Get Adobe Flash player
Svjetski koronski rat

Svjetski koronski rat

Urota nevidljivog neprijatelja     U tijeku...

Nije znao za brojne koruptivne nepodopštine?

Nije znao za brojne koruptivne nepodopštine?

Dajte svoj glas svakome, samo ne za Cosu...

I dalje se slavi zločinac Tito i njegova partizanija

I dalje se slavi zločinac Tito i njegova partizanija

"Antifašisti" opet bi ponovili Bleiburg, Križni put,...

Hej Pit, i to je Amerika!

Hej Pit, i to je Amerika!

Kada je američka policija ubila natporučnika Jasena Drnasina američki...

Prešućivanja i iskrivljavanja prošlosti i sadašnjosti

Prešućivanja i iskrivljavanja prošlosti i sadašnjosti

Iskrivljavanje činjenica i laganje javnosti traje posljednje četiri...

  • Svjetski koronski rat

    Svjetski koronski rat

    četvrtak, 04. lipnja 2020. 15:58
  • Nije znao za brojne koruptivne nepodopštine?

    Nije znao za brojne koruptivne nepodopštine?

    četvrtak, 04. lipnja 2020. 15:53
  • I dalje se slavi zločinac Tito i njegova partizanija

    I dalje se slavi zločinac Tito i njegova partizanija

    srijeda, 03. lipnja 2020. 08:58
  • Hej Pit, i to je Amerika!

    Hej Pit, i to je Amerika!

    četvrtak, 04. lipnja 2020. 15:48
  • Prešućivanja i iskrivljavanja prošlosti i sadašnjosti

    Prešućivanja i iskrivljavanja prošlosti i sadašnjosti

    srijeda, 03. lipnja 2020. 09:02

Njemački politički i turski vojni poraz na grčkoj granici

 
 
Suradnja istočnonjemačke, Erich Honeckerove kacelarke Angele Merkel s turskim sultanom Reçepom Tayyipom Erdoğanom vražji je plan dekristijanizacije i otomanizacije Europe, u prvom redu slabijih zemalja, koje je taj politički dvojac rušenja europskog identiteta, označio prvim žrtvama u obnavljanju Osmanlijskog carstva i njemačkog modernog u omotač migrantskih prava islamista, povijesnog imperijalizma. Dugogodišnja turska agresija milijunskom migrantskom vojskom i milijardama eura što ih Njemačka u Turskoj financirala i tehnički opremala, okupirala je periferne zemlje Europske unije i učinila ih ovisnima o njemačkim mrvicama pomoći i sultanovom raspoloženju kada će i koliko islamskih ratnika poslati da ih na putu merkelovki opustoši, osiromaši i ponizi.
https://media.voltron.voanews.com/Drupal/01live-166/styles/892x501/s3/afp-image/2020/02/4aca93ecac18ef4f0a06c93a9a1da340146790de.jpg?itok=i-oIFUeX
A kako bi put islamskim vojnim migrantima učinili još slobodnijim u okupatorskom pohodu na Europu i kršćanstvo, povijesni kršćanofobični dvojac Merkel-Erdoğan, uspijevaju iz Europske unije izgurati Veliku Britaniju. Angela Merkel je pravila i napravila sve da Britanija izađe iz europske obitelji, čime se ona nametnula nedodirljivim vođom preostalih 27 članica Unije. Samo mjesec dana od službenog izlaska Britanije iz Unije Erdoğan je, uz Merkeličinu šutnju kao znak odobravanja, uputio milijune migrantskih vojnika, prvo na Grčku a zatim na druge bivše osmanlijske pokrajine, i na kraju na Beč i Europu. Današnja migrantska okupatorska politika Merkel-Erdoğan podsjeća na Hitler-Staljinov pakt nenapadanja, koji je bio, i danas jest, dogovor podjele okupiranih naroda.
 
Njemačka bi da dobije sve ono što je u prvom naletu nacističke okupacije bila pokorila, a saveznica joj Turska sve one zemlje koje su Osmanlije okupirale i držale u svom zločinačko nacifašističkom carstvu. Njemačko turska dogovorena dioba utjecaja i osvajanja Europe ubrzo bi bila i realizirana da se njemačka kancelarka nije prevarila u računanju izgona Britanije. Naime, njemački izgon Britanije iz Europe bila je crvena linija drugim članicama Unije, iza koje su kao nikad do sad u povijesti te asocijacije ustale tako jedinstveno u obranu europskog suvereniteta i integriteta, europskog kršćanskog identiteta, i na granici turske i grčke Erdoğanu rekli, ne više, i ne dalje. Bio je to povijesni europski potez obrane, iza kojeg zasigurno više ništa ne će biti isto kao prije.
 
Osviješteni, i od njemačkog utjecaja oslobođeni europski čelnici na grčko-turskoj granici nisu samo Turskoj rekli dosta, već još glasnije su to kazali njemačkoj kancelarki da ona nema pravo potpisivati kapitulaciju u njihovo ime i da su sve članice jednako suverene kao i Velika Njemačka. Ili jednakost i suverenost za sve a ne samo za Njemačku, ili svatko na svoju stranu poput Britanije. Ostatak Europske unije, bez Njemačke, uvidjevši daljnju arogantnost, bahatost i radikalnu isključivost europske sultanice i turskog sultana, izlaskom Britanije zahvatio je veliki strah pred osovinom njemačko-turskog zla, što je bio okidač snažnog ujedinjenja u obrani svojih naroda i Europe u cjelini. O opasnim planovima tursko-njemačke osovine vidjelo se kroz tursko i njemačko zaoštravanje odnosa unutar NATO-a i direktnim njihovim udarom na američku natovsku politiku. Vrlo koordinirano kada je sultan napadao i razbijao NATO, Merkel je podmuklo šutila. I obrnuto kada je Angela kritizirala američku politiku podjednakog tereta obrane svih članica, Erdoğan je okretao leđa savezu i na koljenima išao Putinu. Merkel i Erdoğan činili su sve, i čine dalje, da Ameriku istjeraju iz Europe, kako bi oni lakše podijelili svoje imperijalne ekonomske i političke zone utjecaja. Time se taj političko interesni dvojac pokazao velikim razbijačem i NATO-a i Europske unije. Obje te asocijacije doveli su na rub ispita opravdanosti postojanja.
 
No, pokazuje se usprkos tako snažnoj njemačko-turskoj koaliciji razbijačima saveza i unije da europski narodi, bez obzira na njihovu pojedinačnu malobrojnost imaju svoje dostojanstvo, i da suverenitet svojih zemalja ne će predati bez otpora. Pokazao je i njemačkoj kancelarki i turskom predsjedniku da je spreman stati pred tu milijunsku migrantsku islamističku vojsku, pokazati granicu dokle su spremni trpjeti njemačku diktaturu i tursku ucjenu. Ujedinjenih 26 članica Europske unije nisu više spremne, kroz nametnuti im njemački harač, naoružavati Tursku modernim ruskim oružjem i najmodernijim komunikacijskim pomagalima opremati migrantske invazioniste. Bila je to velika Merkeličina i Erdoğanova laž da će oni braniti Europu od džihadista  u Turskoj. Pokazalo se, naime da su oni, zapravo, te milijune ratnika pripremali, obučavali i tehnički naoružavali u Turskoj, odakle su u izabranom danom trenutku slani u Europu u grupama od po desetke tisuća. Nakon europskog izlaska na svoje granice u Grčkoj i barem malog i kratkog zaustavljanja islamskih osvajača, dvadeset šestorica odvažnih čelnika Unije, potvrdit će svoju povijesnu hrabrost i odlučnost obrane Europe, ako zatraže njemačku suodgovornost za, na svu sreću, djelomičnu kapitulaciju, nasilnu islamizaciju kršćanskog identiteta Staroga kontinenta i ekonomsko pustošenje zemalja kroz koje je prošla i prolazi ta milijunska islamska vojska.
 
Paralelno, zapravo prije migrantske islamizacije Europe džihadisti koje Erdoğan isprača a Merkel dočekuje, čak prijeteći zemljama koje brane njihov dolazak i prolazak, izvršili su najstravičniji povijesni, na turski način u Bosni i Hercegovini, zločin genocida i konfesiocida nad kršćanima u zemljama iz kojih sada agresiraju na kršćanstvo i kršćane u Europi. Zemlje žrtve islamističke migracijske invazije, kroz koje su prolazili poslani od Erdoğana a primani od Merkel, morale bi se ujediniti i u traženju materijalne nadoknade od Njemačke za pretrpljenu štetu od bujice migranata koji su rušili, palili, pljačkali, silovali, otimali pa čak i ubijali one koji bi im stali na put. Kao što su se pokazale jedinstvene u pokušaju zaustavljanja invazije, tako bi se isto trebale ujediniti u traženju financijske nadoknade, također i od njemačkog saveznika Turske, za ogromne materijalne gubitke i štete što im ih nanijeli invazionisti. Jer nije dovoljan samo njemački politički i turski vojni poraz na grčkoj granici od 26 članica Europske unije potrebno je da nadoknade materijalnu štetu zemljama, žrtvama islamističke invazije Grčka, Italija, Bugarska, Mađarska, Hrvatska, Austrija.
 
Zajednički izlazak visoki dužnosnika članica Europske unije na napadnutu granicu svoje zajednice u Grčkoj, povijesni je događaj za europsku obitelj i snažan pokazatelj da je Unija održiva, bez obzira na probleme kroz koje prolazi. Samo ograničavanjem njemačke nedodirljivosti i jednakim poštivanjem jednakosti i ravnopravnosti svih članica bez obzira na njihovu brojnost, Europska unija ima sigurnu i snažnu, ujedinjenu budućnost, koja će biti ravnopravan partner nadolazećim imperijama Kine, Rusije, Indije, brana turskim Osmanlijama i čvrst i siguran saveznik Amerike.
 

Vinko Đotlo

Šef egipatskih obavještajaca stigao u Damask: cilj jasan – regionalno suprotstavljanje Turskoj

 
 
Prošloga tjedna delegacija libijske vlade s istoka te zemlje, koja podupire Libijsku nacionalnu vojsku (LNA) na čelu s generalom Khalifom Haftarom, stigla je u sirijsku prijestolnicu Damask gdje je obnovila rad libijskog veleposlanstva u toj zemlji. Prije njih rad svojih veleposlanstava u Damasku obnovili su UAE i Bahrein, pričemu se uočavaju i sve intenzivniji kontakti sirijskog predsjednika Bashara el-Assada sa Saudijskom Arabijom. Dakle, nakon što je većina arapskih zemlja, združenih u organizaciju Arapska liga, 2012. prekinula diplomatske odnose sa Sirijom zbog protivljenja Assadovoj politici tj. stavljanja na stranu sirijske oporbe, sada se primjećuje suprotan proces, koji sam po sebi govori jako puno.
https://horizonweekly.ca/wp-content/uploads/2018/08/Hatay.png
Nazočnost turske vojske na sjeverozapadu Sirije i kod Idliba izravno je povezana s turskom okupacijom sirijske pokrajine Hatay 1939. godine
 
Tako, kao što se u europskim medijima, čak i onim mainstream, sve rjeđe čuju riječi tipa „sirijski diktator“, kako se redovito označavalo predsjednika Assada (pri čemu je u njima sve zamjetnija i konačna „spoznaja“ o tome kako u Idlibu ipak djeluju snage terorističke organizacije „Al-Qaida“ i njezine filijale), i u ključnim se arapskim zaljevskim monarhijama postupno mijenja stav prema Assadu. Pritom se, očito, pragmatično polazi od stvarnosti, koja je neumitna i koja kaže kako će Assad na vlasti ostati onoliko dugo koliko će to biti u interesu Moskvi. A njoj će Assad trebati barem do postizanja stabilizacije sigurnosnog stanja na ukupnom prostoru Sirije i otpočinjanja unutarpolitičkog dijaloga o budućnosti te zemlje (kojega ne može biti bez prethodno uspostavljene sigurnosne stabilnosti), kojim bi se trebao donijeti novi ustav zemlje i odrediti „pravila igre“ nakon kojih će se onda moći održati parlamentarni izbori i formirati vlada. Moskva je u više navrata službeno objavila kako će podržati bilo kojeg budućeg, zakonito izabranog sirijskog predsjednika, i kako je, dok se to ne dogodi, za nju zakonit jedino predsjednik Assad.
 
A kako je vojnim ulaskom Turske u Idlib šansa za pacifikacijom i preostalog, u nedavnoj ofenzivi još neoslobođenog dijela te regije od strane sirijske vojske u skorije vrijeme vrlo mala (turska vojna nazočnost u Idlibu od sada je Moskovskim sporazumom i službeno potvrđena, a legalni boravak turskih vojnika u Idlibu kroz uspostavu 12 nadzornih točaka zapravo je omogućio rusko-turski Sporazum iz Sočija iz rujna 2018.g. jer je prije njega Ankara u Idlibu vojno mogla djelovati samo „ispod stola“), očito je kako će do potpune stabilizacije stanja trebati još dosta pričekati i da će, sukladno tome, Assad još dugo stolovati u Damasku. Čišćenje Idliba na prostoru sjeverno od prometnice M-4 koja povezuje gradove Aleppo i Latakiju, i zapadno od prometnice M-5 koja povezuje Aleppo i Damask (objema će se, sada, nakon prošlotjednog Moskovskog sporazuma između Rusije i Turske, kroz njih slobodno moći prometovati i to je bio glavni i sada ostvareni strateški cilj prve faze vojne ofanzive sirijske vojske na Idlib i jugo-zapadno od grada Aleppa) od terorističkih snaga, naravno, mogla bi provesti i Ankara, ali teško je vjerovati kako će ona to željeti učiniti. Te su joj organizacije (iako ih i ona formalno smatra terorističkim, prije svega „Hayat Tahrir ash-Sham“ kao najmoćnija organizacija koja broji 20-ak tisuća boraca) nužne u očuvanju turskih interesa jer su proturske – Assadu oporbene organizacije u Idlibu previše slabe da bi se bez džihadista mogle suprostaviti sirijskoj vojsci u eventualnom novom vojnom srazu (jer to, bez neposredne turske vojne pomoći i pokretanja turske operacije „Proljetni izvor“, ni međusobno združene nisu bile u stanju nakon pokretanja sirijske ofanzive).
 
A upravo je sve veća turska vojna nazočnost na sjeveru Sirije (uz gore spomenuti – ruski) jedan od najvažnijih razloga zašto arapske zemlje sada nastoje obnoviti svoje diplomatske, političke i gospodarske veze s Damaskom. One, prije svega Saudijska Arabija, UAE i Egipat (kao ključne arapske zemlje) s velikim nezadovoljstvom gledaju na sve intenzivnije turske napore za jačanjem svog utjecaja na arapskim sunitskim prostorima – od Libije i Sirije do Katara, i dalje u islamski prostor saharske i subsaharske Afrike. U tom kontekstu treba promatrati i danas prispjelu vijest, kako je je direktor egipatske obavještajne službe Abbas Kamel stigao u Damask gdje će se razgovarati sa svojim sirijskim kolegom Alijem Mamlukom i drugim visokim sirijskim državnim službenicima (info: agencija Al-Masdar News). Službeni cilj tog posjeta je jačanje koordinacije između Egipta i Sirije u borbi protiv terorizma i jačanje bilaterlanih veza između dviju država. Pritom je suvišno i govoriti kako se Kairo snažno protivi turskoj vojnoj intervenciji protiv sirijske vojske, kao što se isto tako protivi i već započetom aktivnom turskom vojnom miješanju u Libiji na strani snaga vlade Fareza Sarraya u Tripoliju, koje su pod opsadom Haftarove LNA. Upravo su Egipat i UAE (uz Francusku), najveći politički ali i vojni sponzori Haftarove vojske i libijske vlade s istoka zemlje, stacionirane u Bengaziju.
 
Sirija nije jedina zemlja koju posjećuje prvi egipatski obavještajac: on je, prije nje, počevši od 2. ožujka, posjetio niz arapskih zemalja (Alžir, Maroko, Sudan), a njihov glavni smisao bio je upoznati arapske zemlje s egipatskom inicijativom „suprotstavljanja rastućem utjecaju turskog predsjednika Reçepa Tayyipa Erdoğana“ u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku (kako su to obrazložili egipatski mediji). Jer sadašnji, najgori egipatsko-turski politički i diplomatski odnosi u povijesti (ako ti odnosi uopće više i postoje) neposredna su posljedica velikog osobnog animoziteta između egipatskog predjsednika Al-Sisija i turskog čelnika Erdoğana. Ovaj potonji podupire panislamsku organizaciju „Muslimanska braća“ (koja je, osim u Turskoj i Kataru izgubila ključna politička uporišta u gotovo svim arapskim zemljama), a upravo je Al Sissi vojnim putom svrgnuo na izborima u Egiptu legalno izabranog (sada već umrlog) Muhammeda Mursija, čelnika (sada već zabranjenog) egipatskog ogranka „Muslimanske braće“ i osobnog Erdoğanovog prijatelja.
 
Što s Tunisom?
 
Cilj posjeta šefa egipatske obavještajne službe je i Tunis, gdje se, donedavno, sve više primjećivao utjecaj Turske, kako politički tako i vojno-sigurnosni. Iako je novoizabrani predsjednik Tunisa Kais Said vrlo brzo odbacio sve Erdoğanove prijedloge uopućene bivšem predsjedniku te zemlje (tijekom Erdoğanovog posjeta Tunisu u prosincu prošle godine) oko uspostave nekog tursko-alžirsko-tuniškog savezništva po pitanju Libije i korištenju teritorija Tunisa kao svojevrsne logističke baze za potporu vladi u Tripoliju, sam Said ne može tako naglo prekinuti veze s Turskom. Jer u Tunisu je i dalje snažna oporbena stranka „Al-Nahda“ – bliska upravo „Muslimanskoj braći“, a njezin vođa Rashid Gannushi je i predsjednik tuniškog parlamenta. Prošle godine ta je stranka inkorporirala veliki broj svojih suradnika u državnu službu, kako u tijela sudbene vlasti tako i u državnu Službu sigurnosti.
 
Ono što će, ako izuzmemo smanjenje mogućnosti političkog utjecaja na Tunis nakon izbora novoga predsjednika, po Erdogana ipak biti važno, jest činjenica o daljnjem nastavku vojno-industrijske suradnje između dviju zemlja. O tome svjedoči i u srijedu, 4. ožujka otvorena Prva tuniška izložba zrakoplovne i vojne industrije, na kojoj sudjeluje oko 250 inozemnih tvrtki iz 80 zemalja, između ostalih i SAD-a, Njemačke, Rusije, Kanade, kao i Turske. Javnosti će se demonstrirati sposobnosti oko stotinu letjelica. Za ovu analizu bitan je onaj segment koji govori kako su se na tom airshowu, na kojem se očekuje oko 40 tisuća posjetitelja i 100-injak službenih delegacija, Tunis i Turska dogovorili o kupnji turskih bespilotnih letjelica (dronova) i to upravo onih koji su proteklih tjedana javno demonstrirali svoju moć na bojišnicama u Idlibu protiv sirijske vojske. Radi se o dronovima „Anka“ turskog državnog proizvođača TAI, koje će uskoro početi koristiti tuniška vojska. TAI je već krajem siječnja Tunisu isporučio prvi količine spomenutih dronova. A to znači kako se turska vojna industrija sve više učvršćuje u toj sjeverno-afričkoj državi. Upravo je turski TAI nakon više mjeseci pregovora bio odabran za isporuke triju sustava Anka, svaki od kojih uključuje 2 drona srednje visine „long endurance“ i zemaljsku postaju, koji mogu biti naoružani raketama MAM-L. Iako je sirijska vojska, nakon početnog šoka poslije aktivnog početka turske uporabe tih dronova u Idlibu i velikih gubitaka koje je pritom pretrpjela, naoružavši se dodatnim sustavima PZO uspjela u dva dana oboriti čak 4 od ukupno 10 korištenih turskih dronova, činjenica je kako se tu ipak radi o ubojitom oružju, koje se uz bolju primjenu dodatnih zaštitnih sredstava može uspješno koristiti na bojišnicama i za neprijatelja predstavljati ozbiljan problem.
 
A sama činjenica kako novoizabrani predsjednik Tunisa nije želio prekidati prethodno sklopljene vojne sporazume između njegove zemlje i Turske, jasno govori koliko on mora biti oprezan pri povlačenju protuturskih (protu-Erdoğanovih) poteza s obzirom na još uvijek respektabilan utjecaj „Muslimanske braće“ u tuniškom društvu.
 
Međutim, spomenuta egipatska protu-Erdoğanova inicijativa u arapskim prostorima sigurno nije samo „hir“ Kaira, već iza nje stoje i ostale moćne arapske zemlje, koje se (to se ne smije zanemariti, upravo suprotno) sve više povezuju i s Rusijom u izgradnji međusobnih svestranih odnosa, uključno i onih u sferi obrane – naravno, ne na protuturskoj platformi (ali zakonitosti geopolitike i s njima povezanih interesa pritom su itekako vidljivi). Zbog toga će biti zanimljivo pratiti na koji će se način dalje odvijati turska nastojanja za širenje  svog utjecaja u sjevero-afričkom i jugozapadnim azijskim prostorima u kojima se oni neposredno sudaraju s onim arapskim. Jednako kao što se u smjeru Istoka tj. srednjoazijskih prostora (kavkaške i kaspijske regije i dalje prema Afganistanu) turski interesi neposredno sudaraju s ruskim (i kineskim).
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-sef-egipatskih-obavjestajaca-stigao-u-damask-cilj-jasan-regionalno-suprostavljanje-turskoj/

​Izdavači bi trebalo neke knjige iz književnosti i poezije tiskati u dvije verzije, na ćirilici i latinici, pa neka čitatelji biraju

 
 
Posljednjih godina kod nas se često raspravlja o ćirilici. Drugim riječima, izražava se strah što se dvoazbučje pomiče na stranu latinice. Ekstremno gledište je da bismo morali ukinuti latinicu u javnoj upotrebi jer to hrvatsko pismo sve više ugrožava opstanak srpstva. Umjereniji smatraju da je ćirilično pismo ugroženo i da ga treba spašavati.
Slikovni rezultat za rajko igic
Rajko Igić
 
Ako smo, pored ćirilice, u priličnoj mjeri već dugo koristili latinicu, pitanje je je li ona postala naše pismo bez obzira na to kako je i gdje od latinskog pisma nastala, koji su je lingvisti i pod čijim utjecajem stvarali. Činjenica je da koristimo dva pisma i da nam je danas teško, praktično nemoguće, odreći se latinice čijoj je većoj upotrebi doprinio internet. Što da se radi? Vjerujem kako moramo voditi brigu kako da se postigne nekakva ravnoteža uporabe oba pisma. Ali, taj cilj će zahtijevati prebrojavanja, tj. provjeravanja balansa i uvijek će biti onih koji rezultatima tih mjerenja nisu zadovoljni.
 
Kod nas se ćirilica u školama prva uči i ako se poštuju odluke da se ona koristi kao službeno pismo, to je najvažniji korak koji činimo za očuvanje našeg tradicionalnog pisma. Ako tiskamo knjige živih autora, morali bismo poštovati njihovo pravo izbora pisma. Izdavači bi trebalo neke knjige iz književnosti i poezije tiskati u dvije verzije, na ćirilici i latinici, pa neka čitatelji biraju. Ostaje problem pogrješnog svrstavanja knjiga tiskanih latinicom u Srbiji kada se one u stranim knjižnicama i nekim sekundarnim publikacijama gotovo redovno ubrajaju u hrvatsko stvaralaštvo. Taj problem može se veoma lako riješiti. Na svakoj knjizi se kolofon tj. podaci o njoj (ime autora, naslov knjige, ime urednika, lektora, naziv izdavača, grad, tiraža, CIP i ostalo) može obvezno ispisati ćirilicom; dakle, i u knjigama koje se tiskaju latinicom. U tom slučaju su zabune minimalne, jer moguće je da se među srpskim knjigama, grješkom, nađe poneko makedonsko ili bugarsko djelo, i obrnuto.
Znanstveni i tehnički časopisi kod nas se većinom tiskaju latinicom i to je uglavnom opravdano; u tim publikacijama je najvažnije u kojoj je ustanovi autor ostvario znanstveno ili stručno istraživanje. Što se tiče ispisivanja naziva (i obavještenja) na cestama, ulicama u gradovima, željezničkim i autobusnim stanicama, poželjno bi bilo da se oni pišu dvoazbučno. Reklame i nazivi prodavaonica nisu glavne, a često su promjenljive i zanemarljive jezične odrednice. Zagovornici koji smatraju da bi latinicu trebalo iz Srbije protjerati, kako bi se znalo da zemlja pripada Srbima koji će se zahvaljujući ćirilici kao takvi održati, nisu u pravu jer nije pismo, pa ni poseban jezik neophodan faktor koji održava narod.
Protjerivanje latinice sliči na stari stav naše crkve da su Srbi samo oni koji su pravoslavci. Tako smo izgubili mnoge stanovnike čiji su se preci izjašnjavali kao Srbi; npr. mnogi Dubrovčani-katolici osjećali su se Srbi, a jedan od njih bio je otac Ivana Đaje, našeg velikog znanstvenika. Ivan je u Beogradu završio osnovnu školu i gimnaziju, doktorirao na Sorbonni, na poziv kralja vratio se u Beograd, u njemu osnovao čuveni institut za fiziologiju i stvarao velika djela iz oblasti termoregulacije. Kada je sir Alexander Fleming, pronalazač penicilina, umro, na upražnjeno mjesto u Francuskoj akademiji znanosti, izabran je Ivan Đaja. Ipak je Đaja u Beogradu, od nekih naših znanstvenika, bio zapostavljan – možda zato što se izjašnjavao da je Srbin katoličke vjeroispovijesti. Đaja je stvarao u Beogradu od 1910. do svoje smrti 1957. godine, a u vrijeme njemačke okupacije proveo je jedno vrijeme na Banjici, njemačkom koncentracijskom logoru.
 
Na opstanak Srba, danas i u buduće možda će ćirilica samo neznatno doprinositi, jer najveći doprinos se očekuje od osjećaja pripadnosti srpskoj kulturi koju je narod gradio vjekovima u vremenima koja mu nisu bila naklonjena. Tako je i danas, a tako će i sutra biti. Ali, naša borba za opstanak i svestran napredak jača nam snagu, širi vidike i podstiče humanost.
 

Rajko Igić, Chicago, 25. XII. 2019., http://www.politika.rs/sr/clanak/444389/Pogledi/Kako-postici-ravnotezu-upotrebe-oba-pisma

Anketa

Tko nadzire DORH?

Petak, 05/06/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1298 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević