Get Adobe Flash player
Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

U glinskoj pravoslavnoj crkvi 1941. nije ubijen niti jedan...

Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

U Hrvatskoj na djelu opet stari udbaški i kosovski...

I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

Plenković iskoristio pucanje da se totalitaristički obračuna s...

Predsjednik države je u pravu!

Predsjednik države je u pravu!

Ovo je vrijeme za zajedništvo,...

U Plenkoviću čuči - diktator

U Plenkoviću čuči - diktator

Šef jugoslavenskih terorista slobodno šeće...

  • Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

    Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:56
  • Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

    Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

    četvrtak, 22. listopada 2020. 12:15
  • I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

    I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:44
  • Predsjednik države je u pravu!

    Predsjednik države je u pravu!

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:38
  • U Plenkoviću čuči - diktator

    U Plenkoviću čuči - diktator

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:34

Mađarska genijalna politika i tradicionalna hrvatska glupost

 
 
Što god netko govorio o Mađarskoj i njezinoj državnoj politici, jedno je ipak sigurno: ona se primarno rukovodi mađarskim nacionalnim interesima, a onda svemu ostalomu, uključivo i tzv. zajedničkim politikama EU-a. I tu ne bi trebalo biti ništa sporno (to rade i gotovo sve druge zemlje EU-a koje drže do sebe) jer državna politika tomu i služi. Pritom je stvar svih ostalih, kojima se današnja mađarska politika ne sviđa (prije svega mađarskih susjeda), da se takvoj politici Budimpešte ubuduće bolje prilagode jer ona od nje ne namjerava odustati, i da, sukladno tome, više počnu voditi računa o svojoj politici kada je riječ o bilateralnim odnosima s tom zemljom koji postaju sve složeniji. Barem u onom segmentu koji u posljednje vrijeme sve češće dolazi do izražaja (a koji najviše i iritira širu hrvatsku javnost) i manifestira se kroz nove (stare) aspiracije Republike Mađarske u odnosu na teritorije pojedinih, njoj susjednih zemalja.
https://balkaninsight.com/wp-content/uploads/2018/03/tg-secuiesc-facebook-940.jpg
A o uspjehu mađarske politike svjedoči i sljedeća vijest, ovoga puta iz sfere energetike: Mađarska je spremna kupovati ruski plin po dugoročnom ugovoru. Međutim, želi ga raščlaniti na tri dijela, kako bi nakon svakih pet godina mogla otkazati isporuke Gazproma ako u međuvremenu dobije po sebe povoljnije ponude. Budimpešta je suglasna kupiti 6,2 milijarde m3 ruskog plina godišnje i počet će pregovore o sklapanju elastičnijeg dugoročnog ugovora, izjavio je u petak, 26. lipnja mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó (info: mađarska informativna agencija MTI). „Naš je cilj potpisati tri petogodišnja sporazuma, koji bi omogućili odustajanje od dogovora svakih pet godina.“ Takva forma omogućuje jamstvo dugoročnih isporuka, a također i mogućnost promjene ugovora ili njihovog raskida ako se na energetskom tržištu pojave povoljnije ponude, navodi šef mađarske diplomacije.
 
Ministar Szijjártó, koji je prošloga tjedna u Moskvi boravio u vrijeme održavanja velike vojne parade te s ruskom stranom, osim energetskih pitanja rješavao i pitanje mađarskog sudjelovanja u ruskom svemirskom programu, tj. prvom letu mađarskog astronauta u svemir (što je još jedan pokazatelj mađarskog uspjeha, jer se radi o tzv. elitnim sferama, u pravilu rezerviranim isključivo za tehnološki napredan, uski krug svjetskih „svemirskih“ država), kazao je kako će Mađarska uvesti 6 milijardi m3 ruskog plina iz plinovoda „Turski tok“, što sada nije moguće jer još nije izgrađena njegova bugarska dionica. Ona se do kraja godine mora povezati sa srpskom dionicom toga plinovoda koji se proteže od Bugarske do granice s Mađarskom. Na taj bi se način na Mađarsku odnosilo nešto manje od polovice kapaciteta jedne cijevi toga plinovoda (ukupan kapacitet jedne cijevi iznosi oko 15 mlrd. m3 plina godišnje) namijenjene EU-u, dok je druga cijev namijenjena za potrebe turskog tržišta i u funkciji je već od siječnja ove godine.
 
Zamjenik direktora ruskog Fonda za nacionalnu energetsku sigurnost Aleksej Grivač izjavio je kako svi kupci žele polučiti više elastičnosti za iste novce. „Pad cijena na spot tržištima doveo je do toga, da potrošačima raste apetit. Ali s druge strane, svi normalni partneri razumiju nužnost postojanja zajamčenih isporuka po konkurentnim cijenama, a što daju dugoročni ugovori“, kazao je Grivač. Podsjećam kako su cijene na europskom spot-tržištu zbog viška plina pale na rekordno niske razine. Pojavljuju se i novi plinski „igrači“ koji će omogućiti buduće smanjenje potreba te zemlje za ruskim plinom. Tako plin u Mađarsku namjerava isporučivati i Azerbajdžan nakon što bude izgrađena plinovodna infrastruktura kroz Grčku, Bugarsku i Rumunjsku, i koja će biti vezana za prošle godine do tursko-grčke granice izgrađen plinovod TANAP, kao dio europskog Južnog plinskog koridora kojim se dostavlja azerbajdžanski plin iz nalazišta „Shah Deniz 2“ u Kaspijskom moru. Također, Mađarska može biti zainteresirana i za dobivanje plina iz budućeg hrvatskog LNG terminala u Omišlju, na otoku Krku (za sada ne toliko po logici samih cijena, već prije pod utjecajem američkog političkog pritiska), a osim toga, Mađarska ima i potpisan memorandum s američkom energetskom mega-kompanijom ExxonMobil za godišnju kupnju 4,4 milijarde m3 plina iz crnomorskih nalazišta u rumunjskim vodama. Na taj plin Mađarska ne može računati u skorije vrijeme jer su se investitori suočili s rumunjskim poreznim zakonima, zbog kojih su i odgodili usvajanje investicijske odluke, te radovi na spomenutom nalazištu još nisu niti počeli.
 
Dakle, i više je nego jasno kako Budimpešta itekako vodi računa o osiguranju svoje energetske neovisnosti (što je ključ gospodarskog razvoja bilo koje zemlje) i da nastavlja suradnju sa svima onima za koje smatra da će joj u tome biti od pomoći. A jedino se tako i vodi državna politika, a ne kroz neprekidna saginjanja pred ovim ili onim interesima izvanjskih silnica, koje za druge nacionalne države mare kao za „crnim ispod nokta“, dok redovito lobiraju isključivo za interese svojih energetskih tvrtki. To se onda uglavnom pakira u nekakve geopolitičke ili sigurnosne okvire kao dominantne elemente u određivanju nacionalnih energetskih strategija, a što ne bi smjelo biti. Dominantni čimbenici po pitanju energetske strategije svake zemlje moraju  biti: prvo, povoljna cijena energenata; i drugo, sigurnost njihove isporuke – kao jedini preduvjeti za globalnu gospodarsku konkurentnost koja bez jeftine energije ne može postojati. Geopolitika, svakako, ima svoju težinu u određivanju energetskih strategija ali nikako ne presudnu, Najbolji primjer tome je i dobro poznata činjenica, kako je čak i u vrijeme najopasnijih faza hladnog rata iz prošloga stoljeća između Zapada i bivšeg SSSR-a, potonja zemlja Zapadnoj Europi neprekidno isporučivala svoj plin kroz tada izgrađene plinovode. A geopolitički odnosi između tadašnjeg Istoka i Zapada bili su sve prije samo ne dobri i stabilni. A kako bi to, onda, jedna Rusija danas zlouporabljavala svoj položaj izvoznice plina kad je znano da ona u opskrbi EU tim energentom sudjeluje s udjelom od cca 35%, što je znatno manje nego je bilo u vrijeme SSSR-a i hladnog rata? Osim toga, danas na europskom plinskom tržištu postoji prilično velika diversifikacija ponude i bilo kakvi ruski ucjenjivački pokušaji i konkretni potezi mogli bi se relativno brzo kompenzirati uvozom plina od drugih dobavljača, što bi značilo i veće cijene po EU ali se europski energetski sustav sigurno ne bi urušio. Dakle, Rusija za prekid isporuka plina Europi nema baš nikakvog strateškog interesa, čak i u slučaju krajnjeg zaoštravanja međusobnih političkih odnosa, jer joj položaj najvažnijeg dobavljača plina donosi znatnu financijsku korist.
 
S druge strane, Mađarska, kao što vidimo, u svojoj pomno promišljenoj energetskoj politici itekako uspijeva, pri čemu je važno naglasiti kako je i sama, poput Hrvatske, članica i EU-a i NATO-a. Dakle, kada se hoće i zna voditi državna politika – itekako se može. A s hrvatskom politikom, kakva se vodi u zadnjih 20 godina, sve ovovjeke tlapnje o nekakvom povratku INA-e u hrvatske ruke od ovako organiziranih Mađara, na žalost, mogu se objesiti „mačku o rep“. Nedavno je netko od hrvatskih energetskih stručnjaka dobro primijetio, kazavši, pa zašto bi Hrvatska više uopće morala vraćati INA-u u svoje vlasništvo, što je vrlo skup i neizvjestan proces. Jednostavnije bi joj bilo osnovati svoju novu naftnu kompaniju, na što država ima puno pravo.
 
Jer sada je preskupo, a i pitanje koliko uopće i korisno (s obzirom kako je INA u međuvremenu izgubila svoje, nekada goleme udjele na regionalnom energetskom tržištu, kao i u sferi proizvodnje nafte i izvan same Hrvatske, poput ruskih sibirskih nalazišta „Bijele noći“, ili naftnih nalazišta u Siriji) ispravljati strateške greške iz prošlosti oko prodaje INA-e. Tvrtka – koja je bila „država u državi“, ponos hrvatskih građana i nositelj gospodarske i svake druge stabilnosti Republike Hrvatske u doba Domovinskog rata. Krivci za gubitak INA-e, što je potez ravan nacionalnoj izdaji (poput onoga s prodajom Plive i čega sve ne), vjerojatno za to nikada neće odgovarati. Zato je sada i potrebno gledati u budućnosti i pravilno razmotriti i odrediti buduću stratešku energetsku politiku, sukladno stvarnim hrvatskim nacionalnim interesima, kako se ne bi dogodilo da i po tom pitanju neke generacije iza nas ne budu morale „ispravljati krive drine“ onih pojedinaca, institucija i vlada koji o tome sada odlučuju. Mađare pustimo neka rade po svome, a mi se već jednom okrenimo sebi i svome radu, i ne okrivljujmo druge za vlastite probleme i slabosti, koje umjesto nas nitko drugi ionako neće rješavati.
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-madarska-genijalna-politika-i-tradicionalna-hrvatska-glupost/

Konačan obračun s moćnim unutarnjim protivnicima ili pokušaj kompromisa?

 
 
Trump odlučno ustrajava na svojoj političkoj strategiji i s njom povezanim vizijama budućnosti američkoga društva. On dobro zna kako ni o kakvoj pomirbi ne može biti riječi jer bi se ona protumačila kao znak njegove slabosti i na kraju bi vjerojatno završio kao bivši ukrajinski čelnik Janukovič.
https://static.politico.com/dims4/default/c57ab02/2147483647/resize/1160x%3E/quality/90/?url=https%3A%2F%2Fstatic.politico.com%2Faa%2F01%2Fde889fd84d76a0a6e3e9eaf4800a%2F200630-trump-un-gty-773.jpg
Predsjednik SAD-a Donald Trump nalazi se pred ključnom odlukom: reagirati na veliku unutarnju američku krizu (koja mu ozbiljno prijeti gubitkom izbora u studenome) zauzimanjem čvrstog i odlučnog stava kada je riječ o nastavku provedbe njegove političke strategije (poznate kao “America First“), ili okretanjem pomirljivijim tonovima i pokušaju iznalaska kompromisnih rješenja s ciljem izlaska iz “slijepog tunela“ u kojemu se našlo američko društvo, snažno omeđeno po ideološkim, političkim i socijalnim razdjelnicama, kao nikada prije u povijesti.
U tom ću kontekstu napraviti jednu usporedbu kako bih lakše obrazložio ono za što smatram da će se Trump na kraju i odlučiti – kao za njega jedini mogući smjer političkog djelovanja ako želi ostati na čelu najmoćnije zemlje svijeta i u iduće četiri godine. A riječ je o usporedbi, ni manje ni više, nego s bivšim i u revolucionarnim previranjima 2014. detroniziranim ukrajinskim predsjednikom Viktorom Janukovičem. Evo i zašto.

Kriza državnosti
 
Iako su složene unutarnjopolitičke prilike u SAD-u danas i u Ukrajini tada potpuno drukčije etimologije, one imaju i cijeli niz dodirnih elemenata. Sjedinjene Države sada se nalaze, ne više u državnoj krizi (kroz koju, prije ili poslije, prolaze gotovo sve zemlje), već u krizi same državnosti (slično kao i Ukrajina).Podjele – političke i ideološke, toliko su duboke, dok je istodobno vrlo malo ili nimalo onih elemenata (iz relativno kratke povijesti te velike zemlje) koji bi na simboličkoj razini predstavljali ono uporište, stožerni kamen ili zajednički nazivnik oko kojega bi se onda počelo graditi jedno novo i zdravo američko nacionalno jedinstvo. Zapravo, u duhovnom smislu, atmosfera u današnjem američkom društvu itekako podsjeća na predrevolucionarnu Ukrajinu s kraja 2013. godine, kada su se tamošnje društvene elite između sebe raskolile po pitanju čvršćeg okretanja zemlje prema Zapadu, odnosno prema Rusiji. Naravno, u pozadini takvih podjela, kao ni inače, nisu stajale nikakve ideološke netrpeljivosti (iako su se upravo one, kao i sada u SAD-u, isticale u prvi plan jer je mase na taj način najlakše mobilizirati i njima upravljati), već isključivo borba za nadzor nacionalnog bogatstva i političkog utjecaja ključnih oligarha i s njima vezanih korporacija na središnju vlast u Kijevu.
A borbe ideološke prirode u tim dvjema zemljama služe jednoj te istoj svrsi – osvajanju ili zadržavanju vlasti za postojeće društvene elite. U SAD-u se one ogledaju u sukobu između američkih suverenista i neoliberalnih globalista, dok je u Ukrajini taj sukob bio između ukrajinskih suverenista i prozapadnih snaga s jedne, i “globalista“ koji su težili čvršćoj integraciji s Rusijom s druge strane. Osim ideološkog, u pozadini imamo i snažan sukob gospodarskih i financijskih elita (on je u stvari primaran) za nadzor takvog novca i kapitala, kao i politički i svekoliki utjecaj u društvu. U Americi se on ogleda kroz sukob multinacionalnih kompanija, životno zainteresiranih za očuvanje globalnog tržišta s jedne, i predstavnika američkog krupnog biznisa koji preferiraju američki kapital i primarno okrenutih američkom tržištu (mogli bismo ih zvati i pobornicima novog američkog izolacionizma) s druge strane. U Ukrajini je to bila (i u velikoj mjeri ostala) borba između vlasnika krupnog kapitala u vidu svemoćnih i po regionalnim osnovama posloženih oligarha, koji su snažno utjecali na središnju vlast u Kijevu (a da o onim lokalnima i ne govorimo), koja je o njima potpuno ovisila i koja se, onda, i primarno brinula za njihove, a ne za interese samoga stanovništva.
 
Eksplozivna smjesa
 
Sve ovo nabrojeno predstavlja idealnu osnovu, više ne isključivo za klasičnu revoluciju poput onih “obojenih“ koje dovode do smjena režima ili vlada, nego i za stvarni građanski rat u SAD-u (on se u Ukrajini i dogodio i još traje na istoku te zemlje, makar i u trenutačno “zamrznutoj“ formi). S geostrateškog gledišta, u SAD-u sada imamo vrlo precizno determinirane i pravilno posložene ključne elemente koji su za građanski rat potrebni.
1. Jasno definirana teritorijalna podjela po saveznim državama koje podupiru Trumpa i onih drugih koje mu se oštro protive.
2. Jasno definirane duboke ideološke razlike u stanovništvu, s vrlo malo dodirnih elemenata koje bi u skorije vrijeme omogućavale snošljivi suživot.
3. Duboke, rasno motivirane podjele, kao dodatni destabilizirajući element.
4. Službena vojska, sigurnosne i obavještajne službe s neizvjesnom odanošću središnjoj vladi njihovih zapovjednih struktura, što jača neizvjesnost i nepovjerenje u ulogu koje one imaju u društvu.
5. I konačno, naoružano stanovništvo (od kojih je dio itekako spreman na fizičko nasilje) koje, u skladu s ustavom, smije nabaviti gotovo sve što smatra nužnim za samoobranu – od pištolja preko poluautomatskog i automatskog oružja, vojnih vozila različite namjene, gotovo do samih tenkova (ima i takvih slučajeva u privatnom kolekcijama).
 
Kada u nekom društvu imamo ovako posložene ključne eksplozivne elemente, treba još samo “zapaliti fitilj“ da “vatromet“ počne, a to je najmanji problem. Njega, kada god to poželi, može zapaliti bilo koja sukobljena politička strana. Ali, što je puno gore, “fitilj“ se može zapaliti i nekontrolirano, može ga zapaliti politika, što onda cijeli kaos prebacuje u sferu neupravljivoga. A i u jednom i u drugom slučaju, takav crni američki scenarij imao bi goleme posljedice i za cijeli svijet. Jer SAD je, uz Rusiju, najveća globalna nuklearna velesila, pa je mogućnost da se u unutarnjem kaosu netko dočepa takvog oružja masovnog uništenja s pravom zastrašujuća (na tu je temu, uostalom, snimljeno i podosta holivudskih filmova pa inspiracije raznoraznim luđacima sigurno ne bi nedostajalo).
 
Nastavak usporedbe
 
Donald Trump, za razliku od bivšega ukrajinskog čelnika Viktora Janukoviča, vrlo dobro poznaje instrumentarij koji koristi američka “duboka država“ u pokretanju revolucija u zemljama s nepokornim vladama i “krivim“ državnim sustavima. Trump zna da one redovito završavaju krvlju do koljena i padom nositelja vlasti, a da je njihov pokušaj pronalaska kompromisa i mirnog rješenja sukoba s političkim suparnicima za organizatore kaosa samo znak slabosti, nakon čega redovito slijedi glavni udar – nasilno svrgavanje, s čestim epilogom uličnoga linča. Linč je potreban kako, jednom, na površinu ne bi izašle prljave i neugodne stvari za same organizatore pobuna, koji zato ništa ne žele prepustiti slučaju (primjeri: Saddam Hussein – Irak, Muammar Gaddafi – Libija).
 
Janukovič je pod pritiskom dugotrajnih i nasilnih prosvjeda na glavnom kijevskom trgu 2014., ali još više zbog pismenog obećanja ključnih europskih političkih čelnika da će oni svojim autoritetom jamčiti za provedbu njegova sporazuma s prozapadnom oporbom, taj sporazum na kraju svečano (s oporbenim čelnicima i u nazočnosti “jamaca“ EU-a) pred kamerama i potpisao. Ali samo nekoliko sati poslije, pojavio se onaj čuveni “Fuck EU“ američke kuratorice za Ukrajinu Victorije Nuland, nakon kojega je masa prosvjednika krenula u otvoreni napad na institucije državne vlasti, dok je sam Janukovič jedva spasio živu glavu, i to uz pomoć Rusa, koji su ga helikopterom iz njegova doma prebacili u ruski grad Rostov na Donu. Ondje on i danas razmišlja gdje je to pogriješio i što je sve pošlo po zlu da je od potpisanog sporazuma o provedbi novih ukrajinskih izbora pod nadzorom međunarodne zajednice ostalo samo jedno veliko “ništa“. Sve što se nakon toga dogodilo u Ukrajini je povijest, i to nimalo lijepa ni ugodna.
 
Truli kompromisi
 
I baš je zato Trump, za razliku od Janukoviča spremnog na kompromise, odlučio krenuti suprotnim putem. On odlučno ustrajava na svojoj političkoj strategiji i s njom povezanim vizijama budućnosti američkoga društva. Trump dobro zna kako u sadašnjem američkom trenutku ni o kakvoj pomirbi ne može biti riječi jer bi se ona, automatski, u glavama njegovih suparnika protumačila kao znak njegove slabosti i straha i on bi, na kraju, vjerojatno i završio kao Janukovič. Pitanje je samo gdje bi se, za razliku od bivšeg ukrajinskog čelnika iza kojega je stajala Moskva, on uopće mogao skloniti. A vjerojatno mu se ne da napuštati svoj njujorški “Trump Tower“ ili raskošno floridsko imanje u zamjenu za nekakav hipotetski Rostov na Donu u bližem ili daljem američkom susjedstvu.
A da je Trump odbacio trule kompromise i odlučno zaigrao na jačanje podjela do konačne pobjede (ili poraza), svjedoče i njegove riječi na praznik Dan nezavisnosti, 4. srpnja, koje su, zapravo, maksimalno agresivna varijanta što definitivno produbljuje razdor između njega i njegovih protivnika.Trump u obraćanju Amerikancima uopće nije pokušavao skrivati ili umanjivati razmjere toga razdora. Ukazao je na činjenicu kako Amerika (onakva kakvu je on i njegovi birači vide) može biti uništena iznutra s obzirom na nove generacije ljudi, radikalno ljevičarske provenijencije – koji, kako kaže, svoju naciju i zemlju mrze (bilo s obzirom na njezinu turbulentnu prošlost zbog koje se sada razračunavaju sa spomenicima ili po rasnoj osnovi), ili zbog političkih sukoba u kojima, osim za vlastite egoistične interese, njih nizašto drugo i nije briga, a najmanje za domoljublje koje smatraju retrogradnim i rezerviranim isključivo za primitivce (sličnost sa stanjem u Hrvatskoj itekako je vidljiva).
 
Ali i uz oštre riječi koje ukazuju na svu dubinu problema, Trump je ipak pred javnošću morao biti i optimističan – jer na pesimizmu se ne dobivaju izbori. On je zato i obećao potpunu pobjedu nad onima koji žele uništiti SAD iznutra. Međutim, realno, tko god u SAD-u ostvario pobjedu 2. studenoga, ona će biti Pirova i gorka. Iza nje će, vjerojatno, doći do još većih unutarnjih podjela i sukoba, jer ulozi su u ovom američkom “ratu” golemi i teško je očekivati da će se bilo koja od dviju suprotstavljenih strana povući ili predati bez borbe. U oba slučaja, pobijedio Trump ili Biden, nastavit će se snažna politička i medijska prepucavanja koja će dodatno rastakati američko društvo. Zapravo, za opstojnost i stabilnost SAD-a bilo bi najbolje kada bi bilo koja od dviju suprotstavljenih opcija polučila uvjerljivu pobjedu (koja ne bi ostavljala sumnje ni u kakve izborne makinacije), koja bi svjedočila jednom novom unutarnjem zajedništvu. Ali to je iluzija do koje u stvarnosti neće doći i zbog čega nas čeka burna, neizvjesna američka, ali i svjetska jesen, u kojoj nekakve koronakrize drugog i tko zna kojega vala zapravo ne predstavljaju ništa osim skretanja pozornosti od globalne geopolitičke borbe (koju predvodi upravo Washington), i koja se, na tako bolan i potpuno neočekivan način, najviše manifestira upravo na tlu Sjedinjenih Država. Donedavno vjerojatno najstabilnije zemlje svijeta, u kojoj je baš sve bilo pod kontrolom. Ili se, očito, nama samo tako činilo.
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/analize/kljucna-trumpova-odluka-konacan-obracun-ili-kompromis/

Sjetimo se i Hitlerova nadahnuća u etničkim čišćenjima Grka, Armenaca i Turaka nakon Prvoga svjetskoga rata…

 
 
Kažu da ekipa vrijedi koliko i najslabija karika u njoj. Turska je prevažna zemlja, ona vezuje energetski, prometno i strateški Europu i Aziju, njezin geopolitički položaj, nadzor voda Eufrata i Tigrisa te Crnoga mora, njezina prirodna bogatstva i poljoprivreda, njezina vojska i industrija čine je jednom od poželjnijih političkih "udavača". Ali uvijek ima neki ali kao Muhammad Ali. Udaljavanjem od tradicija Atatürkove masonske sekularne države Erdoğn je zadobio oporbu liberalnoga građanstva i poduzetnika te mladeži, ali i otvorio kurdsko pitanje koje je strašno; od preko 40 milijuna Kurda oko 25 živi u Turskoj gdje su više od petine stanovništva, i što je najgore po turske interese žive kompaktno na istoku zemlje graničeći sa sirijskim, iračkim (poluautonomnim i punim nafte) te iranskim Kurdima. Zasad nijedna zemlja regije ne želi otvarati kurdsko pitanje, iako bi Iran tu najviše profitirao.
https://i.middle-east-online.com/styles/home_special_coverage_1920xauto/s3/2020-05/erdogan_1.jpg?U2PksjIr5D1VSimKs.k_vSARgYvXiXt3&itok=ERciT8dy
Turska je započela pod Erdoğanom kult vođe i obnovu neoosmanizma, tj. pokušaj ekonomskog i inoga prodora u zemlje Balkana, osobito BiH i Albaniju, te pozicioniranje u Siriji i Libiji. Dok je turska politika slijedila američku podržavali su islamističke skupine u arapskim zemljama i Egiptu, te vršili pritisak na EU putem tzv. izbjegličke krize. Nakon pokušaja svrgavanja predsjednika Erdoğana Turska se morala okrenuti jače Rusiji i Iranu, te smanjiti svoje ambicije u Siriji i izvršiti čistke u vojsci i administraciji. Turski pokušaj instaliranja u Libiji da bi povećali teritorijalno more na račun nalazišta nafte i plina od obala turkofonoga Cipra do Libije je naišao na žestok otpor Francuske, Izraela, Grčke i većine bitnih sila; Turska ima nepovjerenje i Saudijske Arabije i arapskoga svijeta. Zveckanje oružjem uz grčke pogranične otoke nadnevkom 24. srpnja kada je postignuto sadašnje razgraničenje Turske i Grčke nakon Prvoga svjetskoga rata nije slučajno i EU više nema ni u primisli turski ulazak u zajednicu.
 
Mogli bismo kazati za taj čin kao i za ponovno pretvaranje Svete Sofije u džamiju da je to unutarnjopolitička predstava i da su se tresla brda i rodio se miš, ali nažalost iskustvo nas uči da nije tako. Erdoğan je dokazao da može biti inteligentan, čak i lukav, ali nažalost ne i mudar! Njemačka bahatost završila je sa Hitlerom, Berlin je danas okrenut Poljacima i Česima, kao i Balkanu i liberalni kapital mirom dobiva ono što je gubio radi vjerske i nacionalne vojno birokratske pruske tvrdoglavosti;sjetimo se progona katolika od Bismarcka do Hitlera. Sjetimo se i Hitlerova nadahnuća u etničkim čišćenjima Grka, Armenaca i Turaka nakon Prvoga svjetskoga rata, ali i čišćenja u Balkanskim ratovima. Tada su Armenci i Grci i Rusi (kao i danas Kurdi) nasjeli na obećanja perfidnoga Albiona, s tim da se Grčka pravoslavna crkva ponijela antikršćanski, a grčka politika megalomanskih apetita završila porazom kod Ankare i preseljenjem milijun i pol maloazijskih Grka u domovinu, gdje su ih naseljavali u krajeve pune slavenskih Makedonaca.
 
Velika Britanija je inteligentnom politikom sačuvala svoj utjecaj, iako je danas Mala Britanija, a Turska je još uvijek puna silničkoga srednjovjekovnoga mentaliteta, što bi moglo biti pogubno i za nju i za cijeli svijet! Takav mentalitet u priličnoj mjeri imali su i Srbi od Karađorđevića do Miloševića i danas! Kažu da u Africi love krokodile tako da im postave mamac s mesom i budući da se životinja uvijek istim putem vraća nazad u vodu na putu joj postave oštar nož koji se reptilu sa svakim korakom dublje zabija u trbuh. Zato ne bih preporučio Turskoj da ima veće oči od želuca i da ponavlja put svojih slavnih predaka!
 
Uostalom osim ruske politike danas postoji još samo kineska politika. Uz Židove to je najstariji narod kontinuiteta, ali dok su Židovi unatoč briljantnim umovima religija, trgovina i dijaspora, Kina ima tradiciju meke sile i upravljanja masama. Prošlo je vrijeme Marka Kraljevića i Muse Kesedžije, tiha i duboka voda (država) brijege valja!
 

Teo Trostmann

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Nedjelja, 25/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1675 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević