Get Adobe Flash player
Aktualni Normalni opet nenormalan

Aktualni Normalni opet nenormalan

Neposredni izbor predsjednika RH treba "negdje...

Zbog

Zbog "banalnosti lošeg" birači krivo biraju

Zbilja hrvatskog biračkog tijela u svijetlu filozofije Hannah...

George Soros -

George Soros - "veliki humanist i čovjekoljub"

»Zamišljao sam sebe kao neku vrstu...

Politička trgovina cvjeta

Politička trgovina cvjeta

Kupuje se i prodaje izravno i(li) uz...

Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

Je li previše toga znao, ipak je bio dobar i s Bakarićevom...

  • Aktualni Normalni opet nenormalan

    Aktualni Normalni opet nenormalan

    četvrtak, 28. svibnja 2020. 11:54
  • Zbog

    Zbog "banalnosti lošeg" birači krivo biraju

    utorak, 26. svibnja 2020. 13:28
  • George Soros -

    George Soros - "veliki humanist i čovjekoljub"

    četvrtak, 28. svibnja 2020. 11:03
  • Politička trgovina cvjeta

    Politička trgovina cvjeta

    utorak, 26. svibnja 2020. 13:20
  • Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

    Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

    četvrtak, 28. svibnja 2020. 10:59

Primamljivi mamac za Poljsku ili uvertira u novu unutarnju dinamiku odnosa unutar post-brexit EU-a?

 
 
Kao što smo čuli, u ponedjeljak je francuski predsjednik Macron po prvi put u svom mandatu posjetio Poljsku, naglašavajući prekretnicu u međusobnim odnosima nakon zahlađenja koje je, 2018. godine, nastupilo zbog prozivanja poljske vlade da „laže narodu“. Obradili su niz tema od odnosa s Rusijom za koju je izjavio da Europa mora biti „zahtjevna“ prema Rusiji i kako Francuska nije „ni pro-ruski ni anti-ruski“ orijentirana, već „pro-europski“. Možda navedene riječi nisu pozitivno odjeknule Poljskom kad se uzme u obzir poljski antagonizam prema Rusiji i sumnjičavost prema motivima Francuske i Njemačke, pogotovo u kontekstu izgradnje plinovoda Sjeverni Tok 2 za koji je bivši poljski ministar vanjskih poslova rekao da je pothvat „suvremena reinkarnacija sporazuma Molotov-Ribbentrop i nova njemačko-ruska podjela interesnih sfera u istočnoj Europi“. U međuvremenu se Macron nastoji predstaviti kao svježi, energičan i inovativan lider spreman se prihvatiti dužnosti medijatora u bitnim krizama i sporovima. Najzanimljivija izjava tokom sastanka je Macronova konstatacija da će Francuska, Njemačka i Poljska voditi EU nakon britanskog izlaska. Tako je Macron u svakom slučaju ostavio dojam da će raditi na zatopljenju narušenih odnosa između Varšave, Berlina, Pariza i Bruxellesa. Izjavio je da „Brexit zahtjeva novu dinamiku odnosa među preostalim članicama Europske Unije“. Ovakva izjava bi se mogla protumačiti kao nuđenje trijumvirata Poljskoj kao ključnoj zemlji u novonastaloj konstelaciji snaga u post-brexit EU. Macron je najavio kako će se uskoro održati sastanak takozvanog „Weimarskog trokuta“ susret dužnosnika zemalja Francuske, Njemačke i Poljske.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/2/2b/Weimar_Triangle.png
Weimarski trokut predstavlja poluformalno grupiranje dužnosnika Njemačke, Poljske i Francuske, kao institucijski oblik utemeljen je 1991. godine s ciljem promoviranja suradnje i potpore u slučaju rješavanja sporova u kriznim žarištima, situacijama poput ukrajinske i migrantske krize koje se tiču cijele EU. Ciljevi skupine su dosada bili skromno realizirani kroz summite koji su se uglavnom održavali na razini nižih dužnosnika ministara vanjskih poslova, uglavnom uz rijetke situacije sastanaka šefova država. Inicijativa je pomogla Poljskoj u posthladnoratovskoj tranziciji, pregovorima za pristupanje u EU i afirmaciji Poljske među dotadašnjim državama članicama. U ovom trenutku se čini da Macron svojim potezima navedeni trend skromnih rezultata pokušava ozbiljno promijeniti. Sastanak između šefova država u kontekstu Brexita bi mogao biti uvod u reorganizaciju odnosa snaga i novim pozicioniranjem između članica EU. No, također postoji popriličan jaz između Poljske, Njemačke Francuske i EU institucija.
 
Poljski jaz
 
Jaz se očituje u reformi pravosuđa koju želi provesti poljska vladajuća stranka Zakon i Pravda (PiS). Kad je PiS preuzeo vlast 2015. odmah su započeli s kampanjom provođenja reforme pravosuđa pod krilaticom da Poljsku treba očistiti od „korupcije i mentaliteta iz komunističke ere“.  Poljska vlada bi reformom mogla postaviti na čelo kako lokanih tako i vrhovnog suda ljude čije tumačenje pravnih normi i zakona je sukladno viziji i djelovanju poljske vlade čime bi se stvorio monopol vladajuće stranke nad sudskom vlasti koji sada postoji u Mađarskoj s Orbanom na čelu. Valja pritom naglasiti da Poljska jamči postojanje demokratskih načela i slobodu govora koji ne bi bili ugroženi reformama, već bi one više vodile prema konzervativnom tumačenju suvremenog pravosuđa i državništva u kojem je njihova međuovisnost velika. Primjer je upravo usvojen zakon od strane poljskog predsjednika Dude prema kojem se suci mogu sankcionirati i disciplinirati ukoliko počnu kritizirati postojeći sistem što je izazvalo otpor liberalnih snaga u Poljskoj koje tvrde da će to dovesti do entropije građanskih sloboda. Navedeni pristup je izazvao oštre kritike iz Bruxellesa koji se temelji na pretpostavci da takva reforma krši pravnu stečevinu EU koja je temelj pristupanja uz rušenje postojećih europskih demokratskih i pravnih standarda. Pritisci EU institucija i zemalja članica do sada nisu urodili konkretnim plodovima. Stranka PiS je vrlo popularna i ima jaku podršku javnosti, dok je Poljsku „pogodio“ ekonomski uspon koji se počeo osjećati ne samo u najvećim urbanim čvorištima poput Varšave, Krakova, već i u manjim sredinama i na malom čovjeku čime se je vlast legitimizirala i ima podršku ili u najgorem slučaju osjeća se pasivnost i prešutno odobravanje javnosti pri provođenju reformi. Poljska vlada je također usmjerila svoje djelovanje prema provođenju promjena i u informativnom i medijskom prostoru s ciljem uspostava monopola nad distribucijom i plasiranjem informacija što prema stavu EU-a Poljsku usmjerava prema tzv. „defektnoj demokraciji“ lišenoj neovisnosti dotad političko i društveno bitnih područja. 
 
Brexit i „Nova Europa“
 
Izlaskom Britanije iz EU temeljito se mijenja postojeći odnos snaga. Liberalni blok unutar parlamenta, Vijeća ministara i ostalih relevantnih institucija je oslabljen. Britanija je tokom svog članstva često pružala otpor inicijativama koje su vodile prema dubljoj integraciji i bližim politikama između država članica uz sklonost prema bilateralizmu, slobodnim trgovačkim sporazumima s trećim zemljama, uz ublažavanje po njima rigoroznih propisa poput spornog TTIPU-a. Nadalje, Britanija se suprostavljala i vanjskim politikama i više je dobivala od EU nego što je svojim kapacitetima unosila u zajednički proračun. Izlazak će ojačati položaj Francuske i Njemačke što se očituje u najavama mnogih analitičara da će osovina Berlin – Pariz postati trajna realnost EU bez značajne opozicije. Njihovu unutarnju opoziciju predstavlja skupina zemalja tzv. V4-Višegradska skupina vođena Poljskom, Češkom, Slovačkom i Mađarskom čiji je cilj bližom suradnjom između navedenih članica i spajanjem resursa i kapaciteta stvoriti respektabilnu opoziciju prema njemačkoj i francuskoj politici kroz suradnju preko EU institucija i strateške inicijative poput izgradnje željezničkog koridora od poljskog Gdanjska do Crnog Mora i LNG terminala na Krku s ciljem osiguravanja ekonomske i energetske neovisnosti od zemalja članica. Navedena inicijativa je dobila potporu Kine i SAD-a koji ih vide kao priliku da oslabe dominantan položaj njemačko-francuske osovine unutar EU, dok ih same zemlje vide kao priliku za vlastitu afirmaciju. Zbog nedostatka dovoljnih financijskih potpora, inicijativa trenutačno doživljava stagnaciju. Promatrajući u tom kontekstu Macronovu inicijativu, može se reći da je to pokušaj zemalja Stare Europe za neutralizacijom postojeće opozicije od zemalja Nove Europe uz dijalog i formiranje kompromisa oko bitnih pitanja s obzirom na novu konstelaciju moći unutar EU. Teško je predvidjeti hoće li Poljska pristati na primamljive ponude iz Pariza, ili će im kontrirati, no evidentno je da će se kroz inicijative i sumite pokušati postići kompromisno rješenje.
 

Silvio, 9. II. 2020., https://www.geopolitika.news/analize/weimarski-trokut-primamljivi-mamac-za-poljsku-ili-uvertira-u-novu-unutarnju-dinamiku-odnosa-unutar-post-brexit-eu/

Proizvođači kakaovca dobiju tek šest posto…

 
 
Ne tako davno, kompanija 'Nestle' našla se u središtu pozornosti svjetske javnosti, budući da je optužena za korištenje djece - robova na plantažama kakaovca u Bjelokosnoj Obali koja je najveći svjetski izvoznik ove sirovine. Djecu se tjera na cjelodnevni robovski rad i bičuje ako ne obavljaju posao onako kako se od njih traži. I ni jedno od njih nikad u životu nije probalo čokoladu niti zna da takvo što postoji. Pojma nemaju zašto su bijelim ljudima ta biljka i njezin plod tako važni. Uz to, rade bez ikakve naknade.
https://i.ytimg.com/vi/vFQgknB_O7Y/maxresdefault.jpg
Ovaj je prehrambeni gigant bio je i ranije optuživan za iste inkriminacije, a prve optužbe sežu u razdoblje 70-ih godina XX. stoljeća, no, sva su ta upozorenja jednostavno ignorirana. Oni koji imaju u rukama kapital imaju i moć. I njih se ne može lako suočiti s pravdom. I nikoga posebno ne brine što se djeca-robovi i dalje nesmetano "krijumčare" iz Malija u Obalu Bjelokosti danas, u trećem mileniju ljudske civilizacije koja sebe smatra humanom i naprednom.
Prema istraživanjima Payson Centra za međunarodni razvoj Sveučilišta Tulane (SAD), broj djece u kakao industriji povećan je u razdoblju 2013./2014. godina na 1,4 milijuna, odnosno za 51 posto u odnosu na razdoblje 2008./2009., što jasno pokazuje da 'Nestle' ne samo da nije ništa poduzeo na smanjivanju broja djece-robova, nego je pojačao iskorištavanje dječaka i djevojčica - čak i šestogodišnjaka.
Izvješća nevladine organizacije The Free Thought Project govore kako su u Maliju mnoga djeca oteta i prodana u roblje za manje od 30 dolara, dok je dio njih privučen i legalnim ponudama za posao, da bi ih se potom suočavalo s robovskim, izrabljivačkim radom, zatvaralo u kaveze, zlostavljalo i mučilo. Oni su primorani raditi u nehumanim uvjetima, od 80 do 100 sati tjedno i to bez ikakve novčane naknade, uz oskudne i nekvalitetne obroke, a ako pokušaju bijeg, premlaćuje ih se, pa čak i ubija.
 
Godine 2016., Vrhovni sud SAD-a odbacio je žalbu kompanije 'Nestle', te kompanija 'Archer-Daniels-Midland' i 'Cargill', koje su tražile da se odbiju optužbe na njihov račun vezano za iskorištavanje djece kao roblja. Ove su tvrtke, naime, optužene za pomaganje i podržavanje kršenja ljudskih prava samim time što su poslovno vezane za proizvođače kakaovca u Bjelokosnoj Obali, iako su upoznate s time kako se u Africi za proizvodnju ove sirovine koristi robovski rad ljudi, pa i djece. Ove kompanije svojim poslovanjem na tržištu i drastično niskim cijenama sirovine (kakaovca) svjesno dovode u težak položaj proizvođače zarad povećanja vlastitog profita.
Sudski je proces započeo tako što su tri osobe 2005. godine pokrenule parnicu, navodeći da su bile žrtve trgovaca ljudima iz Malija, te kao djeca prisiljene raditi na plantažama kakaovca bez plaće, do 14 sati na dan, te da su kroz to vrijeme bile i žrtve mučenja i zlostavljanja. Nakon napornog cjelodnevnog rada, zatvarani su (kako ne bi pobjegli) i hranjeni ostacima namirnica.
 
I tako se gruda zakotrljala, a hoće li što biti od svega, pokazat će vrijeme. No, što je s onim drugim robljem, s onih gotovo milijun i pol djece!? Može li današnja civilizacija sebi dopustiti taj zločin i ima li ga pravo dopustiti!? Od ukupne sume koju uprihodi industrija čokolade, proizvođačima ostaje 6 posto, što je nedovoljno za preživljavanje. Proizvođači kakaovca zarađuju u prosjeku ispod jednog eura na dan što je nedovoljno za preživljavanje. Ali, to gospodu milijardere koja se okupljaju u Davosu i tobože "raspravljaju o nejednakosti i siromaštvu" (iako upravo oni to stanje produciraju) - u raskošnim salonima i uz probrane delicije (uključujući i najkvalitetnije čokolade), očito ne zabrinjava previše. Oni imaju probrane i naručene novinare, a sve nezvane goste u stanju su (ako ne drugačije) uz pomoć policije, silom udaljiti s prostora ispred hotela u kojemu zasjedaju, a sve kako bi ostali pošteđeni neugodnih pitanja. Tako u svijet dolazi poželjna slika koja nam prikazuje bogataše "zabrinute" za budućnost svijeta… dok djeca robovi rade i dalje kako bi im osigurala veći profit. Sjetite se toga barem na tren kad budete sljedeći put kupovali čokoladu.
 

Zlatko Pinter

Multipolarni svijet pušta i ostavlja svakom pravo da gradi društvo kakvo hoće s vrijednostima koje izabere

 
 
UBOJSTVO GENERALA SOLEIMANIIJA U KONTEKSTU APOKALIPSE
Ubojstvo generala Qasema Soleimanija, zapovjednika Al-Quod specijalnih jedinica Islamske revolucionarne garde, 3. siječnja 2020., ubijenog američkim projektilima je poseban trenutak koji označava potpuno novo stanje u preslagivanju snaga na Bliskom istoku.Ukoliko je Bliski istok ogledalo globalnih geopolitičkih pokreta ovaj događaj ima daleko širu dimenziju koja se tiče svjetskog poretka kao cjeline. Nije slučajnost da mnogi promatrači tumače smrt generala Soleimanija, junaka u borbi protiv ISIL-a u Siriji i Iraku kao početak Trećeg svjetskog rata ili u najmanju ruku rata SAD-a protiv Irana.
Iranski napad projektilima na američku vojnu bazu u Iraku 8. siječnja 2020. izgleda, potvrđuju analitičari: Sulejmanijeva smrt je početak „konačne bitke“. Tako se poima ovaj događaj u svijetu šijita u kojemu je iščekivanje kraja svijeta i dolazak Mahdia, obećanog Spasitelja na kraju vremena, toliko jako da se ono tiče ne samo vjerskih nazora nego i analize svakodnevnih političkih i međunarodnih odnosa. Šijiti vide kraj svijeta kao „konačnu bitku“ između onih koji su pristalice Mahdija i njegovih protivnika, sila Dajjala.
https://cdn.jns.org/uploads/2020/01/800px-Qasem_Soleimani_received_Zolfaghar_Order_from_Ali_Khamenei_1.jpg
Vjeruje se da su Mahdijeve pristalice muslimani (kako šijiti tako i suniti s izuzetkom Wahabi i Salafis sekti koje se prepoznaju kao ekstremisti, heretici i takfiri) dok se Dajjal, islamski antikrist, povezuje sa Zapadom, najprije i ponajviše sa Sjedinjenim Državama Amerike. Najveći dio proroštava govori o konačnoj bitci koja će biti na poprištu Bliskog istoka i sam Mahdi će se pojaviti u Damasku. Osoba Mahdija se može također naći i kod sunita, ali šijita koji vjeruju da se radi o pojavi „skrivenog, tajnog imama“ koji ostaje živ ali je „skriven“ do današnjih dana. Suniti tumače Mahdia kao vođu islamskog svijeta koji će se pojaviti na kraju vremena da otpočne odlučnu bitku protiv Dajjala u kojem većina sunita vidi materijalističku, ateističku civilizaciju modernog Zapada, sukladno tomu američku hegemoniju kao najagresivniju prethodnicu Zapada.
„Taj prostor je također direktno uključen i u druge apokaliptičke obračune koji se tiču drugih religija.
 
Religijski Izrael (Haredim) na primjer, iščekuje dolazak Mesije u Izrael s kojim će Hram u Jeruzalemu, Treći hram, biti ponovno izgrađen. Njegovu pojavu ometa Džamija Al-Aqsa koja se nalazi u Jeruzalemu na mjestu na kojem je postojao Drugi hram. Ekstremne židovske sekte kao što je „Temple Mount Faithful“ više su puta pokušali izgraditi tunel ispod Svetog Brda - Holy Mount i dignuti u zrak Al-Aqsu. To svakako dovodi do arapsko-izraelskih sporova posebnih razmjera. Govori se da je ubijeni general Suleimani predvodio diviziju Islamske revolucionarne garde Al-Qods što znači Jeruzalem i da mu je glavni cilj bio spriječiti Izraelce da otpočnu gradnju Trećeg Hrama i osloboditi Svetu Zemlju od cionista. To se, prema vjerovanju muslimana ima dogoditi upravo uoči kraja vremena.
 
U Sjedinjenim Državama ogroman utjecaj ima evangelička sekta koja u duhu „kršćanskog cionizma“ tumači bliskoistočnu politiku kao predigru „Drugom dolasku Krista“ u kojem se drži da su „Kristovi neprijatelji“ „vojske kralja Goga“ iz „sjeverne zemlje“ koje evangelici tradicionalno povezuju s Rusijom. I doista Rusija aktivno djeluje u Siriji i jača utjecaj u cijeloj regiji.Ako sve ovo objedinimo onda je slika koju dobivamo zlokobna: ubojstvo Soleimanija upada u ovaj kontekst apokaliptičnih očekivanja i tumači se i mnogi ga tumače s početne točke Armagedona ili ga u najmanju ruku uspoređuju s ubojstvom nadvojvode Ferdinanda u Sarajevu koje je bilo iskra koja je potpalila Prvi svjetski rat. „Tako ubojstvo generala Suleimanija i iranski osvetnički napad na američke baze je krajnje radikalan događaj koji iz temelja mijenja značenje i bremenit je teško predvidljivim posljedicama.“
 
MULTIPOLARNOST PREMA UNIPOLARNOSTI
 
Ovim rasponom množine značenja događaja koji su se već zbili u početku 2020. važno je početi s analizom imajući na umu širi opći kontekst. Ovaj kontekst je definiran svjetskim sustavnim prijelazom  od unipolarnog svijeta koji se oblikovao u dvadesetom stoljeću pod jedinstvenom dominacijom Zapada (posebno SAD-a) na multipolarni svijet čije konture postaju sve više jasne u odnosu na povratak Putinove Rusije u povijest kao suverene i nezavisne sile i pogoršanim američko-kineskim odnosima do točke trgovačkog rata.U svojoj predizbornoj kampanji predsjednik Donald Trump je sam obećao biračima da će odbiti intervencije i da će odustati od neoimperijalističke i globalističke politike. To ga je činilo mogućim pristalicom mirne tranzicije prema multipolarnosti. Ali ovom odlukom, ubojstvom Suleimanija, Trump je poništio takvu mogućnost. Još jednom je potvrdio da je mjesto SAD-a u onom sklopu sila koje se očajnički bore da sačuvaju unipolarni svijet. Iza Trumpovih leđa vire one sile američkih neo-konzervativaca i kršćanskih cionista koji vode događaje prema konačnom okršaju. Ali ta bitka, hoće li ona otpočeti sada ili nešto kasnije, odvijat će se u potpuno novim uvjetima: Ruski uspjeh u međunarodnoj politici, impresivno kinesko gospodarstvo kao i postupno zbližavanje Moskve i Pekinga učinili su multipolarni svijet realnim predstavivši drugim državama i civilizacijama, onim malim i onim velikim poput Indije kao i regionalnim vodećim državama poput Irana, Turske, Pakistana i zemalja arapskog svijeta, kao i onim Latinske Amerike i Afrike, mogućnost da biraju mjesto u ovoj antagonističkoj konstrukciji: ili da ostanu podanički sateliti unipolarnog Zapada koji je u agoniji, i ili da stanu na stranu multipolarnog svijeta tražeći svoju budućnost u tom svijetu.
 
SAMOUBOJSTVO DONALDA TRUMPA
 
Nastala je iz temelja nova situacija nakon tragičnih događaja u Iraku 3. siječnja 2020.: General Suleimani kojeg su ubili Amerikanci bio je organski dio multipolarnog svijeta i predstavljao je ravnotežu snaga ne samo Islamske revolucionarne garde ili Irana nego i čitave multipolarnosti. Na njegovom mjestu je mogao biti isto tako i ruski vojnik bez osnove optužen od Sjedinjenih Država da je sudjelovao u pripojenju Krima, ili kineski bankar optužen da je nanio veliku štetu američkom financijskom sustavu. Suleimani je bio simbolička ličnost multipolarnosti kojeg su ubili zagovornici unipolarnosti izvan svih normi međunarodnog prava.
 
„Odlukom da likvidira Suleimanija Trump je djelovao s pozicija unipolarne sile „tako sam odlučio i tako će biti“ ne mareći za posljedice, na rizik rata, na proteste različitih strana. Kao i prijašnji američki predsjednici Trump je djelovao u skladu sa sljedećom logikom: Jedino Sjedinjene Države imaju pravo nalijepiti etiketu „dobri momci“ „loši momci“ i prema „lošim momcima“djelovati kako im se svidi. Teorijski Putin, Xi Jinping ili Erdoğan mogu isto tako postati „loši momci“ i onda je jedino moguće pitanje hoće li se oni moći braniti protiv napada odgovarajući sredstvima, protiv državnog udara (s kakvim se bio suočio Erdoğan) ili obojenom revolucijom (s kojom se Iran neprekidno suočava) ili s „petom kolonom“ liberala s kojim Zapad neprekidno ustrajava protiv Rusije). Sam Trump je uvjerljivo i žestoko kritizirao takve politike prethodnih administracija i republikanskih i onih demokratskih, ali odlukom da ubije Suleimanija pokazao je da nije različit od njih.“
 
To je vrlo važan moment u prijelazu iz unipolarnog u multipolarni svijet. Trump je predstavljao nadu da bi se ova tranzicija mogla dogoditi mirno i da u njoj Sjedinjene Države ne bi bile neprijatelj nego sudionik s mogućnošću koja teorijski pruža mogućnost da znatno ojača svoj vodeći položaj u kontekstu multipolarnog svijeta i osigura privilegirano mjesto u multikulturalnom klubu kao cjelini. Ova nada je propala 3. siječnja 2020., i nakon toga je Trump postao obični američki predsjednik kao i ostali i to još gori a ne bolji. On je potvrdio status SAD-a kao imperijalističkog zmaja u agoniji koji je lud, zloćudan i opasan ali nema šanse izbjeći „konačnu bitku“. Nakon ovoga Trump je prekrižio i svoju osobnu budućnost i budućnost Sjedinjenih Država kao jednog pola u multipolarnom svijetu. Učinivši ovo on je potpisao Americi smrtnu presudu za budućnost.Kako multipolarni svijet raste i jača SAD više nije subjekt tog procesa nego objekt a jednako tako i Trump. Ubojstvom Soleimanija on je postupio ne samo s Teheranom i Bagdadom, Ankarom, Moskvom i Pekingom kao „objektima“ koji jedino predstavljaju smetnju u utvrđivanju američke hegemonije. To znači rat, jer sraz unipolarnosti i multipolarnosti je bitka za status postajanja subjektom. Danas više ne mogu biti dva takva subjekta: Može biti ili samo jedan, to je Trump ponovno pokušao uspostaviti; ili više od dva što je osnova strategije Rusije, Kine, Irana, Turske i svih drugih koji prihvate multipolarnost.
 
USPJEH MULTIPOLARNIH SILA I NOVA RAVNOTEŽA SNAGA: KRAJ  AMERIKE
 
Ova analiza globalne ravnoteže dramatično zaoštrava cijelu svjetsku političku strukturu jer prilike vraća unazad prema politici u duhu George W. Busha, Obame ili Hillary Clinton. Trump koji je sarkastično ismijavao Hillary danas se pojavio u njenom ruhu u ulozi krvavog globalističkog vješca. Ali događaji nedavnih godina, jačanje ruskih pozicija na Srednjem istoku, posebno njezini udarni uspjesi u Siriji, približavanje Rusije i Kine i okupljanje i integracije oko  projekta Svilenog puta – Jednog Pojasa Jednog Puta prema Putinovoj euroazijskoj strategiji i čak Trumpovim ranijih izbjegavanja direktne konfrontacije omogućilo je jačanje multipolarnih snaga na Mediteranu (gdje je najvažniju ulogu odigralo približavanje između Putina i Erdoğana). To je nepovratno izmijenilo ravnotežu snaga. Prvo i najvažnije, ovo se dogodilo na prostoru uz kraljevstvo Armagedona koji je jednodušno, iako po različitim znacima, prepoznat po svim vrstama političkog apokaliptizma.
 
„Razvoj neizbježnih događaja koji su slijedili nakon ubojstva generala Suleimanija dovest će do konfrontacije između, s jedne strane SAD-a i Zapada duž saveznika kao što su Izrael, Saudijska Arabija i zaljevske države, i s druge strane multipolarnih sila Rusije, Kine, Irana i Turske i dignut će je na višu razinu. SAD vodi politiku sankcija i trgovačkog rata protiv svojih protivnika na takav način da jedan veliki postotak čovječanstva trpi pod američkim sankcijama, i to ne samo u Aziji nego i u Europi u kojoj su europske kompanije (ponajviše njemačke) sankcionirane zbog sudjelovanja u projektu Sjeverni tok. To je manifestacija američke arogantne hegemonije koja sa saveznicima postupa kao s lakejima i s njima postupa tako da ih kažnjava. SAD nema prijatelja nego samo robove i neprijatelje. U takvom stanju „usamljene supersile“ stremi prema konfrontaciji, u ovom slučaj protiv cijelog ostatka svijeta. U mogućoj danoj prilici sadašnji „robovi“ će, nema sumnje, nastojati izbjeći od neizbježnog obračuna, kaznem,  zbog njihovog nepopularnog kolaboracionizma.“
 
Washington nije naučio nijednu lekciju iz volje američkog naroda koji je izabrao Trumpa. Narod nije glasovao za nastavak politike Bush / Obama, nego protiv nje i za njezino radikalno odbacivanje. Amerikanci (u najvećem broju globalističke) elite to nisu uzele u obzir nego su sve to otpisale kao manipulaciju „rusih hackera“ i „blogera“. I sad s Trumpom koji je djelomično raširio ruke prema agresivnoj globalističkoj eliti koja je izgubila smisao za racionalno, američkoj  „ušutkanoj većini“ je ostavljena samo jedna opcija: da se potpuno odvrati od američke vlade. Ako je čak Trump završio tako da je postao igračka u rukama globalista onda to znači da su sve legalne metode političke borbe iscrpljene. U srednjoročnoj perspektivi ubojstvo generala Suleimanija će se osjetiti kao početak potpunog građanskog rata u Sjedinjenim Državama. Ako nitko ne izražava volju društva onda će samo društvo ući u prostor posebnih načina pasivne sabotaže. To je ono što se može očekivati u SAD-u. Ako nije Trump, nego američki narod, u svom pravom duhu kulturne i političke tradicije, izabrao multipolarnost, onda to ne će biti s državom nego protiv države koju je „kidnapirala“ globalistička elita kojoj se čak ni prva osoba u Bijeloj kući nije suprotstavila. Ubojstvo generala Suleimanija znači kraj Amerike.
 
UNIPOLARNI SVIJET JE U DUBOKOJ KRIZI
 
Teško da su europski partneri SAD-a spremni na bilo kakvu oštru konfrontaciju s multipolarnim klubom. Ni Merkel, koja je dobila drugu pljusku za Sjeverni tok, a ni Macron, opsjedan žutim prslucima, koji na ovaj ili onaj način shvaćaju da će se morati suočiti s populizmom (otud njegov „posebni položaj“ s Rusijom i projekt o stvaranju europske vojske), a ni Boris Johnson, koji je upravo uspio istrgnuti Britaniju iz zagušljive močvare liberalne Europske unije (i koji se upravo priprema, da teško izboreni kakav takav relativni suverenitet, zamijeni ropstvom ludom čovjeku koje je izgubio svaki smisao za realizam) i koji gori od želje da skoči u vatru Trećeg svjetskog rata koji je potpalio Washington i da bude zatrt u pepelu bez traga.
 
NATO puzi pred našim očima oko Turske koja više gotovo ni u čemu ne podupire SAD na Bliskom istoku i u Mediteranu (koji Turci zovu „Plavom domovinom – Mavi Vatan“) koji će stajati kao njezin prostor suverene kontrole. Dakle, bezuvjetno i potpuno iracionalno, ili, moglo bi se reći, očajničko, i čak izazovna je podrška Washingtona Izraelu u podrivanju odnosa s Arapima, ili šire, s islamskim svijetom. U isto vrijeme Trump svodi savez sa Saudijskom Arabijom na financijski ulog koji nije izgledna osnova za bilo kakav jači savez, a za kakav Sjedinjene Američke Države nisu genetski sposobne.
 
„Tako  Sjedinjene Države ulaze u Treći svjetski rat između unipolarnog svijeta u agoniji i neprekidno jačajuće multipolarnosti svijeta u uvjetima mnogo gorim u usporedbi s onim prethodnih administracija. U takvim uvjetima Trump bi trebao biti ponovno izabran, dok oni koji su ga potakli da ubije Suleimanija još uvijek pokušavaju da ga sruše zbog toga. Ubojstvo Suleimanija bilo ratom ili mirom podjednako podriva Trumpov položaj. Ubojstvo Suleimanija je fatalna odluka koja će ga uništiti.Položaj onih Europljana, populista s desnog krila koji su podržali ovaj samoubojstveni čin Trumpa bit će bitno oslabljen. Čak se ne radi o tome što su izabrali američku stranu nego su zauzeli stranu umirućeg unipolarizma a to može uništiti svaku stranu.
 
NOVI IZGLEDI MULTIPOLARNOG SVIJETA
 
U ovim okolnostima zemlje koje su potpale pod sankcije, najprije Rusija, Kina i sam Iran, već su naučile živjeti pod ovim okolnostima i odgovoriti na njih razvojem svojih vlastitih strateških oružja (Rusija), gospodarskih struktura (Kina, uključujući i prostor izvan njezinog vlastitog teritorija u kontekstu ogromnog prostora projekta Svilenog puta – Jednog pojasa Jednog puta, energetskom nezavisnošću (Iran) i nezavisnom regionalnom geopolitikom (Turska). Sada sve što ostaje raspodjeljuje se među članovima multipolarnog kluba kao najjača dobitna karta i multipolarnost postaje stvarno ozbiljan i relativno neranjiv protivnik. Što je jači ovaj protivnik to je veća mogućnost izbjegavanja Trećeg svjetskog rata u njegovoj vrućoj fazi i ostaje čekanje na kolaps unipolarnosti  koja će neminovno doći sama od sebe.
 
„Niz posljedica ubojstva generala Suleimanija je sasvim jasan. Iran je Pentagon proglasio terorističkom organizacijom kao i ISIL, a to znači isto ono što se dogodilo generalu Suleimaniju može se dogoditi svakom američkom vojniku. S obzirom da nije bilo odgovora na napad projektilima protiv američkih baza u Iraku Iran će biti potpuno samopouzdan usvojiti borbenu efikasnost i počet će razvijati oružja s još većim pouzdanjem povezujući se s Rusijom. Važno je u ovim okolnostima da je Iran oglasio povlačenje iz nuklearnog sporazuma.  Nakon svega više nema što izgubiti. Druga islamska država, Pakistan, također ima nuklearno oružje. Isto tako ga ima i regionalni protivnik Irana, Izrael. Teheran više nema razloga pregovarati s onima koje je proglasio teroristima.“
 
Također je važan položaj Iraka u kojem šijiti čine većinu. Za cijeli šijitski svijet general Qasem Soleimani je bio neupitni heroj. Stoga je irački parlament tražio trenutačno povlačenje svih američkih trupa s iračkog teritorija. Demokratska odluka iračkog parlamenta svakako nije dovoljna za cinične američke ubojice koji su svugdje gdje postoji nešto od čeg mogu profitirati. Ali to znači i početak opće antiameričke mobilizacije iračke populacije, ne samo šijita nego i sunita koji su radikalno antiamerički raspoloženih. To je razlog zašto su mnogi suniti,  pristalice Sadama Husseina, pristupile ISIS-u, u vjeri da se ovi bore protiv Amerikanaca s kojim su šijiti sklapali neke sporazume. Sada svi, i irački šijit i suniti traže povlačenje američkih trupa.  Od sada je sve stanovništvo Iraka, isključujući Kurde koje su Amerikanci nedavno cinično izdali, spremno započeti oružanu borbu protiv okupatora. To je već jako puno i Irak se može povezati u antiameričkom ratu s Rusijom i djelomično s Kinom koje zajedno predstavljaju stupove multipolarnosti jednako kao Iran i Turska.
 
U tim prilikama ruski položaj je ključan. S jedne strane Rusija nije dio regionalnih sporova između država, naroda i religijskih struja, što čini njezin položaj objektivnim i težnju za mirom i uspostavom suvereniteta Iraka iskrenom i pouzdanom. S druge strane, Rusija može poduprijeti značajno oružjem Irak u ratu za slobodu i neovisnost (kao što je to učinila u Siriji u kojoj je Rusija pokazala svoju učinkovitost i što sada čini u Libiji). Irak sad postaje glavno područje svjetske politike. I opet se i ovdje radi o najstarijoj civilizaciji, o srcu Bliskog istoka. U toj se zemlji, prema biblijskoj geografiji, nalazi „raj na zemlji“ koji je danas izopačen u sasvim suprotno.
 
Sada je najvažnije u ovim okolnostima izvući sve prednosti, s globalnog motrišta, iz Trumpove „fatalne pogrješke.“ Ubojstvo generala Suleimanija ne poboljšava položaj SAD-a nego prije daje priliku za mirni scenarij tranzicije prema multipolarnom svijetu i Trumpa lišava bilo kakve mogućnosti za uspješnu dugoročnu reformu američke politike. Situacija s Izraelom, koji je postao talac strašne mržnje naroda koji ga okružuju, je problematična. Kako postojanje Izraela ovisi ne o kompleksnoj ravnoteži snaga nego o taboru koji gubi svoj dominantan položaj, njegova situacija postaje krajnje opasna. Izrael, koji je nepromišljen i pseudo mesijanski projekt prozapadnih nacionalista koji su odlučili ne čekati Mesiju nego umjesto toga njegov dolazak zamijeniti vlastitim voluntarizmom, vjerojatno će pasti žrtvom smrti unipolarnog svjetskog poretka, i za to može zahvaliti Trumpu kao i ekstremnoj izraelskoj desnici koja ga je gurala prema ovom smrtonosnom koraku.
 
RUSIJA JE POSTOJANA I DOBITNIK
 
A što je s Rusijom? Rusiji se nije žurilo da nedvosmisleno stane na stranu Irana jer i sam Iran ima elitu koja bi radije pregovarala sa SAD-om i izbjegla približavanje Moskvi. U obadvjema silama, u Rusiji i u Iranu postoji „peta kolona“ koja na svaki način želi slomiti osovinu Moskva – Teheran i spriječiti savez između šijita i Rusije koji se usprkos svemu oblikovao u Siriji u kojoj su se Iranci (pod generalom Suleimanijem) i Rusi borili jedni uz druge protiv ekstremista koji su se borili u okviru unipolarnog svijeta. Ovakvi pokušaji će se vjerojatno nastaviti i globalisti će pokušati iskoristiti „petu kolonu“ u Iranu i strategiju „obojene revolucije“ za svrgavanje konzervativaca i gurnuti Iran u kaos građanskog rata. Zapad je zacijelo spreman da lansira isti scenarij u Rusiji i to je postalo sve važnije kako se približava kraj zadnjem Putinovom predsjedničkom mandatu koji (Putin) predstavlja glavno jamstvo ruskog suvereniteta i multipolarne politike.
 
„Unipolarni svijet je osuđen na propast ali bi bilo ludo nadati se da će se predati bez borbe. Čak što više, ubojstvo generala Suleimanija je uklonio mirni scenarij za budućnost jer se ni od Trumpa ni od Washingtona ne može više očekivati da dragovoljno pristanu na ovakvu promjenu poretka u svijetu. Oni ne mogu prihvatiti ni priznati nijednog nositelja moći - subjekta – uz Sjedinjene Države.“Jedino što ostaje silama multipolarnog svijeta: Rusiji, Kini, Iranu, Turskoj, Iraku i svim drugima, je da prisile one koji se očajnički suprotstavljaju multipolarnosti da prihvate multipolarnost. Nakon svega to ne znači prisilu na prihvaćanje ruske ili kineske dominacije. Po tome se multipolarnost razlikuje od unipolarnosti. Multipolarni svijet pušta i ostavlja svakom pravo da gradi društvo kakvo hoće s vrijednostima koje izabere. Ne postoje univerzalni kriteriji. Nitko nikomu ne duguje ništa osim poštivanje prava na jačanje vlastitog identiteta, na izgradnju svoje vlastite civilizacije (sviđalo se to nekomu ili ne), i da živi u vlastitoj (a ne u nečijoj tuđoj) budućnosti. Pritisak prema multipolarnosti žrtvuje jedino unipolarni svijet, američku hegemoniju i totalitarnu liberalnu ideologiju zajedno s kapitalističkim sustavom kao univerzalno važećim. Zapad može ostati liberalan i kapitalistički koliko god dugo to želi, ali granice ove ideologije toliko toksične za ostale kulture moraju biti strogo određene. Za ovu borbu koja je u tijeku, mučenik je multipolarnog svijeta, heroj Otpora, veliki iranski general Qasen Soleimani dao svoj život.
 

Alexander Dugin, https://www.geopolitica.ru/en/article/qasem-soleimani-martyr-multipolar-world-and-new-geography-great-war-continents

(s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović)

Anketa

A. Plenković je u tajnosti dozvolio MOL-u da u Mađarskoj i Slovačkoj prerađuje hrvatsku naftu. Je li to izdaja nacionalnih interesa?

Utorak, 02/06/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 999 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević