Get Adobe Flash player
Pupovac nas pravi bilmezima

Pupovac nas pravi bilmezima

Miloradov izlet u Bačku Palanku je gori od svih glupih...

Tko je filmski redatelj Vinko Brešan?

Tko je filmski redatelj Vinko Brešan?

Jela Godlar: Crkva je u vrijeme NDH institucionalno bila na strani te...

Lideri se stvaraju

Lideri se stvaraju

Iskreno ne znam tko su uspješni lideri...

Poturica i najogavnije srbijanske laži

Poturica i najogavnije srbijanske laži

Šezdesetih godina u Jasenovcu je pronađen samo 481...

  • Pupovac nas pravi bilmezima

    Pupovac nas pravi bilmezima

    četvrtak, 10. siječnja 2019. 08:15
  • Tko je filmski redatelj Vinko Brešan?

    Tko je filmski redatelj Vinko Brešan?

    četvrtak, 10. siječnja 2019. 08:09
  • Lideri se stvaraju

    Lideri se stvaraju

    četvrtak, 10. siječnja 2019. 08:03
  • Poturica i najogavnije srbijanske laži

    Poturica i najogavnije srbijanske laži

    ponedjeljak, 07. siječnja 2019. 10:37
  • Porfirije Perić - četnički kantautor iz Chicaga

    Porfirije Perić - četnički kantautor iz Chicaga

    četvrtak, 10. siječnja 2019. 07:57

Da je gorio MAGNUM CRIMEN, ne bi gorio Vukovar

 
 
Koliko je toga rečeno o svim tim slobodama. Kao dokaz svih tih sloboda je ona Voltaireova "Ne slažem se s onim što govoriš, ali branit ću do smrti tvoje pravo da to kažeš." Pritom se ne spominje ona druga Voltaireova „Spalite bestidnicu“! - Crkvu. Pa svratimo s Voltaireom u Republiku srpsku. U RS-u svatko može izaći na izbore. Ali na izbore izlaze samo Srbi. Jer Hrvata nema. Hrvati su spaljeni, odnosno pobijeni i rastjerani. Tako da ona Voltaireova uRS-u vrijedi samo teoretski. Stoga je moramo odbaciti i prihvatiti onu o nadziranoj krizi.
https://d1k5w7mbrh6vq5.cloudfront.net/images/cache/52/f1/48/52f148b9639fb50b5b94b2479d19bd9b.JPG?584e10f8a
Kad vidimo, mi koji smo toliko stari, kako se Svijet ponašao prije, za vrijeme i nakon Domovinskog rata, svakom je jasno da je upitanju nadzirana kriza. Ne samo u Domovinskom ratu, Domovinski rat je nastavak na 1945. i na 1918. U tojnadziranoj krizi valja obratiti pozornost, na jedan za mene vrlo važan detalj iz Zagreba odmah poslije „oslobođenja Zagreba“. Kao i na dodjeli ovogodišnje Nobelove nagrade za mir pripadnici iračkih Jezida Nadiji Murad, silovanoj od pripadnika tzv. Islamske države. A ti nam slučajevi govore kako je u pitanju jedna dugotrajna represija i diktatura. Jedna internacionalna strahovlada prema prostoru bivše versailleske umjetne tvorevine. Kojoj bi odgovor mogao biti J. J. Strossmayer. Prije negoAnte Starčević. Ne znam u kojim bi granicama bila Starčevićeva Hrvatska. Znam da je J. J. Strossmayer za mnoge Hrvate neprihvatljiv. Ali, nije kršćansko-katolički, apriori, jedan narod odbacivati kao neprijateljski narod. Kao neprijateljskog susjeda. Pogotovo ako je taj narod sumnjivog - nestalnog identiteta. Uostalom, biskup Strossmayer nije doživio Versailles i Bleiburg. Nadalje, u Srbiji je ubijen srpski vladar Miloš Obrenović koji je težio suživotu s Austrijom. Pa koliko je Josip Broz ubio Srba komunista, a ostavio Aleksandra Rankovića i njegove.
 
Još dalje, jedan srpski povjesničar piše, kao i neki hrvatski povjesničari, da su Srbi otpad od Hrvata. Dolje iz Raške. Još jedan Srbin piše da su, ustvari Hrvati… Ratko Mladić, Vojislav Šešelj i još mnogi osramotili Srbe u ovom ratu. Pa smo imali pokajanje Milana Babića čija je majka Hrvatica od Vrlike, pismo sina srpskog glumca Miodraga Petrovića Čkalje. Imali smo u Prvome svjetskom ratu savjet jednog francuskog generala srpskom ministru obrane Nikoli Pašiću da on ubaci u Vojvodinu nešto srpske vojske, u kojoj do tada nije bilo više od 30 posto Srba. Što sigurno nije jugoslavenstvo biskupa Strossmayera. To što je biskup Strossmayer promijenio stav prema Srbima, to može biti posljedica britanske politike. Nametanje Srbima Karađorđevića.
 
Biskup Strossmayer, koji je Hrvatima gradio katedrale, sigurno nije ni pomišljao da će se netko kao Vesna Pusić predstavljati kao njegov nasljednik. To treba tretirati kao krađu nečije baštine. Kao plagiranje. U tom plagiranju, u toj internacionalnoj strahovladi prema Hrvatima, ima svega i svačega. Kao i dijeljenje Nobelovih nagrada, stvaranje „ugleda“ srpskog predsjednika, suđenje „narodnom neprijatelju“, nagrađivanje hrvatskih filmova itd. U toj strahovladi, „ispod radara prolazi“ jedan vrlo važan detalj, kao nešto banalno. Ali je to okvir i princip nadziranja krizom. Povodom 100. obljetnice završetka Prvoga svjetskog rata, u Parizu na svečanosti svi svjetski državnici. Svečanost se održava u jednoj dvorani u kojoj uzvanici sjede. Domaćin vodi računa gdje, do koga i iza koga će tko sjediti. Srpskog predsjednika smjesti tamo gdje ga smjesti. A iz Beograda oštre kritike Parizu. Jer zbog „zasluga u Prvome svjetskom ratu“, predsjednik Srbije je zaslužio drugo - bolje  mjesto. Što to znači? Puno to znači. To je važnije od UN-ove rezolucije. To diktira UN-ovu rezoluciju. Srpski ratni zločinac zna da njegova sloboda ovisi od „ugleda“ srpskog predsjednika. A taj ugled ovisi o tome gdje i sa kime sjedi srpski predsjednik na takvoj svečanosti.
 
Dakle, ove je godine Nobelovu nagradu za mir dobila jedna muslimanka koja je silovana od Islamske države. A zašto to nije muslimanka silovana od Srba? E to ne može. Jer su ovakvi Srbi potrebni u nadziranoj krizi kao operativci. Zato se srpska masovna silovanja zataškavaju. Ne samo zataškavaju. Zapovjedniku srpskih silovatelja, srpskom predsjedniku se po europskim metropolama odaju najviše državničke počasti. I zbog „srpskih zasluga u Prvome svjetskom ratu“. Sve to ne može funkcionirati bez Hrvatske. Bez hrvatskih institucija (povijest, pravosuđe, kultura)… Odmah poslije „oslobođenja Zagreba“ u Zagrebu na sudu „državni neprijatelj“, spominje popa Dukljanina. A sudac Vlado Ranogajec: »Koji je to pop? Dovedite tok popa Dukljanina!« Što ne treba gledati kao nepoznavanje hrvatske povijesti, nego kao najavu strahovlade po kojoj hrvatska povijest počinje 1945. Strahovladu u kojoj se u hrvatskim školama ne uči hrvatska povijest srednjeg vijeka, nego laž o NDH. Tu je tada napisan memorandum SANU-a.
 
Sasvim sigurno, jugoslavenstvo biskupa Strossmayera ne bi bilo TITOVO „bratstvo i jedinstvo“. Koje može - možemo gledati kao laboratorij Višnje Starešine u kojem tajne službe pripremaju, izazivaju i realiziraju krvoproliće. Osim rata između Hrvata i Srba, uglavnom posrbica, imamo sukob Zagreba i Splita koji izazivaju nogometni huligani. U domu HND-a, na promociji knjige Ante Nobila, koji brani UDBA-še, su i Josip Manolić i Budimir Lončar koji je uveo embargo na uvoz oružja Hrvatskoj i koji je počasni član udruge „Naš Hajduk“.
 
Na kraju krajeva, i ovaj problem sa nabavom vojnih zrakoplova, ne treba gledati kao sukob velikih sila na našem prostoru, nego kao savez velikih sila protiv Hrvatske. Ovaj problem sa nabavom američkih vojnih zrakoplova od Izraela, treba gledati kao reprizu remonta ruskih MIG-ova. To oboje kao reprizu embarga na uvoz oružja Hrvatskoj. Nabava najvažnijeg vojnog oružja i oruđa svedena je na kupovinu ukradenog automobila. Kad je Hrvatska članica NATO-a, zašto NATO Hrvatskoj ne naredi koje zrakoplove mora imati.
 
Kad čuješ da je hrvatski film dobio neku nagradu, znaj da je taj film u funkciji nadziranja krizom. Za njih je to često komedija. A za mene nije. Meni je to smiješno kao diplomacija Vesne Pusić. U ratu silovanoj Hrvatici Vesna Pusić preporuča da se priključi Gay paradi. Što reći na sve te Pašta šute, Svjedoke, Države, Novine, Ustave, Zvizdane, Minute do dvora, nego: Da je gorio MAGNUM CRIMEN, ne bi gorio Vukovar.
 

Jure Vukić, Tribanj

Oni su krivi put, oni su laž i život bez nade za narod!

 
 
„Ego sum via, veritas et vita!“ je poznata biblijska izreka našega Isusa Krista, koja znači „Ja sam put, istina i život!“ Nažalost i unatoč tome što se Hrvatska smatra kršćanskom zemljom, i što su se političari 'guraki' u prve redove u crkvama za vrijeme misa (dok su u isto vrijeme naši dečki ginuli u prvim redovim abojišnica diljem Hrvatske), događaji od pobjedničkog Domovinskog rata naovamo, je pokazalo da našim političarima više  priliči da govore „Ego sum malum via, ego sum falsum et sine spera vitam!“, mada oni uporno poriču to da su oni „krivi put, laž i život bez nade za hrvatski narod!“. No mislili oni što god htjeli, govorili što god im padne na pamet, treba znati (govori Plenković), i naprosto je činjenica (govori bivši ministar HDZ-a Šuker), da su oni upravo to što je u naslovu rečeno! Jesu li to preteške riječi? Jesu li to neutemeljene riječi? Jesu li to populističko demagoške riječi (kako bi rekao Plenković)? Pa pokušajmo odgovoriti na takve možebitne kritike.
https://3.bp.blogspot.com/-K9lWzYbj4sI/VvuxLLwr9ZI/AAAAAAAADeg/6EVebysh-oQKs1-o6C34B_zL_Nuk-O7Ew/s1600/Cartel%2BExposici%25C3%25B3n.jpg
Da Hrvatska voljom političara ide krivim putam potvrđuju ankete koje se provode takoreći 'svakodnevno'! Da je Hrvatska na dnu ljestvice zemalja članica EU-a po svim relevantnim pokazateljima, ne treba posebno dokazivati, to potvrđuju čak i podaci DZS-a, i medijskih analitičara i komentatora, koji čak tvrde da smo zaostali na dnu u odnosu na zemlje članice EU-a, koje su nam nedavno još „gledala u leđa“! Da stanovništvo Hrvatske bježi iz tobože „svoje“ zemlje, istim tempom kojim se bježalo za vrijeme omrznute Juge, je također naprosto činjenica (kako bi rekao Ivan Šuker).
 
Da je Hrvatska praktično izgubila većinu onoga što jednu zemlju čini suverenom državom je takođe činjenica, priznali to političari ili ne. U Hrvatskoj se živi i djeluje prema naredbama, direktivama i naputcima iz EU-a, a samo je privid da u Saboru donosimo vlastite zakone, jer zapravo se glasuje za ono što za što se MORA, jer tako zahtijeva EU i drugi vanjski faktori koji upravljaju našim političarima i političkim odlukama na koje prisiljavaju hrvatski Sabor, pa i same građane Hrvatske. Da su Oni laž je također činjenica, ako se samo prisjetimo svih izgovorenih predizbornih obećanja, od kojih se gotovo NIŠTA nije realiziralo. Da su Oni laž potvrđuje i to da su naši dečki ginuli da bi se oslobodili jugotiranije, i stvorili po riječima političara Hrvatsku koja će biti demokratska, suverena, i socijalna država, gdje će isti zakoni vrijediti za sve, a imamo Hrvatsku koja nije suverena, samo je formalno i farsično demokratska, gdje isti zakoni ne vrijede za sve, već zakoni vrijede samo za većinu koja jedva preživljava, ali ne vrijedi za one koji zakone kroje i donose, i za one koji su povlašteni da su izuzeti od primjene zakona.
 
Da su Oni laž potvrđuju svakim danom, na svim mogućim mjestima i u svim mogućim prigodama, kao što je bila laž da „ne možemo peživjeti“ bez vjetroelektrana i vjetroparkova, a činjenica je da su poslužili samo za korupcionaško odobravanje dvostruke cijene struje koja se isplaćuje njihovim stranim vlasnicima, to potvrđuje i uništenje Imunološkog zavoda, da bi uvozni farmaceutski lobi ostvarivao ekstraprofite u Hrvatskoj, da nam se uništava brodogradnja u interesu zasad još neznanih nekretninskih lobija, te da se sa „obazovnom reformom“ počelo ne tamo i ne tako kako je najlogičnije, već u osnovnoškolskom sustavu, gdje je bilo najlakše udovoljiti željama „digitalnih“ profitera.
 
Konačno, zar svakodnevne kolone autobusa koji odvoze naše ljude na rad i iseljavanje iz Hrvatske, ne potvrđuju da su Oni učinili da život bude bez nade u bolju budućnost za naše ljude? Pri čemu se ista ta politika još cinično obraća javnosti sa 'najavom' da nema problema, našim ljudima koji odlaze je bolje „tamo negdje“, a Oni će se snaći „uvozom“ radne snage, ako bude uopće trebalo, iz zemalja koji će definitivno devastirati demografsku sliku Hrvatske u svim segmentima društvenog života.
 

Laslo Torma

Miki Bratanić: Kako istrijebiti narod, a da se to ne zove genocid

 

 

PRIRUČNIK ZA ŽIVOT U HRVATSKOJ
Moje rodno mjesto Vrbanj na otoku Hvaru jedno je od pet mjesta na ovom lijepom otoku koje je u povijesti imalo više od tisuću stanovnika, a danas ih ima manje od četiristo, s otprilike nešto manje od stotinjak obitelji. Vrbanju pripada prema gruboj procjeni autora nekoliko milijuna kvadratnih metara površine, uglavnom u privatnom vlasništvu mještana. Dakle simbolično po svakoj familiji nekoliko desetaka tisuća kvadratnih metara vrijednih otočkih zemljišta koje su stoljećima život značile. Velik dio Starogradskog polja, zaštićene UNESCO-ve baštine u kojoj su bogati maslinici i vinogradi, pripada upravo Vrbanjanima.
https://www.apartmanija.hr/slike/slike_gradovi/hvar-vrbanj.jpg
Pripada im i velik dio neprocjenjivog obalnog područja između Vrboske i Starog Grada s pogledom na Brač i Zlatni Rat. Vrbanj je rodno mjesto Matija Ivanića, vođe ustanka hvarskih pučana koji se izborio za nivo demokracije omogućivši da u instituciju vlasti može ući “SVAKI ČOVJEK” i to 1511. godine! To hrvatski narod stavlja ispred svih drugih naroda, jer je takav oblik demokracije zabilježen u svijetu tek mnogo kasnije i zato bi to trebalo biti velikim slovima upisano u svjetsku historiografiju, te predstavljati ne samo prepoznatljivost Vrbanja, već čitave Hrvatske. I kada bi se samo jedan poslovan, stručan i pametan čovjek angažirao na osmišljavanju strategije ovoga mjesta, onda bi vrlo brzo svakoj od ovih sto familija omogućio da samo s malim dijelom onih nekoliko desetaka tisuća metara kvadratnih zemljišta dobro živi. I ne samo da žive oni dobro, nego da se time omogući povratak još barem pedeset familija podrijetlom iz Vrbanja koji su ga napustili. Nažalost, nema takvog čovjeka. Zapravo, ima. Ima takvih ljudi, ali nema onih koji bi ih angažirali za ovakav posao. Nažalost, tih nema. Nema nikog tko bi onaj kvadrat zemljišta doveo na vrijednost od stotinjak eura, čime bi svaka familija imala kapital od nekoliko milijuna eura. Zato kvadrat zemljišta simbolično vrijedi jedan euro.
 
Umjesto da se osmišljava način na koji će se narodu pomoći u opstanku, oplemenjujući njegovu baštinu i podižući joj vrijednost, osmišljava se način na koji će se narodu natovariti porezi na istu i tako joj dodatno umanjiti vrijednost, jer bi iscrpljenom narodu vlastito zemljište tako postalo nepodnošljiv teret. Time bi ubrzo kvarat zemljišta mogao vrijediti i manje od eura, a narod bi ga nažalost bio prisiljen prodati. To bi dodatno ubrzalo ne samo prodaju djedovine, već vjerovatno i odluku za konačnim odlaskom s baštinskog ognjišta.
Već sada se za svo familijarno zemljište koje su generacijama stvarali preci, može kupiti samo stančić na periferiji Splita s pogledom na ništa. Život na bezvrijednom zemljištu nema neku vrijednost, a od sentimenta se ne živi. Zato se Vrbanj polako, ali sigurno osipa.
I ne brine to nikoga.
Nitko ne mari što naš narod nestaje.
Starogradsko polje je zaštićeno.
Procesija Za križen je zaštićena.
Klapska pisma je zaštićena.
Ali čovjeka nitko nije zaštitio.
Tko će obrađivati Starogradsko polje?
Tko će nositi sveti križ u procesiji Za križen?
Tko će pjevati stare napjeve i kolende?
Tko, kad našeg čovjeka ovdje više ne bude?
Doći će drugi. Naravno da hoće. Dolaze već.
Donose sa sobom svoje simbole, svoje pjesme, običaje i način života.
“Genocid je zločin usmjeren na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova, nanošenjem teških fizičkih ili psihičkih ozljeda, stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja, nametanjem mjera što dovode do sprječavanja rađanja u skupini ili prisilnim odvođenjem djece u drugu skupinu.”
Ovo je definicija genocida.
 
Zar se nad mojim Vrbanjom ne čini upravo sve ovo?
Sve.
Zar se Vrbanj ne uništava?
Zar se ne ubija?
Koliko je povijesnih ožiljaka na njemu?
Zar se naša djeca ne prisiljavaju odlaziti u druge “skupine”?
A moj Vrbanj je Hrvatska.
Nad mojim Vrbanjom i nad mojom Hrvatskom već dugo se vrši genocid.
Samo se to tako ne zove.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
** Miki Bratanić po profesiji je konzultant za primjenu informacijskih tehnologija u hotelijerstvu. Njegova životna preokupacija je projekt “Priča o konobi”, osobno autorsko djelo u kojem raznim aktivnostima kroz prizmu konobe govori o našim prepoznatljivostima, običajima, tradiciji i baštini. Autor je projekta “PRIČAMO O NAMA – običaji, tradicija, baština i prepoznatljivost”, edukativne prezentacije namijenjene djeci školskog uzrasta kod kojih nastoji izgraditi svijest o potrebi očuvanja vlastita nacionalnog identiteta i naslijeđa, te pronalaska načina njegova korištenja za uspjeh u suvremenim svjetskim okolnostima.
Još kao srednjoškolac došao je u doticaj s temom zločina komunizma, što ga je kasnije potaknulo na osobno višegodišnje istraživanje u kojem je pored brojne literature upoznao i žive svjedoke s kojima je obavljao razgovore i prikupljao vrijedne informacije. Objavio je zbirku poezije i razmišljanja naslovljenu “Ruzarij za Hrvatski križni put”.
 

https://narod.hr/hrvatska/miki-bratanic-kako-istrijebiti-narod-a-da-se-to-ne-zove-genocid

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Srijeda, 16/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 888 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević