Get Adobe Flash player
Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Komunizam uopće nije pao s padom Berlinskog zida - samo se prebacio u...

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Čak je 883.042 birača koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj,...

Kako se dijele

Kako se dijele "ustaške" kune

Na telefonskoj sjednici Srbima dodijeljeno 12 milijuna...

Izdaje naše predizborne

Izdaje naše predizborne

Svaka nova politička garnitura zaposli oko 20.000...

Zločinački karakter propale ideologije

Zločinački karakter propale ideologije

Vinko Puljić: Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i...

  • Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    četvrtak, 21. svibnja 2020. 17:14
  • Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    srijeda, 20. svibnja 2020. 12:24
  • Kako se dijele

    Kako se dijele "ustaške" kune

    srijeda, 20. svibnja 2020. 19:41
  • Izdaje naše predizborne

    Izdaje naše predizborne

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:24
  • Zločinački karakter propale ideologije

    Zločinački karakter propale ideologije

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:20

Očekuje se novo veliko geoekonomsko preslagivanje kroz transformaciju neoliberalnog poretka

 
 
Male i ekonomski slabije države sa ruta svjetske trgovine, koja je od početka pandemije koronavirusa u naglom opadanju, ili one vezane za gospodarske grane koje su nespojive sa zdravstvenom krizom, prije svega turizam, prepuštene su na milost i nemilost novim deglobalizacijskim vjetrovima baš u trenucima kada su se u izvjesnoj mjeri uspjele prilagoditi globalizacijskim procesima.U vrtlozima pandemije koronavirusa, političkim potezima najmoćnijih država svijeta urušava se globalni međunarodni poredak uspostavljen na temeljima doktrine neoliberalne globalizacije. Na djelu je globalni udar antiglobalizacije.
https://api.time.com/wp-content/uploads/2019/01/wilbur-ross.jpg
Wilbur Ross - čovjek koji je predskazao virus i uništavanje svjetskoga gospodarstva
 
Zatvaraju se granice, prekidaju opskrbni pravci gospodarstava država zbog potreba borbe protiv pandemije pri čemu svatko pokušava iskoristiti priliku za povrat proizvodnih radnih mjesta iz Kine i drugih dalekih destinacija natrag sebi. Najeksplicitnije je to izrekao američki ministar trgovine Wilbur Ross na samom početku zdravstvene krize, kada je 30. siječnja ove godine za „Fox Business“ hladno ustvrdio kako će epidemija zloćudne bolesti „pomoći bržem povratku radnih mjesta u Sjevernu Ameriku i u SAD, a vjerojatno i u Meksiko“ i tako pomoći ostvarenju obećanja o povratu radnih mjesta u SAD koje je predsjednik Donald Trump izrekao u svojoj predizbornoj kampanji i više puta ponavljao tijekom svoga mandata. Kao i SAD, sve države se zatvaraju u sebe i pokušavaju profitirati u novoj zdravstvenoj krizi i, sada je već gotovo sigurno, teškom ekonomskom potresu koji će kao posljedica svega što se zbiva uslijediti.
 
Već sada događa se nezamislivo, članice Europske unije jedna drugoj zatvaraju granice i ruše Schengenski sustav uz manje-više očit nedostatak konkretne ekonomske solidarnosti sa zdravstvenim i ekonomskim izazovima, osim na riječima, kako je to već uobičajeno u Europskoj uniji. Njemačka, koja ima ambicije biti vodeća država Europske unije, u pandemijskoj krizi zabranjuje izvoz medicinske opreme, pa i zaštitinih maski, i praktički odbija pružiti bilo kakvu konkretnu pomoć teško pogođenoj Italiji. Njemačka kancelarka Angela Merkel, ta europska princeza tame, ponovno, kao na počecima tzv. migracijske krize daje dvosmislene i zbunjujuće izjave. Dok je onda govorila o tobožnjem kraju multikulturalnosti u Njemačkoj, a zapravo najavljivala integraciju imigranata u njemački socijalni sustav i potom otvoreno pozvala migrante u Njemačku i u Europu, sada govori o mogućnosti da će se zaraza proširiti na dvije trećine njemačkog stanovništva. Dovoljno razloga za dodatnu zabrinutost jer ona, kako iskustvo kazuje, uvijek zna nešto više od onoga što pliva po površini, a njene izjave na kraju imaju karakter samoispunjavajućih proročanstava. Što se krije iza ove zastrašujuće najave ostaje za vidjeti, ali zacijelo ništa dobro za obične europske građane, jednako kao što su im se o glave obile njene glasovite izjave o „gubitnicima globalizacije“ i potrebi prihvata migranata s bliskoistočnih i afričkih prostora. U svakom slučaju iza brda pandemije koronavirusa, kao povoda za nastup kancelarke Merkel, nešto se opako valja.
 
Već sada se može naslutiti kako je riječ o novom velikom geoekonomskom preslagivanju kroz transformaciju neoliberalnog poretka, koji, sada, u cilju vlastitog održanja zatvara globalizacijske tijekove na koje se ranije oslanjao i otvara novu epohu neoliberalnog gospodarskog, financijskog i socijalnog sustava. Pandemija je samo povod ili uvod u obrnuti proces od dosadašnje globalizacije i riječ je o svojevrsnoj mutaciji neoliberalnog ekonomskog i socijalnog sustava. Ne samo da se Europska unija fragmentira unutar sebe prema odrednicama nastale zdravstvene krize, nego i najveći saveznik i prijatelj SAD zatvara granice za građane Europske unije iz Schengenske zone, izuzimajući primjenu mjere, nimalo slučajno, na buduću američku trgovinsku i gospodarsku uzdanicu u Europi – novo „globalno“ Ujedinjeno Kraljevstvo. Ono je već svojim izlaskom, za one koji su znali prepoznati političke i ekonomske ciljeve Londona, najavilo kraj dosadašnje epohe međunarodnih odnosa i naznačilo otvaranje novog razdoblja globalne borbe za carstva i svjetska bogatstva. Nažalost, sve ukazuje upravo na takav razvoj zbivanja u svijetu u kojemu se ponovo pokušavaju stvarati carstva u konkurentskoj globalnoj borbi za resurse i tržišta i u kojoj je cijela međunarodna zajednica postala veliko poprište utakmice na nereguliranom geoekonomskom i geopolitičkom tržištu, skrojenom po mjerilima neoliberalne ideologije. Dosadašnja igra globalizacije više ne odgovara promijenjenim uvjetima nadmetanja  i modificiranim ciljevima ključnih svjetskih sila.
 
Fragmentacija i zatvaranje u sebe
 
Male i ekonomski slabije države sa ruta svjetske trgovine, koja je od početka pandemije koronavirusa u naglom opadanju, ili one vezane za gospodarske grane koje su nespojive sa zdravstvenom krizom, prije svega turizam, prepuštene su na milost i nemilost novim deglobalizacijskim vjetrovima baš u trenucima kada su se u izvjesnoj mjeri uspjele prilagoditi globalizacijskim procesima. Fragmentacija i zatvaranje u sebe ne odvija se samo na gospodarskom i financijskom planu u kontekstu pandemije koronavirusa, nego je potpuno izostao i međunarodni zajednički odgovor na zdravstvenu krizu. Svjetska zdravstvena organizacija, i sama nedovoljno financirana zahvaljujući prije svega rezanju američkih uplata, kao pomoć nudi za razmjere krize potpuno neprimjerene i smiješne iznose pomoći i ostalo joj je samo javno proklamirati početak pandemije. Neoliberalna globalizacija najavila je svijetu svoj kraj i početak nove transformacije neoliberalne agende i svjetskog poretka kojeg on kreira. Čini se kao da se cijeli sustav urušio zbog jedne infektivne bolesti, no pravo je pitanje, je li ona samo posljedica ili uzrok,  ili pak samo povod. Najvjerojatnije su zbivanja oko zdravstvene krize najava onoga što se dugo pripremalo iza kulisa.
 
Kako bilo, ostaje činjenica da je neoliberalna ideologija pokazala svoje pravo lice u najtežim trenucima za zapadnu civilizaciju. Nakon što je uništila javnozdravstvene sustave većine europskih država inzistiranjem na privatizaciji svega i svačega, pa i zdravstva onemogućivši tako učinkovito djelovanje državnih zdravstvenih sustava u trenucima krize, što se posebno iskazalo u Italiji, na kraju je, slijedeći ekonomske interese, usmjerila državne politike prema zatvaranju u vlastite interesne okvire u jeku smrtonosne zdravstvene krize. Solidarnost i zajedničko djelovanje, pa čak i unutar Europske unije, na kraju se pokazalo da jednostavno nije u skladu s vladajućom neoliberalnom agendom. Tako su, primjerice, na zakazani sastanak ministara unutarnjih poslova država članica Europske unije u Bruxellesu 13. ožujka, na kojem se trebalo raspravljati o mjerama o borbi protiv pandemije koronavirusa, pristigla samo četiri ministra od njih 27. I stoga je debelo u pravu talijanski filozof Diego Fusaro s Instituta za strateške i političke studije (Istituto Alti Studi Strategici e Politici - IASSP) u Milanu kada kaže: “Rečeno nam je da granice moraju biti ukinute. Rečeno nam je da je privatizirano bolje od javnoga. Da je država zlo. Da bolnice moraju biti zatvorene iz ekonomskih razloga. (…) Jedan je virus bio dovoljan da pokaže svu prijevaru neoliberalizma.“
 
Namjerno prešućivani razlog snažne eskalacije epidemije u Italiji je upravo loše stanje javnog zdravstvenog sustava, gotovo katastrofalno kadrovsko i materijalno stanje u javnim bolnicama i devastirani sustav javnog zdravstva zbog dugogodišnjeg udara privatizacije zdravstvenih usluga i mjera štednje. On jednostavno nije bio u mogućnosti odgovarajuće parirati onome što se događalo. U prilog tome govori i izvještaj zaklade „GIMBE“ iz prosinca prošle godine, prema kojemu je Italija smanjila potrošnju bolnica javnog sektora za 37 milijardi eura u posljednjih deset godina i uklonila 70 tisuća bolničkih kreveta. Početkom krize bolnicama je nedostajalo opreme i osoblja pa je talijanska vlada naložila hitno zapošljavanje 20 tisuća novih zdravstvenih djelatnika. Ta ogromna brojka sugerira da su, zapravo, bolnice javnog sektora radile na hladnome pogonu s minimalnim brojem raspoloživih djelatnika.
Slično je stanje i u njemačkom zdravstvu. Prema analizi poluslužbenog „Deutsche Wellea“ od 11. ožujka „njemačko zdravstvo u inozemstvu uživa veliki ugled. U stvarnosti, već godinama se štedi, govori se i o zatvaranju mnoštva bolnica. A sad je tu i koronavirus. Možda je to čak šansa da se nešto promijeni.“ Ravnatelj klinike u Siegenu dr. Joachim Labenz upozorava: “Liječničko osoblje nema vremena za pacijente, zdravstvene ustanove nemaju novca, ali sve je više birokracije i raznih savjetnika. Medicinsko osoblje je već na granici izdržljivosti – gotovo 60 posto liječnika se osjećaju preopterećenima jer često, neki i stalno rade iznad svojih fizičkih granica, jer prije svega od bolnica se očekuje ne samo da liječe ljude, nego da posluju uz dobit.“
 
Globalizatori stanovništvo pretvorili u prekarijat bez budućnosti
 
„Deutsche Welle“ dalje navodi kako je unatoč takvom stanju sve do sada „odgovor ekonomskih stručnjaka bio čvrst i jasan – u Njemačkoj ima previše bolnica. Od postojećih 2 tisuće trebalo bi zatvoriti najmanje trećinu, a osoblje i specijalnost koncentrirati u onim bolnicama koje imaju ekonomsko opravdanje. Tako može razmišljati ekonomist, ali ne i zdravstveni radnik. Ne može se baš sve koncentrirati u metropole, a provinciju prepustiti samoj sebi. Sada je pak došao i koronavirus – i čitav bolnički sustav već puca po šavovima. Stoga polako svima postaje jasno – čak i s ovoliko bolnica u borbi protiv ove epidemije moglo bi biti ozbiljnih problema. A što da je trećina bolnica već bila zatvorena kako je ekonomija tražila“.
 
Neoliberalna zmija u njedrima moderne zapadne civilizacije svojom politikom neobuzdanog gospodarskog i socijalnog liberalizma postupno je uništila socijalnu strukturu europskih društava, opustošila obitelji i dokinula bilo kakav moral osim zakonitosti tržišta, a većinu stanovništva pretvorila u prekarijat bez budućnosti. U svom pohodu kroz više proteklih desetljeća, od trenutka kad je zagovarajući tržišno gospodarstvo bivša britanska premijerka Margaret Thatcher zagovarajući slobodno tržište i individualizam negirala i samo postojanje društvene zajednice uzviknuvši “Community, what is that?“ – devastirala je i sustave javnoga zdravstva europskih država i zapadnoga svijeta koji se sada ne mogu boriti protiv nove bolesti. Bogati se zatvaraju u svoje dvore, privatne klinike rade za novac i nevoljko po zahtjevu države za opće dobro, jer na njihovim pragovima počinje tržište zdravstvenih usluga i u konačnici zdravstveno stanje europskih građana. Usporedno, očito je kako na tim ideološkim temeljima ne može opstati ni Europska unija.
 
Europska unija = neoliberalna ideologija
 
Nedostatak zajedničkog djelovanja i solidarnosti u trenucima velike zdravstvene krize to jasno pokazuje. Francuska politička analitičarka Coralie Delaume ovih dana za „Le Figaro“, promatrajući djelovanje krize s koronavirusom na europskim prostorima, kazuje: “Ne vjerujem u dug život iznadnacionalnog čudovišta kojeg smo stvorili i njegovu jedinstvenu ekonomiju i valutu. Vidim samo jedan vjerojatni scenarij – vanjski šok koji će dovesti do kolapsa. Koronavirus je bio taj vanjski šok koji nitko nije očekivao… Europska unija i cijeli globalizirani sustav na rubu su ponora… Epidemija koronavirusa može postati ona vrsta nesreće koja će otkriti neuspjeh sustava, kao što je to bio slučaj s Černobilom u SSSR-u. Ona može potkopati ideje neoliberalizma i europskog zajedništva i pokazati da je Europska unija ništa drugo do samo manifestacija neoliberalne ideologije na kontinentalnoj razini. Dakako, trebamo biti oprezni u zaključcima, no jasno je da se približavamo kraju Europske unije i onoga što ona utjelovljuje – neoliberalne globalizacije.“
 
No čini se da Delaume zanemaruje nevjerojatnu žilavost neoliberalnog sustava i da najvjerojatnije nije riječ o njegovom kraju nego novom preustroju koji čini odmak od do sada korištene globalizacije i okreće se u suprotnom smjeru kako bi se održao. U nastalom kaosu transformacije sustava kroz deglobalizaciju nanovo će se, kao u svakom velikom geoekonomskom i geopolitičkom obratu, miješati karte i dijeliti bogatstvo. Kriza s koronavirusom, kako god završila, na trenutak nam je pokazala zastrašujući fragment moguće budućnosti pri urušavanju globaliziranog međunarodnog sustava i otvaranja novog ciklusa neoliberalne ekonomije.
 

Mario Stefanov, https://www.geopolitika.news/analize/mario-stefanov-koronavirus-i-globalni-udar-antiglobalizacije/

Kako su Lenjin i Staljin zarađivali za život prije revolucije?

 
 
Prvi su sovjetski komunistički čelnici došli na vlast s parolama "Zemlja seljacima! Tvornice radnicima!", I obećali su da u komunizmu ne će biti novca, no njihovo je dotadašnje životno iskustvo bilo sasvim drugačije. Pogledajmo u kojoj mjeri su se ti komunistički čelnici pridržavali onoga što su propovijedali.
https://cdni.rbth.com/rbthmedia/images/2020.03/article/5e74fe9685600a5ebe345fa4.jpg
Vladimirov otac Ilja Uljanov je dogurao do čina aktivnog državnog savjetnika i stekao titulu plemića. I djed po majčinoj liniji je bio plemić, tako da je budući vođa proletarijata kao plemićko dijete živio od seljačkog truda, s obzirom da je obitelj Uljanov imala prihode od svojih posjeda. Stekavši obrazovanje, Lenjin je počeo raditi honorarno kao predavač i prevoditelj, a 1899. godine je napisao knjigu "Razvoj kapitalizma u Rusiji" koja je objavljena u nakladi od 2400 primjeraka. Za to je dobio 250 rubalja, što su bile dvije dobre plaće visokog državnog činovnika. Ti honorari su mu dobro došli uz novac koji mu je slala majka za iznajmljivanje stana, a to je bilo 300-500 rubalja godišnje. Stanje je postajalo sve teže kako se urušavalo Rusko Carstvo. Vladimir Lenjin i njegova žena Nadežda Krupska su 2016. godine živjeli vrlo skromno, primajući novčanu pomoć od komunista iz inozemstva.
 
U prosincu 1917. godine Lenjin je samome sebi kao tajniku Vijeća narodnih komesara (prve vlade Sovjetske Rusije) propisao plaću od 500 rubalja. U ožujku 1918. ju je podigao na 800 rubalja. Ali plaća i nije bila toliko bitna, s obzirom na to da je on koristio sve državne resurse i neograničenu vlast. Dok ga na toj vlasti nije smijenio...
 
Još kao učenik bogoslovije Staljin je sa svojih 15 godina stupio u kontakt s marksistički i socijaldemokratski nastrojenim grupama mladih u Tbilisiju. U svibnju 1899. je izbačen iz bogoslovije, ali je ipak dobio diplomu učitelja i jedno vrijeme davao privatne satove. Ne znamo koliko je zarađivao, no teško da mu je taj honorar bio dovoljan za život. U prosincu 1899. se zaposlio u Tifliskom geofizičkom opservatoriju. U ožujku 1901. je u opservatorij nagrnula policija, poslije čega se Džugašvili/Staljin povukao u ilegalu. Kao ilegalac je organizirao tajne susrete i kontakte boljševika. Sljedeću plaću će vidjeti tek kada bude uspostavljena sovjetska vlast.
 
U prvoj sovjetskoj vladi Staljin je postao narodni komesar za pitanja nacionalnosti. S vremenom je stjecao sve veću vlast i sve više privilegija o kojima je običan sovjetski građanin mogao samo sanjati. Dobio je konje vra... privatne automobile, privatne vile, privatne liječnike, privatne kuhare, privatne sobarice... S druge strane, Staljin nije trpio gramzivost. Suvremenici pišu da se jako naljutio kada je 1948. saznao da žene pojedinih njegovih ministara ne plaćaju narudžbe Državnoj šivari. Ubrzo zatim (a možda i malo prije toga) plaće partijskim dužnosnicima su povećane, ali im je ograničena besplatna prehrana. "Poslije 1948. smo mogli naručiti hranu u vrijednosti od 8000 rubalja mjesečno, a sve preko toga smo morali plaćati", piše pilot Stepan Mikojan, sin Anastasa Mikojana. Svoje troškove Staljin nije ograničio, jer je smatrao da ih i nema. Bila je popularna anegdota o tome kako su mu jednom u Gruziji prišli neki stari drugovi revolucionari i zatražili od njega novac. Staljin je skinuo šešir i dao pripadnicima osiguranja da prilože koliko mogu. Skupio je, navodno, nekoliko stotina rubalja.
 
Ah da... I Staljin je bio pisac, kao i Lenjin. Njegova "Sabrana djela" su izdana u preko 500.000 primjeraka na ruskom jeziku, a pojedina su prevedena i na jezike saveznih republika. I sve se to uredno plaćalo, tako da je Staljin dobivao i ogromne honorare (s obzirom na nakladu). I gdje je odlazio sav taj novac? Ne zna se. Neosnovane su legende o Staljinovom "kovčežiću" koji je netko, navodno, otvorio poslije njegove smrti. Jedino je izvjesno - ništa od toga nije mogao ponijeti sa sobom.
 

Georgij Manajev, 20 III. 2020., https://hr.rbth.com/povijest/86919-koliko-su-zaradjivali-lenjin-i-staljin

Propao Mugabeov projekt otimačine zemlje od bijelih poljoprivrednika

 
 
Prošla su dva desetljeća od nasilnoga preuzimanja bjelačkih farmi u Zimbabveu. Otela ih je ondašnja vlada na čelu s višedesetljetnim predsjednikom Robertom Mugabeom. Do otimanja zemlje bijelim poljoprivrednicima Zimbabve je izvozio poljoprivredne proizvode, a dva desetljeća kasnije uvozi gotovo sve poljoprivredne proizvode. To je ponukalo sadašnju vladu na čelu s Emmersonom Mnangagwaom da vrati dio zemlje bijelcima i tako pokuša spasiti gospodarstvo. Mnangagwa i njegova vlada predložili su rješavanje svih odštetnih zahtjeva od strane nekadašnjih farmera tako što će im ponuditi zemlju.
https://cms.qz.com/wp-content/uploads/2019/04/RTX3K6MN-e1555937195613.jpg?quality=75&strip=all&w=1600&h=900&crop=1
Otimačina zemlje započela je 2000. godine s navodnim ciljem ispravljanja nepravde iz kolonijalnih vremena. Nekoć prosperitetna poljoprivredna industrija bila je poznata po izvozu duhana, ruža i žitarica, opskrbljivala je i gotovo sve prehrambene potrebe zemlje, naglo je počela propadati. Nestašice hrane postale su učestale, inflacija je podivljala, a jedna od najbogatijih afričkih država postala je najsiromašnija. Oko 4.500 farmi i posjeda koji su u bili u vlasništvu bijelaca zahvaćeno je Mugabeovom zemljišnom reformom.
 
Revizija zemljišta završit će do kraja ožujka ove godine. Revizija, koja se provodi u cijeloj zemlji, nastoji ukloniti više vlasnika poljoprivrednih gospodarstava i ispraviti neke pogrješke u kaotičnoj brzo provedenoj zemljišnoj reformi koja je započela 2000. godine.
Govoreći u parlamentu prošlog tjedna, Douglas Karoro, zamjenik ministra za zemlje, poljoprivredu, ruralno naseljavanje, vode i klimu, rekao je da će bijeli poljoprivrednici biti razmotreni tijekom programa restrukturiranja zemljišta."Vlada želi vidjeti situaciju u kojoj postoji pravičnost u vlasništvu nad zemljom. Trenutačno je u tijeku revizija zemljišta i očekujemo da će vježba biti gotova do kraja ožujka.
 
"Redistribucija ne će gledati na boju farmera, bilo crnu ili bijelu.Ne će se gledati na političke sklonosti pojedinca, niti će se gledati na vjersku pripadnost poljoprivrednika. Na poljoprivrednika će se gledati kao na poljoprivrednika koji ima sposobnost i stručnost. Suština je u tomu što želimo svima proizvesti dovoljno hrane kao zemlju i višak za izvoz. "Ukratko, vlada promatra načine koji su nediskriminirajući u pogledu dodjele zemljišta onima koji žele zemlju", rekao je Karoro.
 
Zimbabve je nekada bio najveći proizvođač hrane u Južnoj Africi, ali nakon zapljene zemlje proizvodnja hrane je pala, a zemlja sada uvozi osnovne životne namirnice zbog strašnog nedostatka pšenice, soje i drugih usjeva.Revizija zemljišta ima različite ciljeve, uključujući traženje identificiranja neiskorištenog zemljišta i preraspodjelu proizvodnim poljoprivrednicima jer poljoprivreda čini 15 posto zimbabveanskog BDP-a i osigurava oko 70 posto formalnog zapošljavanja. Zemljišna reforma u Zimbabveu rezultirala je raseljavanjem 6.000 bijelih farmera, a oko 300.000 crnih obitelji imalo je koristi, ali program su zloupotrijebili najviši dužnosnici Zanu-PF-a.
Bivši predsjednik Robert Mugabe navodno posjeduje najmanje 21 farmu, što je protiv vladine politike jednog čovjeka i jednog poljoprivrednog gospodarstva.Za njegovu ženu i djecu također se navodi da su imali koristi od programa. Neformalna revizija vlasništva razotkrila je nepravilnosti u dodjeljivanju poljoprivrednih gospodarstava, s tim da su djeca mlađa od 10 godina navodno dobila zemlju. U 2018. Perrance Shiri, ministar za zemlje, poljoprivredu, ruralno preseljenje, vodu i klimu, rekao je da njegova zemlja žali zbog nekih nepravdi u svom programu reforme zemljišta i poduzima korektivne mjere, uključujući kompenzaciju bijelih poljoprivrednika i rad s njima.
 

Darko Kovačić

Anketa

Oleg Butković veli kako ukidanje plaćanja cestarine na Krčkom mostu nije predizborni trik. Vjerujete li mu?

Utorak, 26/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1140 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević