Get Adobe Flash player
POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

Riječ "samodopisivanje" sama po sebi najbolje govori kakvo nas...

Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

Sjetite se svih putovanja bivših predsjednika. Osim toga, tko...

Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

Kardinal Stepinac i tadašnja hrvatska država organizirali su...

Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

Oni koji blokiraju proglašenje svetim bl. Stepinca blokiraju i...

Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

Komunistička Partija Jugoslavije donosila je odluke suprotne postojanju i...

  • POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

    POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

    srijeda, 16. rujna 2020. 17:30
  • Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

    Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

    ponedjeljak, 14. rujna 2020. 15:00
  • Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

    Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

    četvrtak, 17. rujna 2020. 18:43
  • Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

    Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

    četvrtak, 17. rujna 2020. 09:45
  • Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

    Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

    četvrtak, 17. rujna 2020. 09:55

Miroslav Škoro špekulira prema Jasenovcu i prema Titi

 
 
„Tko god je dao glas HDZ-u ili je član ili je podržao, amnestirao je komunističke zločine i velikosrpski imperijalizam. Hrvatske 'Jude', dali ste glas za kulturni marksizam, boljševički sotonizam i uvođenje kulture smrti. Kad prispiju plodovi ovih pošasti, ne možete reći da niste znali“, kaže Željko Glasnović, što nisam od njega očekivao. Iako sam od Hrvatskog svjetskog sabora dobio preporuku da ne izlazim na izbore, ipak sam izašao. Bježeći od Milorada Pupovca i HNS-a, dao sam svoj glas, baš Miroslavu Škori. Protiv kojega sam pisao, od samog početka njegova političkog uspona. Pa sam pisao da Miroslav Škoro špekulira prema Jasenovcu i prema Titi. Te da je njegovo obećanje pomilovanja Tomislava Merčepa veleizdaja, što je bilo na ovom portalu pod naslovom Pomilovanje u službi blaćenja Hrvatske objavljeno prije dvije godine. Što neprijatelj Hrvatske stalno koristi kao državni hrvatski ratni zločin. Kao i kapu Zlatka Hasanbegovića. Zato se opet izlažem statusu Jude i izdajice.
https://www.total-croatia-news.com/media/k2/items/cache/e394bd42962ea12f953bdd9997cadaae_XL.jpg
Pišući i protiv ikone hrvatskog domoljublja - Marka Perkovića Thompsona. Kao protiv Ruže Tomašić i Ante Prkačina, kao istaknutih članova Domovinskog pokreta. Zbog austrijske zabrane komemoracije na Bleiburgu. Da, da, gospodine Glasnoviću, ja i Zlatka Hasanbegovića teretim za austrijsku zabranu komemoracije na Bleiburgu. Kao i Ružu Tomašić, Antu Prkačina i Antu Đapića. Pa i Velimira Bujanca. Koji bi mogao (morao) otkriti istinu o Hasanbegovićevoj kapi, kojom Milorad Pupovac ucjenjuje Hrvatsku. Poseban slučaj, za mene Marko Perković Thompson. Gdje se nameće pitanje, je li Marko Perković „politički nepismen“? Kada kaže da on osuđuje sve ratne zločine. Bili to fašistički, komunistički ili bilo koji drugi. Baš za uši „antifašista“.
 
Hrvatski domoljub u crnoj majici viče Za dom, i osuđuje sve ratne zločine. Fašističke i komunističke. Ustvari, kada ikona hrvatskog domoljublja osuđuje fašizam, on osuđuje NDH. Što se uklapa u branjenje povijesti Ive Goldsteina, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića i Vesne Teršelić nedavno u Beogradu. I što je suprotno žrtvovanju Brune i Zvonka Bušića. I onih koji danas pobijaju napisanu laž o NDH.  
 
Iz Zagreba se ići slikati sa nekim u Split, kada se nije moglo preko Knina, treba gledati kao neku politiku, ne kao neku avanturu. Uostalom, ako je to bilo za nečije osobne potrebe, ta je slika trebala ostati u kući tog zaljubljenika u jednu kapu. Kako, zašto je dospjela u javnost. To bi mogao (morao) reći i Velimir Bujanec. Koji je sa Zlatkom Hasanbegovićem išao na to slikanje u Split. Iako se na toj slici, na kojoj je desetak osoba, kao nogometna ekipa, ne može nikoga prepoznati. Kamoli da se može vidjeti kapa na nečijoj glavi, ta se slika koristi kao političko oruđe protiv Hrvatske. Pa bi Velimir Bujanec morao reći, kako je nastala ideja o onom slikanju u Splitu. Sve, od početka do kraja.
 
Danas, kada je svima jasno da je HRT glavni krivac za austrijsku zabranu komemoracije na Bleiburgu. Kada je svima jasno da su one osobe koje u crnoj odjeći dolaze na Bleiburg, suradnici HRT-a. Vjerojatno, sami novinari HRT-a. Kada bi se, baš Ante Prkačin i Ruža Tomašić, kao snažno pojačanje DP-a, morali odreći onih osoba koje u crnoj odjeći dolaze na Bleiburg, Ruža Tomašić i Ante Prkačin šute. Od tih, najvećih hrvatskih domoljuba, nitko ne traži reviziju suđenja Andriji Artukoviću i Dinku Šakiću. Nitko ne spominje „Bajramovićev intervju Feralu“. Iz kojeg su nastale, i optužnica i presuda Tomislavu Merčepu. Još gore i „pomilovanje Tomislava Merčepa“. I drama Obitelj Zec, koju svijet gleda kao Hamleta. A pali li tko svijeće ispod one ploče u Jasenovcu? Umjesto ekspertize „Bajramovićeva intervjua Feralu“, DP i HDZ traže Jude i izdajice, jedni kod drugih. A Ivica Đikić (novinar Ferala, koji je radio intervju s Bajramovićem?) sa Stjepanom Mesićem uživa. I piše knjige.
 
Eto vidite, što se tiče Juda i izdajica, te znanja za koga glasati, tu sam zatečen Glasnovićevom tvrdom podjelom. Kao što vidite, ja bježim od HDZ-a zbog Pupovca i HNS-a, a Domovinski pokret teretim za austrijsku zabranu komemoracije na Bleiburgu. A što se tiče Juda i izdajica koji su svoj glas dali HDZ-u, te o znanju za koga glasati, iznosim svoje mišljenje. Kad sam izašao iz prostorije u kojoj se glasovalo, pita me rodica za koga sam glasovao. Ja kažem za DP. Ona  nekako ružno pogleda. Ja sam za nju izdajica. Jer sam tako dao mogućnost SDP-u da dođe na vlast. Prema tome, Glas za HDZ je bio strah Hrvata da SDP ne dođe na vlast. Da se ne ponovi slučaj Milanović.
 
I na kraju, izludi me moljenje Milorada Pupovca da on 5. 8. dođe Knin. Na dan oslobođenja Hrvatske od Milorada Pupovca. Nikad se nikoga ne moli da ti dođe mami na sprovod. Nikad ubojica (ako je na slobodi) ne dolazi na sprovod ubijenom. Moliti Milorada Pupovca, koji se tereti za smrt (klanje) doktora Ivana Šretera da dođe na komemoraciju u Vukovar i 5. 8. u Knin, kada je zaustavljen genocid nad Hrvatima je drugo ubijanje doktora Šretera. Onda nikad kraja. Nikad pomirenja. Tako je. Nikad pomirenja s Miloradom Pupovcem. Umjesto traženja isprike od Milorada Pupovca, treba tražiti registraciju HPC-a (Hrvatska pravoslavna crkva). Umjesto traženja isprike od Milorada Pupovca, treba tražiti (otvoriti) jasenovačke i UDBA-ine arhive. Hrvate i Srbe samo arhivi mogu pomiriti. Pa i HDZ i DP, odnosno HDZ i SDP. Arhivi i revizija suđenja Andriji Artukoviću i Dinku Šakiću. Kao ekspertiza „Bajramovićeva intervjua Feralu“ su uvjet pomirbe Hrvata i Srba, te pomirba među Hrvatima. Isprika Katarini Kosači. Pače, Karolini Vidović Krišto. Zbog ovakvog stava prema DP-u.
Opet se pitam: Čita li tko ovo što ja pišem? Ja pišem da je film Dnevnik Dijane Budisavljević srpski ratno-huškački pamflet u Hrvatskoj, te da je Vladimir Putin spasio Hrvatsku, što nije pustio Zadomaše na SP-u u Rusiju 2018. I nitko ništa. Pa ja preporučam Karolini Vidović Krišto, da ona u Hrvatskom državnom Saboru zatraži istragu austrijske zabrane komemoracije na Bleiburgu. Kao i istragu političkih i financijskih malverzacija u hrvatskoj kulturi (HAVC-u).
 

Jure Vukić, Tribanj

Namjere Srbije bile su jasne, dominirati u zajedničkoj državi! 

 
 
Što se stvarno događalo tih dana  u vrijeme Drugoga svjetskog rata?Da bismo razumjeli što se tada događalo moramo se vratiti u prošlost. Na "Načertanije" Ilije Garašanina (1812. - 1874.) iz 1844. godine, koji je bio prvi politički program Velike Srbije. Temeljni plan stvaranja "Velike Srbije" i najvažniji dokument srpske nacionalne i vanjske politike. On je prvi pisani program velikosrpske politike. Prvi je put u cijelosti objavljen 1906. kao "Program spoljne politike Ilije Garašanina na koncu 1844. godine". Šezdeset godina čuvan je u tajnosti.
https://www.vijesti.me/data/images/2019/11/30/00/4833131_20191130151148_964c89c79f35ed58b35c829e2ca7d79054538020cf31ba2459ac72a9cf5fe282_ff.jpg
Hrvatski povjesničar, crkveni povjesničar i publicist Petar Šimunić (Zemun, 2. VII. 1910. – Opatija, 20. III. 1988.) prvi je u Hrvatskoj objavio »Načertanije« Ilije Garašanina, 1944. godine, s opširnim predgovorom i prvi pokazao da je to ključni dokument o velikosrpskim planovima osvajanja susjednih zemalja. Između ostalog po Načertaniju u Srbiji žive "Srbi triju vjera": pravoslavni, katolici i muslimani. Ta se teza uz pomoć mitova i povijesnih krivotvorina s vremenom pretvarala u operativnu polugu, poznatu kao "Srbi svi i svuda" Vuka Stefanovića Karadžića. Prema Načertaniju Hrvati su pokatoličeni Srbi! Negiranje i sveopća mržnja prema hrvatskom narodu sastavni su dio velikosrpske politike počevši baš od Načertanija 1844. godine, kada se Srbija oslobađala od turskog carstva.
 
Cilj politike Ilije Garašanina svodio se na obnovu srednjovjekovne srbijanske države, Dušanova carstva. Srbijanski pašaluk je u Francuskoj i Rusiji našao saveznike za osvajanje novih teritorija i izlaz na Jadransko more. Kasnije su  Garašaninovi politički nasljednici pokazali da se velikosrpstvo može uspješno skrivati iza jugoslavenstva, odnosno da ta dva pojma mogu biti sinonimi za tlačenje nesrpskih naroda« (Ž. Krušelj). »Šimunić je osim teritorijalne ekspanzije velikosrbizma upozorio i na ustrojstvo doušničke mreže te okrutne metode srpske politike prema neistomišljenicima, iz kojih su se tijekom desetljeća razvijali različiti oblici konspirativne djelatnosti, jačanje urotničkih društava poput Crne ruke te diverzantsko-teroristički način ratovanja protiv otpora potlačenih naroda«.
 
Srbija se oslobodila Turskog carstva i kroz krvavu borbu za vlast izmjenjivale su se na vlasti dinastije Obrenovića i Karađorđevića. Srbija je prvi put priznata 1878. godine! Vojvodina, Sandžak i Kosovo nisu bili sastavni dio Srbije, samo tzv. uža Srbija! Hrvatska je bila pod Austro-Ugarskom vlašću sve do kraja Prvoga svjetskog rata 1918. godine. Ono što je važno u odnosu na Hrvatsku počelo se zbivati Londonskim ugovorom, sklopljenim 26. travnja 1915. između Velike Britanije, Francuske i Rusije s jedne i Italije s druge strane. Ovim tajnim sporazumom članice Antante obećale su Italiji dijelove hrvatskih zemalja pod Austro-Ugarskom u zamjenu da Italija uđe u rat na njihovoj strani! Odmah po završetku Prvog svjetskog rata u noći na 1. studeni 1918. godine, talijanski diverzanti ušli su u puljsku luku, podvodnim minama potopili admiralski brod Viribus Unitis sa oko 400 mornara i admiralom Jankom Vukovićem Potkapelskim i okupirali Istru, Rijeku, otoke Cres, Lošinj i Lastovo te grad Zadar iz hrvatskih krajeva (taj je čin pravno potvrđen Rapallskim ugovorom, ali tek 12. listopada 1920.).
 
Namjere Srbije bile su jasne, dominirati u zajedničkoj državi!  Jugoslavija kao Velika Srbija! U hrvatskim zemljama situacija je bila vrlo složena: od raspada Austro-Ugarske, revolucionarnih socijalističkih i komunističkih grupa i grupa pod utjecajem "Oktobarske revolucije", zelenog kadra, vojnika koji su se vraćali iz zarobljeništva donoseći različite ideje, do velikog bezvlađa u cijeloj zemlji u poslijeratnom kaosu i španjolskoj gripi koja je harala. U toj situaciji je Narodno Vijeće žurilo za što brže ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom, premda su bili upozoravani da ne srljaju „kao guske u maglu“. Dana 29. listopada 1918., sazvana je sjednica Hrvatskog sabora na kojoj su razvrgnute sve sveze s Austrijom i Ugarskom te je Sabor proglasio Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju nezavisnom državom i osnovana država Srba, Hrvata i Slovenaca.
Dana 1. prosinca 1918. u Beogradu je srpski regent Aleksandar Karađorđević proglasio ujedinjenje i stvaranje Kraljevstva SHS, čime Država SHS prestaje postojati, a nastaje nova država – Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije promijenila ime u Jugoslavija). Čin ujedinjenja nikada nije potvrdio Hrvatski sabor. Hrvatski Sabor nije uopće više zasjedao do uspostave NDH 10. travnja 1941. Već na samom početku Hrvati su uvidjeli u kakvu su zamku upali. Uređenu Austro-Ugarsku zamijenili su s monarhističkom, nesređenom, prevrtljivom, centralističkom i neprijateljskom vlašću iz Beograda!
 

Lili Benčik

Malo me je sram, što mladog ministra (doktora fizike) nije sram

 
 
U našoj političkoj stvarnosti svaki dan “uskrsne” neko novo iznenađenje, s pojedincem, interesnom skupinom, političkom strankom, političkom koalicijom, u smislu što rade, kakvi su, s kim su, gdje su, što žele, kako se ponašaju, koliko, zašto i za što troše naš novac, te kako to onda obrazlažu, misleći da smo svi mi potpuni idioti, neznalice i budale, pri čemu ih nije nimalo sram, jer uglavnom svjesno lažu, zapravo potkradaju nas, kradu, pri čemu ostavljaju osobni touche (fr. dodir), čime se čak ponose i smatraju se jedinstvenim, neponovljivim, nenadoknadivim…, te od silnog egoizma, umišljenosti, oholosti, bahatosti, nosom paraju oblake.
https://www.francetvinfo.fr/image/754xcps8q-fcd8/570/320/4818649.jpg
Između ostalog čitamo ovih dana kako je jedan mladi ministar osobno kupovao poklone u ime svojeg ministarstva, za svoje suradnike, prijatelje, kompiće, skupe poklone, te zatražio povrat potrošenog novca, od države (ministarstva), uz priložene račune. Ok! Tako to rade i drugi i radili su, iako mi je zaista teško neke od ministara zamisliti u toj ulozi. Takvi su kakvi su, ali mislim da se na to ne bi spuštali. Postoje službe koje to rade, ako je to još uvijek običaj. U svijetu i u Europi običaji tog tipa, malo pomalo nestaju, barem u javnosti. Više se koriste čekovi, što se ne zna i ne vidi i rijetko procuri u javnost. Parfem kako god skup bio manje vrijedi od ikojeg ispisanog čeka, u obliku poklona i osobnog touchea. O tomu bi se moglo pričati, ali to sad nije bitno. Bitno je kako dotični ministar, a i oni drugi koji tako rade nema pojma o običnom bontonu, ukoliko ti darovi nisu namijenjeni vrlo prisnim osobama. Naime, neke stvari spadaju u osobnu intimu, parfemi, kozmetika, odjeća, obuća, nakit… i nije pristojno to poklanjati. Tako su nas učili. U novom normalnom je to možda sada dopustivo. Kaj ja znam? Malo me je sram, što mladog ministra (doktora fizike) nije sram.
 
Koliko znam bivši mladi ministar, od kojeg se puno očekivalo, bio je dugo u Bruxellesu gdje se mogao malo europeizirati i odmaknuti od Balkana. Poznato mi je kako darovi za strane poslovne partnere, u bilo kojem resoru i na bilo kojem nivou, budu uglavnom nešto iz naše povijesti, kulture, književnosti, narodne baštine…, replike svjetski poznatih hrvatskih originala, a ne stvari za osobnu upotrebu, makar to bilo iće i piće (balkanski specifikum).
 
Nastojim, ne biti uvijek učiteljica i pedagog, pogotovo kad pišem, ali ne mogu ne reći kako nekim našim vrhunskim stručnjacima, nedostaje odgoj i opće obrazovanje, da ne govorim o kućnom i građanskom odgoju, čiji nedostaci svugdje izviru, čak i tamo gdje to čovjek ne bi očekivao. Kako drugačije objasniti neka infantilna ponašanja visokih državnih dužnosnika? Razumijem u nekih određenu povrijeđenost, zbog svih mogućih i nemogućih napada, zadiranja u obitelj, u osobnost… Teško je to zaboraviti i oprostiti onima koji su to radili i rade još uvijek. Veličina povrijeđenih i uvrijeđenih osoba je da se koliko god teško bilo uzdignu iznad toga, a ne da se inate i osvećuje, kad su došli  na poziciju, gdje to mogu. Žalosti me, kako nisu svjesni, da time, sami sebe razgolićuju, pokazuju svoje slabosti i potrebu za kompenzacijom svoje ranjene osobnosti. Osobni tuoche nije samo u poklanjanju kojekakvih darova, ponašanju, nego u radu i djelovanju, pogotovo kad se ta rabota kosi s ustavom i zakonima, pa čak i običajima, kad se to radi uglavnom za osobnu korist, na štetu drugih, a čini se kao pomoć, u različitim oblicima i na različite načine za odabranu osobu, koju time dovodiš u ovisnost o sebi, što ponekad graniči s ropstvom. “Privilegirane” osobe, one koje su nešto dobile imaju trajan osjećaj kako moraju nešto vratiti, kako su dužne, makar morale samo dizati ruke, šutjeti ili govoriti što im gazda kaže.
 
Živi primjer osobnog tuocha bio je u srijedu jedan događaj u sabornici, kad se jedan novi zastupnik tobože šalio, dok je drugi zastupnik, prekaljeni borac u saborskim klupama, tu šalu shvatio kao prijetnju i imao je potrebu to iznijeti u javnost. Dajte, najte! Nemojte se ponašati kao mala djeca. Nađite neki drugi način da uđete u medije i budite glavni, makar jedan dan. Ovo je previše smiješno,  ujedno i žalosno, posebno kad prvi dan sabora nagovještava, pojedine buduće odnose, “trla baba lan” diskusije, trošenje vremena, prostora i narušavanje ugleda tog doma. Osobni tuoche su bile i jučerašnje toalete i obleka saborskih zastupnika, odnosno zastupnica. Po tome se vidjelo što kome znači konstituirajuća 10. sjednica Sabora. Sabor nije modna pista, kazalište, stadion, ulica... Ipak bi svaki onaj koji tamo ulazi, pogotovo prvi puta trebao znati kako se odjenuti za svaku prigodu u sabornici. Ne možeš baš u svemu uvijek biti cool, ali se ne možeš niti naperlitati, obasjati raznim blještavim dodacima, okititi čipkom i perjem.
 
Lijepo je bilo vidjeti, neke dame decentno, ukusno i moderno odjevene. Nije sve za svakoga, kako to god lijepo i moderno bilo. Osim toga, ne dopustite da vas pamtimo po onome kako ste kada odjeveni, počešljani i našminkani, nego po onome što govorite, kako govorite, koji su i kakvi ishodi vašeg rada, koliko ste doprinijeli našem boljitku i kako ste se ponašali, u novom normalnom. Poseban tuoche su ovom novom sazivu Sabora, poslali zastupnici, koji su u Sabor poslali svoje zamjene, čak s dobivenih 19 preferencijalnih glasova. To jasno i zorno pokazuje zašto je netko s nekime ušao u koaliciju. Umjesto da u Sabor uđu bolji, sposobniji, prepoznatljivi, ulaze osobno odabrani. To nije fer, nije domoljubno, ne obećava nikakve promjene. Dosta je bilo ucjena, političke trgovine, filozofije: ja tebi, ti meni, ruka ruku mije. Uozbiljite se, ljudi. Nitko nije nezamjenjiv. Treba cijeniti iskustvo starijih, ali ne pod bilo koju cijenu. Mladi obećavaju. Za njima se ne vuku nikakvi repovi, makar nisu bez veze i pomoći bilo čije ušli u sabor. To je gotovo nemoguće. Možda se nekome, nekada, negdje i posrećilo, ali ako ne veže konja gdje gazda kaže, brzom će izletjeti ili postati marginalan. S karijerom se nitko ne rađa. Karijera se stvara, malo pomalo, osobnim znanjem, sposobnostima, vještinama, svakodnevnim radom, ponašanjem, na temeljnim ljudskim vrijednostima i kulturnim vrjednotama.
 
Naš predsjednik Vlade je uspio u relativno kratkom roku, napraviti izvrsnu karijeru, doma i vani, čak više vani, jer mnogi to ovdje ne shvaćaju, gledaju previše stranački, i mjere uz naš poznati jal, osobnu procjenu i neargumentiranu ocjenu. S ovim novcem koji je uspio izboriti u EU fondovima, može mnogo toga dobroga napraviti, mnogo toga promijeniti, napraviti solidnu, neovisnu, slobodnu, dobrostojeću državu, s modernim suverenitetom, što god to značilo, u drugom poluvremenu, možda u drugoj trećini, svojeg mandata. Očekujemo da će napraviti ono što je obećavao. Ne trebaju nam tolike samoupravne lokalne jedinice, ne treba nam toliko službenika, ne treba nam toliko zastupnika, ne treba nam reprezentacija iz koje će neki ministri moći kupovati parfeme, kako bi negdje ostavili osobni tuoche. Osobni tuoche ostavlja se svojim radom, znanjem, nastupom, odgojem, ponašanjem i osobnosti. Za to nam ne trebaju računi i traženje povrata novca iz državne blagajne.
 

Ankica Benček

Anketa

Vjerujete li da će Vas maske spasiti od zaraze?

Petak, 18/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1354 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević