Get Adobe Flash player
Gafovima do pobjede za predsjednika

Gafovima do pobjede za predsjednika

Milanovićevu marketinškom vraču Borisu Maleševiću...

Glas za Plenkovića - glas za Istanbulsku konvenciju

Glas za Plenkovića - glas za Istanbulsku konvenciju

Birači HDZ-a nisu birali koaliciju sa SDSS-om i...

Plenković: ITAS ne smije opstati!

Plenković: ITAS ne smije opstati!

Nakon što je eutanazirao članstvo HDZ-a, provodi diktaturu sličnu...

Plenković mora otići...

Plenković mora otići...

Plenković je katastrofa za Hrvatsku kao predsjednik Vlade i predsjednik...

Mrziteljima smeta i istarska himna

Mrziteljima smeta i istarska himna

Pa zar im i smeta i Krasna zemljo Istro...

  • Gafovima do pobjede za predsjednika

    Gafovima do pobjede za predsjednika

    četvrtak, 13. veljače 2020. 09:07
  • Glas za Plenkovića - glas za Istanbulsku konvenciju

    Glas za Plenkovića - glas za Istanbulsku konvenciju

    četvrtak, 13. veljače 2020. 09:02
  • Plenković: ITAS ne smije opstati!

    Plenković: ITAS ne smije opstati!

    četvrtak, 13. veljače 2020. 08:52
  • Plenković mora otići...

    Plenković mora otići...

    četvrtak, 13. veljače 2020. 08:42
  • Mrziteljima smeta i istarska himna

    Mrziteljima smeta i istarska himna

    četvrtak, 13. veljače 2020. 08:33

Ima ih do tri milijuna i žive u Iraku, Siriji, Armeniji, Turskoj, Iranu, Gruziji, Rusiji, Njemačkoj, Francuskoj, SAD-u…

 
 
Jezidi su subetnos Kurda koji većinom žive na sjeveroistoku Iraka. Neki smatraju da je riječ o zasebnom indoeuropskom narodu. Govore jezikom jezdiki, dijalektom kurdskoga jezika kurmandži. Rabe većinom latinicu. U svijetu, prema različitim prosudbama, ima od milijun do tri milijuna Jezida koji žive u Iraku, Siriji, Armeniji, Turskoj, Iranu, Gruziji, Rusiji, Njemačkoj, Francuskoj, SAD-u i u drugim zemljama. U Prvom svjetskom ratu Jezidi su ratovali na strani Ruskoga Carstva protiv vojske Osmanskoga Carstva. U tom ratu Jezidi su se borili zajedno s Armencima za oslobođenje svoje domovine. Jezidi su nakon rata migrirali u Rusiju, a zatim i u druge europske zemlje. Povijesno Jezidi su proganjani od strane muslimanske većine jer su ispovijedali u svojoj vjeri jezidizam koji se je pojavio na osnovi zoroastrizma, monoteističke religije sasanidske Perzije.
https://images.vice.com/vice/images/articles/meta/2014/09/03/were-devil-worshipper-yazidis-there-for-the-birth-of-human-culture-1413237493930.jpeg?crop=1xw%3A0.9398379052369077xh%3Bcenter%2Ccenter&resize=2000%3A*
U 7. st. Jezidi su odbili islam. Jezide su za vrijeme vladavine iračkoga predsjednika Saddama Husseina pokušavali arabizirati i prevesti na islam. Tijekom rata 2014. god. u Iraku vojne snage takozvane Islamske države izvršile su u području Sindžar (Šengal) genocid nad Jezidima. Prema pojedinim podatcima teroristi su ubili oko 10.000 Jezida.
 
Vjera Jezida
 
Vjera Jezida se temelji na usmenoj tradiciji. Postoje također dvije svete knjige s prikazom dogmatike, kanona, kozmogonije i obreda: Kitêba Cilwe (Knjiga otkrovenja) i Mishefa Reş (Crna knjiga). Osim toga postoje himne: kauly (ili kavly od arap. 'riječ', 'izreka') i bejty (arap. 'dvostih'). Jezik pismenosti je kurmandži (sevjernokurdski jezik), a postoje i djela pisana arapskim jezikom. Utemeljitelj vjerskoga učenja je šeik Adi ibn Musafir (1072. - 1162.). Sami Jezidi nazivaju svoju religiju šarfadin. Vjeruju u jednoga Boga, stvoritelja svijeta i vrhovnoga anđela (božanstva) Malaka Tausa (u obliku pauna). Svojega Boga nazivaju Šihadi. Vjeruju u reinkarnaciju duše.
 
U Jezida je zabranjeno jesti kokošje meso, gazele, ribe, a također i tikve. Zabranjeno je izgovarati riječ šejtan i riječi sa skupom glasova š i t, a također nositi odjeću tamnoplave boje. Jedna je od osnovnih molitva: "O, Bože, u početku daj sreću i blago 72 narodima, a zatim nama, Jezidima." Glavna svetište Jezida se nalazi uz mauzolej  šeika Adi u Lališu koji se nalazi 40 kilometara sjeverno od iračkoga grada Mosula.
 
Kulturne posebnosti
 
Jezidi se dijele na tri osnovne kaste. Svaki Jezid se može oženiti djevojkom samo iz svoje kaste. Obično nemaju pravo da se ožene djevojkom drugoga naroda i druge vjere. U jezidskom folkloru postoje molitve, legende i pjesme. Glazbu prate puhačka glazbala duduk, zurla (blur, fik, maje), a u vjerskoj službi rabi se bubanj (daf). Muškarci su prije puštali bradu i dugu kosu koju su pleli u pletenice.  Ženska nošnja se je sastojala od košulje (kras), bijelih šalvara (hevalkras), pojasna odjeća od dviju pregača (dejra), kecelje (šalek), bluze (jelak), zimi od baršunaste vjetrovke (kolk), vunenoga pojasa (bane pšte), stožastoga pokrivala za glavu koje je opšiveno monetama (kofi). 
 
Jezidi u Armeniji
 
U Armeniji živi oko 35.000 tisuća Jezida. Danas Jezidi žive većinom u selima različitih armenskih marzova (županija): Aragacotn, Armavir, Ararat, Širak, a također u gradovima – Jerevan, Gjumri, Vanadzor, Abovjan, Diližan, Tašir. Bave se tradicijski ovčarstvom i poljoprivredom, ali rade i u drugim granama gospodarstva. Armenija je jedina država gdje djeluju škole s obukom iz jezidskoga jezika i književnosti (od 1 do 9 razreda). Njih je sada više od dvadeset. U Armeniji izdaju udžbenike i umjetnička djela na jezidskom jeziku, izdaju časopis Jezdihana. Formiran je i fond za razvoj jezidske znanosti i kulture, postoje svakodnevne radijske emisije na jezidskom jeziku.
 
U Armeniji djeluje Jezidski nacionalni savez. U rujnu ove godine u selu Aknalič Armavirskoga marza (županije) Armenije otvoren je najveći u svijetu jezidski hram. Jezidski narod drži do svojih običaja i slavi nacionalne blagdane.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Pet godina zapadnih sankcija — poklon za rusku privredu

 
 
Sankcije koje su prije pet godina SAD i EU nametnule Rusiji imale su za cilj kazniti Moskvu zbog situacije u Ukrajini, ali su joj, naprotiv, donijele veliku korist i stimulirale ekonomski rast, pa je Rusija od zemlje ovisne od uvoza hrane postala jedna od najvažnijih igrača na svjetskom izvoznom tržištu. Poljoprivreda je u Rusiji postala najbrže rastuća grana ekonomije, pa sada ova zemlja izvozi više poljoprivrednih proizvoda nego oružja.
Slikovni rezultat za Russia - cow farm
Ruski izvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda porastao je 16 puta od 2000. godine. Rusija je postala svetski lider u izvozu pšenice, a po pojedinim robnim proizvodima svrstala se među tri najveća izvoznika u svijetu. Osim toga, ruski proizvođači već u potpunosti osiguravaju cijelu državu piletinom i svinjetinom, iako je ranije sve to uvoženo, i to u velikim količinama.
 
„Po pitanju zamjene uvoza, uspjeli smo uraditi mnogo. S moje točke gledišta, najvažnije je da je poljoprivredni sektor dobio vrlo ozbiljan poticaj za razvoj, i sada zadovoljavamo svoje potrebe kada je riječ o gotovo svim poljoprivrednim prehrambenim proizvodima. To su i šećer i svinjetina i proizvodi od povrća i tako dalje. Jedino nismo dostigli tako visok nivo kada je riječ o mlijeku i o proizvodnji goveđeg mesa. Međutim, ovdje se mora reći da je to industrija koja ima duži razvojni ciklus od petogodišnjeg perioda, iako smo se time bavili i prije nego što je embargo uveden s naše strane, kao odgovor na američke sankcije. To zahtijeva veoma velika ulaganja i općenito je ta industrija u svim zemljama prilično problematična i nije je lako razvijati“, kaže ruski ekspert Mihail Beljajev.
On dodaje da je Rusija već postala glavni izvoznik pšenice. Pored toga, izvoze se i druge vrste žitarica, biljno ulje i meso, a glavni kupac u oblasti poljoprivrednih proizvoda je — Kina.
 
„To je, po mom mišljenju, veliko dostignuće. Kako je to postignuto? To se u određenoj mjeri kritizira. Iako su to bile prinudne mjere, glavna stvar je rezultat. Pokazalo se da smo se u određenoj mjeri ’ogradili‘, točnije: ograničavanje konkurencije iz drugih zemalja koje se bave proizvodnjom poljoprivrednih proizvoda stvorilo je povoljne uvjete za razvoj naše poljoprivredne proizvodnje, koju smo počeli aktivno stimulirati. Ove dvije mjere su dale takav rezultat“, kaže Beljajev. Beljajev odbacuje kritike da su zbog sankcija i protumjera cijene na prehrambene proizvode porasle, a da Rusija ne proizvodi dovoljno delikatesa.
„Kao prvo, delikatese iz uvoza se već u određenoj mjeri zamjenjuju domaćim proizvodima, i to prilično uspješno, a tu prije svega mislim na sireve i druge proizvode, a što se tiče rasta cijena, moram reći da tijekom ovih pet godina inflacija nije mirovala. Stoga, trebalo bi sagledati povećanje cijena poljoprivrednih proizvoda u okviru općih cijena i razumjeti da cijene poljoprivrednih proizvoda rastu brže nego što rastu cijene osnovnih proizvoda. Mislim da ovdje treba aktivnije raditi naša protumonopolska služba, koja bi trebalo vidjeti kako se cijene formiraju upravo na krajnjoj maloprodajnoj vezi i smatram da će ovdje situacija biti dovedena u red. Također smatram da, ako želimo da se ovi uspjesi nastave, i to ne samo u poljoprivrednom sektoru, već uopće i u svim ostalim, ne bi trebalo pridavati veliku pažnju takvim vanjskim faktorima, već bi trebalo započeti više stimulirati opću ekonomsku klimu, što će nam omogućiti da intenziviramo i investicijski i proizvodni proces“, smatra Beljajev.
 
Podsjetimo, odnosi Rusije i Zapada su se pogoršali 2014. godine zbog situacije u Ukrajini. EU i SAD počele su da uvede restriktivne mjere, ne samo protiv pojedinaca i ruskih kompanija, nego i protiv čitavih sektora ruske ekonomije. Kao odgovor na to, Rusija je ograničila uvoz hrane iz zemalja koje su joj uvele sankcije: SAD, EU, Kanade, Australije i Norveške. Tako je rat sankcijama uspjela preokrenuti u svoju korist. Za pet godina smanjila je uvoz hrane za 31,2 posto — sa 43,3 milijarde dolara 2013. godine na 29,8 milijardi 2018. godine. Ruski poljoprivrednici uspjeli su osigurati potreban opseg proizvodnje da bi zadovoljili domaće potrebe i da bi aktivno razvijali izvoz. Prema podacima ruskog Ministarstva poljoprivrede, 2018. godine Rusija je izvezla hranu u vrijednosti od 25,8 milijardi dolara, u usporedbi sa 16,8 milijardi dolara 2013. godine. Očekuje se da će se do 2024. godine izvoz hrane povećati na 45 milijardi dolara godišnje. Da bi se postigla ovaj cilj, država će izdvojiti 406,8 milijardi rubalja.
 
Veliki broj zapadnih medija često piše o „ekonomskom krahu“ Rusije uslijed sankcija zapadnih zemalja, ali ruski dužnosnici su u više navrata isticali da su im sankcije pomogle da reorganiziraju svoju privredu, kao i domaću proizvodnju, te da osnaže trgovinske odnose s drugim zemljama, poput Kine i Indije, Latinske Amerike i niza drugih zemalja. Čak i neki zapadni analitičari ističu da su zapadne sankcije i ruske kontrasankcije bile „poklon“ za rusku poljoprivredu. Kako kažu analitičari — efekt od protumjera bio je takav da su neki predstavnici grana ruske ekonomije, koje su samo djelomice u vezi s poljoprivredom, također počeli moliti da im uvedu sankcije.
 
Nedavno uvedene američke carine na različitu robu prisiljavaju mnoge zemlje da traže druga tržišta za prodaju i kupovinu različite robe. Na primjer — Kina ubrzano postaje tržište za soju i suncokret iz Rusije, čime zamjenjuje američke proizvode. Ruski mediji su na osnovi statističkih podataka Federalne carinske službe izračunali da bi gubici stranih zemalja od prehrambenog embarga, koji je Rusija uvela kao odgovor na sankcije Zapada, mogli da iznose oko 8,3 milijarde dolara godišnje. Većina proizvoda se uvozila iz zemalja EU-a — gotovo 5,9 milijardi dolara. Glavni dobavljači bili su Poljska, Austrija i Nizozemska. Najviše su se uvozile mesne prerađevine — isporuke su iznosile 818 hiljada tona i procijenjene su na 2,1 milijarde dolara. Na drugom mjestu su bili mliječni proizvodi — 464 tisuće tona za 1,8 milijardi dolara, a na trećem — riba i morski plodovi — 546 tisuća tona za 1,7 milijardi.
 
„Naravno — 8,3 milijardi dolara je malo novca za EU, ali je činjenica da je to i primjetno. Primjetno je zato što su ti gubici koncentrirani u određenim industrijama i u određenim regijama, pa su oni veoma značajni. Na primjer, za sjevernu Italiju gubici su bili uočljivi, kao i za niz industrija u Njemačkoj i za poljoprivredni sektor Francuske. U nizu industrija i regija ovi gubici izazivaju vrlo ozbiljno nezadovoljstvo i zabrinutost“, kaže za Sputnjik ruski ekspert Andrej Suzdaljcev. Prema njegovim riječima — zemlje koje su zbog sankcija i kontrasankcija izgubile svoj tržišni udio u Rusiji, malo je vjerojatno da će ga ikada vratiti. Kako je objasnio, radi se o tomu da danas nije problem proizvoditi, već prodati, i izuzetno je teško pronaći nova tržišta. Ekspert podsjeća da je Rusija više puta upozoravala svoje partnere da će, ako napuste rusko tržište, biti praktično nemoguće vratiti se, jer će njihovi proizvodi biti zamijenjeni ili ruskim proizvodima ili proizvodima iz zemalja koje ne podržavaju sankcije.
 

Olivera Ikodinović, https://rs-lat.sputniknews.com/analize/201908061120567851-pet-godina-zapadnih-sankcija--poklon-za-rusku-privredu/

Demokracija i demografija, novi resor EK ili kako preokrenuti trend depopulacije Europe

 
 
Izbor Dubravke Šuice na mjesto potpredsjednice Europske komisije i povjerenice za demokraciju i demografiju veliki je diplomatski i politički uspjeh Hrvatske kojim se načelno gledano, znatno poveća mogućnost utjecaja Hrvatske na ključne političke odluke Europske komisije. Ipak, opće je poznato da političari unutar struktura EU promiču isključivo europske interese, odluke za koje lobiraju mogu biti vrlo različite od onoga što kao država članica trebamo. Nacionalni interesi osobito malih država najčešće ostaju po strani. Iako je sam premijer Plenković zagovarao uspostavljanje resora demografije, na čelu kojeg se našla Dubravka Šuica – veliko je pitanje hoće li konkretne političke mjere za koje se nadamo da će uslijediti, zapravo ići u korist zemalja bogate europske jezgre ili će pomoći demografski devastiranim zemljama istočne Europe, među kojima je i Hrvatska.
https://s3.eu-central-1.amazonaws.com/euobs-media/f81459ea69186c11b5181a9fbdd094b3.jpg
Novi portfelj Europske komisije naizgled je neobičan spoj demokracije – područja političkih ideja koje osiguravaju vladavinu naroda (i u kojem najčešće prevladava ideologija ili demagogija, znanost je odavno napustila to područje) s vrlo zahtjevnim i vrlo ekspertnim područjem demografije, znanosti koja se bavi proučavanjem različitih parametara kretanja i promjena u socio–ekonomskim strukturama stanovništva. Na čelu ovog resora nesumnjivo je trebao biti stručnjak/inja, dakle znanstvenik/ica koji ima iskustvo bavljenja ovom složenom, za Europsku uniju opterećujućom tematikom, a nikako Dubravka Šuica. Međutim, kako liberalna politika ne treba eksperte (političari uvijek bolje „poznaju“ što narod želi) čak i u EK, tako je navedeni resor pripao Dubravki Šuici koja je, uz to, postala i potpredsjednica EK. Odbor za ustavna pitanja EP pojačan članovima Odbora za rad i socijalna pitanja, te Odbora za ženska prava i ravnopravnost spolova, saslušali su Šuicu, nakon čega je njen mandat potvrđen dvotrećinskom većinom. Za Dubravku Šuicu su glasali EPP, S/D, Renew Europe, ECR, a protiv su bili Zeleni, Left-Nordic Green Left i Identity and Democracy.  Analizirajući „hearing“ ili „saslušanje“, vidljivo je da se europska demokracija svela na rodnu ravnopravnost, pa su tako najžešća pitanja bila usmjerena na zaštitu LGBT populacije, kontracepciju i reproduktivna prava, prava na operacije promjene spola koje ne dolaze iz medicinskih razloga, borbu protiv homofobije i načine inkluzivnosti različitih rodnih manjina. Kad je riječ o demografiji Šuica je beskrajno naglašavala problem starenja europskog stanovništa, zalažući se za „aktivno starenje“ (produljenje radnog vijeka) i „legalnu migraciju“. Dakle, kad malo bolje razmislimo, novi portfelj Europske komisije zajedno sa svojom čelnicom, bavit će se demokracijom u smislu jačanja tolerancije i zaštite vrijednosti i normi uobličenih u okvirima najvažnije EU politike – rodne ravnopravnosti (zbog koje su stope nataliteta u stalnom padu) i zaštite novoustoličenog „ljudskog prava“ ilegalnih migranata na sigurne migracije, pravo na azil i skrb. Sve to je, naravno, sadržano u Istanbulskoj konvenciji oko koje su se lomila koplja u Hrvatskoj. Nova demografska (geo)strategija EU nesumnivo će slijediti zahtjeve nevladinih organizacija koji poništavaju potrebu i zakonske mogućnosti zaštite europskih granica, interese globalnog kapitala, te djelovati na Sorosevoj viziji globalnog društva ili praktičnoj primjeni „teorije velike zamjene“ (vidjeti: Sanja Vujačić, Imigracija u Europi „više brzina“, Geopolitika, listopad, 2019.) Upravo stoga rješenja koja bi trebao iznjedriti ovaj resor moguće neće biti u interesu država na udaru ilegalne migracije (koja postaje legalna i temeljno ljudsko pravo), poput Hrvatske.
 
Ostaje za vidjeti kuda će krenuti smjer novog portfelja EK, hoće li možda zahvatiti presudno važna pitanja demografije, time i demokracije (kolonijalnog odnosa bogate europske jezgre prema europskoj poluperiferiji – stare, južne članice EU – Italija, Grčka, Španjolska i Portugal i periferiji – novim članicama istočne i srednje Europe). Naime, istraživački diskurs kojem je u fokusu odnos suvremene zapadne politike prema istočnoj i srednjoj Europi upućuje na primjenu kolonijalnih obrazaca u ovladavanju ljudskim i prirodnim resursima, te političkom, financijskom, tehnološkom i kulturnom podčinjavanju europske periferije bogatoj europskoj jezgri.
 
Nakon tri desetljeća demokracije, svjedočimo demografskoj katastrofi bez presedana koja je pogodila zemlje istočne Europe nakon propasti komunističkog sustava i završetka hladnog rata. Odmah nakon pada Berlinskog zida, u studenom, 1989. godine, uslijedio je masovni egzodus stanovništva iz Istočne Njemačke, Poljske i Mađarske u zapadnoeuropske zemlje. Građani ovih zemalja krenuli su prema Zapadu u potrazi za većim primanjima, proces koji traje do danas i kojim su zahvaćene sve bivše zemlje socijalističkog tabora. Kao rezultat novog “doseljavanja naroda” na prostoru zapadne i sjeverne Europe, ljudski gubici u istočnoj Europi znatno su veći od gubitaka u oba svjetska rata. U proteklih 30 godina Rumunjska je izgubila 14% stanovništva, Moldavija – 16,9%, Ukrajina – 18%, Bosna i Hercegovina – 19,9%, Bugarska i Litva – 20,8%, Letonija – 25,3% stanovništva. Hrvatska je, prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DSZ), u razdoblju od 2011. do 2017. godine izgubila 4% svog stanovništva, te pala ispod 4 milijuna stanovnika. Međutim, prema podacima njemačkog statističkog zavoda, u Njemačku se u istovjetnom razdoblju uselilo 206.654 Hrvata. Slično je i s Austrijom – ukupni broj osoba s hrvatskim državljanstvom u Austriji od 2011. do kraja 2017. povećao se za 15.505 osoba. Treba napomenuti ovdje se ne radi o doseljenima, već o saldu doseljenih i odseljenih.
 
Depopulacija je zahvatila i istočna područja Njemačke (bivšu NJDR), koja su se u doslovnom smislu riječi ispraznila. Svojevrsni izuzetak napravila je Češka koja je sačuvala glavne „dobitke socijalizma“ u obliku socijalnih potpora stanovništvu, besplatnog medicinskog sustava, pomoći majkama itd.
 
Depopulacija istočne Europe usko je povezana s tranzicijom i razdobljem „divljeg kapitalizma“, ubrzanih „strukturnih reformi“ provedbu kojih su zahtijevali zapadni mentori, nakon čega slijedi kolaps socijalnog i medicinskog sustava, nagli porast smrtnosti, osobito među muškarcima, uz istodobni pad nataliteta. Međutim, glavni udarac demografiji nanijela je emigracija stanovništva, posebno najmlađe, aktivne i kvalificirane skupine. U „domovini“ tako ostaju djeca, umirovljenici, te osoba nesposobne za aktivno traženje posla u inozemstvu. I to unatoč činjenici da je već 40 poslijeratnih godina u istočnoeuropskim zemljama došlo do sporog, ali postupnog rasta stanovništva.
 
Prema UN-u, svih deset najugroženijih zemalja na svijetu nalaze se upravo u istočnoj Europi. To su Bugarska, Rumunjska, Poljska, Mađarska, baltičke republike i sve države bivše Jugoslavije, kao i Moldavija i Ukrajina. Prema prognozama demografa, do 2050. godine stanovništvo tih zemalja smanjit će se dodatno za još 15-23 %. To znači da će se broj stanovnika Bugarske smanjiti sa sedam na pet milijuna, Latvije – s dva na 1,5 milijuna stanovnika. Ubojita kombinacija triju čimbenika – niskog nataliteta, visoke smrtnosti i masovnog iseljavanja razlog je ovako snažnog iseljavanja. No, dok pad nataliteta zapadnoeuropske zemlje nastoje nadoknaditi novim valovima migranata, istočnoeuropske zemlje kategorički odbijaju prihvatiti “svježu krv”, a ovo je pitanje steklo izvanrednu političku snagu.
 
U međuvremenu, Istočna Europa nastavlja gubiti svoje “zlatne kadrove” – ​​najbolje stručnjake i mlade ljude. Samo u Mađarskoj, od ulaska u EU 2004. godine, zemlju je napustilo 5.000 liječnika, uglavnom mlađih od 40 godina. Zemlji nedostaje i inženjera i tehničkih stručnjaka koji su također otišli u Austriju, Njemačku i druge zemlje zapadne Europe. Stotine tisuća medicinskih sestara, stolara, bravara i kvalificiranih radnika preselilo se iz Poljske, Rumunjske, Srbije i Slovačke na Zapad. U Rumunjskoj se iseljavanje stanovništva smatra “nacionalnom katastrofom”. Stanovništvo ove zemlje je u postkomunističkom razdoblju smanjeno s 23 na 20 milijuna ljudi. Ljudi su naravno iselili u potrazi za većom, pristojnom zaradom. Međutim, „prijenos“ radne snage s Istoka na Zapad bio je ne samo spontan, već i sustavno grabežljiv. Brojne njemačke i britanske predatorske tvrtke “lovaca na glave” (headhunter) u velikom su broju, odmah nakon ulaska ovih zemalja u EU, počele ulaziti na njihovo tržište rada ciljajući stručnjake. Od početka devedesetih mala Bosna i Hercegovina izgubila je 150.000 ljudi, Srbija – oko pola milijuna. Međutim, najznačajniji odljev stanovništva zabilježen je u Litvi – preko 300.000 ljudi od 3 milijuna stanovnika napustilo je zemlju.
 
No, najtragičnije posljedice “postkomunističkog sloma” doživjela je Ukrajina – nekada jedna od najrazvijenijih republika SSSR-a.  Početkom 1990-ih Ukrajina je brojila 52 milijuna stanovnika, sada ta brojka ne prelazi 42 milijuna. Prema prognozama Kijevskog instituta za demografiju, do 2050. Ukrajina će imati manje od 32 milijuna. To znači da je Ukrajina država koja najbrže umire u Europi, a po mogućnosti i u svijetu. Prema posljednjim anketama, 35 % Ukrajinaca izjasnilo je spremnost za iseljavanje. Proces se ubrzao nakon što je Ukrajina dobila bezvizni režim s EU-om: oko 100.000 ljudi mjesečno napušta zemlju. U Ukrajini su se u najekstremnijem obliku poklopila tri čimbenika – pad nataliteta, povećana stopa smrtnosti (dvostruka od stope nataliteta) i masovno iseljavanje stanovništva. Demografi uspoređuju odgovarajuću dinamiku u Francuskoj i Ukrajini. Dok su prije 1989. godine stope rasta stanovništva u ove dvije države bile usporedive, u narednom je razdoblju broj stanovnika u Francuskoj uvećan za 9 milijuna ljudi, a Ukrajina je izgubila isti broj ljudi.
 
Stručnjaci vjeruju da se demografska kriza u istočnoj Europi ne može nastaviti u nedogled. Sustavi socijalnih potpora i zdravstvene skrbi ne mogu funkcionirati u uvjetima u kojima većinu stanovništva čine umirovljenici i djeca – u jednom trenutku neizbježno će doći do urušavanja državnosti. Ali ne bismo se trebali zanositi ni zapadnom Europom, na prostoru koje je stopa nataliteta izuzetno niska. Dok je razvijeni dio kontinenta privremeno imao koristi od ljudskih resursa iz istočne Europe, mnogo brži priliv migranata s Bliskog Istoka i Afrike neizbježno će promijeniti sociokulturnu sliku zapadnoeuropskih zemalja, gdje već nastaju vjerski i etnički sukobi. Tome u prilog ide i usporedba stopa plodnosti – 1,6 djece po Francuskinji, 3,4 djece ili više po ženama s područja Bliskog Istoka i Afrike. Dječji vrtići u Francuskoj (2019.) popunjeni su tričetvrtinski od predstavnika nacionalnih manjina što upućuje da u budućnosti zemlju čekaju velike socio-kulturne promjene.
Postoji li izlaz iz ove situacije? Je li moguće potaknuti rast stopa nataliteta među Europljanima? Demografi su sigurni da to nije moguće ni u zapadnoj, ni u istočnoj Europi. Istina, iz različitih razloga. Na zapadu kontinenta, standard potrošnje je toliko visok da svako novo dijete urušava taj standard, dok u istočnoj Europi djeluju drugi mehanizmi: siromaštvo, nedostatak izgleda i raspad obiteljskih odnosa čine rađanje djece nepoželjnim. U međuvremenu, udio Europljana u svjetskoj demografskoj bilanci stalno se smanjuje. Ako je 1900. godine Europa činila 25 % svjetskog stanovništva, sada je to oko 10 %. Istodobno, prema procjenama UN-a, broj stanovnika Afrike na jugu Sahare bit će 2,5 milijarde do 2050. godine, a do kraja stoljeća – 4,4 milijarde, odnosno više od cjelokupnog stanovništva planete u 1980. To znači da će Europu nadvladati novi migracijski valovi, usprkos svom otporu. Razmišlja li o ovim činjenicama nova europska povjerenica za demokraciju i demografiju, HDZ-ovka, Dubravka Šuica?
 

Dr. sc. Jadranka Polović, https://www.geopolitika.news/analize/dr-sc-jadranka-polovic-demokracija-i-demografija-novi-resor-ek-ili-kako-preokrenuti-trend-depopulacije-europe/

Anketa

Projekt »Rijeka europska prijestolnica kulture« je:

Ponedjeljak, 17/02/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1702 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević