Get Adobe Flash player
Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Prosječni Hrvat na svakom koraku osjeća društvenu nepravdu i...

Goran Puklin i njegovi kumovi

Goran Puklin i njegovi kumovi

Za blokirane, deložirane, gladne i nezaposlene nema, ali za razvrat...

Epidemija nezajažljive grandomanije

Epidemija nezajažljive grandomanije

Virus će proći, ali ne će proći grandomanija, grabež, pohlepa i...

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

U Dubrovniku razotkrivena prijevara definicije...

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Tko to može oprostiti Milorade Pupovcu? Tko premijeru Plenkoviću? Pomirba?...

  • Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:16
  • Goran Puklin i njegovi kumovi

    Goran Puklin i njegovi kumovi

    srijeda, 14. listopada 2020. 17:30
  • Epidemija nezajažljive grandomanije

    Epidemija nezajažljive grandomanije

    nedjelja, 11. listopada 2020. 17:02
  • Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:09
  • Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:06

Iransko-armensko savezništvo u kontekstu turskih pretenzija na Azerbajdžan

 
 
Na Behistunskom natpisu Darija Velikog (vjerojatno oko 520. pr. Kr.) među satrapijama „kralja nad kraljevima“ navedena je i Armenija (Armina). Satrapija je vjerojatno obuhvaćala prostor sjeverno od Medije, Asirije i Kapadokije, gdje od oko VII. st. pr. Kr. traje proces formiranja (proto)armenskog etnosa. Već oko pola stoljeća prije spomena na Behistunskom natpisu Armenija priznaje vrhovnu medijsku, pa potom perzijsku vlast i uz plaćanje danka zadržava visoku autonomiju u obliku domaće orontidske dinastije (vidi Kirovo obraćanje zapovjednicima u Kirupedija 2.4.22). Sin osnivača dinastije Oronta I., kralj Tigran, Kirov prijatelj iz djetinjstva te kasniji saveznik i kao vrsni strijelac suputnik u lovu, dodatno je učvrstio državu koja je u vrijeme Kirova rata protiv Babilona 539. pr. Kr. mogla perzijsku vojsku opskrbiti s 4,000 konjanika, 10.000 strijelaca i jednako toliko peltasta (Kirupedija 3.2.3.). Više od jednog stoljeća kasnije Ksenofont u Anabazi (3.5.17) Armeniju opisuje kao „veliku i bogatu zemlju čiji je vladar Oront“, dok ju Herodot (3.93.1.) navodi kao trinaestu poreznu jedinicu (nomós) perzijske države, koja plaća četiri stotine talenata. Armenski vladari su nastavili biti vjerni Ahemenidima do samoga kraja, a zapovjednici Oront i Mitraust su predvodili armenski odred u bitci kod Gaugamele 331. pr. Kr.
https://besacenter.org/wp-content/uploads/2020/08/Map-via-Wikimedia-Commons.jpeg
Od vremena Ahemenida Armenija i armenski narod su integralni dio iranskog civilizacijskog kruga. Niz legendi koje će Firdusi skupiti u epu Iran-Zamina Šahnami početkom XI. st. uključuju armenske likove, a najpoznatija je armenska princeza Širin (iako je njezino armensko podrijetlo možda kasnija tradicija), junakinja tragične ljubavne priče sa sasanidskim kraljem Husrevom, koju je ovjekovječio perzijski pjesnik Nizami (XII. st.). I nakon prihvaćanja kršćanstva armenski narod ostaje u tijesnim (redovito i dinastičkim) vezama sa sasanidskom Perzijom, kao i perzijskim muslimanskim državama, od IX. stoljeća sve neovisnijima od vlasti abasidskog kalifa. Neki od najpoznatijih armenskih manastira, poput Sv. Stjepana i Sv. Tadeja, nalaze se na teritoriju suvremenog Irana. Moderna granica dvije zemlje posljedica je mirovnog ugovora iz Turkmenčaja iz 1828. kojom je uređena granica između Irana i Rusije. Unutar granica Irana Armenci su i danas najbrojnija kršćanska zajednica (malo brojnija od Asiraca), sa zajamčena dva mjesta u parlamentu. Mnogi Armenci u dijaspori s velikim simpatijama gledaju na Iran, a slavni armenski ljevičarski terorist Monte Melkonijanje 1978. osobno je sudjelovao u ranim fazama Iranske revolucije.
 
Armenija Iranu omogućuje stratešku dubinu na području Kavkaza, dok Iran za Armeniju predstavlja jedina „vrata u svijet“ nakon što je Turska tijekom Karabahskog rata u travnju 1993. zatvorila granicu s ovom kopnenom zemljom. Upravo je Karabahski rat pomogao dodatno osnažiti veze dvije zemlje. Iran je u početku pokušavao igrati ulogu medijatora. Predsjednik Rafsandžani je, nakon pokolja u Hodžaliju, što su ga 26. veljače 1992. izvršile armenske milicije nad više stotina azerskih civila i koji je zgrozio svjetsku javnost, pokrenuo „shuttle diplomaciju“ između dvije zemlje. Uspio je ponovno pokrenuti bilateralne pregovore koji su počeli u Teheranu 7. svibnja. Dokument koji su zajedno potpisala trojica predsjednika (Tehran Communiqué) trebao je prekinuti neprijateljstva. Armenci su već sljedećeg dana prekinuli primirje i zauzeli Šušu, a 18. svibnja Lačin. Rat je nastavljen.
 
Gubitak ova dva strateški važna grada je u Azerbajdžanu uzrokovao val nezadovoljstva. Predsjednik Jagub Mammadov je bio smatran osobno odgovornim za gubitak Šuše. Nakon parlamentarnog udara iza kojeg je stajao Narodna fronta Azerbajdžana, na vlast je nakon predsjedničkih izbora 7. lipnja došao lider stranke Abulfaz Elčibej. Elčibej je bio bivši disident i izniman intelektualac, koji je prije uključivanja u politički život zemlje radio u Institutu rukopisa u Bakuu. Imao je i vrlo snažne panturkijske osjećaje te je ubrzo uspostavio snažne veze s turskom Strankom nacionalističkog pokreta i njenim liderom Alparslanom Türkeşom, kojeg je ubrzo i ugostio. Dobrovoljci „poluvojnog“ krila Stranke nacionalističkog pokreta („Sivi vukovi“) su sudjelovali u Karabahskom ratu, iako uglavnom kao instruktori.
 
Ipak, Elčibejeve panturkijske ideje su počele izazivati sve veću zabrinutost u regiji. Počeo je gledati preko rijeke Aras (granice koja dijeli sovjetski Azerbajdžan / Arran i iranski Azerbajdžan) i ohrabrivati separatizam Iranskih Azera (oko petina iranskog stanovništva). U govoru pred Petim kongresom Narodnog fronta Azerbajdžana je istakao da „stvaranje Azerbajdžanske demokratske republike u sjevernom Azerbajdžanu 1918. – 1921. te njegova obnova 1991. godine ne znači da je azerbajdžanski narodnooslobodilački pokret završen. … Nova faza završit će stvaranjem i/ili obnovom ujedinjene azerbajdžanske državnosti. … Već sada [u Iranu] postoje aktivne organizacije, čiji je jedini cilj državna neovisnost azerskih Turaka.“ Ove prijetnje teritorijalnom integritetu Irana nisu mogle proći bez odgovora. Iran je počeo aktivnije vojno podupirati armensku stranu. Kako je armensko napredovanje u Karabahu nastavljeno, čak i nakon uspješne azerske protuofenzive u lipnju koja je ponovno uspostavila azersku kontrolu nad 40 % Karabaha i došla do pred vrata Šuše, novi val nezadovoljstva je preplavio zemlju nakon pada Kalbadžara u travnju 1993. godine.
 
Hejdar Alijev, pripadnik stare garde sovjetske oligarhije i do tada Predsjednik Vrhovnog sovjeta Nahičevana, izvršio je novi parlamentarni udar i ubrzo preuzeo predsjedničke ovlasti (referendumom 29. kolovoza ovo je i službeno potvrđeno). Potpisivanjem Biškečkog protokola 5. svibnja 1994. (Armenija, Gorski Karabah, Azerbajdžan, Rusija) borbe u Karabahu su prestale. Manje je poznato da je nezadovoljstvo primirjem nakon kojeg je 20 % teritorija Azerbajdžana ostalo pod okupacijom Elčibej pokušao iskoristiti te, uz podršku turske premijerke Tansu Çiller, izvršiti novi udar protiv Alijeva. Udar je, navodno, u posljednjem trenutku spriječio predsjednik Demirel upozorivši Alijeva.
 
Azerski separatisti u Iranu (čije etničke azerske teritorije nazivaju „Južnim Azerbajdžanom“) i dalje nastavljaju svoje aktivnosti. Jedna od glavnih separatističkih organizacija je GAMOH (Pokret nacionalnog buđenja Južnog Azerbajdžana). Njezin osnivač Mahmudali Čehregani je rado viđen govornik na konvencijama neokonzervativnih thinktankova u SAD-u, gdje lobira za podršku projektu razbijanja Irana po etničkim linijama. Zahvaljujući izdašnim donacijama, njegova i druge organizacije objavljuju knjige koje do karikaturalnosti pokušavaju de-persizirati povijest Azerbajdžana. Među popularnim teorijama su ideje o višetisućljetnom turskom karakteru azerskog naroda (iako je riječ o zapadnoiranskom narodu, koji je postupno, jezično i kulturno turciziran od vremena seoba oguskih Turaka u XI. st.), pa čak i fantazmagorične teze o turskom etničkom identitetu masagetske kraljice Tomiride, koja je svojom pobjedom nad Kirom Velikim započela bitku koju oni nastavljaju.
 
Redovito godišnje okupljanje pristaša ovih organizacija u Iranu pod planinskom utvrdom Babaka Horramdina, vođe perzijskog ustanka protiv Abasidskog kalifata u IX. st. (čiji je etnički identitet po njima također turski) često prati i ritualno spaljivanje Šahname uz uzvikivanje antiperzijskih slogana (treba spomenuti kako, nažalost, nije rijetko niti otvoreno izražavanje antiazerskog šovinizma među Perzijancima). U proteklih nekoliko dana svjedočili smo i samoorganiziranju iranskih Azera koji su objavljivali video snimke postavljanja barikada na prometnicama, navodno s ciljem onemogućavanja slanja iranske vojne opreme Armencima u Karabahu. Iran nastavlja sa zabrinutošću i skrivenim simpatijama prema Armencima promatrati rat u Karabahu koji je upravo u svom drugom tjednu.
 
Ideje, da bi moguće rješenje „južnokavkaskog čvora“ bila zamjena teritorija (tzv. Madridski plan iz 2009.)u kojoj bi se armenska strana, zadržavajući teritorij bivše Autonomne oblasti Nagorno-Karabah odrekla teritorija izvan ove oblasti, koji je tijekom rata ranih devedesetih zauzela s ciljem povezivanja enklave s Armenijom (gotovo polovica teritorija Republike Gorski Karabah / Arcah), s kojom bi u tom slučaju bila povezana uskim koridorom kod Lačina, dok bi Azerbajdžan istodobno dobio koridor prema Nahičevanu, nisu održive.
Koliko god bi za Azerbajdžan bilo bolno de iure pristati na gubitak više od 10 posto međunarodno priznatog teritorija, Armenija bi ovime izgubila granicu s Iranom, jedinim iskrenim saveznikom (Gruzija je sve samo ne saveznik). Iran bi pak dobio potencijalnu konfederaciju Turske i Azerbajdžana na sjevernoj granici, a Elčibej je navodno jednom izjavio da „put do Turkestana vodi preko Tabriza!“
(Autor je povjesničar i doktorand studija arabistike na Fakultetu za povijest, umjetnost i orijentalne znanosti Sveučilišta u Leipzigu, gdje je zaposlen kao znanstveni suradnik na Bibliotheca Arabica – arabističkom projektu Saske akademije u Leipzigu. Također je završio povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.) 
 

Edin Mufić, https://www.geopolitika.news/analize/edin-muftic-iransko-armensko-saveznistvo-u-kontekstu-turskih-pretenzija-na-azerbajdzan/

Etničke promjene u Srbiji između popisa 2002.-2011.

 
 
Za naslov želio sam staviti "Mi Cigani meraklije, ne možemo bez Srbije", ali se uplaših od tužbi i kvalifikacija u pogledu rasnih i drugih razlika. A po „babinoj liniji“ sam iz poluciganskog sela Trešnjevica u općini Paraćin. I mada se nikad nisam zaljubio u „garavu“ (Berlusconi voli izraz „kaveni“), niti dobio batine kao klinac od starijih Roma (što je kod većine mojih drugova bio slučaj, batine, ne zaljubljivanje), prema romskoj populaciji gajim najpozitivnije emocije.
https://www.romskiportal.com/wp-content/uploads/2019/06/U-ruskom-selu-Chemodanovka-sukobili-se-Romi-i-lokalno-stanovni%C5%A1tvo.jpg
Prema službenim podacima broj Roma je povećan za 36 % u devet godina između dva popisa, što može biti posljedica više faktora: emancipacije u odnosu na bratske Srbe, readmisije iz zapadnih zemalja, manjeg izjašnjavanja kao Rumunja, Vlaha i neopredijeljenih, dijelom i visokog nataliteta i dužeg života. Budući se najavljuje gubitak bezviznog odlaska iz Srbije u EU smatram da nije fer prema braći Srbima to što Romi traže politički ili bilo kakav drugi lažni azil u zemljama članicama ove integracije. Prostorna rasutost po Srbiji i izmiješanost sa Srbima dokaz su da zajednički podnosimo tešku materijalnu situaciju u majčici Srbiji. Nakon Mađara, a ispred Bošnjaka, Romi su postali treća po brojnosti etnička grupa u Srbiji.
 
Mišljenja sam da je stvarni broj Roma mnogo veći, ali ne bih pretjerivao s brojkama (300 ili 500 tisuća). Uzet ću za primjer Trešnjevicu. Prema rezultatima popisa iz 2002. godine u njoj je živjelo 1.137 stanovnika u čemu 991 Srba, 4 Jugoslavena, samo 4 Bugara (moja obitelj čini trećinu sela pod prezimenima Ristić, Mijailović i sl. i sve ih zovu Bugarima jer su se doselili iz iste oko 1885. godine), samo 43 Roma i 90 Rumunja. Tvrdim da je među 991 Srba barem 200 do 250 pripadnika romske nacionalnosti. Kada se jedno selo digne na nivo cijele Srbije dolazimo do mnogo većeg očekivanja od samo 147,6 tisuća deklariranih Roma.
Roma 42,4 tisuće živi na teritoriju Vojvodine, 27,3 tisuća u Beogradu i 77,9 tisuća u Centralnoj Srbiji bez Beograda. Najveći udio imaju u Vojvodini (2,19 %), zatim u Centralnoj Srbiji (2,17%), a najmanji u Beogradu (1,65%). U odnosu na popis iz 2002. godine udio u ukupnom stanovništvu povećan je u sve tri razdvojene oblasti, i u svim oblastima Srbije. Najveći postotni rast Romi su imali u Pčinjskoj oblasti, ali to je posljedica bojkota Albanaca da se popišu. Kad isključimo ovu oblast najveći rast udjela imali su u Pirotskoj oblasti, za 1,49 % (sa 3,17 na 4,66 %). Među oblastima najveći udio imaju u Pčinjskoj (8,7 %) a najmanji u Zlatiborskoj oblati (0,27 %). Ovako nizak udio u Zlatiborskoj oblasti, kao i u drugim oblastima Zapadne Srbije ne mora značiti da stvarno ima toliko malo Roma, već da se izjašnjavaju kao njima jedan od najbliskijih naroda, Srbi.
 
Promatrano po općinama, najveći broj Roma živi u Leskovcu (7.700), a zatim u Zemunu sa Surčinom i Paliluli, Vranju i Bujanovcu. Više od 1.000 Roma ima u 47 općina, računajući beogradske, ali ne i u Nišu, Novom Sadu, Kostolcu i Vranjskoj Banji. 
U postotku najveći udio u ukupnom stanovništvu Romi imaju u Bojniku (14,85 %), Surdulici (12,95 %), Beloj Palanci (11,69 %), Novoj Crnji (9,89 %) i Beočinu (9,04 %). Više od 1 % ukupnog stanovništva Romi imaju u 99 općina, a manji u 59 općina.
Od ukupnog broja Roma u nabrojenim državama i teritorijima, a ima ih 233.330, u prvih 19, završno sa Kruševcem živi polovina ukupnog broja. Titulu prijestolnice Roma drži Beograd sa 27.325 Roma, ispred Skoplja sa 23.475, i Leskovca sa 7.700. Podgorica je na devetom mjestu sa 3.998 Roma, ispred Prilepa i Kumanova, a Zagreb je na 15. mjestu iza Prizrena, a ispred Surdulice koja ima 39 puta manje stanovnika (ali skoro jednak broj Roma).
 

Miroslav Zdravković, https://www.makroekonomija.org/0-miroslav-zdravkovic/etnicke-promene-u-srbiji-izmedu-popisa-2002-2011-3-romi/

Stručnjaci u Pentagonu znali su sve, a pitanje je zašto nisu ništa učinili

 
 
Studija koju je naručilo američko ministarstvo obrane jasno predviđa ugrozu SAD-a od velikih epidemija i naglašava opasnost od novih oruđa za modifikaciju gena i njihove primjene na produkciji ili modificiranju virusa i bakterija sa smanjenom mogućnošću utvrđivanja takvih intervencija i subjekata koji su to odradili. Posebno je naglašena nepripremljenost američkog zdravstvenog i cijelog državnog sustava za obranu od takve opasnosti
https://im-media.voltron.voanews.com/Drupal/01live-166/styles/sourced/s3/afp-image/2020/04/b320cccadec1f8b6d432fce4923ee7cacf0b7b78.jpg?itok=nW32koDx
Koronakriza medijski živi kao pojava koju nitko nije mogao predvidjeti i kao nešto što nema veze s političkim odlučivanjem. Dakle, kao čista i nepredvidljiva viša sila kojoj se politika i gospodarstva država i cijela međunarodna zajednica sada moraju prilagođavati i protiv nje se boriti. U takvoj paradigmi potpuno je opravdano postaviti pitanje kako je moguće da najmoćnije obavještajne i sigurnosne službe zapadnoga svijeta i njegovi obrambeni sustavi na koje se godišnje troše milijarde dolara i eura nisu nedvojbeno utvrdili prijetnju koja se nadvija i o tome pravodobno izvijestili političke strukture svojih država. Naime, i biološka ugroza kao što je pandemija COVID-19 u djelokrugu je rada i odgovornosti tih sustava. Ako uistinu nisu predvidjeli takvu sigurnosnu ugrozu koja mjesecima potresa političke i gospodarske sustave cijeloga svijeta, obavještajne i sigurnosne službe zrele su za raspuštanje ili barem zamjenu vodećega kadra. No, to se ne događa i logički je zaključak da su izuzetno sposobne službe i obrambeni sustavi najmoćnijih država Zapada zacijelo odradili svoj posao i o svemu što se sprema unaprijed izvijestili političke strukture svojih država. Obrambeni sustavi i obavještajna zajednica SAD-a, Europe i saveznika jednostavno nisu mogli toliko zakazati. Političke strukture bile su obaviještene i pravodobno upozorene na nastupajuću globalnu ugrozu. Pariranje takvoj prijetnji izuzetno je teško, no i uz to, u svakom pogledu je suspektna pasivnost vodećih politika Europe i SAD-a te s njima povezanih savezničkih država. Ne ulazeći u analizu tijeka pandemije u Rusiji i Kini jer jednostavno nema dovoljno pouzdanih i javno objavljenih podataka, potpuno je sigurno da neobična pasivnost zapadnih vlada i zakašnjele reakcije naviještaju kako koronakriza još čuva svoje najveće tajne.
 
Veliki fijasko
 
Koronakriza se tako iskazuje ili kao totalni neuspjeh obrambenih i sigurnosnih sustava ili kao opasna politička igra ako su obavještajne i obrambene strukture obavile svoj posao i politiku na vrijeme izvijestile o prijetećoj sigurnosnoj i javnozdravstvenoj prijetnji. Kako je to pak gotovo potpuno izgledno, krajnje neobična pasivnost i nesnalaženje vladajućih političkih garnitura Europe i SAD-a indiciraju moguće postojanje političkih agendi o kojima vlada potpuna tišina. Tim prije što se sva logična i opravdana pitanja o blitzkrieg prodoru pandemije COVID-19 u zapadna društva i reakcijama vlasti automatski proglašavaju teorijama zavjera, opasnim i šizmatičnim. Čini se da je iz nekoga razloga u ovome trenutku postalo najopasnije u bilo kakvom kontekstu pandemije postavljati pitanja o djelovanju zaklade Bill i Melinda Gates jer su reakcije gotovo zastrašujuće. Stječe se dojam kako je široki krug upletenih u rješavanje javnozdravstvene krize, od znanstvene zajednice do Svjetske zdravstvene organizacije, kakva vjerska sekta koja ne dopušta propitivanje svojih dogmi, a ne javnozdravstveni sustav za suzbijanje zaraze. Takvo nešto nikada se u povijesti nije dogodilo. Shizofreni lov na one koji postavljaju pitanja i već praktički uvedena medijska cenzura uz autoritativne odluke uglavnom paradržavnih tijela kojima su prenesene javne ovlasti i puni autoritet državne moći, kao i masovno primjenjivani instrumenti represije, ne mogu ne izazivati sumnju i dodatni strah među građanstvom, uz sam strah od opasne bolesti koja se širi svijetom. Komu je to u interesu i što se iza svega krije, može se samo pokušati razaznati kroz zaglušujuću kakofoniju koju u javnosti stvaraju promotori jedine istine. Paradoksalno, ni ona nije tako čvrsta i nepromjenjiva i stalno se mijenja kako se prikupljaju novi podaci o virusu i pandemiji. Činjenica je da je i istina koja se nameće i sama promjenjiva pa se postavlja pitanje koja je onda svrha njezina nametanja, što samo čini dodatni razlog za sumnju da se nešto prikriva. Zar nije jednostavnije javnosti priopćiti – malo znamo o novom virusu i moramo se stoga oslanjati na srednjovjekovnu epidemiološku praksu, a naše mjere za suzbijanje zaraze mijenjat će se u skladu s novim spoznajama do kojih dođemo. I sve bi bilo u redu, a javnost bi bila manje uznemirena i možda spremnija za bespogovorno prihvaćanje uistinu potrebnih mjera za borbu protiv koronakrize.

Svi se čude
 
No, pretpostavka za takvo nešto potpuna je transparentnost političkog odlučivanja neposredno prije izbijanja zaraze i nakon njezina globalnog širenja, uz odsutnost bilo kakvih činjenica koje se pokušavaju prikriti. Uza sve što možemo slušati i gledati, to nažalost nije tako i potpuno je izvjesno da je iza zavjese mnogo toga skriveno. Sada kada postaje nedvojbeno da su političke elite najmoćnijih država Europe i SAD-a, zahvaljujući svojim respektabilnim obavještajnim službama i ustrojenim obrambenim sustavima, jednostavno mogle i na kraju krajeva i morale znati što se sprema i kakva opasnost prijeti, opravdano je pitanje što su čekale i zašto nisu reagirale na vrijeme i preventivno. Zašto, primjerice, nisu zatvorile granice za kineske državljane koji su se s odmora u povodu kineske nove godine počeli vraćati u svoje europske destinacije. To je pitanje samo kap u moru upitnika koji stoje iznad europske i američke politike. Na njih odgovora nema. Stoga nije čudan rašireni dojam da se puno toga skriva i da političke strukture vjerojatno izbjegavaju svoju odgovornost, koja u svakom slučaju postoji, bila ona objektivna ili kako bi se popularno reklo – zapovjedna. Štoviše, sve su uvjerljivije sumnje da je riječ o ozbiljnoj političkoj agendi fabriciranja krize kako bi se lakše proveo veliki epohalni preustroj ekonomije i gospodarstva u osvit nove 4. industrijske revolucije i zelene ekonomije. Nije riječ o utjecaju nekakve zle zavjereničke elite, nego jednostavno o globalnom procesu, čije sve aspekte u ovome povijesnom trenutku jednostavno nije oportuno iznositi javnosti, posebice zato što sadrže mnogo elemenata prisile prema građanima i što će ukupni učinak transformacije za mnoge biti tragičan. Kako bilo, postaje sve očitija činjenica da su sigurnosne i obavještajne službe i obrambeni sustavi najmoćnijih država zapadnoga svijeta na vrijeme predvidjeli opasnost i o njoj izvijestili političke strukture svojih država, o čemu svjedoče i podaci koji su preko stručnih publikacija prodrli u javnost. Tako je američko ministarstvo obrane (Department of Defense – DoD) još 2018. od National Academy of Sciences, Engineering  and Medicine (NASEM) naručilo studiju o stanju američke obrane od bioloških opasnosti. Izvješće na dvjestotinjak stranica pod nazivom “Biodefense in the Age of Synthetic Biology” dostavljeno je DoD-u i proslijeđeno najvišim tijelima državne vlasti SAD-a, a potom, sredinom 2018., i javno objavljeno.
 
Studija koju je naručilo ministarstvo obrane jasno predviđa ugrozu SAD-a od velikih epidemija i naglašava opasnost od novih oruđa za modifikaciju gena i njihove primjene na produkciji ili modificiranju virusa i bakterija sa smanjenom mogućnošću utvrđivanja takvih intervencija i subjekata koji su to odradili. Posebno je naglašena nepripremljenost američkog zdravstvenog i cijelog državnog sustava za obranu od takve opasnosti. Oslanjajući se na rezultate te studije, medijska kuća The Atlantic provela je tijekom ljeta 2018. vlastita istraživanja i upozorila da SAD-u prijeti strašna epidemija nove kuge za koju nitko nije spreman. U članku pod naslovom “The Next Plague Is Coming. Is America Ready?” u izdanju za srpanj/kolovoz, autor Ed Yong je između ostalih razgovarao i s Anthonyjem Faucijem, ravnateljem američkog Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti (The Nacional Institute of Allergy and Infectious Diseases), čovjekom koji danas vodi američku borbu protiv pandemije koronavirusa i koji je za The Atlantic gotovo otvoreno izjavio da politika ne odgovara na upozorenja koja dolaze iz stručnih i obrambenih institucija, pa ni iz studije koju je naručilo ministarstvo obrane.
 
Povjerljivi savjetnik
 
Autor opisuje svoj razgovor s Faucijem: “Zidovi ureda Anthonyja Faucija prepuni su certifikata, članaka iz časopisa i drugih uspomena iz njegove 34-godišnje karijere kao direktora Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti. Tu su i fotografije s raznim američkim predsjednicima. Na jednoj slici stoji u Ovalnom uredu s Billom Clintonom i Alom Goreom pokazujući fotografiju virusa HIV-a. Na drugoj fotografiji George W. Bush predaje mu medalju. Fauci je savjetovao svakog predsjednika od Ronalda Reagana do Baracka Obame o problemima epidemija jer je svakom od njih trebao savjet. To nadilazi pojedinačnu administraciju, kazao mi je Fauci. Reagan i stariji Bush morali su se suočiti s pojavom i širenjem HIV-a, Clinton se morao nositi s virusom Zapadnoga Nila, Bush mlađi morao se boriti s antraksom i SARS-om, Barack Obama vodio je borbu protiv pandemije gripe, MERS-a, ebole i zika virusa. Postupci predsjednika bili su različiti. Fauci mi je rekao: ‘Clinton je vozio uz pomoć autopilota, mlađi Bush učinio je javno zdravstvo dijelom svoje ostavštine financirajući zadivljujuće uspješan anti-HIV program, Obama je bio potpuno uključen u borbu protiv epidemija i tražio je savjete. A Donald Trump? Nisam još imao interakciju s njim’, kaže Fauci, ‘pošteno govoreći, nije bilo pogodne situacije’.” Autor se potom proročanski nadovezuje na Faucija: “Sigurno će biti pogodnih situacija. U nekome trenutku pojavit će se novi virus koji će testirati Trumpovo djelovanje.
 
Što se sada događa? Trumpova administracija nema nikakvo zaleđe u znanosti i zdravstvu, a predsjednik se okružio ljudima niske razine stručnosti. Predsjednikovo Vijeće za znanost i tehnologiju, skupina vodećih znanstvenika, potpuno je uspavano. Ured za znanstvenu i tehnološku politiku od 1976. izgubio je bilo kakav utjecaj. Šef tog ureda koji obično djeluje kao predsjednikov glavni znanstveni savjetnik do danas nije imenovan. Ostali dijelovi Trumpove administracije koji bi trebali biti ključni u budućoj pandemiji neprekidno se imenuju i razrješuju dužnosti te prolaze kao na tekućoj traci. Tijekom devet mjeseci, koliko sam proveo radeći na ovom istraživanju, Tom Price, član kabineta predsjednika i United States secretary of health and human services podnio je ostavku s te funkcije nakon što je novac poreznih obveznika upotrijebio za financiranje privatnih čarter-letova. Ravnateljica Centers for Disease Control and Prevention (CDC), Brenda Fitzgerald, odstupila je s pozicije nakon što je procurilo u javnost da je kupila dionice u duhanskim tvrtkama.” Admiral Tim Ziemer, veteran borbe protiv malarije, imenovan je u travnju 2017. u Vijeće za nacionalnu sigurnost i zadužen je za pitanja zdravstvene sigurnosti i borbe protiv bioloških prijetnji, no već u svibnju 2018. njegova je funkcija jednostavno ukinuta. Ed Yong navodi da je u veljači 2018. sreo Ziemera koji je izjavio da radi na nadzoru razvoja buduće strategije SAD-a za biološku sigurnost, ali da još nije stupio u kontakt s američkim predsjednikom niti bilo kojim dužnosnikom iz užeg kruga Donalda Trumpa.
 
Modificirana izvješća
 
Izvješće The Atlantica zaključuje da je pred SAD-om velika opasnost od nove epidemije virusa, od kojih bi neki mogli biti i modificirani, a da američku administraciju gotovo uopće ne zanima ulaganje u razvoj obrane od bioloških opasnosti na koje upozoravaju i sigurnosni sustav i ministarstvo obrane preko studije “Biodefense in the Age of Synthetic Biology”. U njoj se izričito navodi da je “znanstveni napredak u posljednjih nekoliko desetljeća ubrzao sposobnost inženjeringa postojećih organizama i potencijalno stvaranje novih koji se ne nalaze u prirodi. Sintetska biologija, koja radi na konceptima, pristupima i alatima koji omogućuju modifikaciju ili stvaranje bioloških organizama, uvelike se provodi u korisne svrhe, u rasponu od liječenja bolesti preko poboljšanja poljoprivrednih prinosa do saniranja zagađenja. Iako su doprinosi koji sintetička biologija može  dati na ovim i drugim područjima veliki, također je moguće zamisliti zlonamjerno djelovanje koje bi moglo ugroziti američke građane i vojno osoblje. Donošenje pravilnih odluka za prevenciju i borbu protiv takvih problema zahtijeva realnu procjenu opasnosti”. Studija je zaključila da novi alati za genetski inženjering proširuju spektar zlonamjernih bioloških primjena i smanjuju vrijeme potrebno za njihovo provođenje. U izvješću se preporučuje razvijanje čvrstog sustava javnog zdravstva koji bi mogao prepoznati, spriječiti ili suzbiti epidemiju ili uporabu biološkog oružja. No ništa od toga američka administracija nije učinila i The Atlantic te 2018. navodi da: “SAD nije spreman ne samo za velike epidemije nego ni za bilo kakve epidemije – zdravstveni sustav zemlje jedva može podnijeti jaku sezonu gripe. Priprema odgovora na veliku virusnu ili bakterijsku epidemiju oslanja se na veliki i krhki međunarodni lanac opskrbe, a bolnice su uglavnom neovisni subjekti koji se mogu oglušiti na zahtjeve s obzirom na cijenu priprema za takvu epidemiju”.
 
Opsežna studija
 
The Atlantic, pozivajući se na svoja istraživanja i na studiju ministarstva obrane, zaključuje kako postoji realna opasnost od nove velike epidemije i da postojeći kapaciteti obrane nisu dostatni navodeći: “Tek s čvrstim javnozdravstvenim sustavom, kako utvrđuje  i studija ‘Biodefense in the Age of Synthetic Biology’ koju je izradio National Academy of Sciences, Engineering and Medicine, a naručilo ju je i financiralo ministarstvo obrane, SAD će biti otporniji na napad čak i ako nema trenutnog lijeka za neku biološku ugrozu”. Jedini zaključak koji se nakon svega iznesenoga nameće jest da su sigurnosne i obavještajne agencije najmoćnijih država zapadnoga svijeta i njihovi obrambeni sustavi ne samo na vrijeme identificirali  opasnost nego su o njoj izvijestili političku vlast svojih država, a u slučaju SAD-a, čak i javno objavili studiju koju je naručilo ministarstvo obrane i koja upozorava na opasnost od epidemija i bioloških udara i manjkavosti obrambene strategije. Unatoč tome, političke strukture oglušile se se na upozorenja i potpuno su pasivno dočekale prvi udar pandemije koronavirusa. O razlozima se može samo kalkulirati, no samo politički naivne osobe mogu vjerovati da je takvo ponašanje politike slučajno i da iza njega ne stoji nikakav interes.
 

Mario Stefanov, https://www.geopolitika.news/analize/mario-stefanov-americki-pentagon-znao-je-za-covid/

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Četvrtak, 22/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1783 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević