Get Adobe Flash player

Mamića progoni ostatak socijalističke prošlosti koja je neuspješne pomagala i njegovala, a uspješne progonila

 
 
Sad nakon, već drugog, oduševljenja zbog uspjeha u osvajanju medalja na SP-u valjalo bi posebno naglasiti da je u osvajanju brončane (1998.) kolajne Davor Šuker proglašen najboljim strijelcem SP-a u Francuskoj i postao popularniji od države koju predstavlja i za života postao legenda. Od tada do danas u društvu se ništa bitno i na bolje nije dogodilo. Osvojena srebrna kolajna iznjedrila je Luku Modrića najboljim igračem SP-a u Rusiji kojom je Hrvatska dobila međunarodno prepoznavanje kakvo naša politika ima u negativnom kontekstu pravosuđa i gospodarstva. Čini se da se u nastavku zbog toga opet i ništa bitno ne će dogoditi što ne znači da ne će biti promjena kako bi sve ostalo isto.
https://katarinaexle.files.wordpress.com/2012/05/2012-05-17-13-09-55.jpg
Željko Jovanović: Brate Zorane, čestitam ti na dobro obavljenom poslu tužakanja Hrvatske po svijetu!
 
U proteklih dvadeset godina ili od bronce do srebra nogomet se u Hrvatskoj, unatoč neupitnim uspjesima, više igrao izvan nogometnih stadiona. U tim igrama dominirala je politika uz pomoć većeg djela medija koji tad nisu poznavali Zlatka Dalića. Igralo se prljavo s prekršajima kojima se nije sudilo nego se osuđivao HNS kao asocijacija koja je, za razliku od nogometaša, ponudila dvije osobnosti. Jedna Željka Jovanovića, saborskog zastupnika i ex ministra, tada, znanosti obrazovanja i športa s golemom političkom i svakojakom podrškom  i njegove, možda ne protivničke koliko,  žrtve okolnosti u osobi Zdravka Mamića - izvršnog predsjednika GNK „Dinamo“ i utjecajnog člana IO HNS-a bez bilo čije medijske podrške. 
 
Usporedbom spomenutih osoba dobivamo vjerodostojnu sliku društva oslonjenog na politiku nemara, i neodgovornosti na jednoj strani i na drugoj strani sučeljavanje takvoj politici. Nije li u liku i djelu Željka Jovanovića prepoznata demagogija i improvizacijski nemar, a u osudi Zdravka Mamića ostatak socijalističke, one ružnije, prošlosti koja je neuspješne pomagala i njegovala, a uspješne progonila kako bi se približili bijedi i siromaštvu. Nije li politika i način njenog vođenja od strane Željka Jovanovića pokazala svoje pravo lice kojemu posebno svjedoči lik Zdravka Mamića. Postao je žrtva koja se nosila s insinuacijama, podmetanjima i lažnim svjedočenjima o nogometu, zar kao močvari? Zar je uistinu moguće da se iz te i tako osuđivane i močvarom proglašene asocijacije, od medija podržane, iznjedrila reprezentacija koja je igrala finale na SP-u u Rusiji? Dvadeset se godina brusio i sučeljavao HNS politici koja ga je htjela uništiti kao moćan socijalni agregat i neupitnu i, možda, jedinu vrijednost koja je nacionalno dominantna što državi, kakva je naša, očito ne ide u prilog.
 
Što nam je ostalo ili po čemu ćemo pamtiti Željka Jovanovića? U znanosti bio je više prepoznat svojim eskapadama među kojima je otišao tako daleko da je zbog natječaja za mjesto na osječkom sveučilištu obrukao se do mjere da je bio prisiljen na ostavku. U obrazovanje je za svojeg mandata reformom uveo, doslovce, kaotično stanje nikad formiranog odgojno-obrazovnog procesa i promovirao Borisa Jokića kojemu je jedino uspjelo stvoriti sudar između pobornika Gutenbergovih zastupnika ili pisaca udžbenika i zastupnika informatike u očekivanju postotaka od nabave elektroničke opreme. Naravno, u našoj praksi ili u svakodnevnim potrebama pokazalo se da učenici iz Hrvatske na međunarodnim  natjecanjima, bez informatičkog kurikula, osvajaju medalje dok u Hrvatskoj nedostaju kuhari, zidari, tesari i drugi manipulativni građevinci ili radnici za sadašnjost bez koje ne postoji budućnost.
 
Pamtit ćemo Željka Jovanovića kao lik koji je HNS označio močvarom koju valja isušiti i uz brojne intrige, spletke i incidentno ponašanje publike baš za njegova mandata obilje podmetnutih klipova prema putu kvalifikacija za nastup na EP-u u Ukrajini i Poljskoj (2012.), pa u Brazilu (2014.) i u Francuskoj (2016.). Pamtit ćemo Jovanovića i njegovu suradnju sa Zoranom Stevanovićem zbog kojeg je HNS zahvaljujući njegovim izvještajima asocijaciji UEFA-i plaćao goleme kazne zbog nacionalističkih izgreda s kojima HNS, to je očito, nije imao ni veze, a ni mogućnosti koje su bile na dispoziciji provokatorima. Kruna svih mogućih načina da se uništi HNS i diskvalificira nacionalna vrsta bilo je iscrtavanje svastike na poljudskom stadionu u kvalifikacijskom sudaru s Italijom od strane koju je tadašnja vlast, to je očito, tolerirala da bi HNS bio kažnjen igrom bez publike gotovo godinu dana. U međuvremenu spomenutih hajki i incidenata Zakon o športu je izmjenjivan, dograđivan i sa športskom inspekcijom obogaćen jednom jedinom namjerom ili odstraniti, onemogući i udaljiti Zdravka Mamića u čemu su najzad uspjeli kad se predmet optužbe povjerio osječkom pravosuđu uz svjedoke od kojih se tražilo da govore ono što želi čuti sudac, a ne držati se onoga što su tvrdili svjedoci.
 
Što je u međuvremenu jedne dugotrajne i mučne borbe postigao Zdravko Mamić? Postigao je da dvije trećine tima koji je osvojio srebro u završnici SP-a u Rusiji budu nositelji uspjeha jer im je transferima omogućio ono što nisu uspjeli klubovi u kojima su ranije igrali: Ćorluka, Mandžukić, Modrić, Kovačić, Pjaca, Jedvaj, Brozović, Vida, Vrsaljko, Lovren, a prije njih Srna i ništa manje vrijedni pojedinci. Zdravko Mamić progonjen kao zvijer od politike i dijela ostrašćenih medija nije podlegao zbog istine nego zbog činjenica da do nje ne drže ljudi koji ga osuđuju i kojima je prikazan kao kriminalac i monstrum, da bi se njihovim, dakle igračkim vrlinama, na SP-u ponosili, slavili ih bar javno i nosili na krilima obožavanja.
 
Nešto nije u redu s ljudima ili s državom kakvu imamo. Zar je moguće da nitko nije u stanju podvući crtu između nekog Jovanovića i Mamića i najzad ustanoviti stanje močvare koje ako nije u nogometu onda je očito u politici kakvu imamo s likovima poput Jovanovića kojemu se, zar u inat ili zbog činjenica osvojilo srebro? Zar je moguće da ta spontano okupljena masa može djelovati a da se ne spominju zasluge kriminaliziranog i od medija omraženog Zdravka Mamića i ostavlja na miru jednog, što se športa tiče, 'dizača utega' bez bilo kakve odgovornosti za stanje koje je stvarao da bi se Zdravka Mamića kriminaliziralo umjesto Jovanović Željka? Zar je moguće da su zaboravljene Scile i Haribde kojima je plovio Mamić u svojoj osobnoj, klupskoj i reprezentativnoj Odiseji?
 

Željko Mataja

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima

 
 
Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima obilježava s23. kolovoza kao spomendan i u Republici Hrvatskoj i europski je dan sjećanja na žrtve totalitarnih diktatura u Europi u XX. stoljeću. Spomendan potječe od Praške deklaracije o zločinima komunizma (3. lipnja 2008.), koju je između ostalih predložio i potpisao Vaclav Havel i brojni članovi Europskog parlamenta. Podsjeća na pakt Hitlera i Staljina.
http://www.estonica.org/media/files/images/47/475025923263-n37262_jpg_690x518_q100.jpg
Josif Staljin se smije tijekom potpisivanja Pakta Ribbentrop - Molotov 23. VIII. 1939.
 
Dana 23. kolovoza 1939. godine potpisan je njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju, poznat kao Sporazum Molotov-Ribbentrop, kojim je postignut javni sporazum o nenapadanju i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u Istočnoj Europi. U slobodnom svijetu na taj dan organizirali su se prosvjedi pod nazivom Dan crne vrpce s ciljem upoznavanja svijeta o prikrivanju zločina.
Dana 23. rujna 2008. potpisana je izjava potpore od 409 članova Europskoga Parlamenta za uspostavu dana sjećanja[1]. Potvrđen je točkom 15. Rezolucije Europskoga Parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2008. odlukom o proglašenju dana sjećanja na žrtve staljinizma i nacionalsocijalizma sa 533 glasova (44 protiv i 33 suzdržanih).[2] U završnom dijelu Rezolucije pozvani su parlamenti i vlade svih država članica EU-a, država kandidatkinja za EU kao i zemalja povezanih s Europskom unijom, na usvajanje i provedbu te Rezolucije.
 
Parlamentarna skupština Vijeća Europe odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina. Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji i time Skupština poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude.[3]
 
Hrvatska
 
Obilježavanjem Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, Hrvatska se pridružila većini zemalja članica EU-a u kojima se, na preporuku Europskog Parlamenta, potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava. Hrvatski državni sabor je 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. („Narodne novine“, 76/2006) u kojoj je navedeno da su totalitarni komunistički režimi bili, bez iznimke, označeni masovnim povrjedama ljudskih prava.
 
Europski je parlament u svojoj preporuci naglasio da svaka zemlja prilagodi vrijeme i način obilježavanja sjećanja na žrtve totalitarnih režima vlastitoj povijesti i tradiciji. Hrvatska se tako pridružila Estoniji, LetonijiLitviSloveniji Švedskoj obilježavanjem 23. kolovoza, Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, dok osamnaest drugih članica obilježava 27. siječnja, Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta.
 
Izvori
 
1. Tekst prijedloga Deklaracije Europskog parlamenta o danu sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma 23. 9. 2008.
2. Prihvaćeni tekst Deklaracije Europskog parlamenta o danu sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma 2. 4. 2009.
3. Poziv Matice hrvatske Hrvatskom saboru: Osuditi zločine komunizma, "Vijenac", br. 456., rujan 2011.
 

Ivan Jaklin, glasnogovornik Udruge MACELJ 1945.

Dok se Žigmanov i Bačić svađaju, Srbi nastavljaju s podjelom preostalih Hrvata

 
 
U novosadskom Dnevniku na ćirilici je 17. VIII. 2018. objavljen članak autora inicijala S. I. pod naslovom »U Subotici održana centralna manifestacija Dana Dužijance« (https://www.dnevnik.rs/vojvodina/u-subotici-odrzana-centralna-manifestacija-dana-duzijance-17-08-2018). U podnaslovu piše: »Bunjevci uz nauzvišenije ljudske vrijednosti te i ovim putem pokazuju da su te vrijednosti ugrađene u temelj postojanja identiteta Bunjevaca – istaknuo je preksinoć u Subotici na središnjoj manifestaciji obilježavanja Dana Dužijance – nacionalnog praznika bunjevačke nacionalne manjine potpredsjednik Pokrajinske vlade i pokrajinski tajnik za obrazovanje, zakone, upravu i nacionalne manjine – nacionalne manjine Mihály Nylas«.
http://www.tvsubotica.com/img_vesti/3284_vesti.jpg
Srbijanski barjak na hrvatskoj Dužijanci?!
 
U cijelome članku nijednom nisu spomenute riječi Hrvat, Hrvati, hrvatski... Piše se o „sopstvenoj tradiciji“, „širokom spektru vojvođanske raznolikosti“, „nasljeđu predaka“..., ali ne i o Hrvatima. Navode se izjave subotičkih Hrvata (pardon, Bunjevaca), Srba i Mađara i sve su iste. Sve su uniformirane. Nema razlike u izjavama Suzane Kujundžić Ostojić, predsjednice Bunjevačkog nacionalnog vijeća, subotičkoga gradonačelnika Bogdana Labana, Mađara Mihálya Nylasa, kao ni bandašice Jovane Vidaković i bandaša Marija Vojnića Hajduka, članova Kulturno-umjetničkog društva željezničara "Bratstvo" iz Subotice. Jedino što je u tom članku izrečeno hrvatsko je kraća prenesena izjava na ikavici Suzane Kujundžić Ostojić koja glasi: »Kad su naši prici krenuli na ove prostore, nisu puno tog mogli ponit sa sobom, ali su ponili svoje običaje, jezik i veru – sve što je najsvetije svakom narodu...« Nakon toga Suzana bolje da nije govorila ako je autor doslovno prenio njezine riječi. »...I čuvali smo to, tri veka, koliko smo tu, s tim postali drugačiji od ostalih i prepoznatljivi svima drugima. Nije to uvek bilo ni jednostavno, ni lako, a nije ni danas. Običaji se čuvaju kroz mlade naraštaje, ali i maternji jezik. Bunjevački govor tokom ovih 11 godina, koliko ga deca uče u školama, pohađalo je na hiljade đaka. Kruv od novog žita, koji smo večeras dobili, sastavljen je od mnoštva zrna, puno rada, strepnje za kišu i sunce«, rekla je Kujundžić Ostojić. Ona govori o "našim pricima", "svojim običajima", "jeziku i veri", "maternjem jeziku" i "bunjevačkom govoru", ali niti riječi odakle su došli "prici", o tomu čiji su to "običaji", o tomu da je "vera" katolička ili da su "maternji jezik" i "bunjevački govor" hrvatski jezik. Toga za Suzanu nema. Slično njoj zbori subotički gradonačelnik Srbin Bogdan Laban kada lamentira od "nasljeđu predaka".
 
Novinar S. I. završava članak opisom kako je tekla manifestacija. Počela je »svečanom povorkom koja je krenula ispred Bunjevačke matice da bi, poslije šetnje subotičkim korzom, stigla do Trga slobode, gdje je odigrano "Veliko bunjevačko kolo"«. Tužno i jadno. Nisam našao podatak da su se oglasili čelnici DSHV-a, Ogranka Matice hrvatske u Subotici, koji je obnovljen 1996. i smješten u "zavjetrinu" u kući na Mišićevskom putu 10, u Đurđinu, 25 kilometara jugozapadno od Subotice. Jedni mudro šute (T. Žigmanov...), dok se drugi bune i traže poveći dio svoga kolača (S. Bačić...).
 

Pavao Blažević

Anketa

Tko mora podnijeti ostavku nakon smrti mladića u Zaprešiću?

Nedjelja, 19/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1014 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević