Get Adobe Flash player

Smetaju im kukurikanja pijetla u ranu zoru, zvonjava zvona oko vrata goveda, a njihovi psi neumorno laju cijeli dan jer su vlasnici na poslu

 
 
'Što smo izgubili globalizacijom i masovnom proizvodnjom hrane?' - pitanje je na koje nije lako niti jednostavno odgovoriti. No, jedan francuski dokumentarni film kao i najnovija knjiga američkog autora Ch.H. Smith objavljena u listopadu 2019. progovaraju o posljedicama globalizma i neoliberalizma kao i o posljedicama nestajanja malih poljoprivrednih gospodarstava i ruralnih ekonomija u višedesetljetnoj „navali“ globalizacije i nastojanja pretvaranja svega na našem planetu u „njegovo visočanstvo“ – profit ili zaradu. To nazivamo neoliberalizam – ideologija koja je sve (pre)okrenula u globalno tržište kontrolirano 'tiranijom cijena' i jeftinim kreditima koje korporacijama i bankama izdaju središnje banke.
https://www.saveur.com/resizer/UlHvVEfMYilZs2TQV7qoQ3VX6Vc=/760x570/filters:focal(1136x852:1137x853)/arc-anglerfish-arc2-prod-bonnier.s3.amazonaws.com/public/SBJ7MYKQAQGWPWYQGL6XVLUEX4.jpg
Dokumentarni film iz 2012.: „After Winter, Spring“ („Nakon zime, proljeće“) autorice Judith Lit nastao je njezinim povratkom u malo francusko selo u regiji Dordogne. Amerikanka Lit se preselila u malo francusko selo kako bi spasila i sačuvala nešto iz svojeg djetinjstva na maloj farmi u Pennsylvaniji. Zapravo, dva dokumentarna filma: „Nakon zime, proljeće“ i jedan nešto raniji francuski trodijelni film „Profils Paysans“ povezani su na određeni način s radom francuskog povjesničara koji je napisao 1.180 stranica u dva sveska: Fernand Braudel: „Identitet Francuske: Povijest i okoliš – prvi svezak“ i „Identitet Francuske: Ljudi i proizvodnja – drugi svezak.“
  
Poljoprivrednici odnosno farmeri govore o financijskim problemima s kojima se suočavaju jer teško mogu dovoljno zaraditi za život i opstanak ako ne rade i neke druge poslove. Jedan mladi farmer koji je preuzeo obiteljsku farmu mlječnih krava od svojih ostarjelih roditelja jasno iznosi ekonomsku stvarnost malih farmi: 1960-ih godina imali smo 3 ili 4 krave, sada imamo 100 krava ali naša zarada je – ista.
Korporacijske mega-farme proizvode goleme količine poljoprivrednih proizvoda upitne kvalitete jer imaju dostupnost jeftinim kreditima i stručnjake osposobljene za obavljanje poslova goleme birokracije i „papirologije“ nametnute od strane Europske unije i francuske Vlade. Obrtnici se ne mogu „nositi“ s time niti se mogu natjecati s velikim proizvođačima na globalnom tržištu na kojem uvijek postoji „jeftiniji izvor.“ Gotovo polovica dohotka malih poljoprivrednih proizvođača potječe od subvencija Europske unije koja ih želi smanjiti. Financijsko preživljavanje od rada na maloj farmi danas je gotovo nemoguće – stoga se poljoprivredni proizvođači moraju okrenuti i prema obavljanju nekih drugih poslova.
Financijska nesigurnost i beskonačno težak rad na poljoprivrednom gospodarstvu tjera mlade ljude iz poljoprivredne proizvodnje i obiteljskih farmi – samo mali broj mladih ljudi odlučuje se na ovaj visokorizičan posao u agrarnom sektoru.
 
Diljem razvijenog svijeta – od Japana do SAD-a i Francuske postoji vrlo malo nasljednika koji će preuzeti i nastaviti posao na malom obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu. Posljedice toga su zabrinjavajuće ali malo tko o tome danas razmišlja. Naime, gubitkom i nestankom malih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava nepovratno se gubi znanje o proizvodnji hrane i uzgoju domaćih životinja. S 'odlaskom' starijih ljudi, poljoprivrednika, zauvijek nestaje višestoljetno znanje o lokalnoj poljoprivrednoj proizvodnji. U većini država prosječna dob poljoprivrednika je iznad 60 godina, a u navedenom dokumentarnom filmu većina poljoprivrednika je u visokoj životnoj dobi od 80 i više godina.
Nekada obrađivano poljoprivredno zemljište ili se napušta ili se (ras)prodaje za stambenu izgradnju, točnije, za stambeno ekskluzivna naselja izvan (vele)gradova s golemom pratećom infrastrukturom.
Dokumentarni film, između ostalog, otkriva i enormnu 'udaljenost' između „suvremenog života“ i odnosa čovjeka i prirode koji je neophodan za odgovornu i održivu poljoprivrednu proizvodnju. Netaknuta priroda, divljina, mora se čuvati i štititi, ali mi ne jedemo hranu iz divljine. Divlji svijet ne može opstati sam i izoliran od ostalog svijeta, a agroindustrija i njezina nepregledna polja monokultura ne podržavaju nikakvu raznolikost u živom svijetu prirode. Agrokorporacije za razliku od malih poljoprivrednih gospodarstava ne podržavaju ni na koji način prirodni svijet, osobito ne kukce i ptice.
 
U francuskim ruralnim područjima gdje su već izgrađena ekskluzivna, elitna manja stambena naselja u blizini malih poljoprivrednih gospodarstava koja su još u svojoj funkciji, nastaju pomalo neobične, za nekog možda i smiješne situacije koje zapravo nisu smiješne nego tužne i zabrinjavajuće. Naime, novim stanovnicima u ovim elitnim naseljima smeta kukurikanje pijetla u ranu zoru, zvonjava zvona oko vrata goveda itd. pa podnose sudske tužbe. Istovremeno, njihovi psi neumorno laju cijeli dan (jer su sami dok su vlasnici na poslu) a to zbog tolerancije poljoprivrednici tj. seljaci moraju podnositi. Suvremeni urbani stanovnici novih ekskluzivnih stambenih naselja u ruralnim područjima jednako tako ne žele osjetiti ni miris sijena jer su na njega alergični, a osobito im smeta miris stajskog gnoja. Svi stanovnici modernih elitnih naselja žele da se poljoprivredna proizvodnja odvija tisućama kilometara daleko te da se kopnom, zrakom ili brodovima doprema u njihove supermarkete. A to se protivi svim tvrdnjama i 'urlanju' o potrebi hitnog smanjenja pa i zaustavljanja čovjekovog utjecaja na izražene klimatske promjene.
Neoliberalni ekonomisti zagovaraju tzv. 'tržišnu učinkovitost' u kojoj ništa ne smije biti izgubljeno: plastična hrana u plastičnoj ambalaži za njih je 'tržišno učinkovita.'
 
U globaliziranim neoliberalnim ekonomijama 'neopipljiv' ekonomski, društveni i kulturni kapital nema vrijednost i zato nestaje. Već smo jako mnogo izgubili zbog neoliberalizma i globalizma, ali malo tko je uopće svijestan stvarnog značenja tog golemog gubitka jer neoliberalne ekonomije to ne mjere niti vrednuju. Pa što smo to do sada izgubili? Izgubili smo znanje čak i o samodostatnosti, izgubili smo lokalne ekonomije, izgubili smo toliko značajnu raznolikost lokalnih ekonomija koje su obogaćivale proizvodnju i bile sposobne same sebe prehranjivati; izgubili smo i ono najvažnije – prehrambenu sigurnost i neovisnost. Time smo izgubili i naše kulturne običaje i navike pomaganja svojim susjedima u žetvi, izgubili smo običaje zajedničkog stola i dijeljenja kao i proslave zajedničkog rada, izgubili smo svaki naš kulturni identitet povezan s prirodom, izgubili smo najveći 'kapital' – mala poljoprivredna gospodarstva, izgubili smo divlja staništa koja su jedinstveno povezana s neopisivo bogatom i raznolikom poljoprivrednom proizvodnjom. I na kraju, izgubili smo svaku značajnu i smislenu povezanost sa zemljom i prirodom.
Kada govorimo o ovim gubitcima moramo znati da se oni ne odnose samo na nestanak malih poljoprivrednih obiteljskih gospodarstava, već se ovi gubitci odnose na cijele ruralne ekonomije sela i gradova povezanih s njima, lokalnom poljoprivrednom proizvodnjom i ovisnih o dohotku i proizvodima ovih poljoprivrednih gospodarstava. 
 
„I to je samo djelomičan popis onoga što smo izgubili globalizacijom, jeftinim kreditima, tiranijom cijena koji stvaraju ekonomiju gospodarenja odlagalištima otpada“ izjavio je Charles Hugh Smith koji je početkom listopada 2019. objavio svoju novu knjigu:
„Will You Be Richer or Poorer? Profit, Power and A.I. in a Traumatized World“ („Hoćemo li biti bogatiji ili siromašniji? Profit, moć i umjetna inteligencija u traumatiziranom svijetu“) u kojoj govori upravo o tome što smo sve izgubili i to bez obzira možemo li to mjeriti ili ne.
„Izgubili smo lokalno, otporno i raznoliko ruralno gospodarstvo s bogatstvom kulturnih i praktičnih vještina i mudrosti. Imamo samo nekoliko godina da spasimo to golemo bogatstvo od potpunog i nepovratnog gubitka.“
 
Izvor:
 
Pam Barker: „What We've Lost with Globalism and Mass-Produced Food,“ Europe Reloaded, 20. 10. 2019.
 

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.

Koronavirus, globalizacija i outsourcing ugrožavaju globalnu opskrbu vitalnim lijekovima

 
 
Što povezuje epidemiju novog koronavirusa COVID-19 s globalizacijom i tzv. 'outsourcingom' objašnjava William Engdahl u tekstu objavljenom 25. veljače 2020. u internetskom časopisu 'New Eastern Outlook' u kojem između ostalog upozorava na prijeteću opasnost nedostatka lijekova od iznimne važnosti u humanoj medicini ('outsourcing' označava izdvajanje posla tj. davanje određenog posla vanjskim dobavljačima ili suradnicima).
https://www.radiomk.de/externalimages/?source=jpg80/medikamente-pixabay.jpg&crop=0x40x1920x1200&resize=1280x800&dt=201906051313190
Epidemija novog koronavirusa (coronavirus) COVID-19 koja se širi diljem svijeta ima negativne učinke na turizam a osobito na gospodarstvo. No, dok je većina stručnjaka usredotočena na moguće ozbiljne rizike i opasnosti povezane s kineskom proizvodnjom komponenti za tzv. pametne telefone, ili na autoindustriju koja ključne dijelove kupuje u Kini ili pak mogućnost prekida isporuke nafte, postoji još jedna opasnost o kojoj mediji šute. A ova opasnost mogla bi ubrzo postati visoko zabrinjavajuća stvarnost globalnog zdravstvenog sustava. Naime, zbog epidemije koronavirusa COVID-19 u Kini, mnogi industrijski pogoni i kompanije su prisilno zatvoreni – proizvodnja je stala. Ukoliko ova situacija potraje još nekoliko tjedana, stručnjaci upozoravaju da bi se svijet mogao suočiti s vrlo ozbiljnim i zabrinjavajućim problemom, a to je ozbiljan nedostatak vitalnih lijekova i drugih medicinskih proizvoda te sanitetskog materijala kao i brojnih drugih komponenti koje se koriste u farmaceutskoj industriji.
 
Globalizacija koja je započela prije 30 ili više godina prouzročila je preseljenje mnogih proizvodnih kompanija iz razvijenih zapadnih zemalja u – Kinu i neke druge države jugoistočne Azije a sve zbog jeftine radne snage i znatno manjih troškova proizvodnje. Tako je na primjer prije više od dva desetljeća veliki dio proizvodnje lijekova i sanitetskog materijala poput kirurških maski bio preseljen u – Kinu, a u međuvremenu i brojne kineske kompanije počele su same proizvoditi jeftiniji medicinski materijal čime su „izbacile“ neke zapadne kompanije s tržišta.
Prema podatcima američkog Kongresa koji se temelje na tzv. kongresnom saslušanju, oko 80 posto od ukupnih lijekova i sanitetskog materijala koji se koriste u SAD-u uvozi se iz – Kine. Na ovu veliku ovisnost isključivo o kineskoj proizvodnji medikamenata i sanitetskog materijala upozorila je Rosemary Gibson iz Hastings Centra - Institut za bioetička istraživanja
('The Hastings Center – Bioethics Research Institute') u svojoj knjizi objavljenoj 2018. godine (Rosemary Gibson & Janardan Prasad Singh: „China Rx: Exposing the risks of America's Dependence on China for Medicine“).
 
Citirajući medicinske biltene Gibson je procijenila da se 80 posto svih farmaceutskih aktivnih sastojaka za potrebe SAD-a proizvodi u Kini. Upozorila je i na (pre)veliku ovisnost SAD-a o tzv. kemijskim prekursorima neophodnim za proizvodnju jedne osobito važne skupine antibiotika – cefalosporina koji se koriste svakodnevno u liječenju osoba s teškim infekcijama. Gibson upozorava kako Kina proizvodi esencijalne sastojke za tisuće lijekova koji se koriste u bolnicama, jedinicama intenzivne njege, operacijskim dvoranama i dr.
 
Proizvodnja lijekova u Kini danas uključuje većinu antibiotika, tablete za kontrolu rađanja, lijekove za regulaciju krvnog tlaka poput 'Valsartana' kojeg je američka Uprava za hranu i lijekove (FDA) opozvala jer je otkriveno da lijek sadrži kancerogenu tvar, zatim heparina, razne lijekove za liječenje karcinoma i dr. I najobičniji lijekovi proizvode se u Kini – penicilin, askorbinska kiselina (vitamin C) i aspirin. Na popisu su i lijekovi za liječenje HIV-a, Alzheimerove bolesti, šizofrenije, bipolarnog poremećaja, depresije, epilepsije i dr. Nedavno istraživanje američkog Ministarstva trgovine utvrdilo je da 97 posto svih antibiotika u SAD-u potječe iz – Kine. Međutim, malo ovih lijekova je označeno kao „proizvedeno u Kini“ jer kompanije u SAD-u nemaju zakonsku obvezu otkriti izvor/podrijetlo.
Rosemary Gibson rekla je da je ovisnost SAD-a o kineskoj proizvodnji i opskrbi lijekovima i sanitetskog materijala tako velika da „... ako bi Kina sutra zatvorila vrata, u roku od nekoliko mjeseci bolnice diljem SAD-a prestale bi raditi.“ To možda i nije tako daleko.
U vrijeme kada je započeo tzv. 'outsourcing' i američke i zapadnoeuropske kompanije preselile su proizvodnju i poslovanje u Kinu, nitko nije pomišljao na moguću zdravstvenu katastrofu koja bi mogla ugroziti opskrbu lijekovima i sanitetskim materijalom.
Odlukom kineskih vlasti žarišta epidemije novim koronavirusom COVID-19 stavljaju se u karantenu – tako je između 75 i 80 posto kineskih tvornica zatvoreno.
 
U ovom trenutku nije jasno koliko loše će se to odraziti na isporuku vitalnih lijekova, uključujući i neophodne antibiotike u SAD i Europu kao i druge zemlje. Situacija je postala još ozbiljnija kada je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) 30. siječnja 2020. proglasila zarazu novim koronavirusom COVID-19 javnozdravstvenim hitnim stanjem od međunarodnog značaja. Ovime se stvorila neviđena potražnja za svim vrstama lijekova. Već se pojavljuju i izvješća bolnica koje počinju imati probleme s nabavom lijekova.
Ideja da se okrenu Indiji kao drugom svjetskom najvećem dobavljaču za potrebe farmaceutske proizvodnje, naišla je odmah na otkriće da je većina indijskih proizvođača isto tako ovisna o Kini kada su u pitanju aktivni sastojci lijekova. Kina nije slučajno postala globalni gigant u pogledu proizvodnje farmaceutskih i drugih proizvoda neophodnih za farmaceutsku industriju – to je ugrađeno u kineski nacionalni plan „Made in China-2025“ („Proizvedeno u Kini -  2025“) kao jedno od deset prioritetnih područja na kojima će Kina preuzeti globalno vodstvo.
 
„Kako se razvila tako jednostrana situacija?“ – upitao je Engdahl u svojem tekstu objavljenom 25. 2. 2020. te odmah odgovara:
„Moramo se vratiti ulozi Clintona i njegovog Predsjedništva u tadašnjoj globalizaciji, Davosovom modelu 'outsourcinga' svega i svačega – od naprednih industrijskih država poput SAD-a ili Njemačke i posebno Kine nakon 2000. godine.“
U svibnju 2000., u jednoj od najzahtijevnijih akcija u svojem predsjedničkom mandatu, Bill Clinton uz snažnu potporu američkih multinacionalnih kompanija uspijeva, unatoč snažnim prigovorima i upozorenjima mnogih sindikata, dobiti 'dozvolu' Kongresa za Kinu s trajnim trgovinskim statusom kao „favorizirane nacije“ uz istovremenu potporu SAD-a za ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO). Time je korporativna Amerika dobila zeleno svijetlo za poplavu inozemnih investicija u jeftinu kinesku proizvodnju što je poznato kao „outsourcing.“ Među njima bili su i vodeći američki proizvođači lijekova. U razdoblju od samo dvije godine nakon sklopljenog sporazuma o slobodnoj trgovini s Kinom, SAD su zatvorile i posljednji pogon fermentacije penicilina u državi New York – kao posljedica jake kineske konkurencije s niskim cijenama.
Kineska Vlada je 2008. farmaceutsku proizvodnju označila kao „industriju s dodanom vrijednošću“ te je jačala tu industriju kroz subvencije i rabate za poreze na izvoz u svrhu poticanja farmaceutskih kompanija na izvoz svojih tj. kineskih proizvoda. Tako je 2019. Kina postala najveći svjetski izvor/dobavljač aktivnih farmaceutskih sastojaka.
„Ahilova peta ove globalizacije, outsourcinga i potpune ovisnosti o vitalnim lijekovima iz jedne države (Kine) sada postaje alarmantno jasna jer je budućnost Kine kao pouzdanog dobavljača potrebnih lijekova i drugih medicinskih proizvoda iznenada postala ozbiljna briga cijelog svijeta.“
 
Izvor:
 
1. F.William Engdahl: „Globalization and Our Precarious Medical Supply Chains,“ New Eastern Outlook/NEO, 25. 2. 2020.;
2. Russell Mokhiber: „Rosemary Gibson on America's Dependence On China for Medicine,“ Counter Punch, 29. 8. 2018.   
 

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.

Danas postoji oko 125 govornika istrorumunjskog jezika koji jezik nazivaju prema selu u kojem žive

 
 
U sklopu ciklusa predstavljanja istaknutih hrvatskih znanstvenika koji zajednički organiziraju Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatska zaklada za znanost, u utorak 3. ožujka u Knjižnici HAZU-a predavanje na temu Istrorumunjski jučer, danas, sutra održao je akademik Goran Filipi.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/b/b9/Drawing_of_an_Istro-Romanian_from_1891.jpg/1200px-Drawing_of_an_Istro-Romanian_from_1891.jpg
Kako je istaknuo, Istrorumunji su vjerojatno potomci balkanskih Vlaha koje kao Vlahe ili Morlake spominju mnogobrojni srednjovjekovni dokumenti iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, no u povijesnim dokumentima to su nazivi i za neke druge etničke skupine, primjerice za pravoslavno stanovništvo Dalmatinske zagore, tako da se ne može i ne smije svaki zapis koji govori o Vlasima ili Morlacima odmah povezati s rumunjskim etnikumom, kao što često rade rumunjski znanstvenici.
„Prvi se put vlaški stočari u Istri spominju u 12. stoljeću, no današnji su istrorumunjofoni vjerojatno potomci Vlaha koji su koncem 15. i početkom 16. stoljeća iz unutrašnjosti Dalmacije, s područja oko Dinare i južnog Velebita, dovedeni najprije na otok Krk, a zatim i u Istru, na područja opustošena opetovanim kugama i malarijama. O tome da su pristigli upravo iz Dalmatinske zagore svjedoči i znatan broj čakavskih elemenata u istrorumunjskim govorima kojih u istarskim autohtonim čakavskim idiomima nema, primjerice misa koja je u svim čakavskim govorima u Istri maša“, kazao je akademik Filipi.
 
Danas postoji oko 125 govornika istrorumunjskog jezika koji jezik nazivaju prema selu u kojem žive, a govore i čakavski dijalekt hrvatskog koji nazivaju „po našo“. Postoje zapisi da su se krajem 17. stoljeća nazivali Rumerima, što je nastalo od naziva Romanus, Rimljanin, dok se danas nazivaju prema svojim selima, a nacionalno se izjašnjavaju kao Hrvati ili regionalno kao Istrani. Okolno stanovništvo naziva ih Čičima ili Vlasima, a njihov jezik vlaški. Akademik Filipi je pojasnio da rumunjski znanstvenici smatraju da je postojao prarumunjski jezik iz kojeg su nastala četiri dijalekta, od koji je jedan istrorumunjski. Najsličniji je dačko-rumunjskom dijalektu, što je zapravo književni rumunjski jezik, no čak oko 80 posto riječi su posuđenice, tako da je istrorumunjski lakše razumijeti onome tko pozna čakavski nego rumunjski. Velik broj govornika istrorumunjskog živi u Americi i mnogi posjećuju mjesta svojih predaka.
Uvodnu riječ održao je akademik Dario Vretenar, predsjednik Upravnog odbora Hrvatske zaklade za znanost i glavni tajnik HAZU-a koji je spomenuo da je Zaklada od osnutka 2013. do danas financirala znanstvene projekte s gotovo milijardu kuna, a trenutno ih financira oko 750.
 

Marijan Lipovac

Anketa

Čega se više bojite?

Ponedjeljak, 06/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1344 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević