Get Adobe Flash player
Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

Nije Putin slučajno vratio Boga u ustav. Ne, ne. Bila je to priprema za...

Tko treba vladati Hrvatskom?

Tko treba vladati Hrvatskom?

Ova vremena zaslužuju katolički odgovor     Kroz...

Boji se savjeta za gospodarstvo

Boji se savjeta za gospodarstvo

Plenkovićeva demagogija o reprezentativnoj...

Nikakve koristi od gradonačelnikova

Nikakve koristi od gradonačelnikova "delanja"

Mnogi su se rodili u Petrovoj bolnici iz koje sad bježe rodilje i porađaju...

Je li sada jasno tko je Plenković?

Je li sada jasno tko je Plenković?

Nije on kriv za potres i zarazu, ali je kriv za mnoge druge...

  • Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

    Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

    četvrtak, 02. travnja 2020. 15:00
  • Tko treba vladati Hrvatskom?

    Tko treba vladati Hrvatskom?

    ponedjeljak, 30. ožujka 2020. 21:29
  • Boji se savjeta za gospodarstvo

    Boji se savjeta za gospodarstvo

    četvrtak, 02. travnja 2020. 14:54
  • Nikakve koristi od gradonačelnikova

    Nikakve koristi od gradonačelnikova "delanja"

    srijeda, 01. travnja 2020. 09:36
  • Je li sada jasno tko je Plenković?

    Je li sada jasno tko je Plenković?

    srijeda, 01. travnja 2020. 09:31

Odnosi srbijanskoga kneza Miloša Obrenovića i crnogorskoga vladike

 
 
Odnosi naših istočnih susjeda su vrlo složeni, pa često Hrvatima i nerazumljivi jer naš hrvatski narod ne poznaje povijesni kontekst,odnosno političku, vjersku, ekonomsku i kulturnu  povijest naših susjeda. Ovaj puta ne ćemo se baviti nemanjićkim periodom niti poviješću Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve već ćemo izvući crtice iz odnosa turskoga vazalnoga kneza Srbije Miloša Obrenovića i crnogorskoga vladike Petra II. Petrovića Njegoša, a služeći se solidnom knjigom crnogorskoga povjesničara dr. Novaka Adžića "Stvaranje i razvoj crnogorske nacije".
http://www.politika.rs/old/uploads/rubrike/277776/i/1/njegos.jpg
Petar Petrović Njegoš
 
Crna Gora u kojoj danas živi skoro četvrtina Albanaca i muslimana (većina slavenskih muslimana u Crnoj Gori se smatra Bošnjacima, ali neki se pišu i Crnogorcima, Romima te regionalno i dr.), gotovo trećina Srba i 1 posto Hrvata je složena sama po sebi, bez kontroverznoga odnosa prema srpstvu kojemu Crnogorce vuče pravoslavlje i zajednička povijest u XIII. i XIV. stoljeću, te protuturski ratovi i panslavizam. Vladika Petar II. Petrović Njegoš (rođenjem Rafael, pa Rade) bio je pjesnik, filozof, romantičar i nažalost mason, kao i Vuk Karadžić, Karađorđevići, te većina hrvatskih iliraca. Taj čovjek se zalagao za ujedinjenje Dalmacije i Boke sa banskom Hrvatskom, ali se osjećao kao Crnogorac dijelom srpskoga plemena, na što su utjecali i njegovi učitelji (Sima Milutinović Sarajlija npr.), te tadašnje teorije o jeziku. Lišen zmijske ćudi toliko potrebne u politici Njegoš je bio u izuzetno lošim odnosima s ocem moderne srbijanske države Milošom Obrenovićem.
 
Godine 1830. hatišerufom sultana Mahmuta II. Srbija postaje autonomija u okviru Osmanskoga carstva, tj. današnji sjever uže Srbije bez Beograda. Poduzetni Miloš želi iskoristiti polunezavisne vladare Bosne i Albanije Gradaščevića i Bušatliju za slabljenje Otomanskoga carstva, ali Njegoš odbija njegov plan da se Crnogorci bore u vojsci skadarskoga paše. Njegoš traži od kneza Miloša Obrenovića simboličnu pomoć pri zauzimanju Podgorice (nama starijima poznate kao Titograd, op., T.T.), što ovaj odbija. Miloš je lojalnost Turcima dokazao prethodno (1817.) poslavši glavu svoga kuma Karađorđa u Istanbul (Carigrad, Konstantinopol).
https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwigqsi379rmAhVmyaYKHRKJBjMQFjAAegQIAxAB&url=https%3A%2F%2Fnoviglas.info%2F2019%2F01%2F04%2Fkako-je-karadjordjeva-glava-zavrsila-u-carigradu%2F&usg=AOvVaw1twWA1IUeq0Vb4bwKPatP5
U Carigradu je Miloš, prema Mihailu Gavriloviću, bogato nagrađen, dobio je orden u briljantima i sablju iskićenu dragim kamenjem. Tronut tim znacima carske milosti Miloš pada na koljena pred sultanom i cjeliva mu papuču.
 
Godine 1832. veliki vezir Mahmut Rešid nudi Crnoj Gori velike teritorijalne ustupke ukoliko ona prizna vrhovnu vlast sultana, što Njegoš odbija odgovarajući "dok me moji Crnogorci drže ne treba mi sultanov berat ni ferman da vladam, jer ja sam nezavisan vladalac, a ako me moji Crnogorci napušte, sultanov ferman me ne može održati." Godine 1832. je sultan Mahmud izdao nalog (ferman) knezu Milošu da osobno predvodi svoju i tursku vojsku u zauzimanju Crne Gore. Miloš je izvijestio o tome Njegoša koji je suho odgovorio da će se braniti svim silama. Taj pohod je propao u zametku zbog vojne Mehmed Alije koji je zaprijetio i Carigradu. Navodno Njegoš nije znao za velikosrpski program (Načertanije) ali je znao da je Miloš tražio od sultana da pokori Crnu Goru.
 
J. Ćetković citira austrijski izvor iz Zadarskoga arhiva (Ivačić, 6. ožujka 1836.) da je vladika Njegoš jako zabrinut, dva dana nikoga ne prima u posjet, i da je Obrenoviću javio da će se Crnogorci boriti do posljednjega živoga čovjeka. Na stvaranju Velike Srbije radi kao agent dubrovački raspop Matija Ban, ali ban Josip Jelačić ga je prozrio, a Njegoš odbio preuzeti njegovu pomoć od 2.000 fiorina kazavši Banu da slobodnoj Crnoj Gori priliči primiti pomoć samo od slobodne države kao što je SAD.
 
Prema Konstantinu Nenadoviću (citat iz 1884.) Njegoš je izjavio: "A da čo'če (čovječe, op., T.T.), Božja ti vjera, znam ja tu veselu Srbadiju, no kud su joj ti junaci sinovi bili, dok joj nije bog da Karađorđa? Vi svi tamo hvalite se junaštvom, a kad Vi (vam, op., T.T.) Bog njega uzme između Vas, a vi svi u sunovrat u turski jaram opet! No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje ni za Murate, pa ni za Bonaparte, oni svi biše pa preminuše, a Crna Gora ostaše dovijeka i strašnoga suda u svojoj volji i slobodi".
 
Jasno da Srbija kao poluravničarska zemlja nije mogla lako odoljeti organiziranoj sili, za razliku od planinskoga grebena sa središtem u Cetinju (što jest bila stara Crna Gora, op., T.T.) gdje ni pješaštvo ne može proći sa logistikom. Crnogoraca pod vlašću Njegoševom bijaše svega 60.000. Njegoš je svojim literarnim djelom, školstvom i tiskarstvom pridonio širenju srpske ideje i imena u Crnoj Gori, posebice preko kosovskoga mita. Zanimljivo je da je Njegoš veliki prijatelj Vuka Karadžića i njegove jezične reforme (hercegovizacije jezika), dočim je stav kneza Obrenovića i srbijanske vjerske i književne elite izražen u pismu Miloša Njegošu negativan; "ima jedna rđava sekta vukovska nazvana koja debelo jer (Ъ) izostavlja, i još gdjekoja izmjenjenija zahteva, i sve se bojim da ne bude otrov učenija ove sekte i do u Crnu Goru, dosad svagda čistu i nevredimu prebivšu prispeo, a ako bi to bilo, to bi mi zaista vrlo teško i žao palo, jerbo je dosta verno poznato da ta sekta izostavljanjem Ъ i uvođenjem nekakvog 'j/odvodi od pravoslavlja i privodi k rimokatoličanstvu (Poznat će Vam biti kustos C.K. Biblioteke, Kopitar, rimokatolik, ovaj je ta učenija razvrata dao Vuku, a Vuk vuče tuđu budalaštinu ne znajući ni šta vuče ni našta. Na ovo, mislim, sami za sebe zadržite da ne dođe do nečastivih ušiju.) Ta je sekta i ovde bila počela isto učenije rasprostrirati, no ja sam to u soglasju s G. mitropolitom Karlovačkim (Srijemski Karlovci, op., T.T.) predupredio mnoge takove knjige u vatru bacivši, a mnoge čitavim sandukom pobacavši." (Izvestia - "Otdelenija ruskoga jezika i slovesnosti", Carska akademija nauka( 1903. t. VII. knj. 3., str. 333.). (Naravno da jugoslavenski masoni nisu htjeli od Srba praviti katolike oduzimanjem debeloga jer, a srpski jezikoslovci su do Karadžića zapravo rusificirali jezik, op., T.T.) Njegoš odgovara knezu iz Trsta (Trijesta) da ne poštuje Dositeja Obradovića, pače da ga prezire! Zapravo je to upućeno i samome Milošu "ja bih Dositeja počitova da je umio svoj dar duševnij obratiti u korist našega naroda, ali ga obratiti nije umio, i zato ga prezirem kako čovjeka koji nije vidio u što se sodrži sreća naroda, što li mu može pričiniti nesreću, i kako čovjeka koji je bio nekome oruđe podsmjejanija nad blagočestijem (crkvenoslavenski u smislu podsmijavanja nad svetinjom, pobožnim, op., T.T.).
 
Na kraju pisma Miloša  vladika cernogorski pozdravlja sa visokopočitovanijem.
https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=2&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwi5jenD-NrmAhUZwMQBHe_dBr8QFjABegQIBRAB&url=https%3A%2F%2Fhr.wikipedia.org%2Fwiki%2FMilo%25C5%25A1_Obrenovi%25C4%2587&usg=AOvVaw0G6E1l1tWDDgUuztdy0c8L
Zanimljivo je da je Njegoš obišao Italiju, Austriju, Rusiju ali da u Srbiji nije nikada bio, što najbolje svjedoči o nepovjerenju prema knezu Milošu. Kontakti Crnogorske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve u Njegoševo doba su rijetki. Kao arhimandrit obratio se 1832. Njegoš mitropolitu Karlovačkom Rajačiću za rukopoloženje jednog crnogorskog svećenika. Razmijenio je pisma sa mitropolitom beogradskim Pavlovićem zbog bijega episkopa užičkoga Nikifora, koji je bio u sukobu sa knezom Milošem, kojega knez Miloš naziva duševnim bolesnikom. Kada je Njegoš u Rusiji primljen od cara Nikolaja I. i tamo zavladičen patrijarh karlovački Rajačić traži od pravoslavnih svećenika u Boki "da se apsolutno ne dopušta služba u Crkvi crnogorskomu vladaru pod zapetu najstrože odgovornosti", i "da stoga ni zvonima ni puškama ne smete ga pozdraviti, niti mu ma bud koju počast koja pripada arhijereju ukazati."
 
Pećku patrijarhiju spominje u svom djelu "Lažni car Šćepan mali" (objavljena 1851.) Njegoš samo kroz lik Vasilija Brkića koji za razliku od arhipastira crnogorskih koji se bore sa Osmanlijama kukavički priznaje da mu se na spomen Turaka ledi krv u žilama. Obnovljenu patrijaršiju je 1557. dao Mehmed Sokolović svome bratu Makariju. Patrijarh Vasilije Brkić bježi sa Kosova u Crnu Goru, svrgnut od Grka 1765. zbog mogućih financijskih pronevjera. Ruska ekspedicija kneza Dolgorukova pod nadnevkom 31. 7. 1769. bilježi da Crnogorci mole Dolgorukova da se izgna Vasilije Brkić sa cetinjskoga manastira radi spokojstva mitropolita (crnogorskoga) Save Petrovića. Crnogorci Brkiću stavljaju nož pod grlo, te im on nakon zaludnih molbi, suza, pozivanja na kršćanstvo daje svojih 54 dukata. Srpski (pećki) patrijarh bježi u Maine (Boka) gdje se sakrio u domu jedne udovice. Rusi vele da je mitropolit Sava načelnik razbojnika ispunjen nepomirljivom mržnjom na patrijarha. Brodom Rusi prebacuju Brkića u Italiju, zatim u Rusiju. Njegoš u svom djelu ovo ne spominje. Svakako da ovim člankom ne želim ironizirati niti se miješati u tuđa posla, samo nastojim rasvijetliti povijesnu pozadinu sadašnjih događaja. Odnosi Bugara i Makedonaca, Hrvata i Bošnjaka, Srba i Crnogoraca su vrlo složeni i imaju svoje uspone, padove, zajedništva i protivbe. Ponor nastao na nekad zajedničkom teritoriju Hrvatske i BiH je produbljen razlikom vjere, ali i postojanjem jake i ravnopravne srpske zajednice u BiH.
 

Teo Trostmann

Osmanski genocid nad maloazijskim Grcima trajao čitavih deset godina - od 1913. do 1923.

 
 
Prije samog čina genocida, osmanska armenska zajednica je posjedovala oko 2.600 crkava, 450 samostana i 2000 škola. Međutim, nakon Velikog rata oko 3000 armenskih naselja je bilo depopulizirano. Današnja armenska zajednica u Turskoj ima samo šest crkava i nijednu školu ili samostan. Masovno uništenje osmanskog (pravoslavno-kršćanskog) armenskog stanovništva u 1915.-1916. vjerojatno je najmasovniji organizirani ratni zločin počinjen tijekom Velikog rata i sigurno je prvi slučaj genocida počinjen u 20. stoljeću, kada je sustavno pobijeno do 1.500.000 etničkih Armenaca od strane osmanlijskih vlasti i njihovih suradnika Kurda. Iako je od ovog zločina prošlo više od jednog stoljeća, pitanje osmanskog genocida nad Armencima je nesumnjivo još živo naročito u vodama dnevne svjetske politike što se nedavno jasno vidjelo kada je Senat SAD-a izglasao posebnu rezoluciju kojom se ovaj zločin proglašava genocidom bez obzira na to što se u međunarodnom pravu termin i formulacija genocida službeno primjenjuju tek od 1945. Na ovaj način, SAD se priključio nekolicini zapadnoeuropskih zemalja (npr. Francuska i Njemačka) u osudi ovog zločina u formi genocida što zasigurno daje smjernice i drugim državama u povodu pitanja oko ovog historijskog problema. Kada će netko i službeno osuditi zločine genocida administracije SAD-a nad domorodačkim (indijanskim) stanovništvom ostaje da se vidi ali je najvjerojatnije za sada da će to biti Turska.
https://secure.i.telegraph.co.uk/multimedia/archive/03178/466723495_3178901b.jpg
Da se podsjetimo, istrjebljenje Armenaca je započeto 24. travnja 1915. u osmanskoj prijestolnici Istanbulu i ubrzo se proširilo na cijelo carstvo kada su tisuće poznatih i dobrostojećih Armenaca najprije uhićeni i zatočeni, a kasnije mučeni i ubijani. Organizirani genocid (ili etnocid) završen je u kolovozu 1916., kada je okončana druga faza (od ožujka do kolovoza 1916.) masovnih ubojstava Armenaca koji su u to vrijeme bili deportirani u Sirijsku pustinju, u Del el Zor ili u njegovu okolinu. Danas se procjenjuje da je u genocidu stradalo do 1.500.000 Armenaca, što praktično znači da je Veliki rat preživjela samo manjina predratnog armenskog stanovništva (otprilike jedna četvrtina). Tako je na primjer danas veoma teško pronaći Armence koji žive u unutrašnjosti Male Azije (Anatolije).
 
Genocid nad Armencima je u svakom slučaju bio akcija sistematskog razaranja, pogroma, deportacija, prisilne asimilacije, izgladnjivanja, etničkog čišćenja i uništavanja materijalnih spomenika armenske kulture i nacionalnog postojanja na teritoriju Osmanskog carstva. Prvobitno je genocid započet masovnim ubojstvima ekonomske, vjerske, političke i intelektualne elite armenskog društva u Istanbulu ali je ubrzo istanbulsko iskustvo postalo obrazac za genocid najširih razmjera nad svim dijelovima armenskog naroda u carstvu. Cjelokupni viši društveni slojevi Armenaca eliminirani su tijekom samo nekoliko tjedana do lipnja 1915. Pogubljenja Armenaca iz viših društvenih slojeva su organizirana čak i na javnim mjestima (trgovima) što je u velikom broju slučajeva i dokumentirano fotografijama koje se mogu naći u Muzeju armenskog genocida u Erevanu.
 
Prije samog čina genocida, osmanska armenska zajednica je posjedovala oko 2600 crkava, 450 manastira i 2000 škola. Međutim, nakon Velikog rata oko 3000 armenskih naselja je bilo depopulizirano. Danas se armensko stanovništvo u Turskoj praktično može naći samo u Istanbulu. Današnja armenska zajednica u Turskoj ima samo šest crkava i nijednu školu ili samostan. Dokazi o osmanskom genocidu nad Armencima su brojni i pored toga što je najvrjednija arhivska građa zauvijek nestala kada su 2. studenoga 1918. ultradesničarski pripadnici vladajuće partije u carstvu spalili dokumente prije nego što su vladini vodeći političari i glavni organizatori genocida pobjegli iz zemlje u njemačkoj podmornici za Odesu.
 
Nova liberalna vlada Osmanskog carstva je 5. veljače 1919. osnovala u Istanbulu specijalni sud za ratne zločine koji je prethodnu (ratnu) vladu Mladih Turaka službeno optužio za "deportaciju i masakr", ali tek nakon britanskih diplomatskih pritisaka. Kao konačni rezultat sudske procedure, kompletna ratna vlada je u travnju 1919. godine osuđena na smrt a sud je proglasio da uništavanje Armenaca nije bio lokalni ili izolirani događaj već rezultat odluke koju je donijela vlada, a zločini su se provodili na osnovi pisanih naloga i usmenih naređenja.
 
Na kraju se treba podsjetiti da je upravo ovaj osmanski genocid nad Armencima direktno poslužio Hitleru i njemačkim nacistima za organiziranje i provođenje holokausta nad Židovima u sljedećem svjetskom ratu. Ovdje ne treba zaboraviti i osmanski genocid nad maloazijskim Grcima koji je trajao čitavih deset godina od 1913. do 1923. za koji je ako ništa drugo bar na osnovi zapovjedne odgovornosti direktno odgovoran i Kemal paša Atatürk (Otac Turaka) koji je između ostalog spalio grčki grad Smirnu (Izmir) 1922. pred očima britanske flote koja je bila usidrena ispred grada.
 

Vladislav B. Sotirović, predavač na Sveučilištu primijenjenih društvenih znanosti u Vilniusu, Politika, Beograd, 25. XII. 2019., http://www.politika.rs/sr/clanak/444327/Pogledi/U-genocidu-je-stradalo-milion-i-po-Jermena

Ludilo američkog Kongresa od svijeta stvara tamu nad bezdanom

 
 
Jer, primjerice, nitko razuman ne može reći kako je američki nacionalni interes protjerivanje Turske iz NATO-a, ili, još više, rat SAD-a s Rusijom i(li) Kinom. Isto vrijedi i za EU. Međutim, razuma je preostalo malo, a ludilo koje je zahvatilo liberalni svijet, očito, nema granice. A kada je to tako, i Rusija i Kina su na odluke Kongresa primorane djelovati na razini strateškog planiranja, a ne političkog reagiranja na idiotske izjave i istu takvu retoriku, jer bi na njih ipak trebali reagirati psihijatri. A vanjska se politika takvom dijagnostikom ne bavi. S tim u svezi upozoravam kako Rusija upravo nešto slično i priprema: u ožujku iduće godine ona bi trebala usvojiti novu nacionalnu obrambenu strategiju u kojoj će biti puno iznenađenja. Ali otom-potom. Zato bi Europa u svemu ovome ludilu trebala biti puno pametnija jer će se ono ponajprije njoj (tj. svima nama) i „obiti o glavu“.  
https://cdn.vox-cdn.com/thumbor/JzqzOR59g2nEpoLVhY9W54xXRXs=/0x0:4000x2757/1200x800/filters:focal(1674x368:2314x1008)/cdn.vox-cdn.com/uploads/chorus_image/image/65932749/AP_19352561492607.0.jpg
Nancy Pelosi (u sredini) - žena koja uništava Sjedinjene Države
 
Nastavlja se američki „cirkus“ s opozivom (impeachment) predsjednika Donalda Trumpa. Odbor za pravosuđe Zastupničkog doma Kongresa odobrio je optužbe protiv Trumpa i sada ih taj dom još samo mora potvrditi većinom glasova (u što nema sumnje jer demokrati u njemu imaju većinu), kako bi se čitav proces opoziva uputio na konačan sud gornjem domu parlamenta – Senatu. U njemu, međutim, većinu imaju republikanci, pa bi, a da bi se postigla potrebna dvotrećinska većina za predsjednikov opoziv, bilo potrebno pravo čudo. Čuda se, naravno, događaju, ali u ovom slučaju vrlo teško. Republikanska stranka si to neće dozvoliti u vrijeme kada se i formalno ulazi u izbornu godinu i kada demokrati u svojim redovima nikako ne uspijevaju pronaći dostojnog protukandidata Donaldu Trumpu. A zašto im, onda, suicidalno u tome pomagati njegovim rušenjem?
 
Ovaj kratki uvod i podsjetnik na aktualna američka previranja nužan je za jednu, posve drugu temu – puno važniju od svih „krikova“ i galame unutar Kongresa, koji ionako ne određuju realnu politiku. Međutim, destruktivno djelovanje kongresnika utječe na rapidnu degradaciju znanja i intelekta, ne samo u zakonodavnom tijelu SAD-a. Njime se iz temelja potresa i sam američki demokratski ustroj, prije svega ravnoteža vlasti! Ona se sada „miješa“ i prelazi „iz ruke u ruku“, ovisno o procjeni političkih snaga po određenim konkretnim pitanjima, na koja svatko gleda iz svoga kuta interesa. U SAD-u je na djelu stvarna sistemska kriza – ili kriza vlasti! Drugim riječima, izvršne vlasti gotovo da i nema. Nju paraliziraju i Zastupnički dom i Senat, koji, suprotno ustavu, predsjedniku države ne omogućuju pravo vođenja američke vanjske politike na način na koji on i njegov tim smatraju ispravnim i za što su dobili mandat.
 
Zapravo, sada Kongres svojim odlukama rukovodi vanjskom politikom u puno većoj mjeri nago sam predsjednik čija je to ustavna uloga, pričemu se u dobroj mjeri vodi patološkom mržnjom prema samom Trumpu i a priori omalovažava većinu njegovih poteza, a što je vrlo opasno. Odluke, koje donosi ovaj saziv Kongresa, nerjetko se, bez problema mogu svrstati u iracionalne, pa čak i protivne nacionalnim interesima samih Sjedinjenih Država. Primjera je za to puno: SAD, danas, djeluju prema EU-u, Rusiji, Kini, Turskoj, Bliskom istoku na način koji izaziva njihov gnjev i otpor, a da o imidžu SAD-a unutar njihovih javnosti i ne govorimo. Razarajuća vanjska politika, temeljena na pritiscima i ucjenama ne samo prema potencijalnim suparnicima, već i prema saveznicima i partnerima, kratkoročno, možda, i donosi određene, prije svega gospodarske plodove, ali dugoročno je neodrživa i potencijalno razarajuća upravo po američke interese. Suparništvo i pritisci prema konkurentima, uključivo i primjene carina pa i sankcija (što je i Trumpova politika prema Kini, EU i Rusiji), mogu biti razumljivi a i posve su legitimni kao sredstva za pokušaj postizanja svojih ciljeva  (možda po SAD donesu željene rezultate, a možda i ne) ali to sada nije važno. Važno je nešto drugo: Kongres na tome ne staje! On, naprosto, gura i Trumpa i Sjedinjene Države u sukob i s Rusijom i s američkim saveznicima. Dovoljno je navesti nekoliko primjera iako ih je puno više:
 
Kongres uveo sankcije protiv plinovoda „Sjeverni tok 2“ i „Turski tok“
 
Ako su se liberalni Nijemci do sada i uzdali u političku potporu američkih demokrata (a kako je to bilo i u vrijeme administracije Baracka Obame), i mislili kako je Trump „trenutačni hir“, „neugodna, prolazna epizoda“ – sada su končano spoznali kako niti sa strane demokrata oni na drugoj strani Atlantika nemaju pravoga prijatelja. U Zastupničkom domu Kongresa većinu imaju demokrati, a upravo su oni prošloga tjedna izglasali zakon o vojnom proračunu SAD-a za 2020.g., u kojemu su, kao nikada ranije, ugrađene i odredbe o uvođenju sankcija protiv ruskih plinovoda „Turski tok“ i „Sjeverni tok 2“, od kojih je ovaj drugi ključan po njemačke energetske i gospodarske interese. Radi se o zakonu o nacionalnoj obrani za 2020. financijsku godinu – National Defense Authorization Act (NDAA FY20), koji, da bi i službeno stupio na snagu, još mora potvrditi Senat i potpisati ga predsjednik SAD-a, u što nema sumnje. U njemu je, između ostaloga, navedeno i sljedeće: „Radi osiguranja energetske sigurnosti Europe proračun pretpostavlja uvođenje sankcija protiv (tvrtki, op. a.) povezanih s ruskim plinovodima „Sjeverni tok 2“ i „Turski tok“.“ „Strategija nacionalne obrane (NDS) priznaje kako se mi nalazimo u razdoblju velike i snažne konkurencije s Rusijom i Kinom. Računajući kako naši suparnici teže uništiti međunarodni poredak i polučiti utjecaj, NDAA FY20 uključuje mjere, usmjerene na potporu konkurentnoj vojnoj prednosti SAD-a i potporu našim saveznicima i partnerima. NDS je fokusirana na zajedničke koncepcije za sprječavanje i pobjedu nad strateškim suparnicima.“
 
Te sankcije, zbog ne postojanja kompromisa, Kongres nije uspio izglasati kao samostalan zakon pa ih je temeljem inicijative dvojice kongresmena „progurao“ u sklopu vojnog proračuna (kakve veze ima Pentagon s plinovodima?). One će, zato, i po Trumpa postati obvezujuće tj. on će ih morati primijeniti kada potpiše zakon i kada prođu potrebne procedure (zakon još mora odobriti Senat, nakon čega ga potpisuje Trump. Poslije toga se u roku od 30 dana mora  napraviti spisak pravnih i(li) fizičkih osoba koje će se naći pod udarom sankcija, što opet mora potpisti predsjednik i nakon čega one i formalno postaju važeće). Ali nije bit u tomu, već u činjenici da je ta odluka Kongresa izazvala burne reakcije s druge strane Atlantika, u strukturama EU, mnogim zemljama, uključivo i Francusku i Njemačku. Kritike prema SAD-u ovih su dana više manje jedinstvene i vrlo oštre, a njemačku političku scenu ova američka odluka ujedinila je više nego ikada. Osim same kancelarke Merkel i vladajuće koalicije CDU/SPD, svoje snažno protivljenje sankcijama plinovodu „Sjeverni tok 2“ izrazili su i tradicionalni neprijatelji takve vrste energije – njemačka stranka „Zelenih“ ali i radikalna desna stranka „Alternativa za Njemačku“ (AfD). Berlin poručuje kako će, u slučaju primjene američkih sankcija biti primoran poduzeti oštre mjere. Na sličnom je tragu i Bruxelles, a jedna od mjera je i moguće zaustavljanje svih američkih LNG projekata u Europi. Jer s ciljem smirivanja uzavrelih strasti Njemačka i pojedine druge članice EU-a već su ranije prihvatile izgradnju novih ili korištenje već postojećih LNG terminala s ciljem povećanja uvoza američkoga LNG-a na europsko tržište, iako im to cjenovno ne odgovara s obzirom da je taj plin sada (i uvijek će biti), skuplji od ruskog plina koji stiže plinovodima za 25%-30%. Njemačka je u tu svrhu čak pristala na izgradnju svog novog LNG terminala za američki plin, ali, očito, za kongresmene u Washingtonu to nije bilo dovoljno.
 
Kongresnici, jednostavno, ne žele ili ne mogu uvidjeti interese svojih ključnih saveznika i ustrajavaju isključivo na osiguranju samo onih svojih, a guranje američkog plina u EU u interesu je mnogih od njih. Pritom treba naglasiti kako se ovdje ne radi o nekakvom njemačkom hiru ili „kapricu“: za tu je zemlju ovaj plinovod od ključnog značaja! Njemačka, sa ciljem prelaska na čišće i bezopasne izvore energije, do 2030. godine zatvara sve svoje atomske centrale i odustaje od uporabe ugljena, koji, sada, s udjelom od 40% sudjeluje u ukupnoj energetskoj opskrbi Njemačke. A kada je riječ o potrebama strateškog osiguranja energetske neovisnosti i normalnog funkcioniranja sveukupnog gospodarstva, potpuni prijelaz na tzv. obnovljive ali i skupe – „zelene“ izvore energije, poput vjetra, sunca, biomase i td., nigdje u svijetu nije i nikada neće biti moguć, pa tako niti u Njemačkoj. Zato je jedina alternativa spomenutim „prljavim“ i(li) „opasnim“ energentima bio i ostao prirodni plin – i to nema nikakve veze s ovom ili onom njemačkom politikom, ovim ili onim njemačkim simpatijama prema pojedinim dobavljačima toga energenta i td. Jedini kriterij kojim se ozbiljne države, pa tako i Njemačka, u kreiranju svoje energetske politike vode, jesu: a) sigurna opskrba, i b) povoljne cijene. Trećega nema, ma koliko se geopolitika u strateška energetska promišljanja nastojala uplitati kao dominantan čimbenik. Ona to nikada ne može biti, a može poslužiti jedino kao pomoćno sredstvo za postizanje još povoljnijih ugovornih kondicija po kupca u odnosu na dobavljača. Jer glavni je zadatak osmišljavanja energetske politike svake zemlje očuvanje konkurentne sposobnosti njezinoga gospodarstva, a što je moguće jedino uz jeftinu energiju ili energiju koja nije skuplja u odnosu na onu kojom se služe konkurenti.
 
Slična je stvar i oko plinovoda „Turski tok“ kojim će ruski plin od iduće godine stizati u Tursku, a vjerojatno i na jugoistok Europe i u Srednju Europu. Paradoks spomenutih američkih sankcija je u tome što je taj plinovod već završen, a turski i ruski čelnici Erdoğan i Putin zajednički ga puštaju u pogon već 8. siječnja. Ali u novom zakonu o vojnom proračunu SAD navedeno je i još nešto: „Obnoviti i produžiti dozvolu za financiranje Ukrajine u iznosu od 300 milijuna dolara. Te mjere podrazumijevaju pomoć u sferi sigurnosti, te uključuju i letalno (smrtonosno) oružje i nove sustave krstarećih raketa za obalnu stražu i protubrodske rakete.“ Dakle, još jedna odredba kojoj se Moskva odlučno protivi, konkretno, protivi se američkim isporukama Ukrajini „letalnog“ naoružanja, i koja će Trumpu otežati pokušaj smirivanja strasti i pokretanja normalizacije odnosa s Rusijom. A upravo su Trumpove prošloljetne najave moguće obustave američke vojne pomoći Ukrajini na kraju i postale povod za pokretanje njegovog opoziva u Kongresu. Jer ukoliko SAD Ukrajini, kako je zakonom navedeno, počnu isporučivati svoje krstareće rakete, o nekoj normalizaciji odnosa s Rusijom suvišno je i govoriti. Štoviše, nad njihovim će se horizontom nadviti još samo veća tama.
 
Sljedeći eklatantan primjer destruktivnog i iracionalnog postupanja Kongresa je uvođenje sankcija protiv Turske. Jer kakva god ta zemlja bila, i kakav god neugodan i tvrd sugovornik bio njezin vođa Erdoğan, turska vojska je poslije američke najveća u NATO savezu, a strateška je uloga te zemlje nezamjenjiva. Ako je Kongresu teško shvatiti da i Turska, kao suverena država ima vlastite nacionalne interese ali i svoje brige i probleme vezane s terorizmom, makar oni bili i drugačiji u odnosu na američke poglede na turske južne susjede i tamošnje političke i sigurnosne procese, to je već vrlo ozbiljan problem. A ako Kongres izglasa i druge sankcije protiv Turske, kako je najavio, Ankara je upozorila na  mogućnost protjerivanja američkih vojnika iz svojih dviju vojnih baza na jugu i jugo-istoku zemlje – ključnih za američke operacije na Bliskom istoku. Mevlüt Çavuşoğlu, turski ministar vanjskih poslova, 11. prosinca je s tim u svezi kazao slijedeće: „Članovi američkoga Kongresa moraju shvatiti kako je Ankari nemoguće nametati tuđu volju. Kao protuodgovor Turska može postaviti pitanje zabrane američkim vojnicima korištenja dviju turskih zrakoplovnih baza „Inçirlik“ i „Kürecik“.
 
A ovdje bih, sasvim slobodno, dodao i sljedeće: ako Kongres odluči uvesti i treći paket sankcija protiv Turske ta će zemlja izići i iz NATO-a. Ne treba sumnjati u takav scenarij. Jer za Tursku su brojni zapadni analitičari već godinama govorili kako samo prijeti i da je „tigar od papira“, ali je ispalo posve drugačije: ona svoje najave i upozorenja provodi u djelo! I ne treba sumnjati u njihovu odlučnost za vođenje samostalne vanjske politike, što uključuje želju za ostankom u savezništvu sa Zapadom ali i za razvoj partnerskih odnosa s Istokom tj. Rusijom i Kinom. Ako Kongres to ne prihvati i počne je kažnjavati – Turska će jednostavno otići.
 
„Rusija – država-sponzor međunarodnog terorizma“
 
I, konačno, zadnji primjer iracionalne politike američkih kongresmena, koji nastavljaju „dolijevati ulje na vatru“ američko-ruskih odnosa: kongresni Odbor za međunarodne odnose 12. prosinca je odobrio prijedlog zakona kojim se od američke administracije i Trumpa traži izjašnjavanje, „odgovara li Rusija kriterijima države-sponzora terorizma“? Zakonski prijedlog, pod nazivom „Zakon o zaustavljanju zlonamjernog djelovanja temeljenog na ruskom terorizmu“, podnio je republikanski senator Cory Gardner iz savezne države Colorado. On od State Departmenta traži, da tijekom 90 dana ustanovi i Kongresu dostavi odgovor na spomenuto pitanje. Nakon usvajanja njegovog prijedloga Gardner je kazao kako ruski predsjednik Vladimir Putin „nastavlja s pokušajima nanošenja ozbiljne štete međunarodnom miru i stabilnosti“.
 
Odluku o unošenju na listu država-sponzora terorizma donosi državni tajnik SAD-a temeljem kriterija prema kojima su te države „više puta pružale potporu aktima međunarodnog terorizma“. Na tom se popisu trenutačno nalaze Iran, Sjeverna Koreja, Sirija i Sudan. Takvim zemljama State Department određuje sankcije koje uključuju zabranu američke inozemne pomoći, zabranu izvoza i prodaje vojnih proizvoda, te razne financijske i druge zabrane. Koliko je sve ovo destruktivno svjedoči činjenica da je samo dva dana ranije u Washingtonu boravio ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. On se sastao s Trumpom, a s američkim kolegom Mikeom Pompeom održao je zajedničku konferenciju za novinare. Pa iako se i tom prigodom vidjela sva dubina međusobnih problema i različitih pogleda na brojne svjetske probleme, iz njihovih se riječi nazirala i jasna želja za poboljšanjem odnosa, isticala se potreba daljnjih sastanaka i novog Pompeovog dolaska u Rusiju, naglašavalo se povećanje međusobne  robne razmjene ove godine itd. A ovakvi zakoni, kakvoga je predložio Gardner a usvojio Odbor za međunarodne odnose, ne samo da na to negativno utječu, već su i opasni zbog različitog tumačenja tko je to, zapravo, danas u svijetu terorist? Dovoljno je vidjeti kako se na spomenutom američkom spisku država-sponzora terorizma nalazi i Sirija (dakle, službena vlada u Damasku), koju, opet, Rusija i niz drugih država smatraju borcima protiv islamističkog terorizma. Za Rusiju niti Sjeverna Koreja nije zemlja-sponzor međunarodnog terorizma, ali isto tako niti Iran.
 
Slični štetni procesi događaju se i u EU-u
 
Ali kako se ne bi pomislilo da samo američki Kongres djeluje iracionalno, treba reći kako je destruktivno ponašanje danas prisutno posvuda u svijetu. Ponajprije u Europskoj uniji. Njezin paradoks se ogleda u činjenici kako više manje sve zemlje-članice znaju da su po njihove nacionalne interese štetne američke sankcije protiv Irana, da su po njih još štetnije sankcije EU-a protiv Rusije, „čudna“ imigracijska politika Bruxellesa i izbjegličko pitanje i td. i td. Međutim, pod pritiskom EU parlamenta i drugih institucija države su nemoćne bilo što samostalno poduzimati. Slično je i u raznim međunarodnim institucijama i organizacijama za koje se prečesto pogrešno misli da je u njima još ostalo poneko „zrno razuma“.
A proces, kada je država primorana provoditi politiku protivnu svojim nacionalnim interesima, ne može dugo trajati bez pojave ozbiljnih, negativnih posljedica. One su već i sada vidljive i na europskom i američkom tlu.
 
Jer, primjerice, nitko razuman ne može reći kako je američki nacionalni interes protjerivanje Turske iz NATO-a, ili, još više, rat SAD-a s Rusijom i(li) Kinom. Isto vrijedi i za EU. Međutim, razuma je preostalo malo, a ludilo koje je zahvatilo liberalni svijet, očito, nema granice. A kada je to tako, i Rusija i Kina su na odluke Kongresa primorane djelovati na razini strateškog planiranja, a ne političkog reagiranja na idiotske izjave i istu takvu retoriku, jer bi na njih ipak trebali reagirati psihijatri. A vanjska se politika takvom dijagnostikom ne bavi. S tim u svezi upozoravam kako Rusija upravo nešto slično i priprema: u ožujku iduće godine ona bi trebala usvojiti novu nacionalnu obrambenu strategiju u kojoj će biti puno iznenađenja. Ali o tom-potom. Zato bi Europa u svemu ovome ludilu trebala biti puno pametnija jer će se ono ponajprije njoj (tj. svima nama) i „obiti o glavu“.
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-ludilo-americkog-kongresa-od-svijeta-stvara-tamu-nad-bezdanom/

Anketa

Čega se više bojite?

Nedjelja, 05/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1521 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević