Get Adobe Flash player
Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

Nije Putin slučajno vratio Boga u ustav. Ne, ne. Bila je to priprema za...

Tko treba vladati Hrvatskom?

Tko treba vladati Hrvatskom?

Ova vremena zaslužuju katolički odgovor     Kroz...

Boji se savjeta za gospodarstvo

Boji se savjeta za gospodarstvo

Plenkovićeva demagogija o reprezentativnoj...

Nikakve koristi od gradonačelnikova

Nikakve koristi od gradonačelnikova "delanja"

Mnogi su se rodili u Petrovoj bolnici iz koje sad bježe rodilje i porađaju...

Je li sada jasno tko je Plenković?

Je li sada jasno tko je Plenković?

Nije on kriv za potres i zarazu, ali je kriv za mnoge druge...

  • Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

    Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

    četvrtak, 02. travnja 2020. 15:00
  • Tko treba vladati Hrvatskom?

    Tko treba vladati Hrvatskom?

    ponedjeljak, 30. ožujka 2020. 21:29
  • Boji se savjeta za gospodarstvo

    Boji se savjeta za gospodarstvo

    četvrtak, 02. travnja 2020. 14:54
  • Nikakve koristi od gradonačelnikova

    Nikakve koristi od gradonačelnikova "delanja"

    srijeda, 01. travnja 2020. 09:36
  • Je li sada jasno tko je Plenković?

    Je li sada jasno tko je Plenković?

    srijeda, 01. travnja 2020. 09:31

Erdoğan pokušava preko Sirije graditi novo Otomansko Carstvo

 
 
Nešto se kao medija, ovdašnja i ona u Euniji, uzbudila, uskokodakala, jer da se „migrantska kriza“ nešto kao iznenada pojačala. Povod: sultan Reçep Tayyip Erdoğan je odlučio „otvoriti vrata“ i gurnuti  na EU sve „migrante“ - ekonomske, vojne, i izbjeglice od rata…, njih  blizu četiri milijuna, a bit će ih još „milijun i pol“, poručuje Erdoğan. Naljutio se na Bashara al Aasada, Ruse, bogme i Nato, te odlučio  napasti - Euniju! Razlog: sirijska vojska, ratujući protiv ostataka isilovaca na svom sirijskom još okupiranom teritoriju blizu granice s Turskom ubila je preko pedeset turskih vojnika. Joj, a što radi turska vojska, oklopna divizija i još nje ohoho, navodno petnaestak tisuća vojnika, na teritoriji druge države? Prvo, što i svaki okupator. Drugo, a odakle će početi efektivno graditi novo Otomansko Carstvo ako ne će od Sirije, od koje su 1939. okupirali provinciju Hatay i drže je još uvijek pod svojom vlašću. Treće, izgovor su joj i Kurdi, razdvojila bi one u Iraku i Siriji od onih u Turskoj, kurdsko pitanje, države, ionako je otvoreno. Četvrto, Turska je od početka sukoba u Siriji, nadiranja raznih muslimanskih fundamentalističkih paravojski na Assadov režim do guše u sukobu, svakako protiv Assada, a uglavnom na strani raznih „isilovaca“. Izgovor, opet Kurdi koji su od onih domaćih, zajedno s Hezbolahom i  Irancima najžešći borci protiv raznih „sorti“ islamskih fundamentalista „glavosjeka“ i svojedobno utemeljenog kalifata. Peto, bilo je i velike trgovine, šverca, s naftom dok je kalifat kontrolirao izvore.
https://www.afp.com/sites/default/files/nfs/diff-intra/english/shared/top/8d064745cf4bb7b5358f44e34fef03b696f143f8.jpg
Koliko je Turska, sudjelujući u ratu u Siriji, izravno podržavajući Assadove protivnike, „proizvela“ izbjeglica, čega li već? Iz sjevernog dijela Sirije, gdje je prvenstveno surađivala s Kurdima, povezano s onima u Iraku, Amerika se prije nekog vremena povukla i zapravo Siriju, prešutno, prepustila Rusima. Ona se u međuvremenu usredotočila na Iran, a nakon što se, ako se povuče iz Afganistana, njemu će se još više posvetiti, skupa s Izraelom. U ovome je nemalu ulogu igrao i Erdoğanov neo antiamerikanizam s jedne i približavanja Rusima s druge. Optužba za svojedobni pokušaj državnog udara, nabavka raketnih sustava S-400, dovršetak plinovoda Turski tok kroz Tursku – trenutačno se gradi kroz Bugarsku uz neke zastoje, Srbijanci se hvale kako su svoj dio završili… Erdoğan je svojedobno s Putinom bio dogovorio (sporazum u Sočiju) rješenje situacije u Siriji uz tursku granicu vrstom demilitarizacije uz tursko nadgledanje (vojni promatrači, kontrolne točke, razmjena informacija o kretanju turskih vojnika…) dakako i rusko i uz podrazumijevanje sirijskog suvereniteta. Međutim, Turska je to područje zapravo u međuvremenu vojno zaposjela, okupirala čime bi(je) „otkinula“ dio sirijskog teritorija i pritom se opasno približila ruskoj vojnoj bazi, pa bi na koncu moglo ispasti kako su Rusi sve te godine tamo proveli uzalud. Oni pak svoju jedinu „toplu“ vojnu bazu u svijetu čuvaju više od zjenice oka (u međuvremenu su zaposjeli i bivšu američku na sjeverozapadu - Ameri se povukli), za što im je potrebna i Sirija kao trajni i stabilni saveznik.
 
Gdje ćeš trajnijega i stabilnijega od onoga kojega si održao na vlasti usuprot tolikim neprijateljima. Podsjetimo na Iran koji je prisutan i vojno i u Iraku, Siriji, Libanonu, pa i u Jemenu gdje također traje rat. Dodamo li Saudijsku Arabiju, Katar, Kuvajt, UAE sve se još „usložnjava“. Tko je zaboravio Pakistan kao nuklearnu silu, mnogoljudnu muslimansku državu, važnog „emitera“ „migranata“, ali i Kinu koja je preko njega stigla prometno do Arapskog mora. I mnogi misle kako Indije ni nema, nu to je potpuno pogrješno i eurocentrično. I naravno treba spomenuti Izrael, jedinoga i najčvršćega američkog saveznika, jer, kako nam povijest zadnjih pedesetak i nešto više godina govori Ameri svakoga svog saveznika mogu prodati na geopolitičkoj burzi u bescjenje - osim Izraela. Među njihovim nekadašnjim saveznicima mota se nešto kao poslovica: „bolje da ti je Amerika neprijatelj, nego prijatelj“, barem znaš na čemu si.
 
Samo još malo i eto nas u Egiptu, pa Libiji, dokle su također stigli turski interesi i pipci, pa tamo podržava jednu od dvije sukobljene strane u građanskom ratu - doduše  onu međunarodno priznatu u Tripoliju, dok Egipat i Rusi(?) podržavaju suprotnu, generala Haftara, pri čemu je izgleda najvažniji plin u Sredozemlju. Nismo sve „konce“ iz toga bliskoistočnog klupka geopolitike, interesa, energetike, ekonomije, religija…, ni spomenuli - recimo bivšeg kolonizatora Francusku, pa čak eto ni Euniju, ali doći će i oni na red. Još samo o bogatim nalazištima plina u istočnom Sredozemlju, ispred Grčke (otoci), Cipra, Izraela, Egipta na što naročito kad je Cipar u pitanju Republika Cipar koju Turska ne priznaje, također polaže pravo u igri su već nekoliko godina i ratni brodovi a, „igra“ se oko ekonomskog pojasa i prava na eksploataciju, koja je tamo uostalom već počela.
 
Kud će sultan nego na Europu
 
Jasno mi je kako sam se u to klupko zapetljao kao pile u kučine, muha u paukovu mrežu, ali izgleda kako se i Erdoğan. I učinilo mu se kako će iz svega najbolje izaći, pobijediti – napadom na Europu. Uostalom on bi ionako obnavljao Otomansko Carstvo. Dakle, da ne okolišamo složit ćemo se s austrijskom kancelarom Sebastianom Kurzom kako je Erdoğanovo guranje/tjeranje milijuna prvenstveno mladih muškaraca, iz raznih dijelova muslimanskog svijeta „napad Turske na EU i Grčku“ i to nadasve kukavički napad, naročito kad se među pretežito muškarce pomiješa nešto žena i djece - radi izazivanja medijske i ljudsko-pravne sućuti. Sve ostale ocjene sultanova poteza su okolišanje - jednostavno radi se o obliku rata protiv Grčke, a zatim EU tzv. otvaranjem vrata. Europa mu se čini najslabijom karikom. U tu svrhu je već na granicu s Grčkom dovezao, za prvu ruku, više od sto tisuća „migranata“ - vojnika naoružanih mobitelima i kreditnim karticama, vjerojatno bez osobnih isprava, svi rođeni nekog prvog siječnja, a danas (četvrtak 5. 3. 2020.) iza „migranata“ postavio specijalce - kako bi ih još „gurali“ u Grčku.
 
Samo s Grčkom Turska, i obrnuto, ima još neraščišćenih računa (eto Cipar, pa sada plin…) pa je napad preko leđa „migranata“ najobičnija agresija na nju. Članica na članicu, što li će sad Nato - zlato, osim dati neko „kotrljajuće“ objašnjenje, ni tamo ni 'vamo. A čelništvo EU-a, među njima i Plenković doći će na grčko-tursku granicu, nešto reći, pa doma. Ah, nemaju brige Grci, eto Nijemci će im poslati 1 (slovima: jedan) helikopter i 20 policajaca - „oni to mogu“. Zašto je onda Sebastian Kurz bio jasan? Prvo zato što Austrija nije članica Nato-a, a drugo je povijesno iskustvo staroga carstva. Tko može pomoći Euniji? Samo „car“ Putin, ali on joj jednako tako može i odmoći, Erdoğan je u njegovu škripcu, može ga malo zategnuti, ili otpustiti. Ovih dana je inače ovoj koja se odrekla svojih kršćanskih korijena zveknuo šamarčinu. Vratio je, (uskoro će, kad prođe referendum) Boga u ustav Rusije i tako i još vjerujućim Europljanima postavio Majčicu kao nadu.
 
Nego baš me zanima dokle će sultanove nenaoružane „trupe“ stići-  samo do Beča ili do globalno pregrijanog Stockholma, i kad će usput na hrvatske granice, jer s ovakvom Europom i  Amerikom, treba ih očekivati uskoro. Najvjerojatnije još i s virusom corona, nekom od mutacija kao poputbinom (za što naravno ne će snositi nikakvu krivicu). U Iranu virus hara, a da se nije već dovukao u Tursku, naročito, među „migrante“, mala je vjerojatnost - da dalje ne „crtam“ kako bi još mogao. Eto „turizma“, a eto i rata putujućeg.
 

Mato Dretvić Filakov

Sve što se god radi, radi se u interesu gole vlasti

 
 
Nije mi namjera nikoga, ni od čega i ni od koga braniti, pogotovo, ako nije govorio istinu. Naime, ovih dana kada korona virus puni medije diljem svijeta, kad se stvara svojevrsna panika, širi strah i  svraća opća i posebna pozornost na novu “kugu” iliti “kinesku gripu” koja se širi svijetom, kad važne i bitne stvari nezapaženo promiču, što  mnogima odgovara, naročito političarima na vlasti, kod nas je bitno i važno je li predsjednik države bio član SK. Budimo realni i zapitajmo se: Tko nije bio, pogotovo ako su ga vrbovali u srednjoj školi ili u JNA. Nije od njega lijepo, niti fer, ako je to zatajio. Ne bi zbog toga bio manje vrijedan i podoban, niti mi dobio manje glasova na predsjedničkim izborima. Kad bi sad počela nabrajati tko je sve od sadašnjih i bivših političara, biznismena, upravitelja, ravnatelja, diplomata, novinara, znanstvenika… za koje znam, bilo bi mi potrebno nekoliko stranica papira. A tek za koje ne znam. Trajalo bi to cijeli dan i bilo uzalud izgubljeno vrijeme. Pucanj u prazno.
https://cmkt-image-prd.freetls.fastly.net/0.1.0/ps/7387461/1160/772/m1/fpnw/wm0/political-systems-metaphors-10-.jpg?1575044779&s=4af595917bea903ab85da34393a8d055
Krenemo li od našeg prvog predsjednika države, utemeljitelja HDZ-a i čovjeka koji je s ostalima stvorio samostalnu, suverenu, neovisnu državu Hrvatsku, moramo se pomiriti sa činjenicom, kako su većina njih bili članovi SK, partizani, generali JNA, visoki dužnosnici u bivšoj državi (OZNA…), direktori velikih tvrtki, predstavnici vlasti od MZ, općine, grada, pokrajine, republike i na saveznom nivou. Sam predsjednik Tuđman je nekoliko puta rekao da je stvarao državu s onima koji su to znali i htjeli, da nije gledao tko je gdje bio i to je radio u onom sustavu. Oni su kao i on znali da moraju biti formalno odani režimu, ako žele opstati. Koliki su mladi ljudi ušli svjesno i nesvjesno u SK, bilo da su zavedeni ideologijom ili iz čiste pragme, jer se nisu mogli školovati, zaposliti i napredovati bez tog članstva. Doduše neki su mogli. To je sasvim jedna druga priča. Sad pričaju kako su teško živjeli i bili u mraku, a imali su stipendije, školovali se u SAD-u, dobivali stanove, besplatno ljetovali, gradili vikendice..., čak i njihova djeca imala su određene povlastice, pred ostalima. Jako me smeta kad danas takvi pljuju po onom sistemu, besramno  izmišljaju kako im je bilo teško živjeti, bez prava, slobode, pravne jednakosti... a koristili su obligatno sve benefite i pogodnosti onog sustava. To znam iz osobnog iskustva.
 
Unatoč, tome što sam cijelo školovanje bila najbolja učenica, nisam dobila stipendiju od općine, jer sam tada bila “kulačka” i “ustaška” kći, a za ove danas sam bila “komunjara”, iako nikad nisam bila u Partiji. O mojem potvrđivanju za ravnateljicu škole odlučivala je predsjednica kvartovskog HDZ-a, inače šankerica u jednom motelu uz autocestu, ali važna osoba. Naime, hvalila se kako je Tuđman kod nje boravio kad je bio u Švedskoj. Bilo, pa prošlo. Nije bolje niti danas. Pogledajte tko su ravnatelji škola, u većini. Uglavnom članovi HDZ-a. Svaka čast izuzecima. Neki su uspjeli probiti tu barikadu, uz pomoć svojih kolega i društvene zajednice, koja je njima prepoznala stručnjake, poštene, iskrene i dobre ljude, kojima je cilj unaprjeđenje rada škole, osobito nastave, poboljšanje uvjeta rada učenika i nastavnika, bolje suradnje s roditeljima, stručnim službama i lokalnom zajednicom. To se vidi iz pojedinačnih i kompletnih ishoda i realizacije programa, kao i djelovanja škole u lokalnoj sredini. Ravnatelji tih i takvih škola, ne piju po okolnim kafićima s lokalnim šerifima, ne dijele ocjene učenicima, ne prisiljavaju nastavnike da daju više ocjene od zasluženih i ne obećavaju kako će proći učenik s nekoliko negativnih ocjena, bez učenja i zalaganja, proći u viši razred. Nema veze, što su neki od njih bili u SK.
 
Smatra se kako je SDP slijednica SKH i kako tamo ima najviše bivših komunista ili njihove djece, u zadnje vrijeme i unučadi, što nije točno. Najviše bivših članova SK ima u HDZ-u. Ima ih i u drugim strankama. Kad bi njih sve “lustrirali” - maknuli, tko bi ostao. Uostalom, članstvo u bilo kojoj političkoj stranci prije i sada nije bitno. Bitno i važno je kakav je tko čovjek, s obzirom na temeljne ljudske vrijednosti, što ga vodi u politiku, što mu cilj i koja i kakva sredstva koristi da bi svoj cilj ostvario. Danas je mnogima cilj uhljebiti se, što manje raditi, imati što veću plaću i ostale benefite. To se dobiva za “lojalnost” političkoj stranci, posebice onoj koja je često na vlasti, većinskoj, državotvornoj, domoljubnoj, hrvatskoj. Ideologija stranke, koju svojim članstvom preuzima i potvrđuje pojedinac, nema s tim nikakve veze, što potvrđuju i dokazuju mnogi prebjezi iz stranke u stranku, naročito oni iz suprotnih političkih polova. Kad shvate  gdje će im biti bolje, gdje će više ugrabiti osobne koristi, preko noći se prešaltaju, baš kao i komunisti ranih devedesetih u HDZ. Preko noći su postali praktični vjernici, veliki domoljubi i Hrvatine, uzor drugima, ponos i dika svojim familijama. Ništa nisu morali učiti i prilagođavati se. Sve su znali i mogli. Imali su pravu člansku iskaznicu. Ništa nije bilo bolje niti na drugom političkom polu. Kad su sposobno i vješti pojedinci shvatili kako SDP dolazi na vlast, prešli su k njima. Nema veze što su prije bili protiv njih, što su se na neki način materijalno obogatili i društveno napredovali, pomoću svojeg članstva. Nema veze. To se zaboravlja i nastoji što više približiti vrhu stranke, te glumiti lojalnost, biti što glasniji i pljuvati po bivšoj stranci.
 
U zadnje vrijeme se događa nešto drugačije. Unutar pojedinih političkih stranaka, gotovo svih nastaju i opstaju frakcije, koje se bore za premoć, odnosno vlast u stranci. Neki dan jedan istaknuti član, jedne frakcije (alternative), govori kako se oni ne bore jedni protiv drugih i drugačijih, nego je to borba ideja u želji za promjenama. Kaj god! Kojih ideja? Opća ideja svih politika i političara bi trebala biti borba za bolji život pojedinca i cijele zajednice, te postavljanje države na prave ravnopravne pozicije unutar EU-a. Posebne i specifične ideje pojedinih stranaka, koje su im u temeljima, koje su im vodilje, po kojima su prepoznatljive, koje ih nose i po kojima se razlikuju od ostalih stranka, su izblijedile ili nestale. Sve je manje-više čista pragma. Zgrabi što više vlasti, za sebe i svoje, a onda i svega ostaloga što vlasti pripada. Toga ostaloga ima sve manje i manje, jer se podijelilo, rasprodalo, urušilo i nestalo. Zapravo nije nestalo. Promijenilo je vlasnika. Od društvenog je postalo privatno. Od desnog se prenijelo na lijevo i obratno. Za ono malo što je u centru grabe se mnogi, posebice kad skrahiraju na dijametralno suprotnoj strani. To su oni koji hoće i mogu sa svima. Oni tobože spašavaju aktualnu vlast i državu. Kaj god! To su najveće ulizice, prevaranti, lopovi i komedijaši. Međutim, oni ostaju i opstaju. Premazani su svim mastima, nedodirljivi, svakome prihvatljivi, jer o njima ovise.
Vrijeme je da se takvi prepoznaju, prokažu i  postanu irelevantni. Oko njih i s njima se razvila unosna politička trgovina, na svim nivoima od lokalnih zajednica do samog vrha vlasti (trojedine). Dovoljno je pogledati sabornicu. Tko sve tamo sjedi, gdje sjedi, kad i kako diže ruke pri glasanju. To je slika, odraz i djelo naše demokracije, ponajviše dobivenih preferencijalnih glasova, što je pokazatelj direktne i indirektne demokracije u političkim strankama. Lideri stranaka sastavljaju stranačke liste. Oni su Bog i batina u stranci. Sad je to zorno pokazano u HDZ-u gdje se vodi dosad neviđena unutarstranačka borba za vodstvo stranke. Nema to veze s ideologijom, koja se s vremenom kod nekih stubokom promijenila. To je borba za vlast i moć. Stranka se rascijepila, podijelila i oslabila u svakom pogledu. Možda je po zakonu velikih brojeva do toga moralo doći. Kad smo već kod brojeva, znaju li ti koji se bore za vodstvo, koliko njihova stranka uopće ima članova. Ovih se dana svašta može čuti i pročitati. Brojke idu od pedeset preko dvjesto tisuća.
 
Dokle ćemo se lagati? Dokle ćemo glumiti kako je sve u redu u stranci (bilo kojoj) i među članovima, a jedan drugome postavljamo zamke, osporavamo učinjeno, predbacujemo neučinjeno, tražimo dlaku u jajetu, pozivamo ga na sučeljavanje, na nekoliko stranih jezika, poručujemo da ga ne ćemo izbaciti iz stranke, već ga pozvati u predsjedništvo stranke... Kaj god! Tko god postao novi šef, bilo koje političke stranke, koje god mu namjere bile u početku, postat će s vremenom Bog i batina, sve ono što je prethodniku zamjerao. To nam je jednostavno u mentalitetu. Biti glavni, imati moć. Tad se zaborave početne ideje, ako ih je uopće ikada i bilo. U pomanjkanju bilo kakvih ideja, vraćamo se na prokušane i djelotvorne igre ustaša i partizana. Propitivanja i ispitivanja gdje je tko bio u prošlom sustavu, '91., '95., 2005., 2020…, tko je s desna više ulijevo i obratno.
 
Ovih je dana nastala nova stranka Domovinski pokret Miroslav Škoro, kako reče njezin utemeljitelj dr. Miroslav Škoro, ne zbog htijenja, nego čiste potrebe, da se napravi red u državi, odnosno da se država spasi od potpune propasti, ponajprije da se stvore takvi radni i životni uvjeti kako mladi ne bi bježali iz države i tražili negdje vani, u normalnim državama, život dostojan čovjeka. Pitanje je tko će se toj stranci, odnosno pokretu pridružiti ili komu će se ta stranka prikrpati. Navodno će biti u centru. Za vjerovati je kako će joj se pridružiti, mnogi “otpadnici” s lijeva i desna. Hoće li se pri tom istraživati i osuđivati one koji su bili članovi SK? Uostalom je li to uopće važno? Mnogi su onda, kao i danas u pojedinu političku stranku ušli iz osobnog interesa, najviše zbog unosnog uhljebljenja.
 

Ankica Benček

Zaboravljaju kakav su povlašteni status imali borci u bivšoj Jugoslaviji
 

 
U Hrvatskoj se 75 godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata još isplaćuju mirovine sudionicima tog rata i to po zakonu koji je preuzet iz bivše Jugoslavije. Zakon o nasljeđivanju mirovina, koji uopće nije promijenjen, doveo je do apsurdnih rješenja, po kojima partizanske mirovine nasljeđuju supruge ili dijete, a 2000. godine povećan je broj obiteljskih partizanskih mirovina za 6000, dolaskom SDP-ove koalicije  na vlast. Po tom Zakonu naročito su se okoristili tzv. antifašisti, odnosno SABA-ovci, koji  izvlače novac iz Proračuna, iako rata nisu ni vidjeli, a kamoli sudjelovali s obzirom na godine rođenja.
https://faktograf.hr/site/wp-content/uploads/2019/05/partizanskemirovine.jpg
Tako je predsjednik SABA-a, Franjo Habulin, rođen 1957. godine partizanski borac, i to nije "antifašistima" sporno? Moć nekadašnjih boraca bila je stvarna i politička. Nakon Drugoga svjetskog rata zauzimali su sve vodeće političke i gospodarske dužnosti, a formalno su djelovali kroz moćni Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata – SUBNOR. Sadašnja SABA slijednik je SUBNOR-a i sve je svoje članstvo osigurao. Borci su, imali prvenstvo kod stambenog zbrinjavanja, a njihova su djeca u molbama za posao isticala partizanski pedigre što je malo koja komisija za radne odnose prilikom selekcije kandidata, mogla zanemariti, što nije istovjetno sa današnjim statusom hrvatskih branitelja.
 
Sve više boraca NOB-a
 
Današnje Udruge hrvatskih branitelja nemaju ni moć, ni snagu koju je imao SUBNOR u bivšoj državi, tada se nije događalo da je borcima bilo što nedostajalo, kao što se danas događa hrvatskim braniteljima, naročito da ostanu bez posla. To je bilo nepojmljivo. Ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu članova obitelji pripadnika i sudionika HDV-a i NOR-a ovisi o Zakonu o mirovinskom osiguranju, i to onom koji je na snazi u trenutku kada se podnosi zahtjev. To bi značilo da ako se novim zakonom nešto i promijeni, on neće obuhvatiti sve dosadašnje korisnike mirovina. Trenutačno, uvjeti za nasljeđivanje mirovine koje mora ispunjavati bračni drug ili dijete su da je umrli osiguranik navršio najmanje pet godina staža osiguranja (rada) ili najmanje deset godina mirovinskog staža (primanja mirovine) ovisno je li bio korisnik starosne, prijevremene i invalidske mirovine ili prava na profesionalnu rehabilitaciju. Dužina staža ne gleda se ukoliko je do smrti osiguranika došlo zbog povrede na radu ili profesionalne bolesti. Na mirovine "ustaša i partizana" svakoga mjeseca trošimo oko 46 milijuna kuna. Od 2014. godine, pravo na obiteljsku mirovinu mogu ostvariti i udovci, izvanbračni životni partneri i neformalni životni partneri. Na taj problem upozorio je Guido Hornik, umirovljeni časnik HV-a, da su ustvari glavni teret socijalnog zbrinjavanja partizani, bivši vojni kadar JNA, pa čak i pripadnici tzv. Krajine, a ne hrvatski branitelji i stradalnici Domovinskog rata.
• "Početkom Domovinskog rata, točnije 28. lipnja 1991. godine „Ukazom o proglašenju Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni“, Hrvatska preuzima isplatu mirovina za preko 137.000 bivših boraca NOR-a i za preko 67.000 bivših pripadnika JNA. Drugim riječima 200.000 štovatelja „crvene zvezde“ koja pali, razara i ubija Hrvatski narod postaje teret isplatom nezasluženih mirovina cjelokupnom Hrvatskom narodu. Gledajući navedene brojeve i pad na godišnjoj razini od oko 5.000 osoba (jer danas je još službeno na proračunu RH 11.087 korisnika mirovina boraca NOR-a i 6.026 bivših pripadnika JNA nije teško doći do iznosa koliko milijardi kuna je Hrvatska poklonila tim „avetima prošlosti“.
https://i1.wp.com/www.mirovina.hr/app/uploads/2017/11/kretanje-broja-korisnika.jpg?resize=784%2C251&ssl=1
Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, na dan 31. ožujka 2018. Hrvatska ima 5.628 domobrana kojima isplaćuje prosječnu mirovinu od 2.371 kunu. S druge strane, dvostruko je više partizana pa tako njih 12.796 prima mirovinu od 2.758 kuna u prosjeku. Dakle, za ukupno oko 18.400 boraca iz Drugog svjetskog rata Hrvatska svakoga mjeseca u prosjeku izdvaja otprilike 46 milijuna kuna, odnosno više od pola milijarde kuna godišnje.
 

Lili Benčik

Anketa

Čega se više bojite?

Subota, 04/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1392 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević