Get Adobe Flash player
Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

U glinskoj pravoslavnoj crkvi 1941. nije ubijen niti jedan...

Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

U Hrvatskoj na djelu opet stari udbaški i kosovski...

I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

Plenković iskoristio pucanje da se totalitaristički obračuna s...

Predsjednik države je u pravu!

Predsjednik države je u pravu!

Ovo je vrijeme za zajedništvo,...

U Plenkoviću čuči - diktator

U Plenkoviću čuči - diktator

Šef jugoslavenskih terorista slobodno šeće...

  • Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

    Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:56
  • Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

    Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

    četvrtak, 22. listopada 2020. 12:15
  • I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

    I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:44
  • Predsjednik države je u pravu!

    Predsjednik države je u pravu!

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:38
  • U Plenkoviću čuči - diktator

    U Plenkoviću čuči - diktator

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:34

Ankara počela bušenja u ciparskim vodama, neovisno o prijetnjama EU-a

 
 
Turski brod za bušenje podmorja „Fatih“ počinje s geološkim istraživanjima ugljikovodika u ciparskim vodama, neovisno o prijetnjama uvođenja sankcija od strane Europske unije, izjavio je u petak, 15. studenog, turski potpredsjednik Fuat Oktay. „Brod „Fatih“ završio je istraživačko bušenje na turskom šelfu i krenuo je u novu misiju južno od poluotoka Carpas na Cipru“, kazao je Oktay, čije je riječi prenijela agencija Anadolu. Pritom je dodao kako sankcije EU-a ne će utjecati na planove Ankare o istraživanju nalazišta u istočnom dijelu Sredozemnog mora. Turska je angažirala i ploveću platformu „Yavuz“ za istraživanja nalazišta, neovisno o prosvjedu ciparske vlade.
https://i.pinimg.com/originals/44/38/2c/44382ccdb1a5c6eed9f1018753dbf10d.jpg
Ciparska vlada, inače, odmah je reagirala i odlučno osudila turske poteze i namjere u isključivom gospodarskom pojasu i šelfu Cipra. Vijeće EU-a već je ranije odobrilo okvirni paket sankcija, kao odgovor na turska bušenja u istočnom Sredozemlju, koji uključuje mogućnost primjene sankcija protiv turskih fizičkih i pravnih osoba, odgovornih za spomenuta bušenja. Osim EU-a i Sjedinjene Američke Države turske akcije u ciparskim vodama smatraju „provokativnim potezom“ te State Department (SD) poziva Ankaru na zaustavljanje bušenja (riječi glasnogovornice SD Morgan Ortagus). Ali čitav je problem puno dublje prirode i o njemu je Geopolitika News već ranije analitički izvijestila. Ciparski je otok podijeljen na grčki dio, koji se službeno i dalje zove Republika Cipar koja je međunarodno priznata država i članica je EU-a, te na Tursku Republiku Sjeverni Cipar (Kuzey Kıbrıs Türk Cumhuriyeti), koja zauzima trećinu otoka, a priznata je kao država jedino od strane Turske. Upravo iz toga razloga Ankara prosvjeduje i tvrdi kako ciparska vlada u Nikoziji istraživanja nafte i plina u morskom pojasu otoka svojata samo u svoju korist i da se ni o čemu ne konzultira s „vladom u Sjevernom Cipru“. Osim toga Ankara smatra kako Nikozija pritom zlouporabljuje svoj status članice EU, čiju jednodušnu potporu ima.
 
Turski čelnik Reçep Tayyip Erdoğan izjavio je kako je Ankara odlučna u namjeri zaštite prava turskog stanovništva u Sjevernom Cipru po spomenutom pitanju, između ostalog i uz pomoć turske vojske, koja, u tu svrhu, u toj zoni ima raspoređene fregate iz sastava turskih pomorskih snaga. Kazao je kako „sve što će biti pronađeno u šelfu – nafta ili bilo što drugo, pripada kako Južnom tako i Sjevernom Cipru prema međunarodnom pravu“. Problem je, međutim, kao i obično, što to isto međunarodno pravo različite strane različito tumače pa se na kraju – prije ili kasnije – sve svodi na „zakon jačega“.
 

https://www.geopolitika.news/vijesti/turska-pocela-busenja-u-ciparskim-vodama-neovisno-o-prijetnjama-eu/

Godine 2011. bio je šesti na listi među deset najutjecajnijih američkih muškaraca i žena

 
 
OSOBNI POGLED IZ WASHINGTONA - Zbog obiteljskog bogatstva, raskošna života i ekstremnih izjava, Donald Trump je veći dio života proveo pod budnim porotničkim očima američke javnosti. Njegov nemirni duh i egocentrična narav neprestano su ga gurali na javnu pozornicu s koje je mogao nekontrolirano govoriti o sebi i drugima. Trump je u stalnom natjecanju, ali puno više sa samim sobom nego s onima koje javno napada.
https://www.hindustantimes.com/rf/image_size_444x250/HT/p2/2017/01/25/Pictures/president-donald-trump-speaks_efc50692-e2dc-11e6-95da-c88e93771820.jpg
Oni mu trebaju zbog vlastite pozornosti. U opisivanju samog sebe, svoga izgleda, inteligencije i bogatstva, uvijek je velikodušan. Smatra da je u ostvarenju političkog cilja i vlastite koristi sve dopušteno i moralno opravdano i zato sve što govori i radi motivirano je sebičnošću i sebeljubljem. U njegovim životnim prosudbama i odlukama moral ne igra ulogu. Na pitanje novinara, da li, i na koji način, kao vjernik traži oprost od Boga,Trump je odgovorio da za to nema razloga, jer da on ne radi ništa krivo. Drugim riječima, Bog mu je suvišan. Uz sve to, glumi velikog kršćanina, a praktičnog katolika Joea Bidena nazvao je bezbošcem, ističući da je protiv Boga i oružja.
 
Djetinjstvo i obitelj
 
Trump je rođen 14. lipnja 1946. u Queensu, predgrađu grada New Yorka. Od vrtića do sedmog razreda pohađao je školu Kew-Forest. S 13 godina je otišao u vojnu akademiju, privatnu internatsku školu u New Yorku, a 1964. se upisao na Sveučilište Fordham u gradu New Yorku. Dvije godine kasnije prebacio se u Wharton School na Sveučilištu u Pennsylvaniji. Kao student radio je u obiteljskoj tvrtki, “E. Trump & Son”. Diplomirao je u svibnju 1968. godine s diplomom B.S. u ekonomiji.
 
Njegov djed Friedrich Trump bio je rođen u Njemačkoj i kao mladić došao u SAD. Umro je od španjolske gripe 1918. Nekoliko godina kasnije Trumpov otac Fred sa svojom majkom Elizabethom, Donaldovom bakom, osnovao je 1923. tvrtku "E. Trump & Son". Tvrtka se bavila gradnjom i prodajom zgrada i kuća u njuroškim predjelima Queensu i Brooklynu. Otac Fred i majka Mary Anne MacLeod, rođena u Škotskoj, vjenčali su se 1936. i odgojili svoju obitelj u Queensu. Imali su petero djece, dvije kćeri i tri sina. Najstarija kćer Maryanne Trump Barry rođena je 1937., Fred Jr. (mlađi) 1938., Elizabeth Trump Grau 1942., Donald 1946. i Robert 1948. godine. Brat Fred Jr. je umro 1981. godine, a Robert 15. kolovoza ove godine. 
Poslije Drugoga svjetskog rata, uslijed anti-njemačkih osjećaja, koja su anglosaksonci imali prema građanima njemačkog porijekla, Trumpov otac se javno predstavljao kao Šveđanin. Tu očevu varku prihvatio je i sin Donald i sve do 1990. tvrdio da je švedskog podrijetla.
Trump je ženjen tri puta. S češkom manekenkom (Ivana Zelníčková) oženio se 1977. i s njom ima troje djece i desetero unučadi.Najstariji sin Donald Jr. rođen je 1977., kćer Ivanka 1981. i Eric 1984. Ivana je postala državljanka Sjedinjenih Država 1988. Ona i Trump su se razveli 1992., nakon njegove afere s glumicom Marlom Maples. Trump i Maples su se vjenčali 1993. Imaju kćer Tiffany, koja je rođena 1993. Razveli su se 1999. godine, a Trump se 2005. oženio slovenskom manekenkom Melanijom Knauss, s kojom je i danas u braku. Imaju jednog sina, Barrona (rođen 2006.). Melanija je stekla američko državljanstvo 2006. godine.
Trump je prezbiterijanske vjere. Kao dječak pohađao je vjeronauk, a 1959. godine potvrđen je kao član u Prvoj prezbiterijanskoj crkvi na Jamajci u Queensu. Ističe da nikad nije pušio. Poslije smrti brata Freda Jr., koji je umro od posljedica alkohola, odrekao se alkoholnih pića. Voli golf i smatra ga svojim primarnim oblikom vježbanja. Nikada nije služio vojsku, niti je studirao ili proučavao vojnu znanost, ali je u vrijeme kampanje i kasnije kao predsjednik izjavljivao da vojnu strategiju pozna bolje od američkih generala.
 
Stranačka pripadnost 
 
Svoju predsjedničku kampanju Donald Trump je neformalno počeo davno prije nego je koncem 2016. izabran za predsjednika SAD-a. Početkom osamdesetih godina, preko svojih prijatelja je ubacio u javnost ideju o važnosti i potrebi njegove kanditure, a 1987. godine na Manhattanu se registrirao kao republikanac. Na njegov prijedlog, isti prijatelji su ga javno poticali da se natječe kao republikanac u izborima 1988. godine, iako su znali da za to nema ni najmanju šansu. Bio je to dobro smišljeni korak u promoviranju pozitvne slike o samom sebi, koji mu je na koncu omogućio neočekivanu pobjedu.
Koncem devedesetih godina ideja o natjecanju za predsjednika ponovno je uzburkala njegovu maštu. Izjavio je da ne pripada političkoj stranci, da bi nekoliko mjeseci kasnije s najbližim suradnicima osnovao Istraživački odbor i razmišljao o predsjedničkoj kandidaturi na listi Reformske stranke, koju je osnovao Ross Perot, ali je 14. veljače 2000 odustao. Nakon toga javno je hvalio demokrate, ističući da su mu oni puno bliži nego republikanaci. U razgovoru za CNN 2004., Trump je Wolfu Blitzeru rekao da se u većini slučajeva poistovjećuje s demokratima i da je u vrijeme vladanja republikanaca bilo puno više loših odluka i katastrofalnih posljedica nego u vrijeme demokrata, da bi se 2009. godine ponovo izjašnjavao republikancem. Dvije godine kasnije uvjeravao je američku javnost da ne pripada ni jednoj političkoj stranci, ali je javno kritizirao demokrate, a posebno predsjednika Baracka Obamu. O njemu je govorio ono što su Obamini kritičari željeli čuti.
 
Zbog televizijske prepoznatljivosti i ekstremnih izjava, koje su neki Amerikanci hvalili kao znak njegove iskrenosti i odbojnosti prema političkoj korektnosti, Trumpova popularnost je porasla do te mjere da je 2011. bio šesti na listi među deset najutjecajnijih američkih muškaraca i žena. Uslijed toga, u ispitnim anketama i televizijskim prognozama, njegovo ime je isplivalo u sam vrh na listi mogućih republikanskih kandidata za predsjednika države. Iako je govorio da nije političar i da se ne će natjecati, u javnim nastupima se predstavljao i udvarao biračima. Više puta je nastupio pred pripadnicima Tea Party, dakle pred najkonzervativnijim dijelom Republikanske stranke. Na konferenciji “Konzervativne republikanske akcije” nazočnima je govorio ono što su željeli čuti, tj. da je protiv abortusa i kontrole oružja, premd je 2009. na “Meet the Press” rekao da je za izbor žene. O predsjedniku Obami je govorio s prezirom, ističući otrcanu izmišljotinu, koja je nastala u glavama rasista, da Obama nije rođen u SAD, čime je želio reći da nije bio legalno ni legitimno izabran za predsjednika. Naime, članak 2. Ustava Sjedinjenih Država predviđa (određuje)da predsjednik i potpredsjednik Sjedinjenih Država moraju biti rođeni državljani Sjedinjenih Država, stari najmanje 35 godina, i s prebivalištem u Sjedinjenim Državama s najmanje od 14 godina.
 
Bezbroj puta ponovljenu laž o Obaminu rođenju izvan SAD-a, predsjednik Obama je opovrgao javnom objavom svoga rodnog lista, ali za one koji nisu mogli zamisliti da je crnac predsjednik države, ta Obamina gesta nije bila dovoljna. Trebalo je izmisliti nešto novo da se Obamu ponizi i kompromotira. Donald Trump je u tome predvodio. Tražio je dapredsjednik Obama javno pokaže svoju putovnicu i ocjene sa sveučilišta. Da bi pokazao pristašama koliko mu je do toga stalo, izjavio je da će donirati 5 milijuna dolara u dobrotvornu organizaciju koju Obama izabere, ukoliko ispuni njegov zahtjev. Iako je svoj zahtjev smatrao mudrim i moralno opravdanim, zahtjev novinara da i on pokaže svoj studentski index i time javno potvrdi svoju transparentnost i genijalnost koju je često puta isticao,Trump je nazvao glupim i neopravdanim.   
 
Kada je Adam Gabbatt, dopisnik Guardiana, nazvao Trumpov ured i molio da mu dostave Trumpove ocjene i informacije iz studentskih dana, tadašnji Trumpov specijalni savjetnik i odvjetnik Michael Cohen u podrugljivom tonu je rekao da će Trump to učiniti ukoliko Gabbatt prije toga Trumpovu uredu pošalje svoje ocjene i podatke iz sveučilišnih dana. Gabbatt je ponudu prihvatio, ali je Cohen tražio da u isto vrijeme uplati 5 milijuna dolara u jednu od Trumpovih dobrotvornih organizacija. Kad mu je Gabbatt odgovorio da on nema 5 milijuna, Cohen mu je spustio slušalicu.
Iz straha da bi netko ipak mogao doći do Trumpovih studentskih podataka, njegovi ljudi su se pobrinuli da ih na vrijeme sklone na sigurno mjesto. Prema ravnatelju škole Evanu Jonesu, 2011. godine tadašnji nadzornik njujorške vojne akademije, Jeffrey Coverdale, u ime Trumpa i njegove organizacije, zatražio je od njega da mu preda Trumpove akademske zapise kako bi ih mogao čuvati u tajnosti. Coverdale je kasnije potvrdio da su Trumpovi ljudi zahtijevali da preda zapisnike članovima skrbničkog odbora škole, koji su bili Trumpovi prijatelji, ali da je on to odbio i umjesto toga zapečatio ih na kampusu.
Tek kasnije, nakon što se sukobio s predsjednikom Trumpom, Michael Cohen je potvrdio točnost tvrdnje ravnatelja Evana Jonesa, ističući da je on osobno u svibnju 2015. poslao prijeteće pismo njujorškoj vojnoj akademiji i Fordhamu s upozorenjem da će ih Trump sudski goniti u slučaju da bilo kome pokažu ili javno objave Trumpove podatke iz studentskih dana. Fordham je potvrdio primanje Cohenova pisma kao i telefonski poziv člana Trumpovog tima.
Svojom izjavom, u travnju 2012., da pripada GOP, tj. Republikanskoj stranci, Trump je ponovno potaknuo raspravu o natjecanju za predsjednika.  U listopadu 2013. dvojica njujorških republikanaca, Joseph Borelli i Carl Paladino, nagovarali su ga da se 2014. natječe za guvernera države New Yorka, ali je on to odbio. U veljači 2015. Trump nije obnovio ugovor za svoj televizijski show “The Apprentice” (Šegrt), nakon čega su interesi o njegovoj predsjedničkoj kandidaturi još više oživjeli i postali tema medijskih nagađanja. Uz sve to, u to vrijeme malo je tko njegove predsjedničke ambicije i namjere smatrao ozbiljnim ili ostvarivim.
 
Kandidatura, obećanja i napadi
 
Medijske špekulacije o mogućim kandidatima za predsjedničke izbore 2016. počele su odmah nakon drugog Obamina izbora 2012. Samo nekoliko dana kasnije, Politico je objavio članak u kojem se isticalo da će na izborima 2016. Hillary Clinton biti kandidatkinja Demokratske, a Jeb Bush kandidat Republikanske stranke. U tom trenutku Trump je vjerojatno shvatio da je to njegova posljednja šansa, koju mora iskoristiti.
Poslije tridesetgodišnjih nagađanja i “strpljivog” čekanja, koje je u očima kritičarabilo više odraz Trumpove neodlučnosti i političke nespremnosti, nego odraz njegove političke mudrosti, 16. lipnja 2015. Trump je u svom raskošnom neboderu s 68 katova, na Petoj Aveniji u gradu New Yorku službeno najavio svoju kandidaturu i time otvorio novu stranicu svoje biografije, koju svakodnevno ispunja obmanama i kontradiktornostima.
U poruci javnosti Trump je rekao: “Trebamo nekoga tko će doslovno upravljati ovom zemljom i ponovno je učiniti velikom i moćnom. Mi to možemo napraviti, odnosno, ja to sam mogu napraviti. Dakle, dame i gospodo, službeno se kandidiram za predsjednika Sjedinjenih Država (…)  Nažalost, američki san je mrtav, ali ako budem izabran ja ću ga oživjeti i bit će puno bolji i jači nego ikada prije”.
Rekao je da se zemlju ne smije ponovo dati u ruke gubitnicima, već ljudima koji su financijski neovisni. Obećao je da će vlastitim novcem financirati svoju predsjedničku kampanju jer da ne želi biti ovisan o bilo komu. Uvjeravajući javnost kako će mu njegovo bogatstvo pomoći da bude bolji predsjednik, sa smiješkom je rekao: “Ja sam zaista bogat.” Iako je tada Amerika gospodarski bila u puno boljem položaju nego danas, izjavio je da je Amerika trećerazredna zemlja i da više nego ikad prije treba dobroga vođu.
Kritizirao je predsjednika Obamu i rekao da će ukinuti “Affordable health care” ili “Obama care”, zdravstveno osiguranje koje je uveo Obama i uvesti novo, bolje i jeftinije. Obećao je da će na granici između SAD i Meksika sagraditi veliki zid i prijetio da će Meksiko snositi troškove za njegovu izgradnju. Meksikance koji ilegalno dolaze u SAD nazvao je drogašima, silovateljima i ubojicama. “Kad Meksiko šalje svoje ljude, ne šalje nam one najbolje već one koji unose drogu, ubijaju i siluju žene (…) To su silovatelji.” (New York, 16. lipnja 2015.) 
 
Trump je tada bio dvanaesti kandidat na listi Republikanske stranke, jer je prije njega jedanaest republikanaca najavilo svoju kandidaturu. To su bili Jeb Bush, bivši guverner Floride, Ted Cruz, senator Teksasa, Rick Santorum, bivši senator iz Pennsylvanije, Marko Rubio, senator Floride, George Pataki, bivši guverner New Yorka, Ben Carson, neurokirurg, Carly Fiorina, bivša šefica Hawlett Packarda, Mike Huckabee, bivši guverner Arkansas, Rand Paul, senator Kentuckya, Lindsey Graham, senator Južne Karoline, Rick Perry, bivši guverner Teksasa. Poslije Trumpa kandidirali su se Bobby Jindal, bivši guverner Lousiane, Chris Christie, guverner New Jerseya, Jim Gilmore, bivši guverner Virginije, John Kasich, guverner Ohia i Scott Walker, guverner Wisconsina. Na listi Demokratske stranke bili su Hillary Clinton, bivša prva dama i državna tajnica, Martin O’Malley, bivši guverner Marylanda, Bernie Sanders, senator Vermonta i Lincoln Chafee, bivši senator Rhode Islinda.
Iako Trump nije imao političkog iskustva ni čvrstih političkih uvjerenja, mnogi bijelci su bili za njega, misleći da u njegovim bombastičnim izjavama i obećanjima leži ključ otvaranja radnih mjesta, blagostanja i napretka. Posebno im je bila privlačna njegova krilatica „Amerika prva“ ili „Amerika na prvom mjestu“.
 
U normalno vrijeme takva krilatica bi bila opravdana, jer je normalno da predsjednik najprije i najviše voli svoju zemlju i vodi računa o interesima svoga naroda, ali u ovom slučaju jedan dio Trumpovih bijelih pristaša, na temelju njegovih ekstremnih izjava i napada na crnce, muslimane i Meksikance, smatrao da Amerika pripada jedino bijelcima i da su jedino oni legalni i legitimni građani. Oni Ameriku ne mogu zamisliti, ni prihvatiti kao multikulturnu i više rasnu zemlju. Prava američkih crnaca doživljavaju kao gubitak vlastitih prava i zato u Trumpovim anti-imigracijskim izjavama vide svoj vlastiti spas. Znajući da njegova pobjeda ovisi o ovom ekstremnom dijelu bijelih birača, Trump stalno, svjesno i namjerno, potiče podjele i bijelce učvršćuje u uvjerenjima da su rasno superiorniji i da Amerika pripada samo njima.I zato su crnci njegovu poruku, “što možete izgubiti, ako glasujete za mene”, doživjeli kao provokaciju i uvredu.
 
Odnos prema drugim kandidatima
 
U vrijeme cijele kampanje Trump je izrugivao, vrijeđao i omalovažavao svoje republikanske prutukandidate, a kasnije i demokratsku kandidatkinju Hillary Clinton. Senatora Rand Paula je nazvao malim čovjekom, a Paul njega narcisoidnom osobom i "lažnim konzervativcem". Senatora Marca Rubija Trump je nazvao “smušeni mali Marko”, a Rubio njega “umjetnikom urote". Na svom twitteru 4. srpnja 2015. Trump je izjavio da Jeb Bush voli “meksičke ilegalce” zbog svoje žene koja je rođena u Meksiku. Podrugljivo je govorio o kampanji senatora Lindsaya Grahama, nakon čega je Grahm njega nazvao “ludim i nepodobnim za predsjednika”. Suprugu senatora Cruza Trump je nazvao ružnom, a oca mu optužio da je bio umiješan u ubojstvo predsjednika Johna Kennedyja. Cruz je njega nazvao "patološkim lažljivcem" i "narcisistom" i javno zahtijevao da njegovu obitelj pusti na miru. O Carly Fiorini, jedinoj kandidatkinji na listi Republikanske stranke, Trump je govorio s cinizmom i prijezirom. “Pogledajte njezino lice i recite mi, možete li zamisliti buduću predsjednicu s takvim licem”? (Roling Stone, 9. rujna 2015).
Javno je ismijavao i oponašao bolesne i invalide, pa čak i one koji su u ratu ostali bez ruku ili nogu, a za senatora Johna McCaina, ranjenika i heroja Vijetnamskog rata, koji se suprostavljao njegovim ekstremnim stavovima, rekao je: “On je ratni heroj samo zato jer je bio zarobljen. Ja volim ljude koji nisu bili zarobljeni.” (Ames, Iowa, 18. srpnja 2015.)
 
Službena potvrda kandidature
 
Poslije jednogodišnje izborne kampanje, isprovocirani Trumpovim nedosljednostima i razočarani vlastitim manjkom biračke podrške, republikanski kandidati su jedan po jedan napustili predsjedničku kampanju. Početkom svibnja 2016. bilo je sasvim očito da će Donald Trump biti kandidat Republikanske, a Hillary Clinton Demokratske stranke. Prije nacionalnih konvencija na kojima stranke službeno imenuju svoje kandidate za predsjednika i potpredsjednika, Trump i njegov tim su počeli istragu kvalificiranih kandidata za imenovanje podpredsjedničkog kandidata. Početkom lipnja spominjani su Chris Christie, guverner iz New Jerseya, Newt Gingrich, bivši zastupnik i predsjednik parlamenta, senator Jeff Sessions iz Alabame i guvernerka Alabame Mary Fallin.
Dva tjedna kasnije Washington Post je objavio da je lista proširena i da se uz spomenute kandidate na listi nalaze i senatori Bob Corker iz Tennesseeja, Richard Burr iz Sjeverne Karoline, Tom Cotton iz Arkansasa i Joni Ernst iz Iowe, te guverner Indiane Mike Pance. Trump je tada izjavio da su na listi i dva generala, a jedan od njih je bio umirovljeni general-pukovnik Michael Flynn, koji mu je kasnije kratko vrijeme bio savjetnik za nacionalnu sigurnost.
 
Početkom srpnja 2016. vijesti su javile da je Trump listu smanjio na trojicu kandidata i da se na njoj nalaze Chris Christie, Newt Gingrich i Mike Pence. Dana 14. srpnja 2016., nekoliko glavnih medija objavilo je da je Trump odabrao Pencea. Sljedeći dan Trump je tu vijest potvrdio putem twittera, a 16. srpnja javno se pojavio s podpredsjedničkim kandidatom Pencem u New Yorku. U vrijeme održavanja Republikanske nacionalne konvencije, delegati su Donalda Trumpa službeno potvrdili za predsjedničkog kandidata svoje stranke, a Pencea aklamacijom prihvatili za podpredsjedničkog kandidata.
U govoru prihvaćanja kandidature, Trump je rekao da su Sjedinjene Države u velikoj opasnosti i da je nacija pod stalnom prijetnjom, izložena bezakonju, siromaštvu i nasilju. Izjavio je da je on kandidat reda i zakona, te obećao da će u zemlju uvesti red, “isušiti političku močvaru”, tj. očistiti Washington od korupcije i biti glas svih Amerikanca. Najavio je novo doba u američkoj politici i obećao da će, ako bude izabran, Amerika ponovo postati najveća sila i respektirana zemlja.
 
Trump protiv Hillary Clinton
 
Hillary Clinton i Donald Trump kao predsjednički kandidati na listama dviju većih stranaka, a Trump i izborom za predsjednika, ostvarili su novu etapu u povijesti američkih predsjedničkih izbora. Gospođa Clinton je bila prva žena u američkoj povijesti koja je imenovana na listi Demokratske stanke za predsjednicu, a Donald Trump, poslije Dwighta Eisenhowera, prvi kandidat bez političkog iskustva, koji prije kandidiranja nije obnašao političku ni državnu dužnost. U trenutku izbora i polaganja predsjedničke zakletve, Trump je imao 70 godina i time postao najstariji predsjednik u američkoj povijesti. Ronald Reagan je imao je 69 godina kada je položio prisegu.
Njihova kampanja je bila najskuplja, a po javnim izjavama i vrijeđanjima jedna od najružnijih i najpodlijih kampanja. Iako su se oboje udvarali biračima, Trump je po svojim pretjeranim izjavama i vrijeđanjima nadmašio sve prijašnje kandidate. Tijekom cijele kampanje pripadnicima svoje izborne baze, uglavnom bijelcima, govorio je i obećavao ono što su željeli čuti. Obećao je da će otvoriti više radnih mjesta nego bilo koji predsjednik prije njega i to na taj način što će u Ameriku povratiti sve američke tvrtke koje su u prošlih tridesetak godina, zbog profita i poreza napustile zemlju. Uvjeravao ih je da se ništaviše ne će proizvoditi izvan Amerike.
Bio je protiv useljavanja muslimana u SAD-u. Izjavio je da je 11. rujna 2001., na televiziji gledao kako su američki Arapi u New Jerseyu javno slavili teroristički napad na njujorške nebodere. Međutim, za tu njegovu tvrdnju, barem do sada, ne postoje dokazi. Bio je za nasilno ronenje i gušenje osumnjičenih stranih zatvorenika u iznuđivanju priznanja njihove krivnje. U intervju za CNN TV, 24. rujna 2015. rekao je da je za čisti zrak, ali da ne vjeruje u klimatske promjene. Obećao je da će objaviti kopije plaćanja poreza iz kojih će se vidjeti njegovo bogatstvo i poslovanje, no do danas, nije ispunio to obećanje, kao ni mnoga druga obećanja.
U optužbama svojih protivnika ne bira način ni sredstva. Nikada se nikome nije ispričao, niti je prihvaćao tuđe isprike. Hillary Clinton je optužio za izdaju države jer je kao državna tajnica, uz uporabu službenogposlužitelja (servera) e-mail-pošte, koristila i svoj privatni server, iz kojega je nestao velik broj email poruka. Iako se ona ispričala za taj propust,Trump i njegovi sljedbenici su joj prijetili zatvorom. Zahtijevali su da FBI povede istragu o njezinom “kriminalnom radu”. Na javnim manifestacijama izvikivali su “lock her up” (zaključaj je). Trump je javno pozivao Rusiju da pronađe i objavi njezine email poruke. “Rusijo, ako slušaš, nadam se da ćeš moći pronaći 30.000 poruka koje nedostaju.” (Pres konferencija u Floridi, 27. srpnja 2016.).
U srpnju 2016. FBI je izjavio da ne postoje dokazi za podizanje optužnice protiv gospođe Clinton, da bi 28. listopada ravnatelj FBI-ja James Comey obavijestio Kongres da je ona još uvijek pod istragom, jer da nisu pregledane sve njezine e-mail poruke. Tjedan dana kasnije, 6. studenoga, dva dana prije izbora, Comey je ponovo izvijestio Kongres da su svi njezini mejlovi pregledani i da je FBI zaključio da nema razloga ni dokaza za daljnju istragu ni optužnicu protiv nje. No, bilo je kasno, jer je politička šteta već bila učinjena.
Trump je u vrijeme kampanje i kasnije kao predsjednik hvalio Vladimira Putina i isticao njegove predsjedničke vrline. Više je držao do njegovih riječi nego do riječi pripadnika američke obavjestajne službe. Na temelju poziva Rusiji i neobičnog odnosa s Vladimirom Putinom, politički protivnici su ga kasnije optužili za izdaju nacionalnih interesa.
 
Izbor i inauguracija
 
Predsjednički izbori su održani 8. studenog 2016. Ulazeći u izbornu noć, prema svim anketama, Hillary Clinton je bila u prednosti. Svi su očekivali, uključujući Trumpa i njegov tim, da će ona i njezin podpredsjednički kandidat senator Tim Kaine pobjediti. No, dogodilo se nešto neočekivano. Iako je Clinton dobila preko dva milijuna popularnih glasova više nego Trump, zahvaljujućičlanovimaBiračkog Kolegija, Trump je bio izabran i postao 45-i predsjednik SAD. Clinton je dobila 65.844.514 popularnih i 227 glasova Biračkog Kolegija (electoral votes), a Trump 62.984.828 popularnih i 304 glasa Biračkog Kolegija. Šesnaest godina ranije, na izborima 2000. godine, demokratski kandidat Al Gore je dobio 50.999.897 glasova, a republikanski George W. Bush 50.456.002, dakle 500.000 manje, ali je za Busha glasalo 271 birača Biračkog Kolegija a za Gorea 266. Bush je postao predsjednik.
Dan nakon izbora, 9. studenog Trump se govorom obratio američkom narodu. Najprije je zahvalio onima koji su glasali za njega, a zatim je obećao da će biti predsjednik svih građana. Rekao je da ga je Hillary Clinton nazvala i čestitala mu na pobjedi. Predsjednik Barack Obama također je javno čestitao novoizabranom predsjedniku i obećao učiniti sve moguće kako bi osigurao miran prijenos vlasti. “Nije tajna”, rekao je Obama “da između mene i izabranog predsjednika postoje velike i bitne razlike (...), ali sjetite se da su prije osam godina postojale razlike između predsjednika Busha i mene, no uz sve to George Bush je bio jako susretljiv i pomogao je u prijenosu vlasti”. Obama je javno obećao da će slijediti Bushev primjer i pomoći izabranom predsjedniku Donaldu Trumpu.
 
Na inauguraciji 20. siječnja 2017., nakon polaganja prosege, predsjednik Trump je održao dulji govor u kojem je hvalio sebe, da bi na koncu ponovno obećao da će biti predsjednik svih građana. Nažalost, osim manjeg dijela njegovih pristaša, koji su u njegovim ranijim izjavama i napadima vidjeli potvrdu vlastitog stava prema crncima, Meksikancima, muslimanima, ženama, strancima i invalidima,nitko drugi mu nije vjerovao. Među skepticima bilo je i onih koji su glasali za njega.
Dan nakon inauguracije žene su diljem SAD-a održale velike demonstracije kako bi javno izrazile nezadovoljstvo zbog Trumpova omalovažavanja žena. Isti dan, dok su žene javno demonstrirale protiv njega, glasnogovornik Bijele kuće Sean Spencer, da bi skrenuo pozornost od demonstracija, izjavio je da je Trumpova inauguracija po broju bila najveća u američkoj povijesti. Mediji su brzo opovrgli tu izjavu, ističući da je Spencer timedoveo u pitanje ne samo svoju vjerodostojnost već i vjerodostojnost Trumpove administracije u budućem odnosu prema američkoj javnosti koja od svoga predsjednika očekuje transparentnost i istinu. Kada su mediji tražili od Bijele kuće da objasni Spencerovu izjavu, savjetnica Bijele kuće Kellyanne Conway u intervjuu na “Meet the Press“, 22. siječnja 2017. izjavila je da postoje “alternativne činjenice” i da se Spencer poslužio tim činjenicama. Voditelj programa, Chuck Todd joj je odgovorio: “Alternativne činjenice nisu činjenice, one su neistinite.”
 
Kao potvrdu Trumpova omalovažavanja žena, 7. listopda 2016. Washington Post je objavio video vrpcu iz koje se vidi kako se Trump, u razgovoru 2005. s televizijskim voditeljem Billyjem Bushom, hvali o zavođenju udatih žena. “Kad ste popularna zvjezda, sve vam je dopušteno (…) i sve možete raditi. Žene slobodno možete hvatati za…,” hvalio se šezdestgodišnji Trump, koji je tada u braku s Melanijom bio samo devet mjeseci. Nažalost, Trump nije bio optužen samo za verbalno vrijeđanje žena, već i za seksualno zlostavljanje velikog broja. Najmanje 25 žena optužile su ga za seksualno i nedolično ponašanje. U vrijeme kampanje na skupu u Gettysburgu u Pennsyilvaniji, 22. listopada 2016. Trump ih je nazvao lažljivicama i zaprijetio da će ih sve tužiti.
Istraga Trumpa i njegovih suradnika
 
U siječnju 2017. Ured ravnatelja nacionalne obavještajne službe objavio je deklasificirano izvješće, koje je bilo rezultat koordiniranog rada FBI-ja, CIA-e i NSA-e. U izvješću se ističe da je Rusija bila umiješana u američke izbore i da je predsjednik Vladimir Putin naredio rusko uplitanje kako bi potkopao vjeru birača u izborni proces, naštetio Hillary Clinton i pomogao Donaldu Trumpu. Putin je vjerovao da će Trump, ako bude izabran, ukinuti ekonomske sankcije protiv Rusije koje je predsjednik Obama uveo.  Predsjednik Trump nije negirao samo svoju odgovornost o ruskom uplitanju u američke izbore, već i rusku odgovornost, a one koji su je isticali izrugivao je i nazivao pogrdnim imenima. Nažalost, činjenice su brzoopovrgle Trumpovo negiranje. Trump je bio prisiljen otpustiti savjetnika za nacionalnu sigurnost Michaela Flyna zbog laganja podpredsjedniku Penceu o svojim sastancima i povezanosti s ruskim veleposlanikom Sergejem Kisljakom. Flyn je kasnije priznao da je o svojim kontaktima s ruskim veleposlanikom lagao ne samo Penceu nego i FBI-ju. 14. veljače, dan nakon što je otpustio generala Flyna, predsjednik Trump je pozvao u Bijelu kuću direktora FBI-ja Jamesa Comeya i tražio da obustavi daljnju istragu o Flynu. „Nadam se da ćete to pustiti.“ Comey ga nije poslušao. Bio je više vjeran američkom ustavu nego predsjedniku Trumpu. Trump mu to nije mogao oprostiti i 9. svibnja ga je otpustio.  
 
Imenovanje Roberta Muellera
 
Nakon što je Trump otpustio Comeyja, zamjenik glavnog državnog odvjetnika Rod Rosenstein je 17. svibnja 2017. imenovao bivšeg ravnatelja FBI-a Roberta Muellera specijalnim savjetnikom za istraživanje ruskog uplitanja u izbore. Poslije dvogodišnje istrage Mueller i njegov tim su utvrdili da je Rusija bila upletena u izbore i da su Donald Trump i ljudi iz njegove kampanje ne samo pozdravili već i potaknuli rusko miješanje u predsjedničke izbore, uvjereni da će to pomoći njegovoj pobjedi, ali nisu pronašli dovoljno dokaza na temelju kojih bi mogli podnijeti optužbu protiv Trumpa za “zločinačku zavjeru ili koordinaciju s Rusijom.” Iako je Mueller u istraživanju želio utvrditi, da li je Donald Trump svojim izjavama i utjecajem na svoje ljude ometao istragu i pronalazak pravde, u svom javnom izvješću nije optužio niti oslobodilo Trumpa. Ohrabren Muellerovim izvješćem, Trump je počeo protunapad. Bez ikakvih dokaza Joea Bidena je optužio za korupciju i to na temelju toga što je Bidenov sin radio za ukrajinsku tvrtku. U traganju za dokazima o krivnji Bidena i njegova sina, Trump je pokušao uplesti Ukrajinu u istragu i optuzbu, ne shvaćajući da je protuzakonito tražiti pomoć strane zemlje u istrazi američkih građana, a u ovom slučaju i političkog protivnika.
Uprosincu 2019., zbog zlouporabe vlasti i opstrukcije Kongresa, Zastupnički dom je pronašao krivim predsjednika Trumpa i pokušao ga odstraniti, ali ga je u veljači 2020. Senat oslobodio optužbe. Nakon toga odnosi između Bijele kuće i Kongresa postali su gori nego ikad prije. Donald Trump i dalje bez dokaza vrijeđa i napada one koji se s njime ne slažu. Brani V. Putina i odobrava prihvaćanje informacija od stranih državljana protiv svojih političkih protivnika.
U razgovoru za ABC TV, na pitanje, bi li prihvatio informaciju koju bi mu dostavio stranac o njegovim političkim protivnicima, Trump je odgovorio da bi svakako želio čuti što dotična osoba nudi i da u tome ne vidi ništa loše. “Ako vas netko nazove iz druge zemlje, recimo Norveške, i kaže, imam informacije o vašem protivniku, oh, mislim da bih ja to saslušao.”
 
Nacionalist ili "nacionalist"
 
Predsjednik Donald Trump je više puta, zbog svoje izjave “ja sam nacionalist”, izazvao različite komentare i napade. Ne spominjući Trumpa po imenu, francuski predsjednik Emmanuel Macron 2018. godine, u vrijeme obilježavanja stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata, izjavio je da je nacionalizam “izdaja domoljublja" i da se nacionalisti “zalažu za vlastite interese i mržnju protiv svih drugih”. Ako je predsjednik Macron u osudi nacionalizma mislio na Trumpov nacionalizam i njegove ekstremne izjave i ponašanje prema dijelu američkih stanovnika onda je u pravu. U protivnom, trebao bi jano objasniti, zašto nikada nije osudio francuski nacionalizam i nacionaliste, među kojima je bilo i francuskih predsjednika? Problem nije u nacionalizmu nego u Trumpovu lažnom isticanju nacionalizma.Tko god s pažnjom prati njegovu politiku shvatit će da je ona u velikoj suprotnosti s politikom pravoga nacionaliste i da je njegova izjava, “ja sam nacionalist”, demagoški trik i zamagljivanje istinskog nacionalizma. I zato jednako griješe oni koji predsjednika Trumpa napadaju i oni koji ga prihvaćaju kao nacionalistu. Nekadašnji Trumpov upravitelj za komunikacije Anthony Scaramucci je u pravu kad kaže da predsjednik Trump nije nacionalist i da on to ističe kako bi uznemirio i podijelio ljude. Bivši predsjednik George W. Bush je izjavio da Trump nastoji američki nacionalizam pretvoriti u nativizam, drugim riječima i on smatra da Trump nije pravi nacionalista.
 
Usljed Trumpove povezanosti s dijelom ekstremnijih bijelaca, ljudi koji se zalažu za uspostavu „bijele nacije“, među kojima ima i članova KKK, neki ga nazivaju rasistom i “bijelim nacionalistom”, a ima i takvih koji ga uspoređuju s Hitlerom. Donald Trump nije Hitler, ali nije ni nacionalist.  
Zanimljivo je da su i prije Trumpa neki američki predsjednici, kao npr. Teddy Roosevelt, Ronald Reagan, George H. Bush i Barack Obama, javno zagovarali nacionalizam i nitko ih zbog toga nije prozivao ni napadao. Zašto se onda zamjera Trumpu, a njima ne? Zato jer su oni zagovaralipravi, pozitivni i demokratski nacionalizam. Isticalii su nacionalno jedinstvo i poticali na suradnju. Nisu ljude dijelili po boji kože, niti su ih svrstavali u različite i protivne tabore. Osuđivali su one koji se zalažu za uspostavu “bijele nacije”, jer ona nigdje u svijetu na postoji, kao što ne postoji ni bijela vjera.
 
Bivši predsjednik Obama 2011. u Kansasu je održao govor u kojem je podsjetio na „Novi nacionalizam“ Teddyja Roosevelta i pritom pozvao sve stanovnike da rade u duhu zajedništva, za dobro cijele nacije. Upozorio je da Savezna vlada i predsjednik države pripadaju svima, a ne samo onima koji se politički s njima slažu i da oni koji upravljaju državom moraju biti jednaki prema svima. “Jedino zajednički možemo riješiti postojeće probleme,” upozoravao je Obama. Za razliku od njega Trump je još u vrijeme predsjedničke kampanje 2016. godine isticao da on sam može riješiti sve probleme i zato nije čudno što Trump obožava Vladimira Putina, Reçepa Erdoğana, Abdela Fattaha el-Sisija i Rodriga Dotertea, a donedavna i Xija Jinpinga, koji sami, bez svoga naroda, „rješavaju“ narodne probleme. Dakle, Trumpov nacionalizam nema ništa zajedničkog s nacionalizmom Teddyja Roosevelta, a još manje s nacionalizmom Hrvata, Poljaka, Slovaka i drugih naroda.
 
Otac Domovine i začetnik hrvatskog nacionalizma Ante Starčević nam je pokazao primjerom što znači biti hrvatski nacionalist. Starčević je živio za narod i politiku, a ne od naroda i politike. Bio je odlučan zagovornik i promicatelj hrvatske državne samostalnosti. „U istinu, bez samostalnosti i neodvisnosti narod ne može biti narodom nego je samo puk, množina čeljadi." (Djela, knj. III., str. 105.)
U svom javnom radu nije gledao na osobnu korist niti na pogibelj. „Netražim neprilike ni pogibeli; nu kada se radi o pravu domovine, o sreći naroda hervatskoga, ja neznam za nikakovu pogibel, za nikakovu nepriliku, za nikakovu žertvu, nego nastojim, da izpunim moje deržanstvo, i na koliko mi to za rukom pojde, na toliko sam zadovoljan, nepazeć na posledice, koje se sasma mene tiču.” (Ante Starčević: Djela, knj. I., str. 181.)
Svojim primjerom Starčević je među ljudimastvarao atmosferu snošljivosti i poticao narode na suradnju. Znao je da nijedan narod ne može živjeti bez suradnje i pomoći drugih. "Mi mnijemo da nijedan narod sam neuživa svoju sreću, i da nijedan sam netrpi svoju nevolju, nego da u obih udioničtvuju i ostali narodi, zato kako se radujemo nad srećom svakoga naroda, tako i tugujemo nad nevoljom svakoga ih…” (citat je uzet iz članka Davora Dijanovića, objavljen pod naslovom Ante Starčević - otac hrvatskog nacionalizma; Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća, 13. ožujka 2012.)  
Starčević je bio svjestan da u Hrvatskoj, uz većinski hrvatski narod, žive i različite manjine drugih naroda. Kao pravi nacionalist jednako se zalagao za njihova prava i slobodu kao i za slobodu i prava većinskog hrvatskog naroda.
“U svakoj zemlji ima pučanstvah različitih jezikom, verom, pasminom, itd., pa se po tomu i različnimi imeni zovu. I u Hervatskoj ima pučanstva talianskoga, židovskoga, ciganskoga itd. Mi neuvidjamo da ti nazivi obćenitosti stanovničtvu ili domovini škode. Dok je tako, naše je načelo: te nazive neotimati i nenarivavati: neka ih svatko rabi i menja kako hoće … Deržeć se toga načela, mi iskreno ljubimo i za brata deržimo i Serba, i Nemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca, itd., svakoga tko radi za obćenito dobro svega naroda i cele domovine, a plašimo se jednako i Hervata i Serba, itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjam.” (“Sloboda”, VI., br. 35., str. 2.; Sušak, 23. 3. 1883.)
Starčevićeva načela i njegov put morali bi biti načela i put svih Hrvata koji se smatraju nacionalistima, jer je svaki drugi put obično srljanje gusaka u maglu. Umjesto klanjanja i divljenja tuđim autokratima, poput Putina i Trumpa, poklonimo se i divimo našim hrvatskim velikanima, pravim nacionalistima.
 
Potreba pravoga nacionalizma
 
Postojanje pravog nacionalizma u svijetu, danas je potrebnije nego ikada prije. Amerika, koja se sastoji od ljudi s različitim nacionalnim, kulturnim i vjerskim korijenima, može opstati kao nacija i jedinstvena država jedino ako svaka grana njezine vlasti, prizna i prihvati raznolikosti svih građana kao zajedničke (nacionalne) vrijednosti. Americi je itekako potreban pravi nacionalizam, jer on nikoga ne isključuje i ne diskriminira na temelju boje kože, ideoloških, političkih i vjerskih uvjerenja. On uključuje i ujedinjuje sve one koji se smatraju lojalnim pripadnicima američke nacije.
Za razliku od njega, bijeli nacionalizam je iznikao na mržnji nezadovoljnih bijelaca, koji svoju slobodu i prava žele očuvati oduzimanjem osobne slobode i prava onih koji su po boji kože drukčiji od njih. Iako se radi o vrlo malom broju onih koji ističu i nameću “bijeli nacionalizam” oni mogu nanijeti veliku štetu jedinstvu nacije.
Većina američkih građana smatra da je zalaganje za bijeli nacionalizam rasističko, nemoralno i štetno. Neki u njemu vide darvinističko mišljenje koje je bilo temelj njemačkog nacizma.
U svojoj knjizi "Nacionalizam i država" John Breuilly, profesor nacionalizma na Londonskoj školi ekonomije, ističe važnost pravoga nacionalizma. On tvrdi da ankete pokazuju da je većina ljudi (građana) u većini država ponosna na svoj narod i želi zaštititi i promovirati njegove interese. Nikoga ne mrze, niti isključuju. “To znači”, ističe prof. Breuilly “da se većinu ljudi može smatrati nacionalistima”.
Trump je u pravu kada kaže da “država bez granica nije suverena država”, ali nije u pravu kada one koji, zbog životne opasnosti ili nade u bolju budućnost, ilegalno prelaze američku granicu, naziva silovateljima, drogašima i ubojicama.
 
Predsjednički izbori: Trump ili Biden?
 
Na predsjedničkim izborima, 3. studenog ove godine Amerikanci će izabrati novog predsjednika. Pitanje je, komu će dati povjerenje, Donaldu Trumpu ili Joeu Bidenu.
Razočarani Trumpovim nedosljednostima, neispunjenim obećanjima i u posljednje vrijeme vrijeđanjima poginulih američkih vojnika, koje je Trump navodno nazvaogubitnicima i naivcima (loosers and suckers), većina birača je danas više za Joea Bidena nego za predsjednika Trumpa. Biden uživa veću podršku žena, crnaca, Latinoamerikanaca i azijskoameričkih glasača, dok Trump bolje prolazi među bijelim glasačima, posebno starijim i manje obrazovanim. Gotovo dvije trećine (64 %) bijelih glasača koji nemaju sveučilišnu naobrazbu podržava Trumpa, dok 61 % bijelih glasača s četverogodišnjom sveučilišnom diplomom podupire Bidena.
Velik broj istaknutih i poznatih republikanaca napustili su Donalda Trumpa i javno podupiru demokratskog kandidata Joea Bidena. Među njima ima ljudi različite prošlosti i profesije. Bivši guverner države Ohia, John Kasich, koji je hrvatskog podrijetla, rekao je da podupire Bidena jer vjeruje da će biti predsjednik svih građana. Bivša guvernerka New Jerseya Christine Todd Whitman je izjavila da se u ovom trenutku ne radi o tomu je li predsjednik republikanac ili demokrat, već o tome je li osoba dovoljno stabilna i moralno ispravna da vodi zemlju. “Donald Trump nije takva osoba, Joe Biden jest”, smatra Christine Whitman. Susan Molinari, dugogodišnja republikanka i bivša zastupnica u Kongresu, u potpori Bidena, rekla je da je Biden „prava osoba koja ovoj naciji u ovom trenutku treba.“ Bivši član Trumpove administracije Miles Taylor je izjavio: “Iako nisam demokrat, niti se u svemu slažem s Bidenom, uvjeren sam da će Joe Biden ujedinitii dobro voditi ovu zemlju.”
 
Devedesetpetogodišnji veteran i sudionik u korejskom ratu Edward Good je javno osudio Trumpa i pozvao ljude da glasaju za Bidena. „Ja sam republikanac od šezdesetih godina. Član sam NRA-a i glasao sam za Trumpa, ali sam došao do zaključka da je Trump najgori predsjednik kojeg smo ikad imali.” Bivši republikanski zastupnik Kongresa Charlie Dent je izjavio na CNN TV da su Amerikanci “iscrpljeni neprestanim kaosom i dnevnom dramom koja proizlazi iz Bijele kuće. Zbog toga podržavam Joea Bidena." Bivši ministri obrane i pripadnici Republikanske stranke, William Cohen i Chuck Hagell podržavaju Bidena jer vjeruju da će Ameriku spasiti od kaosa i očuvati američku demokraciju. 
Hoće li podrška istaknutih republikanaca privući veći broj razočaranih Trumpovih pristaša, posebno nezavisnih, na Bidenovu stranu i osigurati mu izbornu pobjedu, teško je reći, no činjenica je da je Biden za sada u puno boljem položaju od predsjednika Trumpa.
 

Šime Letina

Uspije li oporba formirati vlast, na svoje će doći ne samo SPC i Srbija, nego i udaljena Rusija

 
 
Nakon izbora u Crnoj Demokratska partija socijalista (DPS) Mile Đukanovića ima 29 mandata, a njihovi tradicionalni partneri Socijaldemokrati i Bošnjačka stranka imat će po tri, a dvije albanske partije po jedan mandat- Albanska lista i AK Jednoglasno. Oporbene koalicije "Za budućnost Crne Gore" imat će 28 mandata, "Mir je naša nacija" 10, a "Crno na bijelo" 4 mandata.
https://informer.rs/data/images/2020-08-31/369528_dritan_f.jpg
Dritan Abazović - momak od kojega ovisi tko će vladati Crnom Gorom
 
Izuzetno lijepi uspjeh srpske stranke u Crnoj Gori (28 mandata od 81) mogla bi biti Pirova pobjeda; naime, ova Vlada će biti zapravo manjinska i liberalna pri čemu će manjine sjećajući se vremena Slobodana Miloševića ipak izbjegavati prosrpsku stranku "Za budućnost Crne Gore". Ako bi Đukanovićevih 29 manadata pridružili socijaldemokratima (3 + 2), Bošnjacima (+3), Albancima (1) i Crno na bijelo (4) imali bi većinu od 42 mandata. Sve zavisi od relativno slabo poznatoga mladoga čovjeka albanskoga podrijetla Dritana Abazovića koji se predstavio kao građanski liberal i koji traži vladu stručnjaka. Abazović je test za prosrpsku stranku; pristajanjem na tehničku (ekspertnu) Vladu dokazali bi proSrbi da imaju pozitivan odnos prema manjinama, da ih zanima uzorna administracija i ekonomski boljitak čime bi privukli javnost i eliminirali Đukanovićev DPS koji im smeta zbog projekta crnogorske državotvornosti.Hrvati su ostali bez mandata u crnogorskom parlamentu, nakon što su izašli sa dvije liste Hrvatske građanske inicijative, koju je podržao službeni Zagreb i Hrvatske reformske stranke. Zbog toga se može reći da je Andrej Plenković ustvari kriv što će možda Đukanović morati u oporbi, jer je trebao pregovarati i s drugom hrvatskom marginalnom strankom iz Boke Kotorske da zajedno izađu na izbore.
 
Ukoliko bi Abazović pristupio Đukanoviću njegovi bi uvjeti mogli razbiti ustaljenu shemu vlasti i natjerati državu na promjene i modernizaciju, što je u nepotističkom društvu obilježenom korupcijom (kakvo smo društvo i mi u Hrvatskoj, ali i mnoge tzv. velike i ugledne države), i kojemu je odrezan glavni izvor prihoda (turizam) teško zamislivo. Čak i uz veliku financijsku pomoć Zapada mala Crna Gora će zbog svoje geopolitičke važnosti biti predmet destabilizacije iz više razloga. Prvi razlog jest sukob Đukanovićev sa Srpskom pravoslavnom crkvom koju se nastoji izvlastiti za zgrade i zemljišta izgrađene ili kupljene prije 1919. godine, tj. vratiti Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi ono što je bilo njezino.
 
S obzirom da se gotovo polovica pravoslavnih Crnogoraca osjeća Srbima, ne samo na sjeveru, već i u Herceg Novom, a i drugdje pravo je pitanje zašto se zaoštrilo vjersko pitanje upravo sada. Time SPC ne će biti lišena materijalne baze, ali će mjesta pravoslavne duhovnosti i ne baš mali prihodi od njih pripasti Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i što je najvažnije mogućnost utjecaja na buduće naraštaje. Vladavina jednoga čovjeka i jedne stranke zamorna je na duge staze, dio mladih želi zapadni standard i norme ponašanja, dio starih žali za diktaturom maršala Tite u kojoj su radile tvornice i otvarane škole, ne pitajući se pritom odakle novac i kako je sve završilo?
 
Dritan Abazović je Albanac iz Ulcinja, završio je politologiju u Sarajevu kao najbolji student; vezan je uz zapadne nevladine udruge i euroatlantske integracije; on je novo lice Crne Gore koja je sada na historijskoj prekretnici. https://sr.wikipedia.org/wiki/Dritan_Abazovi%C4%87 Kao i svugdje na svijetu prljava kampanja puna obostranih manipulacija i pritisaka, izdvajam razgovor sa prosrpskim Božovićem u prostorijama Matice srpske u Podgorici (emisija Sputnjika, Srbija) gdje se vidi u pozadini knjiga Dinka Davidova "Totalni genocid - NDH". Subliminalnom porukom dan uoči izbora se komunist i ratni drug Momira Bulatovića Đukanović izjednačuje s ustašama i kod Srba stvara paranoja fizičke ugroženosti.
 
Srbima Crna Gora nije prirodni izlaz na more, zapravo je ne samo solunski pravac povoljniji za srbijansko gospodarstvo, već i crnomorski i panonsko-riječki(!). Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić ne će moći otvoreno pomagati proSrbe u Crnoj Gori jer mu je ipak stalo do ulaska u EU, ali će zato Rusija i SPC imati odriješene ruke. Rusija vodi sa SAD-om međunarodnu partiju šaha u kojoj je svaka točka dobra za pritisak i destabilizaciju konkurenta i njegovih saveznika. Rusija je ostvarila svoje strateške interese energetske integracije Euroazije (od Kine do Njemačke), trajnu nazočnost na Sredozemlju (Sirija, Libija), uspostavu normalnih susjedskih i partnerskih odnosa sa Turskom, ali i dobre odnose sa većinom muslimanskih država.
 
Crna Gora, BiH i Makedonija su nažalost nestabilni, i iako Srbija nema više kapaciteta da bi vodila osvajačku politiku (nije imala ni 1912. do 1914., ali je ipak izazvala kaos uz pomoć Britanije, Rusije i Francuske!), opečeni i na hladno puše. Crna Gora je važan spoj Hrvatske i Albanije, te strateški značajna za Dubrovnik i dolinu Neretve, ali i mogući gospodarski partner Hrvatske na čemu nije dovoljno učinjeno. Jasno da bi i BiH Srbi postali još odvažniji u svojim zahtjevima da imaju za leđima i malenu Crnu Goru. Dakle, imamo situaciju sa puno igrača koja je vrlo nejasna i ne pruža ružičaste perspektive. Čini se da Đukanović nije pogriješio što je dopustio ulazak kineskome kapitalu!
 

Teo Trostmann

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Nedjelja, 25/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1691 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević