Get Adobe Flash player
Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

Nije Putin slučajno vratio Boga u ustav. Ne, ne. Bila je to priprema za...

Tko treba vladati Hrvatskom?

Tko treba vladati Hrvatskom?

Ova vremena zaslužuju katolički odgovor     Kroz...

Boji se savjeta za gospodarstvo

Boji se savjeta za gospodarstvo

Plenkovićeva demagogija o reprezentativnoj...

Nikakve koristi od gradonačelnikova

Nikakve koristi od gradonačelnikova "delanja"

Mnogi su se rodili u Petrovoj bolnici iz koje sad bježe rodilje i porađaju...

Je li sada jasno tko je Plenković?

Je li sada jasno tko je Plenković?

Nije on kriv za potres i zarazu, ali je kriv za mnoge druge...

  • Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

    Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

    četvrtak, 02. travnja 2020. 15:00
  • Tko treba vladati Hrvatskom?

    Tko treba vladati Hrvatskom?

    ponedjeljak, 30. ožujka 2020. 21:29
  • Boji se savjeta za gospodarstvo

    Boji se savjeta za gospodarstvo

    četvrtak, 02. travnja 2020. 14:54
  • Nikakve koristi od gradonačelnikova

    Nikakve koristi od gradonačelnikova "delanja"

    srijeda, 01. travnja 2020. 09:36
  • Je li sada jasno tko je Plenković?

    Je li sada jasno tko je Plenković?

    srijeda, 01. travnja 2020. 09:31

Ostojin spomenik braniteljima ne simbolizira nikoga ni ništa

 
 
Rad je izabrao Ocjenjivački sud sud u sastavu: prof. Mirko Vuco, akademski kipar, izv. prof. art Daniel Kovač, p.l.k., prof. Ivica Župan, povjesničar umjetnosti, prof. Krešimir Rogina, d.i.a., pročelnik za kulturu Radovan Dunatov, Anita Šare, predsjednica Udruge udovica hrvatskih branitelja Domovinskog rata, Tonka Bajlo, tajnica Udruge roditelja poginulih branitelja domovinskog rata zadarske županije uz obrazloženje:
prva_nagrada_1447935016
Prvonagrađeni rad u najvećoj mjeri zadovoljava sve natječajne kriterije. Rad je strukturiran u obliku kocke i samom tom simbolikom odaje snagu odlučnosti i stabilnost. Svaka stranica ove kocke odaje različita likovna rješenja, prepuna tražene simbolike, nadahnute kulturnom i socijalnom atmosferom grada i kraja u koji se spomenik postavlja, posebno asocijacijom na trajnost grada koja seže još u antičko doba. Simboli vezani za Domovinski rat i stradanje lokalnog kućanstva ostvareni su suptilno i diskrektno, pomalo šifrirano. Autor je senzibilno pronašao pravu dimenziju spomenika, uvažavajući prostorne znakovitosti parka.
Posebnu kvalitetu ovog rješenja daje znalačko i pomalo duhovito impostiranje spomenika u park. Autor je spomenik istodobno postavio tako da bude blizak promatraču i da s njim odlično komunicira. Od svih predloženih rješenja, ovaj spomenik najbolje komunicira s predloženom lokacijom.
Naručitelju se sugerira da u pregovaračkom postupku s autorom razmotri mogućnost realizcije spomenika u odljevu aluminija. Sugerira se autoru da iznađe mogućnost notiranja činjenice da je spomenik posvećen svim poginulim braniteljima Domovinskog rata sa područja zadarske županije.[/pullquote]Akademski kipar Tomislav Ostoja, pobjednik je natječaja kojeg su proveli Grad Zadar i HDLU za spomenik braniteljima poginulim u Domovinskom ratu.
O pobjedničkog radu zadarski povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Vinko Srhoj je za Zadarskilistnapisao osvrt kojeg prenosimo u cjelosti.
 
– Nesporno najveći naš autoritet na polju teorije kiparstva koji je nedavno objavio kapitalnu knjigu o hrvatskom kiparstvu posljednjih šezdeset godina Ive Šimat Banov, predložio je da uvedemo moratorij na spomenike dok ne dođu pitomiji ljudi i vrijeme. “U zemlji novčarskih gulikoža i pučkih kuhinja, u kojoj spomenici trebaju živima a ne umrlima, trebalo bi završiti ovu kretenizaciju hrvatske svakodnevice čekajući bolja vremena i bolje ljude”, ogorčeno je zapisao Banov. Banov nadalje tvrdi da “je nasilništvo odozgo (udaranje pečata i znakova svoje vladavine) i neukost odozdo (razumljivost, naši-vaši) sve odvelo k banalnosti i doslovnosti”, a da “kiparstvu nije ništa bolje ukoliko smo promijenili gospodara, a šahovnica, primjerice, zamijenila zvijezdu petokraku.” Da kiparstvu, odnosno, spomeničkoj skulpturi, kada je Zadar u pitanju, nije ništa bolje ni u slučaju upravo obznanjenih rezultata natječaja za spomenik poginulim braniteljima, govori i izbor rješenja kipara Tomislava Ostoje.
 
Ne tako davno 2009. godine jedan je drugi natječaj, onaj za Spomenik pobjedi nagrađenog Branka Silađina neslavno propao, jer na tom doslovce komadu čelika koji nije dosegnuo skulpturalnost, zainteresirane strane, branitelji i crkva, nisu uočili niti znakove vjere, niti simbole pobjede, nije bilo primjerice ni očekivanog križa, niti hrvatskog grba, niti bombi, niti “rašpi i rivolvera”. U Jazinama je trebao osvanuti petnaestmetarski dizajnerski obelisk krnjeg vrha i to je sve, što je predstavnika jedne braniteljske udruge ponukalo na izjavu “da ako apstrakcija treba predstavljati spomenik pobjedi, onda je i ta pobjeda bila apstraktna.” Po tom ingenioznom zaključku ispada da apstrakcija nikako ne može biti konkretna i da samo figuracija nosi značenje i upućuje da se je nešto stvarno dogodilo. Argumentacija je to otprilike na razini one kada za nekoga koji previše umuje podrugljivo kažete da filozofira. Figuracija ili nefiguracija (asptrakcija) uopće nisu modeli koji bi nešto rekli o kvaliteti skulpture, pa ni o njezinoj simboličkoj poputbini, nego samo stilemi od kojih će dobar kipar napraviti uspješno, a loš, makar se zakitio svim mogućim simbolima i oznakama, grbovima i strojnicama, neuspješno rješenje. Silađinovo rješenje iz 2009. godine nije problematično zato što je “apstraktno”, nego zato što je loše, odnosno zato što i nije riječ o skulpturi.
 
Kako je, pak, žiri u obrazloženju prvonagrađenog rada autora Tomislava Ostoje obrazložio svoju odluku? Rekli bismo otprilike onako kako je Silađin tumačio svoj obelisk tvrdeći da čelik, od kojega je trebao biti napravljen, ostavlja dojam optimizma. Za Ostojino rješenje žiri je zaključio da već sam oblik kocke “odaje snagu odlučnosti i stabilnost”. Drugim riječima da je već sam oblik kocke (možda i one Vegetine, da se našalimo) za kipara obavio pola posla, ako ne i cijeli. Jer ako je kocka sama po sebi odlučna i stabilna, tu više za kipara nema puno posla. Tko je kriv ostalim natjecateljima da se nisu sjetili kocke, kao da nam poručuje žiri. Nadalje opisujući rad žiri je u njemu prepoznao simbole Domovinskog rata i stradanje lokalnog pučanstva, kulturnu i socijalnu atmosferu grada i kraja. To što u par plitkih površinskih ogrebotina Ostojine kocke to ne možete ni pored najzdravijih očiju vidjeti, govori ili da smo svi slijepci (pretpostavimo da je tako, ali bismo opet mogli nešto od toga prepoznati dodirom) ili je žiri u posjedu nekih skrivenih tajni djela za koje samo on zna. Žiri nadalje u Ostojinoj kocki vidi i “trajnost grada koji seže još u antičko doba”. Ni uz najbolju volju nikakvu antiku tu nećete pronaći, jedino križ kao simbol koji se prepoznaje na jednoj od stranica kocke.
Nadalje, posebnu kvalitetu ovog rješenja žiri vidi u znalačkom i pomalo duhovitom impostiranju spomenika u park. Kakva je duhovitost tu postignuta stvarno je, ako već ne za samu kocku, degutantno za one koje navodno simbolizira – pale branitelje. Žiri nas uvjerava da je sve to o čemu govori u obrazloženju, postignuto “suptilno i diskretno, pomalo šifrirano.” Vjerujte mi, ni uz najbolju volju razgledajući kocku sa svih strana, ne ćete naći ključ za dešifriranje suptilnih znakova koje vidi žiri, jer ih jednostavno nema.
 
No ostavimo po strani ocjenjivački sud i njegova suptilna obrazloženja, i pogledajmo što nam nosi prvonagrađeni rad Tomislava Ostoje. Ostojina javna skulptura jedan je od onih naših spomeničkih primjera koji ne izaziva ni oduševljenje ni zgražanje, ili riječima Šimata Banova za jedan drugi slučaj, predstavlja “srednju žalost” našega kiparstva. Najmonumentalniji Ostojin spomenik podignut u Vukovaru dobro je koncipiran u smislu masivnih blokova koji razmicanjem tvore šupljinu u obliku križa. No potpuno nepotrebno urezivanje, odnosno crtanje pruga i plitkih geometrijskih tijela po vanjskom oplošju, kao i nedovoljna zakrivljenost blokova koja bi dinamizirala ansambl, i ovaj su spomenik učinili dvojbenim rješenjem. Što pak donosi zadarska “kocka”? Kocka je nažalost ostala kockom kao takvom, ništa više od geometrijskog oblika od kojega kipar nije stvorio kiparsku formu. I na takvu “neoblikovanu” formu kipar je, nažalost, ponovno počeo “crtati” tj. izvoditi plitki reljef apstraktnih ogrebotina koje ništa ne govore, pogotovo ne simboliziraju, nego su sasvim bezidejno zarezivanje, grebanje površine apstraktnim uzorkom pruga i plitkih šupljina. Umjesto rešetki pruga mogli su biti i krugovi ili elipse, svejedno površina kocke ne bi ništa govorila. Simbolima, kakve vidi žiri natječaja, nigdje ni traga. Osim “spasonosnog” oblika križa koji zauzima jednu od strana kocke, koji je, valjda, primirio lokalne duhove koji su se tako uznemirili Silađinovim obeliskom i bez križa i bez krunice i bez strojnice, da su u njemu počeli otkrivati masonsku podvalu arhitekta, Ostojin rad ne simbolizira nikoga ni ništa. Nejasnim ostaje i to zašto je križ jedinim simbolom koji je istaknut na “kocki”. Isticanje simbola samo jedne vjere na spomeniku svenacionalne pobjede, isključivanje je onih koji su u ratu sudjelovali kao vjernici drugih konfesija ili nevjernici koji se nisu svrstavali ni pod jednim stijegom osim državnog. Da ne govorimo koliko se jedan važni simbol prostituira apliciranjem na mjesta gdje spada i ne spada, pretvorivši se u opće mjesto bezidejnosti onih koji ne znaju drugačije istaknuti nacionalnu ili vjersku opredijeljenost.
 
Niti ostali radovi koje je žiri prepoznao kao kvalitetne, također nisu na visini zadatka javne skulpture, i zapravo predstavljaju neinventivna rješenja s minimumom potencijalnosti da se izvedbom razviju u izrazitije forme, poput rješenja Marka Gugića i sterilnog tordiranog stupa trećenagrađenog Josipa Bosnića. Rad koji je bio još najbliži formi koja je svojim autoritetom mogla stajati na javnoj površini (zanimljiva je i interakcija pokreta i zvuka na njemu) onaj je Petra Barišića, za kiparov kapacitet pomalo razočaravajući rad koji je ipak dobio “utješnu nagradu” u vidu posebnog priznanja ocjenjivačkog suda. Što reći na koncu za zadarske javne skulpture i redom neuspješne natječaje, nego se i ovdje složiti s Ivom Šimatom Banovom koji predlaže moratorij na spomenike koji nisu ni loša slika ni loši kip, zatvoreni u nekom muzeju ili galeriji, nego ožiljci u javnom prostoru koji zauvijek obilježavaju prostore našeg zajedničkog življenja nepopravljivim ranjavanjem vizure grada.
 

Vinko Srhoj, Zadarski list, R.I., https://www.zadarnews.hr/ostojin-spomenik-braniteljima-ne-simbolizira-nikoga-ni-nista/

Može li narav biti grijehom ranjena?

 
 
Božu je obožavala, a s Rajkom je kao u raju.
Brak je zato da bi muž i žena mogli komunicirati dan-noć.
Javol samo kaže, ali ne prizna.
Jesu li skijaši lauferi kad laufaju na laufu?
Kad ideš u Međugorje pozdravi mi gospu.
Kad je u Vukovaru zabranjena ćirilica, zašto u Varaždinu nije ekavica?
https://bloximages.chicago2.vip.townnews.com/alligator.org/content/tncms/assets/v3/editorial/0/9b/09b5c936-6cb6-11e5-8f65-a792e7da79df/5614b080bb620.image.jpg?resize=1200%2C800
Klinac starom: Zašto se okolo hvališ da si me napravio kad velečasni pripovijeda da nas je stvorio Bog.
Može li i zubarica biti doktorica?
Može li narav biti grijehom ranjena?
Mnogima još uvijek nije jasno je li ljubav san ili mašta.
Muslimani imaju pravo kada neće musavu krmačetinu.
 
Najbolja je napredna stranka kao sve.
Najhrvatskija Ružina stranka dr. A. Starčević a/a ili rasprd.
Najprirodniji je brak između Slavonca i Šokice.
Navodno su se Hrvatska i kinesko selo – pobratili.
Neki izvanbračno dijete od milja zovu fačuk, neki naranče, a neki kopilče.
Neki su uništavali maškare, iako je svetinja kao i himna.
Nekoć davno i muški su bili pametni dok su nosili suknje.
 
Ne sumnjajte i ne mrzite one koje niste ni upoznali.
Samo savjetuju da peremo ruke, a jezik?
Škorina stranka prvotno trebala zvati WV (Veseli vinciliri).
Učlanio bih se u Opciju za promjene, ali ne znam je li na bolje ili na dolje.
U politici i Saboru ima svakakvih, samo nedostaje veterinara.
Užasno je kad poštenjak guli u Remetincu, koji je za lopove i dr. (ne doktore!).
Zašto se u demokraciji smije govoriti kako hoćeš, a ne smije što hoćeš?
Zašto se neki služe ekavicom „trebam“ umjesto ijekavicom „trijebam“?
 
OSVRT NA TJEDNE IZJAVE U HF-u
 
IZJAVE
 
Bačić: Predsjednici 168 stranaka imaju toliko vizija.
 
Bernardić: Što bi ja i koga predstavljao na inauguraciji.
 
Latić: Proračunati kao i pročitani.
 
Sanja: Sanja da će biti bolje kada bude političke volje.
 
Vojko: Jesi li vidio koliku.
 
TVRDNJE
 
Vaso: Ne mogu dočekati da i ja budem konačno jednom veliki vođa.
 
Izetbeg: Serior ili junior?
 
Željka: Interes je djece da ih homoseksualci odgoje pederski.
 
Igor: Ustavna igra skrivača.
 
Vice: Ustavni su sudci nazadni poput pedera.
 
Krešo: A protuudar?
 
Željko: „Zašto smo se borili?“.
 
Ninočko: Divovska je petokraka simbol Rijeke.
 
Slobo: Nije važno, glavno da je kripto.
 
GOVOR MRŽNJE
 
Sandrak: Inkvizicija spaljuje zaraznu lutku.
 
Vojko: Što će Rijeci strani tamburaši.
 
Vesna:  Opasna masonska familijarna obitelj.
  
JUGONOSTALGIJA
 
Vojko (repete): Riječani oponašaju  poze svojih spomenika.
 
BLA-BLA
    
Željna: Ne laži, nego se zalaži.
 
BOLJŠEVIZAM
 
Ako je država laička – nije premijer.
 
GLUPOST
 
Davoran: Ako slučajno preuzmemo vlast bit će plača i koješta.
 
HOMOSEKSUALIZAM
 
Zoran: Da sam vlastan kaznio bih piromane ružne lutke.
 
Sabina: Dobro je što se i Ustavni sud brine za buduće pedere.
 
(Ne)narodna stranka: Čak nas i Ustavni sud posluša.
 
RELATIVIZACIJA
 
Vesna: Smije se kad smije.
 
REVIZIJA POVIJESTI
 
Markešić: Plaše vas i s oltara.
 
VELIKOBOŠNJAŠTVO
 
Musić: Bošnjaci se se povlačili, a Šokci protjerali.
 

Martin Jakšić

Milivoj Magdić je prošao ideološki put od marksizma i komunizma, preko domoljublja, sve do integralnoga katoličanstva

 
 
Mijo Ivurek: MILIVOJ MAGDIĆ (1900.-1948.) - OD MARKSIZMA DO HRVATSKOG DOMOLJUBLJA I INTEGRALNOG KATOLIČANSTVA, Tkanica, Zagreb, 2020.
Mijo Ivurek hrvatski je novinar i publicist te autor nekoliko vrijednih istraživačkih, znanstvenih knjiga. Iako je raspon tema kojima se bavi širok, najviše ga zaokuplja hrvatska politička i kulturna povijest 20. stoljeća. U tom kontekstu, od više knjiga koje je objavio, ovdje želim izdvojiti dvije koje na osobit način pokazuju da je riječ o autoru koji izvrsno poznaje povijesne i političke prilike sredine 20. stoljeća: Život i djelo Krunoslava Draganovića (2013.) i Padre Petar Perica i njegovo doba (2015.). Autor je to koji se je svojim istraživačkim i publicističkim radom već dokazao kao vrstan povjesničar.
Ivurek se je u ovoj knjizi posvetio jednoj općenito manje poznatoj profesionalnoj i osobnoj povijesti: novinaru Milivoju Magdiću. Autor je u uvodu naslovljenom Svjetonazorsko, nacionalno i vjersko odrastanje objasnio poticaje za ovo istraživanje i pisanje knjige. U toj kratkoj najavi sadržaja knjige saznajemo da je Milivoj Magdić u svojem kratkom životu od 48 godina ostvario velik opus objavljenih radova, ali i da je prošao ideološki put od krajnosti marksizma i komunizma do krajnosti nacionalizma, te da je konačno svoju svjetonazorsku zrelost postignuo u integralnom katoličanstvu. Saznajemo i to da ga je komunistička vlast dala pogubiti. Sve nam je to odmah u uvodu svoje knjige najavio autor Mijo Ivurek svojim živim i neposrednim pripovjedačkim stilom, iskreno priznajući da na početku svojega istraživanja nije znao tko je zapravo Milivoj Magdić, kao što nisu znali ni mnogi koje je za njega pitao. Priznati moram i ja da nisam znala, ali autorov uvod bio je osobit poticaj daljnji na čitanje.
 
Knjiga se sastoji od šest dijelova. U prvom dijelu knjige naslovljenom Putovanje prema hrvatstvu i kršćanskoj vjeri, nakon podataka o obiteljskom podrijetlu, autor najprije opisuje Magdićev svjetonazorski put, koji je započeo marksističkom fazom iluzije o društvu socijalne pravde. Svoje stavove o tome iznosio je u novinarskim tekstovima u časopisu Socijalna misao, gdje se vidi da je intenzivno promišljao marksističku doktrinu. Autor nam tu daje tumačenje pojedinih bitnih Magdićevih radova iz toga razdoblja, ističući da se je u tzv. sukobu na književnoj ljevici Magdić svrstao na Krležinu stranu. Potom slijedi opis svjetonazorskoga obrata 1937. godine, koji se ogleda u Magdićevoj izjavi: »Marksizam je samo puki instrument za vladanje bezličnim masama.« Na taj obrat presudno su utjecala Staljinova režimska nedjela, ali već je ranije Magdić kritički promišljao mnoga suvremena politička i društvena zla u svojoj sredini: režimske političke likvidacije i nasilje te terorističke aktivnosti komunističke partije. I sâm je bio žrtva jednoga takvoga napada. Četrdesete godine njegova djelovanja obilježene su izrazito nacionalno i protumarksističko usmjerenim stavovima. Ivurek nam tu daje popis Magdićevih radova u tjedniku Spremnost te obrazlaže njegovu potporu Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Magdić se je otvoreno izjašnjavao i protiv toga da Hrvatska bude dio nove jugoslavenske države. Dvije godine nakon rata komunističke vlasti osudile su ga na smrt strijeljanjem.
 
Drugi dio O liku i djelu Milivoja Magdića donosi svjedočanstva i mišljenja Magdićevih suvremenika, povjesničara i književnih povjesničara. O Magdiću su pisali Ante Ciliga, Stanko Lasić, Ivica Matičević, Zlatko Posavac, Niko Vasilj, Jure Petričević, Nada Kisić Kolanović, Stipe Kljaić i Antun Bonifačić. Ovaj dio knjige dodatno ga osvjetljava kroz njihova gledišta. Treći dio čine Sažetci Magdićevih djela: Što treba znati o sudu i zakonima (1934.); Jagodina ljubav (1934.); Klerikalizam nastupa (1934.); Fašizam i radnička klasa (1935.); Abesinija (1935.); A. G. Matoš (1936.); Liberalizam i socijalna problematika u Hrvatskoj (1940.); Milan Šufflay – hrvatski žrec i vidovnjak (1942.); Najstrašnije razdoblje života seljačtva u Sovjetskoj Uniji (1942.); Intelektualci prema marksizmu i liberalizmu (1942.); Slučaj Vere Wagnerove drame u 4 scene (1944.). Četvrti dio naslovljen je jednostavno Tekstovi, a sadržava odabrane cjelovite Magdićeve tekstove od 1942. do 1944. godine: Preobrazba društvovne politike (1942.); Prvi svibnja jučer i danas (1942.); Bit sadašnjice (1943.); Književnost i politika (1944.); Od Rieči do Djela? Životni put Vladimira Nazora (1944.).
 
Peti dio knjige čine povijesni tekstualni prilozi: prosvjed Alberta Einsteina i Heinricha Manna 1931. u ime Njemačke lige za ljudska prava zbog ubojstva Milana Šufflaya; memorandum skupine hrvatskih intelektualaca 1945. godine s popisom i životopisom potpisnika; tajno izvješće Prvoslava Vasiljevića Milovanu Đilasu protiv Vladimira Nazora iz 1944. godine; poglavnikova izvanredna zakonska odredba protiv progona pučanstva iz 1941. godine. Predočeni dokumenti pokazuju nam duh vremena u kojem je djelovao Magdić te su stoga vrijedan doprinos knjizi.
 
Knjiga Mije Ivureka opremljena je i vrijednim dodatnim poglavljima koja pokazuju da je riječ o knjizi ozbiljnoga znanstveno-istraživačkoga predznaka. Tu treba istaknuti opsežan popis literature, iz kojega je vidljivo da je autor svoje djelo temeljio na relevantnoj literaturi i istraživanju neposrednih vrela. Knjizi je priloženo i Kazalo imena svih spomenutih osoba te životopis autora.
Autor je u poglavlju Post festum: Nužnost revizije jugosrpske historiografije na tlu Republike Hrvatske iskazao potrebu da se iznova znanstveno preispitaju sporna razdoblja hrvatske povijesti ustvrdivši da je pred hrvatskim povjesničarima i svim domoljubivim Hrvatima puno posla. Možemo reći da je Mijo Ivurek u tom smislu ovom knjigom, kao i prethodnim objavljenim istraživačkim knjigama o Krunoslavu Draganoviću i patru Petru Perici te cjelokupnim svojim publicističkim djelovanjem, dao svoj veliki doprinos.
 

Ivana Kresnik

Anketa

Čega se više bojite?

Petak, 03/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1271 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević