Komunistima nijedan narod nije dovoljno - dobar

Njegovo Visočanstvo Gen. Sek. od Partije bilo se popelo na drugi kat Sjedišta već oko osam na dan lokalnih izbora, ali se nije spuštalo među više i srednje „funkcionare“ i novinarski  ološ. Tamo je samo stolovalo. Nije se čak udostojilo poljubiti ni Hatevejovu „žabicu“ pa se, s pravom, ljutila, jerbo je za crvenog princa puno učinila.

Od slavlja do očaja!

Udostojio se sutra, za  bijeloga dana, prokomentirati crne rezultate izbora za te regionalce i lokalce, skoro marginalce. Iznenađen sam tvrdnjom Zorana Milanovića kako su Zagrepčani izbrali „najgorega“, štoviše „najgorega od najgorih“ ili tako nekako, jerbo su to isti oni Zagrepčani koji su svojedobno prije izabrali i njega, Najgorega, Stipu Mesića, birači su izabrali čak dva puta, baš u stilu njegove preporuke na Ostojićevu predizbornom skupu: „Ako želite bilo kakvog gradonačelnika, birajte bilo koga“, pa su ga kao takvog, naime i gorega od „bilo koga“, svojedobno i birali za Predsjednika. Zatim nastavili s Ivom Josipovićem, gorim i od najgorega, a dva puta im se omaknuo i Sanader. Izabraše u drugom pokušaju  još jednoga gorega i od najgorih - Zorana Milanovića, k tome i ubojicu iz nehata Čačića u paketu, pa i mafijaša Jakovčića, što rek'o najgori kandidat Kajin.

Svojedobno je „najgori od najgorih“, Bandić, još gorega od sebe, političkoga pik sibnera Milanovića, primio preko Črnomerca u najgoru Partiju. Ne treba se čuditi ovakvom Milnovićevu govoru i ruganju biračima, građanima, jer slijedom njegove u bitnome boljševičke logike oni su ustvari – najgori. Tipično je to za Partiju, njoj narod nikad ne valja, pa bi ga ili mijenjala ili preodgajala ili „brisala iz evidencije“, ako su već prošla vremena za neke radikalnije mjere. Pa si vi tovarite takve na glavu. Nego, Milanović u jednome  ima pravo, poslije Tuđmana dolaze sve gori od gorih, među njima su neki i najgori od najgorih, pa eto prijedloga HF-u za anketu s pitanjem tko je od njih „najgori od najgorih“, od Račana do Milanovića.

Tomislav Gradišak

Bolno sjećanje na Hrvatski Križni Put

Sjećam se kako je moja Majka, draga i premila,

Pekla velike, okrugle, mirisne hljebove,

Pola od raži, a pola od pšenice,

Vidim je i danas kako bijelom peruškom,

Otire pepeo s dna mirisnog kruha,

Koje okretno vadi iz krušne peći

I niže po prostranom stolu

Naše ljetne kuhinje.

Nismo dospjele dočekati da se kruh ohladi,

Rezale smo ga na pola, pa opet na pola, pa tako opet,

Da ih bude što više,

A da kriške ipak ne budu pretanke,

Kako bi što više njih, Vitezova naših,

Okusilo kruh umiješen rukama ljubavi,

Hrvatskim i nježnim rukama moje Majke.

Tada bismo veliku košaru za drva

Prekrile bijelim uštirkanim stolnjakom,

A komadima kruha, još

Toplim od peći i ljubavi naše,

Napunile bismo košaru

I jureći hitale do Sajmišta grada Koprivnici.

Tamo na Sajmištu u hrpama manjim ili većim

Ležali bi izmoreni Vitezovi naši,

Kako bi barem na čas, položeni uza nju, zemlju,

Našu hraniteljicu,

Izvukli mrvu snage za one

Duge, bez kraja duge pute,

Koji stoje pred njima,

Koji Vitezove naše čekaju. Bez milosrđa.

Ovo nije nigdje zapisano – ipak

Pouzdano znam,

Da je tada, mjeseca svibnja, ljeta Gospodnjega

Tisuću devetsto četrdeset i petoga,

Diljem Tužne Naše

Mnogo majki rukama punim hrvatske ljubavi

Mijesilo kruh.

Pekle su ga i rezale na kriške velike, a premale istodobno,

Za njih – gladne naše mladiće, muževe naše, braću našu,

Susjede naše, prijatelje naše, Vitezove naše!

Mnogima od njih

Taj komadić toploga kruha prožetog ljubavlju

Bio je posljednja večera, jer

Sutradan bi ih oni, zlikovci,

Ili dotukli toljagom,

Ili bi im srce probili metkom,

Ili bi dopustili da

Gladni, žedni i iznureni izdahnu,

Da umru  ili da se uguše  licem palim  u prašinu

Tog našega bolnoga, krvavoga, hrvatskog Križnoga puta.

Zatim bi, zlikovci,

Tijelima koja su se do maločas odzivala imenima

Vlatko, Stipan, Ante, Ivan, Franjo ili Josip,

Punili lakome utrobe Jazovki, Daksi, Jasenovca, Macelja,

Bezbrojnih fojbi, znanih  i neznanih grobalja

Diljem Bolne, Izranjavane Naše!

Oni, zlikovci, punili su ih

Vitezovima Hrvatskog Križnoga puta.

Bilo je to

Mjeseca svibnja, ljeta Gospodnjega tisuću devetsto četrdeset i petoga!

Nikada se ne ponovilo! Ipak, jao, ponovilo se!

I u Vukovaru, i u Škabrnji, i u tisućama domova hrvatskih obitelji!!!

Nikada se, nikada se više ne ponovilo!!!

Nevenka Vučemilović, prof.