Get Adobe Flash player

Očito da stvaratelji politika razvoja, gotovo isključivo iz jedne društvene znanosti, ništa ne čitaju

 
 
»U razdoblju rasprava o bitnim odrednicama razvoja ove zemlje, šira javnost možda je nedovoljno zamijetila zaključak jednoga savjetovanja o kadrovima: „...a u dio najznačajnijih proizvodnih struka upisuju se kandidati uglavnom prosječnih sposobnosti«. Razumljiv je stav mladih ljudi da nastoje upisati tzv. atraktivna zvanja. Sada imaju u tome i punu podršku nadležnih tijela obrazovanja, pa to više nije samo osobna odluka kandidata. Određivanjem kvota upisa na pojedine fakultete može se izravno utjecati na kakvoću upisanih kadrova. Djelotvorno vođena proizvodnja je već niz godina izvan trenda. Mislim na kadrove koji trebaju raditi u preradi i obradi drva, gume, metala, plastike, tekstila i ostalih materijala, na one koji će znati što i kako treba proizvoditi.
http://www.technologystudent.com/designpro/materials1a.png
Htjeli ili ne ova će zemlja biti još niz godina proizvođač materijalnih dobara. Ljudsko društvo trebat će proizvode, pa i onda kad dostigne stupanj informatičkog ili kad se pretvori u potrošačko društvo („Proizvodnja i potrošnja“, A. Dragičević). Proizvodnja znanja koju ćemo moći ponuditi svjetskom tržištu može se samo postupno razvijati. Rezultati odluka o »skokovima« dobro su poznati, iz ne tako davne prošlosti zemalja s višetisućljetnom poviješću. Točno je da će trajno opadati broj zaposlenih u proizvodnji dobara. Ali taj smanjeni broj morat će biti još bolje obrazovan i, što je još važnije, visokih osobnih vrijednosti. Prosječni će otežano pratiti promjene koje se zbivaju na ovom »klasičnom« području ljudske djelatnosti.
 
Iz brojnih razloga već niz godina u svjetskim razmjerima tehnička zvanja nisu posebno popularna. A gdje su oni koji su se ipak odlučili za tehniku? Najbolji su odabrali ono što smatraju u tehnici vrhunskim, a to je istraživanje i razvoj, konstruiranje, energetika i danas sve više informatika. Ako se istraživanje, razvoj i konstruiranje shvati kao stvaranje informacija, onda najbolji kadrovi pretežno djeluju kao informatičari.
 
Ušlo se, svjesno ili nesvjesno, u eru simulacija što omogućuju sve moćnija računala. Time se unaprjeđuje analiza i usavršenost procesa, ali je nemoguće tako stvoriti novi proces. Može se npr. računalom odrediti kako optimalno krojiti tkaninu za odijelo ili čelične limove za brod, uz najmanji utrošak materijala i energije. Ali to nije dovoljno. Nije dovoljno ono što su nedavno načinili stručnjaci u jednom gradu SR Njemačke: na ekranu računala postalo je vidljivo titranje tona »a« na podnici violine. No, time još nisu saznali kako su Stradivari i drugi graditelji violina pred više vjekova proizvodili tvorevine kojima se i danas divimo. Simulacije jesu nužne i korisne ali one se temelje na poznavanju procesa. A to se i prečesto zaboravlja.
 
Slično je i s robotima. Oni olakšavaju čovjeku rad. Robota, kao i računalo može netko i najbolje zamisliti i voditi, ništa to ne će značiti, ako nema ljudi sposobnih da te zamisli pretvore u konkretne proizvode iskustvenog svijeta. Opredjeljenje je: trebamo i proizvodne inženjere, posebno inženjere za preradu i obradu. Ne prosječne, već kreativne, samostalne i sposobne. A ti nam već sada nedostaju i nedostajat će sve više u budućnosti, nastavi li se zacrtanim putem. Nedostatak sposobnosti osjetit će se zatim i u obrazovanju i znanstveno-istraživačkom radu, a kada se a potpunosti zatvori taj krug – s izrazitim negativnim predznakom – tko će biti odgovoran?
 
Valja sada konkretnije ukazati na izvorišta takvog razvoja. Mladi ljudi u svijetu i u zemlji traže zvanje koje će im omogućiti zaposlenje. Tko prati dnevnu revijalnu ili namjensku štampu, vidjet će da su računala dobila izuzetno visoki prioritet. Pa i podršku uglednika. Mladež vidi ovdje svoju priliku. Zagreb nema fakultet za informatiku. Stoga je jedan tehnički fakultet postao zamjena za nedostajući informatički studij. Nije zapravo bitno na koji se fakultet upisuju oni koji misle studirati informatiku. Problem je u tome što su zacrtane takve upisne kvote koje jasno ukazuju da će oni iz strukovnih obrazovnih ustanova koji najbolje pripremaju učenike za studij i koji imaju učenike koji po svim pokazateljima znatno odskaču, upisati bez teškoća taj studij. Ostalima, što preostane.
 
Zar je nemoguće, makar grubo procijeniti dugoročne kadrovske potrebe? Mišljenja da ćemo živjeti isključivo od izvoza softvera, igara i ostalih informatičkih proizvoda i da će netko drugi proizvoditi umjesto nas, ipak su samo želje. Slaven Letica nas je nedavno upozorio da dosadašnji promašaji, pa i oni najveći, nisu ni približni onima koji su mogući ako sada sve stavimo na jednu jedinu kartu, informatičku. Stoga nemojmo dopustiti odljev „mozgova“ samo na jedno područje, bez obzira na to koliko ono bilo perspektivno. Može se za daskom ili ekranom zamisliti idealne proizvode ili oponašati najbolje procese, ništa to neće pomoći ako oni koji to trebaju pretvarati u uporabne proizvode budu potpuno nedorasli upravo takvim, povišenim zadacima.
 
O tome kako ispraviti uočene nedostatke u postojećoj reformi nisam bio službeno pitan kao ni mnogi drugi sveučilišni nastavnici. Nije mi poznato je li bio upitana ustanova u kojoj i sada djelujem. Pojedinci koji sjede u raznim povjerenstvima uz najveću moguću dobronamjernost, ne mogu zamijeniti široku raspravu. A nje nema. Stoga na izravno pitanje, ali neslužbeno, jednog člana takvog povjerenstva hoću li biti zadovoljan s predloženim promjenama, jer da za tehničare na srednjoj razini nije važno da uče zemljopis već su važne osnove nekih tehničkih disciplina, odgovaram: ne, nisam i neću biti zadovoljan. Netko tko treba konstruirati i proizvesti inteligentne proizvodne sustave treba znatno više znanja od samih newtonovih ili ohmovih zakona. A to potrebno znanje ne stječe se učenjem vještina i tehničkih disciplina u srednjem obrazovanju, već nizom drugih. Želi li se proizvesti nešto, to valja najprije zamisliti, razviti, projektirati i izgraditi (J. Božičević). Nedopustivo je da za ovu završnu fazu raspolažemo s najlošijim potencijalom. Nedavno sam prisustvovao razgovoru dvojice studenata. Kaže jedan drugome: »Reci mi što je na ulazu i izlazu, načinit ću ti bez teškoća regulacijski krug«. Nažalost, ako tako nastavimo, uskoro ne će biti nikoga tko bi kvalificirano kazao što to mora biti na ulazu i izlazu. To je bio i jest zadatak proizvodnih, posebno inženjera za preradu i obradu. Tko snosi odgovornost za takav – to jest drukčiji razvoj?«
 
Devedeset i pet postotni samoplagijat
 
Za pisanje o proizvodnji za mene je najvažniji datum 23. prosinca. Tekst, koji ste upravo pročitali, je, uz manje preinake, objavljen 23. prosinca 1986. Mirko Galić kao glavni urednik tadašnjeg „Danasa“ objavio je tekst pod naslovom Vrhunski kadrovi i za – proizvodnju. Istog dana i mjeseca, objavljeni su tekstovi: Izrečena je čarobna riječ – proizvodnja („Vjesnik“, 2005.), Ta čarobna riječ – proizvodnja („Vjesnik“, 2011.) te intervju u „Glasu Slavonije“ Država bez proizvodnje siromašna je i osuđena na izumiranje (1998.)
 
Očito da stvaratelji politika razvoja, gotovo isključivo iz jedne društvene znanosti, nisu to ni tada čitali, sada također ne čitaju. Oni su tih godina čitali crne vračeve koji su im isprali mozak da je proizvodnja materijalnih dobara nešto manje vrijedno i da se treba baviti samo informacijama, kao npr. bankarskim i sličnim proizvodima. Stoga je Hrvatska nastojala svim silama uništiti svoju proizvodnju materijalnih tvorevina, neovisno o razini, industrijskoj ili obrtničkoj.
 
Nedavno mi je jedan ugledni sociolog rekao da je bavljenjem prognozama (budućnošću) neznanstvena djelatnost. Ti pripadnici društvenih znanosti koji su nam tada, a posebno devedesetih godina, tumačili da ćemo živjeti samo od proizvodnje informacija: stvaranja novog znanja, programa i igara, zazivaju reindustrijalizaciju, izvoz materijalnih dobara. Naime da se ipak ne može živjeti samo od turizma (sada oko 20 % BDP-a) i slično. Pa ni od informacija. A kada čujete ili čitate u medijima kojeg proizvođača materijalnih dobara? A najbolji primjer nerazumijevanja važnosti realnoga, fizičkog svijeta i njegove potrebne proizvodnje pokazuje sada već legendarni promašaj dvojca koji je osmislio Cjelovitu kurikulnu reformu (CKR) i potrošio na to 11 milijuna kuna. Stoga ne čudi da je tehnička kultura u njihovom konceptu zastupljena čak s 2 posto.
U idućem broju, analizirat će se prognoze iz 1986. s današnjeg motrišta.
 

Prof. emeritus Igor Čatić

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Srijeda, 12/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1021 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević