezoluciji o europskoj savjesti i totalitarizmu“ koja se odnosila na osudu nacizma i komunizma i svih totalitarnih režima, tako je službena Hrvatska, dakle sada kao članica Europske unije, ignorirala sličnu novu rezoluciju pod nazivom „Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe“, usvojenu 19. rujna ove 2019. godine. Što je još gore, iako hrvatski mediji imaju svoje dopisnike u Strasbourgu, ta osobito važna rezolucija potpuno je prešućena u njima, uključujući prije svega vodeći javni servis: Hina, Hrvatska radio televizija i Hrvatski radio.
 
Iako su predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću  puna usta Europe i europskih vrijednosti, kad je u pitanju osuda komunizma i njegovih teških zločina počinjenih nad hrvatskim narodom, on, i kao predsjednik HDZ-a, ne oglašava se, dapače šuti kao zaliven. Isto se ponašaju i sve lijevo-liberalne stranke IDS, GLAS, HSS, HNS...
 
Dana 3. siječnja 2000., dolaskom na vlast koalicije sastavljene od šest stranaka – HSS-a, IDS-a, LS-a, HNS-a, HSLS-a i SDP-a (tzv. šestorka), izborom Ivice Račana za predsjednika Vlade i Stjepana Mesića za predsjednika države, u nešto od više od mjesec dana potpuno  se promijenila vlast u Hrvatskoj. Novi saziv Sabora s koalicijskom većinom, nova Vlada Republike Hrvatske s Ivicom Račanom na čelu, te novim predsjednikom Republike Stjepanom Mesićem i novoizabranim sucima Ustavnog suda. Ni značajne datume u stvaranju hrvatske države novi vlastodršci nisu ostavili, već su ih, izmiješali na opće zaprepaštenje i zbunjenost u hrvatskom puku, pa mnogi od nas i danas ne znaju što znače i zašto ih slavimo. Na taj način mislili su sakriti povijest stvaranja samostalne Hrvatske i svoju neslavnu ulogu protivnika osamostaljenja! Naime, ostaje slika o saborskim zastupnicima SDP-a kako, 25. lipnja 1991., demonstrativno napuštaju sabornicu uoči glasovanja o Ustavnoj odluci o suverenosti i samostalnosti RH.
 
Mesićeva izdaja i Channel 4
 
Dana 13. rujna 2000., novoizabrani predsjednik Stjepan Mesić, vođen osvetoljubivošću i mržnjom prema dr. Tuđmanu (neuspjeli pokušaj državnog udara 1994. godine i povlačenje s mjesta Predsjednika Predsjedništva SFRJ) omogućio je novinarima britanskogChannela 4 uvid u 100 magnetoskopskih vrpci i čak 17.000 transkripata, dajući im pravo da ekskluzivno snime skidanje pečata s vrata sobe u kojoj su bili uredno pohranjeni najtajniji dokumenti iz vladavine dr. Tuđmana te njihovo neselektivno dijeljenje Haaškom sudu, po kojima su slijedile optužbe za tzv. udruženi zločinački pothvat državnog i vojnog vrha RH u Domovinskom ratu. Čovjeku za ne povjerovati da je tako nešto moguće! Ima li na svijetu takav presedan da Predsjednik države svjedoči protiv svoje države? Nema! Zaigravši glavnu ulogu detuđmanizatora, novoizabrani predsjednik Republike nadao se da će mu to izdajničko djelo, izdajstvo mrtvog prethodnika osigurati slavu pravednika-osvetnika, no osigurao si je samo mjesto veleizdajnika u povijesti hrvatskog naroda. Jutarnji list je tada objavio članak Davora Butkovića; Dani apsolutne euforije! "Treći siječnja 2000. svojom se pozitivnom energijom mogao usporediti jedino s 30. svibnjem 1990. godine, kada je konstituiran prvi nekomunistički Sabor modernog doba. Početkom siječnja 2000. političari su mogli biti ponosni na svoj posao, neovisni mediji mogli su biti ponosni što su itekako aktivno sudjelovali u rušenju jedne autokratske i posve nesnošljive vlasti, a građani su bili ponosni što su glasovali. Nedjeljno izborno jutro bilo je relativno hladno, a ispred mog starog glasačkog mjesta, u školi Vladimir Nazor na zagrebačkom Jordanovcu, stvorio se red od pedesetak metara: nitko se nije žalio na hladnoću. Naprotiv, skoro svi birači bili su veseli što mijenjaju svoju zemlju"., piše Davor Butković Ne piše Butković, koji građani, koju to pozitivnu energiju je on vidio, ni što nosi nova vlast?
 
A nova vlast donijela je prodaju zlatnih poluga naslijeđenih sukcesijom, po kriteriju za raspodjelu koji je odredio MMF, uz suglasnost svih država nastalih raspadom SFRJ, Hrvatskoj je pripalo 28,49 posto čistog monetarnog zlata, odnosno ukupno 15,5 tona (13,1 tonu deponiranog u Baselu i 2,4 tone deponiranog u Beogradu). Ukupan iznos zlata 13,127 tona prodan je  25. rujna 2001. Preostali dio prodan je 29. studenoga 2005. u vrijeme Vlade Ive Sanadera.
 
“Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što”, bila je misao vodilja i životni put utemeljitelja suverene hrvatske države, dr. Franje Tuđmana. "Vjerovao sam u hrvatsku mladež koju sam do tada na žalost više upoznao u svijetu gdje je bila rastjerana iz domovine, a vjerovao sam i u zrele hrvatske ljude, i u takve hrvatske težake od kakvih sam jedno pismo dobio ovih dana, od Svetina Civadelića, čovjeka od 94 godine, koji je rekao običnu istinu koju sam ja nosio od dječjih nogu i osjećao u grudima svih hrvatskih ljudi u svim krajevima: Stvorimo jednom takvu Hrvatsku u kojoj ćemo moći reći da smo Hrvati, da smo svoji na svome".
 
Svakodnevno svjedočimo lažima i manipulacijama glede bliže i daljnje povijesti hrvatskog naroda.Hrvatski narod koji nikada nije bio osvajački, koji se uvijek kroz povijest samo branio, a branio je i druge narode, izložen je neprekidnoj stigmatizaciji ustaštva iz Drugoga svjetskog rata i viktimizaciji iz Domovinskog rata. Optužbe dolaze od samog dijela hrvatskog naroda, onoga koji je usvojio komunističku i jugoslavensku ideologiju iz Srbije, koja uspješno manipulira i zavarava svijet i njegovu javnost i skriva svoju fašističku, agresivnu i osvajačku politiku na štetu hrvatskog naroda. Srpska diplomacija već više od 140 godina neprestano uspješno vodi međunarodnu politiku, sakriva svaki trag po kojem bi je mogli opružiti i osuditi. Ima organiziranu dijasporu i lobije po cijelom svijetu, koji agresivno sve njene promašaje pripisuju Hrvatima i Hrvate stavljaju u poziciju da se neprestano moraju braniti. Povjesničar Stjepan Lozo: „U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima, a onda su 'strašne' ustaše optužili za zločin nad njima!“ https://narod.hr/hrvatska/lozo-srbi-su-kao-cetnici-i-partizani-pocinili-genocid-nad-hrvatima-a-onda-izmislili-hrvatski-genocid-nad-srbima?fbclid=IwAR0doSa_y9FMcbzwID_zPVkJpo1AdH9HSEfbvPhY_NlGJF2bS8DH7n1PWrQ
 
A kako hrvatska država nema uspješnu domoljubnu diplomaciju, niti jaku organiziranu dijasporu i lobije, uvijek smo par koraka nazad i u defanzivi u odnosu na objede kojima nas Srbija blati i optužuje po svijetu. Od smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, nema niti jednog hrvatskog političara i dužnosnika koji bi branio hrvatske interese i organizirao otpor prema srpskim i jugokomunističkim lažima i optužbama. Sve je stihijski prepušteno pojedincima, entuzijastima koji pokušavaju rasvijetliti povijesne prijepore. Evo i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović podilazi tim jugokomunističkim i srpsko-zapadno-balkanskim strukturama, umjesto da radi na promjeni cjelokupne diplomatske garniture, koja ne radi u interesu Hrvatske, ona potvrđuje  kompromitirane diplomate. https://direktno.hr/direkt/josko-paro-kontroverzni-diplomat-s-brojnim-repovima-ipak-odlazi-hrvatskog-veleposlanika-belgiju-135222/
 

Lili Benčik

Kissinger: Ali vjerujte, Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života

 
 
Prisjetimo se nekih izjava nekih poznatih osoba:
"Gospodine predsjedniče, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenucima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali kao i svi veliki ljudi, niti Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom.
Henry Kissinger - Dr. Franjo Tuđman - vizije i postignuća - UHIP, 2002., str. 141.
http://www.laudato.hr/getattachment/a82d0038-3d92-43c1-9e68-fe34c0d94bb3/.aspx
"Ostaje neprijeporno: Amerika duguje vječnu zahvalnost Washingtonu i Lincolnu, a Francuska De Gaulleu. Ništa manje, ako ne i više, Hrvatska duguje Tuđmanu. I što nas vrijeme više udaljuje od njega, sve jasnija bit će nam istina: da je najsvjetlije razdoblje hrvatske povijesti zauvijek obilježeno njegovim imenom.
Thomas Patrick Melady (Veleposlanik SAD-a pod tri predsjednika) - Dubravko JelčićTuđman i budućnost Hrvatske, Zagreb 2003.
 
"Neka im Bog oprosti sve laži o Tuđmanu … Na kraju dajem vam i osnovnu ocjenu dr. Tuđmana kao čovjeka. Volio je vlastiti narod, ali nije imao predrasuda ni prema komu. Otkad sam mu posto savjetnik pa do smrti nikada ga nisam čuo da negativno govori o drugim narodima i vjerama. Bio je svjestan politike granica u današnjoj Europi i nije tražio promjene za Hrvatsku. Ukazivao je na povijesne nepravde i ljudska prava Hrvata u Bosni i HercegoviniCrnoj Gori, Srbiji i na Kosovu…
Prof. dr. Slobodan Lang (bivši savjetnik Predsjednika RH, Veleposlanik, zastupnik u Saboru), Hrvatski List, br. 220, 11. prosinac 2008.
 
"Tuđman je bio mudar, poznavao je povijest i, otvoreno govoreći, uz njegovo vodstvo Hrvati su preko Oluje i drugih vojnih akcija spasili Bosnu i Hercegovinu.
Herbert S. Okun, američki veleposlanik: Večernji list, 15. travnja 2006.
 
"Dolazim kako bih zahvalio predsjedniku Tuđmanu i hrvatskom narodu što potpomažu mirovni proces u Bosni. Došao sam izraziti podršku ne samo mirovnom procesu, nego i federaciji u Bosni između Muslimana i Hrvata, mirnom dogovoru o povratku Hrvatskoj zemlje u istočnoj Slavoniji i konačno partnerstvu Hrvatske ne samo sa SAD, nego i s drugim zapadnim zemljama koje vjeruju u sloboduljudska prava i demokraciju, u mir i napredak, i koje sve na tome rade zajedno.
Predsjednik Bill Clinton, veljače 1996. (Thomas Patrick Melady: Tuđman i budućnost Hrvatske, Zagreb 2003., 127.)
 
"Dragi gospodine Predsjedniče, (…) Prošli smo dugi put do postizanja mira u regiji i stvaranju uvjeta da jaka, neovisna i cjelovita Hrvatska zauzme svoje mjesto u zapadnoj obitelji nacija. Vaše osobno vodstvo posljednje dvije godine bilo je apsolutno presudno za okončanje sukoba u nekadašnjoj Jugoslaviji i postavljanju temelja trajnog mira i pomirenja. Uvjeravam Vas da ćemo učiniti sve što možemo i nastaviti Vam pomagati u ovom teškom trenutku."
Predsjednik Bill Clinton u pismu Predsjedniku Tuđmanu Vjesnik, 24. studenoga 1996.
 
Nije uvijek bilo lako raditi s njim. No, bio je domoljub i shvaćao je što su najvažniji ciljevi: reintegrirati istočnu Slavoniju, osigurati hrvatske granice i riješiti se UN-a što prije kako bi se nastavilo sa svojim poslom.
Jacques Paul Klein, voditelj misije UN-a u intervjuu uklopljenom u dokumentarnu seriju HRT-a Predsjednik Franjo Tuđman - Stvaranje hrvatske države iz 2010. godine.
 
Hrvatsko pitanje i bosansko pitanje nastali su u jednom burnom razdoblju povijesti kada se svjetskim raspadom komunističkoga sustava pružila prilika za osamostaljenjem Republike Hrvatske,ali i za pokušaj stvaranja Velike Srbije ili autonomije  hrvatskih Srba,pri čemu su podmuklu igru kroz krizna žarišta ex YU igrale sve značajnije svjetske sile. Da bi postigao ravnotežu na "hrvatskom brodu" dr. Franjo Tuđman je forsirao pomirbu i onda kada je to značilo prepuštanje značajnih položaja pa i omogućavanje ekonomskoga upliva ljudima upitno hrvatske orijentacije iz jugosocijalističkoga sustava,ili dosta nesretnu privatizaciju potrebnu da bi se osigurala sredstva za vođenje rata. S druge strane. Dr. Tuđman je dao Crkvi opet značajno mjesto u društvu, aktivirao iseljenu Hrvatsku, pokušao zaštititi BiH Hrvate, ali i Bošnjake, te kada se već rat nije mogao izbjeći tada ga pokušati ograničiti i dobiti na vremenu potrebnom za obuku i opremu hrvatskih oružanih snaga.
 
Optužuju ga i za pretjerano popuštanje braniteljskoj populaciji, ali  prepustiti branitelje onemoćalom tržištu rada moglo je dovesti do opasne socijalne eksplozije i kaosa. Svakako da u kaotičnim ratnim prilikama nastaju korupcija, nepotizam, nezakonito bogaćenje, velike socijalne i regionalne razlike, gubitak kvaliteta života, pa i moralna erozija koja se jasno vidi u svim našim strankama; ali to jest dobrim dijelom i posljedica naše teške povijesti, mentaliteta, tradicije i socijalističke birokracije.
Mentalitet se ne mijenja preko noći i za stvaranje normalnih elita ponekad trebaju stoljeća.
 
Problemi su značajni, ali Hrvatska danas postoji zahvaljujući žrtvi branitelja i drugih građana, ali i zahvaljujući čvrstoći, realizmu i energičnosti dr. Tuđmana koji je ipak uspio u nesretnim vremenima očuvati jedinstvo nacije. O tome može još uvijek dosta kazati i dr. Zdravko Tomac. Podsjetimo da su u vrijeme premoći srbijanskoga agresora dr. D. Budiša i dr. I. Goldstein bili su protiv dolaska UN-ovih snaga (tzv. UNPROFOR), tj. izvršili su krivu procjenu mogućnosti i stanja. Kompromisi nisu nikada laki; u pitanja privatizacije, sukoba na desnici (HSP, tj. HOS i HDZ), ratnih šteta, kadrovske politike ne bih ulazio, samo bih naglasio tešku 1993. godinu u kojoj je hrvatska politika, u trenutku kada je trećina Hrvatske bila okupirana a 70 posto BiH bilo pod kontrolom Srba, zaglibila u teški hrvatsko-bošnjački prijepor i sukob. Pitanje srednje Bosne u kojoj su Hrvati i Bošnjaci izmiješani, te općina Stolac i Mostar na jugu teško je i u normalnim okolnostima pošteno i pravično riješiti, kamoli u stanju rata, gladi i nestašice.
 
Nerealno je poput pravaša negirati bošnjačku naciju, još je nerealnije pokušati ostvariti dominaciju nad prostorom koji demografski i geografski ne možeš braniti i hraniti. Još uvijek nisu poznati svi detalji te tragedije 1993. godine, ali dobro upućeni poput iskusnoga bošnjačkog policijskoga kadra Munira Alibabića tvrde da su bivša kontraobavještajna služba tzv. JNA poznata kao KOS te jedna europska sila nesklona Hrvatskoj bili umiješani u sukreiranje hrvatsko-bošnjačkog sukoba.
 
Raspad strateških gospodarskih grana, gubitak INA-e, prodaja državnoga zlata i prekomjerno zaduženje zemlje su ipak vezani uz razdoblje nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika. Ratno stanje je tražilo jakog i iskusnog pozicijskog igrača, krutog, upornog, vještog pregovarača i dalekovidnog državnika. Na žalost, nakon njegove smrti mi već dvadesetak izgubljenih godina nemamo čovjeka za XXI. stoljeće, tehnokrata koji bi uredio administraciju, pokrenuo gospodarstvo, vodio vanjsku politiku sukladnu hrvatskim interesima i vratio hrvatski narod demokršćanskoj politici. Ponadao sam se tomu u osobi Tihomira Oreškovića (napokon netko da nije komunist i da je poslovno uspio u inozemstvu!), ali prekratko je njegova vlast trajala da je objektivno procijenimo. Institucija predsjednika je postala skoro pa dekoracija, s osobitom nelagodom se sjećam predsjednikovanja dr. prava  S. Mesića i dr. prava I. Josipovića.
 
Moram na kraju kazati da mi unatoč svim njegovim zaslugama za stvaranje samostalne Hrvatske i očito dokazane državničke kompetentnosti i patriotizma dr. Tuđman nikada nije bio pretjerano simpatičan. Uostalom dužnost državnika, znanstvenika i umjetnika nije da budu simpatični već da ostvare od usuda povjerene im zadaće.
 

Teo Trostmann

Mlada "lavica" sa selektivnim pamćenjem

 
 
Ako je vjerovati portalima koji joj se dive zbog savršene linije, lijepog izgleda i besprijekornog i decentnog stylinga, nova politička vedeta SDP-a, takoreći „lavica“ (kako bi se to u političkom žargonu mogli reći) plijeni pozornost široke javnosti – dakako, u najvećoj mjeri one „progresivističke“ (što će reći lijevo-liberalne), jer su joj (barem prema onomu što javno iznosi) shvaćanja, svjetonazor i pogled na svijet potpuno usklađeni s onim što se pod ovim pojmom podrazumijeva. No, mi koji političku pozornicu ne shvaćamo kao manekensku pistu, niti političarke promatramo kao kandidatkinje na izboru za miss zagrebačke špice, ostajemo uglavnom gluhi, slijepi i nijemi na svekoliki šarm što nam ga Sabina i njoj slične dame neštedimice prosipaju posredstvom medija i po logici stvari skloni smo „esktenzivnom“ tumačenju politike – kao ozbiljnoj djelatnosti koja bi (barem na teoretskoj razini) morala biti u funkciji općeg dobra.
https://radio.hrt.hr/data/article/182083_3a47a43c0106bdb91cf8.jpg
Ja ću – ma kako to nekima izgledalo bizarno – zanemariti sve te okolnosti i progovoriti koju riječ o Sabini Glasovac kao političarki, javnoj osobi, bez osvrta na njezine evidentne uspjehe kad je u pitanju poziranje na zagrebačkoj špici. Ostalo ću prepustiti medijima koji se bave tom dimenzijom „fenomena Glasovac“. Iskreno, već sam se bio pomalo uplašio kako gospođe „Pipl Mast As Tras“, Željka Proleterka, Aleksandra Kolarić i Milanka Opačić u skoro vrijeme ne će dobiti dostojne zamjene u partijskom aparatu (a samim time i u Saboru), a kulminacija tog straha uslijedila je nakon što su Kolarićka i Opačićka (što milo što silom) zalupile vrata na Iblerovom trgu i postale (nakon tolikih godina vrijednog rada i teške „revolucionarne borbe“ u Partiji) disidentice. No, na sreću, pojavila se dostojna zamjena u liku spomenute Sabine Glasovac. Ova gospođa ili gospođica (ne da mi se surfati kako bih utvrdio bračni status dotične), na najboljem je putu da svojom osebujnom političkom pojavom, pa i žestokom retorikom najvećim dijelom popuni prostor što ga je zauzimao spomenuti kvartet.
 
Ako se zateknete sa Sabinom pred kamerama – ili u eteru radija, sasvim svejedno – budite sigurni da se napričati ne ćete. Dotična upada u riječ, nadvikuje se, prekida sugovornike i voditelje, jednom riječju izražava zavidan stupanj ostrašćenosti, pa u neku ruku i nedostatka opće kulture i kućnog odgoja – što često prelazi u verbalnu tiradu. Naravno, taj makijavelistički pristup u kojemu se (po starom „revolucionarnom“ receptu) svaka bitka mora dobiti neovisno o sredstvima koja će se primijeniti, uobičajen je u političkom djelovanju naših neokomunista (koji su po potrebi „antifašisti“, „liberali“, „socijaldemokrati“ – a u isto vrijeme i „domoljubi“, ovisno o situaciji i okolnostima). „Revolucionarna“ praksa djece komunizma nije se promijenila ni za „jotu“ od 1945. godine do danas, samo se bitke vode drugačijim sredstvima i pod egidom „borbe za ljudska prava i demokraciju“.
 
Slušam na Hrvatskom radiju emisiju uživo (Poligraf – politički grafikon) i kao i obično, Sabina verbalno terorizira nazočne u studiju (u kompletu s voditeljicom koja na taj primitivizam ne reagira). Ona, dakako, sad, u ovoj situaciji, iz petnih žila podržava sve sindikate u Hrvatskoj koji traže povećanje plaća, proziva Vladu za „socijalnu neosjetljivost“, protestira, grmi, dijeli lekcije...baražna vatra iz usta mlade „proleterke“ teče li teče, kraja tomu nema. U pauzama između dva monologa „zaskače“ sugovornike s kojima se ne slaže, dobacuje, prekida ih usred rečenice, viče i sikće (ako treba) i tako to traje u nedogled, do kraja emisije.
 
Nju se zaustaviti (bilo kakvim parlamentarnim metodama i civiliziranim sredstvima) ne može. Ne pomažu ni argumenti, poput onoga što ih je iznio gospodin iz HDZ-a (koji je u spomenuto emisiji bio na „drugoj“ strani), koji ju je podsjetio na činjenicu kako je u vrijeme vladavine SDP-a i premijera Zorana Milanovića bila pomoćnica ministra znanosti, obrazovanja i športa (Željka Jovanovića). I tada, u to vrijeme vladavine djece komunizma, prosvjetarima su plaće smanjene za 3%, ukinuta im je naknada putnih troškova, ukinuti su regres i božićnica. Sabina je, nažalost, „zaboravila“ te „detalje“, ili smatra da i nisu bogzna kako bitni. Danas, kad se te plaće (koliko-toliko) povećavaju i kad Vlada bitku bije kako bi održala stabilnost državnih financija (jer državni budžet nije vreća bez dna), ona i društvo iz SDP-a su time nezadovoljni!? Idu žestoko, đonom protiv onih koji su na tom planu napravili evidentni pomak i najviše bi im odgovarao kolaps sustava (za kojega već poodavno tvrde kako je na izdisaju).
 
Naravno, svi mi znamo kako bi plaće liječnicima, medicinskim sestrama, učiteljima, nastavnicima, profesorima, policajcima, vatrogascima, željezničarima, komunalcima, pa i radnicima u tvornicama morale biti veće. Ne zaboravimo ni umirovljenike s najnižim primanjima, one koji su u domeni socijalne skrbi – pogotovu ranjive skupine invalida; treba li i njima povećati prihode? Naravno, svi spomenuti zaslužuju život dostojan čovjeka, svaki građanin u Hrvatskoj to zaslužuje – ali, može li to naš državni proračun podnijeti? Može li se zadržati stabilnost financijskog sustava kojega je genijalni ministar financija Zdravko Marić sa suradnicima teškom mukom doveo u red, ako krenu pritisci sa svih strana?
 
Dakako, Sabinu, Marasa, Bernardića i njihovu škvadru taj aspekt objektivnih okolnosti ne zanima. To im nije u fokusu. Oni su sad izuzetno „socijalno osjetljivi“, za razliku od razdoblja kad su vladali – i to je uvijek tako dok su u oporbi. Kad „zajašu“ na vlast, onda slijedi kuknjava o „kosturima iz romara“, „teškom naslijeđu kojega im je ostavio HDZ“ itd., itd. „Dobar izgovor puno novaca vrijedi“ – kaže jedna izreka. No, ne zaboravimo jedno: u žiži njihovih nastojanja danas je urušavanje sustava nakon čega bi se oni pojavili kao „spasitelji“. A kako su „spašavali“ Hrvatsku, jako smo dobro vidjeli u dosadašnjih 8 godina vladavine SDP-a i partnera. Enormno zaduživanje zemlje, urušavanje ekonomije i gospodarstva, totalni pad kreditnog rejtinga, drastično srozavanje kupovne moći stanovništva, kresanje mirovina, plaća, dodataka, socijalnih davanja (čak i najugroženijim skupinama u društvu) – to su bile mjere naših „socijaldemokrata“ i rezultati njihove devastacije države u svakom smislu i svakom pogledu.
 
Da ne spominjemo njihovu pogubnu politiku koja je dovela do oštre polarizacije u društvu (pod parolom: „Mi ili oni“), sramotnog odnosa prema braniteljima – pa i obiteljima poginulih, udovicama, invalidima Domovinskog rata, ali i prema državi i povijesnoj istini. Njihova destrukcija kojom se bave od 1990. godine do danas ima jedan vrlo prepoznatljiv kontinuitet: jedino oni i samo oni su pošteni, časni, pametni, sposobni, napredni, oni najbolje znaju što Hrvatskoj treba i kako se njome mora upravljati. Samo djeca komunizma su „antifašisti“ – a svi drugi „fašisti“ (ili barem „kolaboracionisti“). Hrvatska je po njima puna „ustaša“, „katolibana“, „klerofašista“, oni koji su ginuli za Hrvatsku su „privilegičari“ (koji poput parazita crpe ovo društvo), „teroristi“...
 
Danas im je kandidat za predsjednika Republike Hrvatske Zoran Milanović nestašni dečec, fajter bez premca, pozer i trgovac maglom koji se u svojih 4 godine mandata kao premijer ponašao poput slona u staklarskoj radnji i uz svu nesposobnost i nepromišljenost pokazao zavidan stupanj bahatosti i neosjetljivosti prema građanima, pred kamerama ismijavao funkciju predsjednika države (i tvrdio kako se „nikad neće kandidirati za tu dužnost“), usput izgubio 5-6 izbora (više ni ne znam točno koliko), na kraju morao napustiti i čelno mjesto u stranci, a što se lupetanja tiče zacijelo zaslužio počasno mjesto u Guinnessovoj knjizi rekorda (ne znam postoji li ta kategorija kod njih).
 
I sve to prolazi kod naših neokomunista koji ojačani kvaziliberalima i anarhistima jurišaju na čelno mjesto države u kojoj „ništa ne valja“. Sabina Glasovac i partijski aparatčici slični njoj zasigurno imaju svijetlu budućnost u svojoj stranci i čekaju ih povlaštena mjesta u budućim „slagalicama“ lista za izbore. Za to se uostalom bore, nogama i rukama (i naročito jezikom), ne birajući sredstva. Što se Hrvatske tiče, ona je njima zadnja briga. Ovu su ovu državu ionako prihvatili zato što su morali, a ne stoga što im je do nje stalo.
 

Zlatko Pinter

Anketa

Zašto A. Plenković i dalje brani nepostojeći "dan antifašističke borbe" 22. lipnja?

Petak, 15/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1457 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević