Get Adobe Flash player

Jaroslav Čermák ostao u najboljem sjećanju Hrvata od Dubrovnika

 
 
Češki slikar Jaroslav Čermák rado putuje Europom: tako je dva puta boravio u Hrvatskoj i u Crnoj Gori od jeseni 1862. do proljeća 1865.  Čermakovo zanimanje za južne Slavene je pomalo romantičarski nastrojeno u prilikama onodobnih borba s Turcima, pogotovo crnogorskih. S druge strane treba uzeti u obzir liječnički savjet da bi boravak na moru koristio kćerima Hipolite Gallait, s kojom je tada živio. Orsat Medo Pucić, zajednički prijatelj, savjetovao ih je, da pođu u Dubrovnik. Spremajući se na put u Hrvatsku, Čermák je već u Parizu nabavio nekakvu hrvatsku gramatiku i počeo učiti naš jezik, kojega je potpuno naučio među seljacima dubrovačkog kraja. Bijaše naučio i ćirilicu, kojom se služe Crnogorci. Čermak je stigao u Dubrovnik krajem srpnja ili početkom kolovoza. Za zabavu lovljaše ptice (prepelice, njorce). Za boravište izabra Mandalijenu, selo u Župi kraj Dubrovnika. U Mandalijeni iznajmio je ljetnikovac (kbr. 37.), koji je pripadao obitelji Maškarić. Iz njega uživa slikoviti pogled na najveći dio Župe i nešto mora ispred nje, ali se moglo promatrati i turske granične tvrđave što je slikaru u potrazi za motivima iz onodobnih krvavih bitaka izvrsno došlo.
https://i.pinimg.com/originals/fc/e6/c3/fce6c30ee00b8b264cadb0e920da45c3.jpg
Šetnica, ograđena harlama za cvijeće koje tu cvjetaše u onim vrstama kako ih starina dohrani. Dvorište bijaše zasjenjeno odrinom vinove loze. Među namještajem se nalazio i harmonij. Gallaitove doputovaše u ožujku 1863. Hipolita, žena belgijskog slikara Louisa Gallaita, upoznala je Čermaka u Parizu i kasnije se rastavila od muža. Ta elegantna, lijepa i društvena žena dovela je u Mandalijenu svoje kćeri: sedamnaestogodišnju Amaliju i četrnaestogodišnju Mariju. Njihovim dolaskom počelo je za Čermaka doba, o kojemu pisaše prijatelju dru Miroslavu Tyršu, da mu je bilo najsretnije doba u životu. Zemljište oko kuće Čermák je dao obraditi. Pretežno su sadili krumpir, onda prilično rijetku biljku u Župi, te salatu i ostalo povrće. Mnogo su trošili mlijeka, oko 20 litara dnevno, jer od njega izrađivahu maslac. Župljani Čermaka smatrahu flegmatičnim, dok se Hipolite, koju zvahu Madam, sjećahu kao lijepe, ali nervozne žene. Kćeri joj se razlikovahu: starija bila je povučena i boležljiva a mlađa živahna i vesela. Ona se je igrala župskom mladeži i tako dosta dobro naučila hrvatski. Mili se dopisivala sa svojim ocem, koji joj je slao novaca.
 
Čermak i Gallaitove voljeli su jahanje. Jašili su rado i često. Zato držahu pet do šest hercegovačkih konja, koje nabavljahu u Župi. Konje su imali također guvernanta i Ivo Grbić, koji je vodio, odnosno pratio slikara i njegove na jahanje uvijek odjeven u svečanu župsku nošnju. Povorka konjanika kroz Župu uvijek je pobuđivala veliko zanimanje kod domaćih, pa se mlađi svijet ustrčavao uz put vidjeti je, a stariji se zaustavljao u poslu i sa šakom nadvitom nad oči promatrao je dok ne bi zašla. Duže izlete u dubrovačku okolicu napravio je do sela Orašca i Trstena u dubrovačkom, gdje se zadržao dva dana, jer je slikao. Veće izlete pravio je u Hercegovinu i u Crnu Goru.
 
U Crnoj Gori bio je sam, jer ga Hipolita tamo ne htjede pratiti. Tamo slikaše portrete kneževske obitelji. S Gallaitovim je putovao u Mostar 1863. preko Trstenoga i Metkovića. Tamo se zadržao šesnaest dana slikajući kuće i most. Odatle posjeti Stolac. Na tim lutanjima Hercegovinom crtao je genre motive, tipove i nošnje. Volio je more i rado se kupao. Ljeti je gotovo svakog dana jahao u Srebreno. U Srebrenomu se kupao, sunčao i ribario, pa je čak i izumio nekakvu bolju udicu. Promatrajući Čermakov život u Župi može se razabrati, da se srdačnije odnosio prema seljacima nego li prema građanima). Slikar bi o svečanostima zvao k sebi uglednije Župljane, gostio ih i darivao. Kako je volio kolo, osobito domaću poskočicu, nedjeljom i blagdanom bi pozvao domaće igrati to kolo i pjevati na pučki način. Tada je tu uvijek bio pripremljen stol sa jelom i pićem. Za takve prilike davao bi šiti odjeću župske nevjeste (»robu na rusice« (ružice dubrovačke), tako nazvanu, jer je bila urešena cvjetićima ruže hlapače), pa je onda darivao djevojčicama, koje su u takvim prigodama plesale. Nedjeljom je pozivao muškarce na strjeljačka natjecanja.
 
Prepuštao je veselje radi pogotka seljacima. Jednom prilikom priredio je trku na osedlanim volovima za oranje, koja se je osobito dopala seljacima i silno ih razveselila. Slikar je takve sastanke i zabave seljaka iskorištavao za svoje umjetničko stvaranje. Izabrane i naočite ljude i žene oblačio je u pučke nošnje, slikovito ih namještao i onda skicirao. Prema građanima opći odnos bio mu je hladan. Posjećivahu ga ondašnji istaknuti književnici: braća Pucić, Josip Bunić, Pero Budman, dr. August Kaznačić, te neki mladi učitelj glazbe, koji je mlade Gallait učio svirati harmonij.
 
Župna crkva u Mandalijni, posvećena Mariji Mandalijeni (Magdaleni, op., T.T.), bila je temeljito poharana od Rusa i Crnogoraca u 1806. Tada je dvije pobočne i glavnu oltarnu sliku naslikao slikar Andrija Pignatelli iz Dubrovnika, prikazavši prilično slabo prizor golgotskoga raspinjanja sa Mandaljenom kao sporednim likom. Čermak se ponudi, da će naslikati novu glavnu oltarnu sliku i pokloniti  je crkvi; stoga pomisli iznajmiti u nedalekom ljetnikovcu Getaldića neku visoku dvoranu. Ponudio je, da će u dvorani izvršiti potrebite popravke i obnove kao, na primjer, da će u dvorani proširiti prozore. Kuća je tada pripadala dvjema starim sestrama Getaldicama, koje pune staroga dubrovačkog ponosa ne htjedoše unajmiti prostoriju strancu  Frančezu«. Odgovor nije bio bez poznatog dubrovačkog podbodka. Konačno nekako pristadoše, ali uz uvjet da im se za dva mjeseca isplati iznos od 200 forinta. Čermak tada napusti svoju misao o izradbi slike. Slikar se nije slagao sa mandalijenskim župnikom. To će najvjerojatnije biti bilo radi toga, što je slikara na dolasku pretekao glas o njegovu življenju sa rastavljenom ženom, pa mu to župnik prigovorio. Dana 21. rujna 1862. dolazi novi župnik don Marin Beusan, rodom iz Žitkovića u Župi. Slikar i novi župnik ubrzo se upoznaše i među njima se razvi prijateljstvo. Slikara i župnika sklona slikarstvu zbližila je ta umjetnost toliko, da je Čermak Beusana počeo podučavati. Župnik je za uzvrat Gallaitove učio talijanski jezik. Nepomućeno prijateljstvo trajaše kroz čitavo vrijeme slikareva boravka u Župi. Čermák je Beusanu iz Rima brzojavio, da mu je pripremio upražnjeno kanoničko mjesto u nekom kolegiju, jer je svakako želio toga darovitoga mladića dovući do bolje slikarske izobrazbe, ali ga biskup nije pustio. Beusanov portret poklanja mu Čermak 16. IV. 1865. a posvetom „Gospodinu Don Marinu Beusanu na uspomenu Jaroslav Čermak“.
 
Čermak je vrlo dobro plaćao poslugu. Ivo Grbić prema početnom ugovoru dobivaše hranu, odjeću i 100 forinta godišnje. Ostala posluga je primala 10 forinta mjesečno, odjeću i darove. Žene koje povremeno radijahu plaćane su 2 forinta dnevno i hranu. Slikar i njegovi su bili osobito milosrdni prema bolesnicima i iznemoglim u Župi. Takvim su slali hranu sve dok su bolovali i dok im je trebalo bolje i krepčije hrane. Seoska djeca nudila su cvijećem Gallaitove, pa i samog slikara. Oni nikada ne odbijahu, nego vrlo rado primahu te kitice obično poljskog cvijeća i za svaku davahu po 10 novčića. Kćerke Gallaitove vrlo skupo plaćahu naramak trave za svoje konje, od 2  do 10 forinta. To su bile visoke svote, ako se uzme u obzir, da je u to doba težačka nadnica od izlaza do zalaza sunca iznosila 10 novčića uz hranu (malo kruha i nešto sira). Čermakova darežljivost, koja je prelazila i u rasipnost, pobudila je mišljenje, da on krivotvori novčanice, a to tim više što je on bio slikar, dakle znao crtati. Vlasti, koje tu, čini se, slikanje nijesu smatrale baš razumnim poslom, a potaknute sumnjama, izvršiše dva puta pregled stana.
 
Sumnje, pregledi stana, glasine dražile su radoznalost seljaka, pa je tako neka sluškinja u slikarevoj sobi našla u stolu zdjelu sa mutnom tekućinom, u kojoj je bio neki papir. To je odmah sve onako potajno razglasila, pa je to onda kod seljaka potvrdilo ono, što su oni dotad mislili o slikarevoj darežljivosti, naime, da je on doista krivotvoritelj novčanica. Međutim bit će bila istina u tome ta, da je slikar razvijao neku fotografiju, što priprosta seljakinja nije mogla znati. A i inače su takve sumnje bile bez temelja, jer je Hipolita bila kći bogatoga pariškog trgovca s godišnjim prihodom od 50.000 franaka. Sam Čermak, prema posvjedočenju slikara Huttaryja, dok je boravio u Crnoj Gori imao je 12.000 franaka u zlatu. Tako su stanovnici Srebrenoga pamtili, kako je nastala slika »Crnogorsko domaćinstvo«. Pripovijedali su, da je Čermák kada je jednom došao u Srebrno, opazio na vratima kuće ribara Kanjula (prezime Kanjuo) ženu mu Katu rođenu Matićević iz Kupara, kako gleda more, a u krilu joj spava dijete. Naslikao je kao onodobnu Crnogorku u župskom krajoliku, koji je baš Srebreno i more iza njega sa otočićima Mrkanom i Bobarom. Češki pisac Ludvik Kuba i dr. Vaclav Naprstek, iza Prvoga svjetskog rata liječnik u Župi, na temelju kazivanja Župljana, navode, da su likovi slijedeći: Hercegovka u crnini vezanih ruku je Kate Grbić­ - Kiko, Hercegovka u bogatoj pučkoj nošnji pored nje sa nagnutom glavom je Kata Klešković iz Mandaljene. Arbanas sa džeferdarom je Čermakov momak (sluga) Ivo Grbić, a. drugi Niko Savinović.
 
U Parizu se sačuvala zbirka od 106 crteža, skica, akvarela, sepija, crteža ugljenom itd. U doba učiteljevanja Iva Pavlića u Mandalijeni pred Prvi svjetski rat i nešto iza njega, stari Župljani su se sjećali raznih zgoda iz doba boravka češkog slikara Jaroslava Čermaka u tome mjestu. Pavlić je često slušao o tome kazivati, pa, kako mu se to kazivanje dopalo, stao ga je sažeto bilježiti na način kako ga je čuo i u župskom govoru. Dr. Vaclav Napnstek, koji je iza Prvoga svjetskog rata bio općinski liječnik u Župi, doznao je za te Pavlićeve bilješke, pa ih je ponešto upotrijebio u svome pisanju o Čermaku u Župi.  Pavlić, osjećajući se slab, nešto prije nego je preminuo u ožujku 1943., bio je pojdio Tomislavu Macanu, znajući da on sakuplja građu iz župske prošlosti, da te bilješke prepiše. Pavlićeve bilješke su kratke ali sadržajne. Pune su šare župskog pučkog govora.
 
On je bio peča od čovjeka) i malo šantav. Pito kuću) gdje je sada škoda (Getaldića). Zno je hrvatski dosta dobro. Živio je amo sa jednom gospođom, koja je pobjegla od muža. On gospođu zvao »madam«, pa je tako zvali i Župjani. Ona dovela dvije djevojčice, njezine ćeri. Starija ći (kći) Mili, oko 22 godine, slaba zdravlja.Mlađa Marija isrpod 20 godišta, vragojasta. Mlađa naučila naški (hrvatski) govoriti. Mlađa igrala često na plovaka s muškim. Bila uopće živahna. Otac pišivo (pisao op., T.T.) Mili, pa kada bi pročitala Knjigu, plakala bi govorila: »Papa«. Iz Grada dolazijo svaki četvrtak i subotu dosta mlad čojek i učio mlade udarati u armonij. Misu od Sakramenta za pamka (župnika) Beusana pjevale su ženske Čermakove i one udarale (svirale). Darovale armonij crkvi ili paroku (župniku) Sada više nema u Mandalijene toga armonija. Starija krijući pošji (pošalji) ubrati trave za njezina konja, pa daj 10 fjorina, a mlađa kada hi viđela, da je ona dala ubrati trave, poslala bi i ona, ali nije imala tolilko dinara (solada), pa bi dala po 2 do 3 fjorina. Gospođa bila vrlo lijepa. Madam bila dosta nervoza, a on pušti me sta(t) (flegmatičan). Na Srebrnomu u Milosilavića držali kamaru (sobu) za svlačenje kada bi se kupali. Gosposki su živjeli i upravo bacali dinare. Župska đeca davala bi im cvijeća. Čermakove ženske za svaki boketić cvijeća davale bi po šesticu (deset solada), novčića. Župjani su šesticom zvali komad od 10 solada od fjorina; to je tako ostalo iz zemana kada je austrijski fjorin imo 60 solada.
U Vlaha Gajufa (Galjufa), trgovca u Gradu, kupovali hranu. U Iva Grbića, komardara (mesara) na Rijeci, meso. Svaki dan kupovali 20 litara mijeka (mlijeka), jerbo su doma činili maslo. Marić (Cumeljan) u zeman svake neđeje dobavjo im tri do četiri zeca. Radili džardin (vrt) pod kućom, ali vazda sadili patate; jedne bi izvadili, a druge posadili. Još sijali: salate, petrusina i seleni (celer); onda se ko malo oko toga gubijo.
 
Na poštu se dolazilo s bursom. Jedan ključ imali oni, drugi pošta. Poštom odnekle primali dinare. Gospar se rano dizo. Spo u kamari doje (dolje) i u nj om sliko. Konj a vazda jaho i vazda galop. I male su jahale. Jahala i gospođa. I po daždu on bi isto jaho. Crnjinj (djevojci)  prikričano da ne kreće pri raspremanju u gosparov tavulin. Ona ko ženska kuriozna (radoznala) doznati što u njemu ima, zavirila, pa govoru da je u pjatu dubokomu viđela zakišane čedule (banknote) u vodi koja je smrđela. Sumnjalo se, da je štampo (falsifiko) ausrtrijske čedule. Bila mu vizita (pretraga) kuće i dva puta. Konj mu posrnuo i panuo, pa stuko malo kojeno (koljeno). Ne hotio ga odma' (više) drža', te ga prodo pokojnomu Pasku Kisiću u Čibači. On ga jope' preprodo karocijeru (kočijaru) Franu Lisi, rečenomu Jaje, uz dobitak od 4 fjorina. Kada Čermak vidio da mu je konj pod karocom (kočijom), upu' (odmah) ga kupio, doveo doma za Mandalijenu i odma' ubijo pa ga zakopo pod maslinu. Kupovo po Konavlima robu konavosku. Siromahu rado davo. Ako su znali da je đe ko rđav (slab) slali bi objed i večeru. Bio (bo)lećiva srca (milosrdan). Dosta bi se kuća hranilo s njima. U podne i uveče okupili bi se ubogi, pa bi im davali hrane da nose doma. Pomago i sramežljive siromahe. Kata govori da posjeda (posjeta) nije bilo. Na posjed dolazili Škatići (Pučići) 31 i Dum Marin. (Beusan) 32 od drugih gospara niko. Uvelike prijateljevo s Nikom i Medom (gosparom Medom) Škatićima (Pucićima). Malo bio (općio) s narodom, pukom. Draga mu bila župska poskočnica (poskočica, župsko kolo), te bi skoro svake neđeje u njega na taraci igrali kolo oni koje je zvo. Jednu neđeju igrilo kolo na taraci, drugu pod maslinom. Za kolo do načini' robu (odijelo) od župske nevjeste (robu na rusice). Drago mu bilo pucati u lišan (nišan), te bi sa kapsul-pistolama  šice (stojeći) i stragušama (puške ostroguše) pred klićam iz šetnice pucali na pršute i u šajbu (nišan). Nagrade su se dobijale ko je boje (bolje) ubijo (pogodio). Slika po džardinu u gospara Gozze platan.
Turčine, eto ti jabuke! (jabuka je nekakav skup poklon, tako su Župljani vikali muslimanima, ali i muslimani Župljanima)« te i ond ožeži. Tako je to išlo sve dak naš nije ušo u Bosnu (misli se na austrijskog ćesara) a ondole izišo Tučin.
 
I Čermak je znao izgubiti živce pa na pucnjeve odozgo svojom puškom dalekometnom odgovoriti prema visovima Ivanice. Nije se dobro slago ni gledo sa parokom dum Ivom Dedovićem. (Tomislav Macan je dokazao da don Dedović nije bio od 1862. do 1863. parok, op., T.T.) I tako od onega  kvadra (slike za Crkvu) ne bi ništa. Pop po svoj prilici ima ga bit prikaro poradi toga što je živijo s tuđom ženom. Dum Marin mu je bio u svemu pri ruci kada je došo u Mandalijenu. S Dum Marinom se dobro gledo, počeo ga bio uči' slika' i nasliko njegovu sliku. Ta ostala iza Dum Marinove smrti u njegova rođaka Knega, kojega su zvali Piple, fakina (nosača) u Gradu, ali rodom s Brgata. U Piple je sliku kupijo liječnik Vaša Naprstek, kada je bio općinski liječnik u Župi, a Pipli do fotografiju od one slike. Slika bila sva sila. Kofa ko koćeta (postelja) velika napunila se slika kada je otputovo. Iznenada su pošli.
 

Priredio: Trpimir Macan; skratio Teo Trostmann

U splitskoj Galeriji umjetnina postavljena izložba "U sjeni diktature"

 
 
U splitskoj Galeriji umjetnina postavljena je izložba „Umjetnički život u Splitu 1919. – 1941. - U sjeni diktature“, koju su kustoski osmislili muzejski savjetnici Iris Slade i Božo Majstorović. Nakon što je 2010. godine realizirala rekonstrukciju Prve dalmatinske umjetničke izložbe (1908.), Galerija umjetnina odlučila je učiniti vremenski korak dalje i putem svojevrsnog izložbenog diptiha obraditi međuratnu splitsku umjetničku scenu. Izložba 'U sjeni diktature' drugi je dio izložbenog projekta Umjetnički život u Splitu 1919. – 1941., a obuhvaća vrijeme od postavljanja spomenika Grguru Ninskom na Peristilu 1929. do izbijanja Drugog svjetskog rata 1941. godine. Na izložbi će biti prezentirano preko 300 radova (slike, crteži, grafike, skulpture) od 93 autora koji se nalaze u fundusu Galerije umjetnina. Na prvoj izložbi, pod nazivomU raskoraku između mita i zbilje, realiziranoj 2016. godine predstavljeno je prvo međuratno desetljeće.
https://split.com.hr/media/cache/632x/images/upload/a6/spomgr201216.jpeg
Pripajanjem Zadra i Rijeke Kraljevini Italiji, Split je postao glavni administrativni, gospodarski i kulturni centar nove države na jadranskoj obali, što je snažno utjecalo na njegov demografski i prostorni rast (od 25.000 koliko je imao 1921. na 46.000 stanovnika 1940.). Preustrojem države 1929. godine Split postaje sjedištem Primorske banovine. Zahvaljujući nastojanju režima da se pokaže efikasnijim od plemenskihpolitičara, do početka četrdesetih godina izgrađeno je više objekata od javnog značaja. Sveukupno gledajući, unatoč odanosti lokalnih vlastodržaca vladajućem režimu i tituli najjugoslavenskijeg grada, koja se istini za volju nije potvrdila ni na jednim izborima, rezultati nisu bili na razini očekivanja.
 
Nove okolnosti poticajno su djelovale i na umjetnički život. Broj izložbi neusporediv je s prijeratnim razdobljem, a aktiviralo se je i umjetničko tržište. U međuratnom razdoblju u gradu je stalno ili neko vrijeme djelovalo pedesetak slikara i kipara. Veteranima Emanuelu Vidoviću, Virgilu Meneghellu-Dinčiću, Anti Katunariću, Angjelu Uvodiću i Branislavu Deškoviću pridružili su se u prvim poratnim godinama Ivan Mirković, Silvije Bonacci Čiko, Mate Meneghello, Radovan Tommaseo, Antun Zuppa, Milan Tolić, Stjepan Baković, Petar Bibić, ... Krajem trećeg desetljeća javlja se Vjekoslav Parać, a tijekom četvrtog Petar Smajić, Ante Kaštelančić, Joko Knežević, Andrija Krstulović… Za lokalnu umjetničku scenu osobito značajne su bile izložbe Ignjata Joba i Jurja Plančića, a veze sa zavičajem su održavali Jerolim Miše, Marin Tartaglia, Cata Gattin-Dujšin…
 
Premda relativno mnogobrojna, međuratna umjetnička scena bila je nestalna. Umjetnici su iz Splita odlazili, ponekad za stalno, a pojedini mladi talenti nakon školovanja se nisu vraćali. Razlozi su bili egzistencijalne i umjetničke naravi. Unatoč vidljivim pomacima nedostajalo je svega, od izložbenih i radnih prostora, do kupaca i namještenja. Osim kratkotrajnog boravka Marina Tartaglie, Split nije privukao i zadržao niti jednog značajnijeg umjetnika. Stoga ne čudi da međuratni Split nije bio pozornica gdje se artikuliraju i promoviraju suvremene umjetničke tendencije. Produkcija lokalnih umjetnika nadaje se kao izraz konzervativizma sredine, koja je utjecala na njihove mladalačke umjetničke predodžbe i kasniju umjetničku praksu. Zato ne čudi da na tematskoj razini slikari rijetko posežu za aktualnim motivima, a o prihvaćanju radikalnijih stilskih invencija da i ne govorimo.
 
Postavlja se pitanje zašto Galerija umjetnina Primorske banovine, koja je otvorena 1931. godine, nije osobito utjecala ni na umjetnički standard ni standard umjetnika u Splitu? Galerija nije priređivala izložbe, samim tim ni pružala umjetnicima mogućnost zarade. Raspolagala je s manje od 40.000 dinara godišnje za otkupe, a skoro polovicu tog novca trošila je na slike nepoznatih mrtvih umjetnika iz minulih stoljeća, uglavnom ne osobite umjetničke vrijednosti. Umjesto da bude mjesto promocije likovne izvrsnosti i kao takva orijentir provincijskoj sredini, ona je postala zrcalo te sredine, još jedna ekspozitura „stola mudraca“, koja je mudracima priskrbila trajne pionirske zasluge, namještenja, utjecaj i otkupe.
 
Međuratni Split posebno je obilježilo prijateljstvo načelnika, bana, senatora, odvjetnika, bankara, poduzetnika i vlasnika najveće umjetničke zbirke u Dalmaciji (preko 700 radova), dr. Ive Tartaglie i svjetski poznatog umjetnika Ivana Meštrovića. Primorska metropola s carskom palačom bila je idealna pozornica za njihove umjetničke i političke ambicije. Postavljanjem spomenika Grguru Ninskom na Peristil, unatoč oštrom protivljenju struke i većeg dijela javnosti, demonstrirali su moć i utjecaj. Meštrović nije bio samo umjetnik i nije dijelio sudbinu splitske umjetničke svakodnevice, kao što ni Tartaglia nije bio puki bezinteresni zanesenjak kojega je obuzela kolekcionarska strast. Iza stvaralačke i sakupljačke ognjice razaznaje se pragmatični projekt u čijoj je realizaciji simbolički i ideološki značaj umjetnosti igrao važnu ulogu.
 
U sjeni Meštrovića i Tartaglije odvijao se splitski likovni život, u kojemu je posebno mjesto zauzimao Umjetnički salon Ivana Galića, čija se djelatnost protegla na tri četvrtine međuratnog razdoblja, a u njemu je priređeno više od dvije trećine onodobnih izložbi. Od sredine 1924. do kraja 1929. godine na 31 izložbi u Salonu prodano je preko 1.100 radova za skoro 650.000 dinara. Od početka 1930. do proljeća 1941. godine u Salonu je postavljeno 56 izložbi, a zabilježena je prodaja 938 radova za 510.000 dinara. Po broju izložbi i prodanih radova scenom je i 30-ih godina dominirao sveprisutni Uvodić, iako je i njemu kriza prepolovila prodaju i zaradu. Gledajući cijene pojedinih radova, primat je zadržao Miše čije su se slike znale prodavati i za 8.000 dinara. Dvije slike već pokojnog Plančića kupljene su po cijeni od 5.000 dinara, Vidović je dosezao 6.000, dok su Jobu plafon bile 3.000 dinara.
 
Kupci umjetničkih radova u Salonu Galić uglavnom su bili iz redova fakultetski obrazovanog i financijski potkoženog građanstva. Po broju kupljenih radova prednjače inženjeri/arhitekti (194) i poduzetnici (170), slijede pravnici/advokati (156), trgovci (145) i liječnici (113). Najviše novca u umjetnost uložili su pravnici/advokati (113.670), pa inženjeri/arhitekti (101.790) i poduzetnici (100,210). Trgovci su kupili umjetniče robe u vrijednosti od 91.840 dinara, dok su liječnici izdvojili 53.140 dinara. Najizdašniji kupci bile su političke osobe (11 političara kupilo 119 radova za 89.650 dinara). Premda se radilo o skromnijim iznosima (63 rada za 18.100 dinara), posebno treba istaknuti pojavu žena, njih četrdeset, kao kupaca umjetničkih djela. Osim Tartaglie s 45 akvizicija, deset i više radova na izložbama u Salonu Galić kupilo je 15 ljubitelja umjetnosti. Skoro polovica od 208 radova koja su kupili, djela su Uvodića (61) i Bibića (32). Također ne računajući Tartagliu, dvadeset i troje kupaca uložilo je u umjetničke radove više od 5.000 dinara (najviše 18.600), odnosno jednu visoku činovničku plaću ili trećinu ministarske i banske.
Izložba se može razgledati virtualno na Facebook i Instagram stranicama Galerije umjetnina Split.
 

Nives Matijević

Susjeda mi preko plota maše

 
 
Naš'o sam se u grdnom problemu
Ova kriza stajat će me glave
Sa susjedom žena kavu pije
Hvataju se muških i rasprave
https://www.christies.com/lotfinderimages/d48687/d4868789r.jpg
Valjda neće izlanit se kako
Ova moja zna di đavo spava
Uz kavicu čašicu likera
Otić' će mi ova luda glava
 
Tko se mog'o tome i nadati
Da virusi na okolo šeću
Kako sada do susjede doći
Tek na glavu da navučem vreću
 
Corona je sad moja sudbina
Kud da idem što da radim jadan
O zivotu mome odlučuje
A oblina susjedini gladan
 
Sad sa ženom tešku bitku vodim
Kako da se jarma oslobodim
Što god taknem idi peri ruke
Kad će prestat Tantalove muke
 
Što je mami,što je popizdila
Dugo nije tak' nervozna bila
Nema kave, frizerka ne radi
Sad nama živce i na slamku vadi
 
Užasno je što pomoći nema
Koliko dugo sve će da potraje
Susjeda mi preko plota maše
I nogama signale mi daje
 
Morat ću se nekako odvažit
Skuhat ženu rješenje potražit
Razlog naći kako do nje doći
Moram danju ne mogu po noći
 
Na tarabi ima jedna rupa
Ja ću do nje dok se žena kupa
Na brzaka da se što odradi
Sretan onaj tko živi u nadi…
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Kao slikar bio je raznovrstan

 
 
Jan Christian Adriaan Goedhart rođen je 1893. u mjestu Silau Toewa na Sumatri, bivšoj nizozemskoj Istočnoj Indiji. Njegov otac, J. G. A. Goedhart (1860.-1932.) bio je pomorski časnik zaposlen kao upravitelj plantaže Deli Cultuur Maatschappij; majka C. A. Voorduin (1863.-1893.), bila je kćer visokog pomorskog časnika G. W. C. Voorduin (a) (1830.-1910.).  Majka je umrla nakon poroda, kao šestogodišnji dječak, poslan je rođacima u Nizozemsku. Živio je u Den Helderu, Apeldoornu, Den Haagu i opet u Apeldoornu gdje završava srednju školu. Tamo uočavaju njegov crtački dar i poučava ga apeldoornski kipar P. Puijpe (1874.-1942.). Nakon nekoliko godina otac mu je pokazao radove profesoru C. L. Dakeu (1857.-1918.) nastavniku Rijks-Academie u Amsterdamu. Dake je bio tako impresioniran da mu je pristao dati privatne lekcije. Kada su Goedharta pitali koji bi slikarski smjer usavršio odgovorio je da voli brodove i more. Dake mu je preporučio portrete jer se od toga dobro živjelo
https://i.pinimg.com/originals/47/54/62/47546262cebf6e638eb683a86113cb24.jpg
Mobilizacija mu je usporila završetak Akademije. Premješta se u Haag nezadovoljan klasičnim slikarstvom; tu se pridružuje Artistic Society Pulchri Studiju. Tu na njega utječu Jan Sluijters (1881.-1957.) i Kees van Dongen (1877.-1967.). Goedhart, koji je bio sramežljiv ipak gradi svoj put, kao zapaženi portretist radi lik kraljice Wilhelmine. Dolazi do raspada njegovog prvog braka i on ženi Jenny van Beusekom, studenticu Glazbene Akademije. Godine 1932. boravi u Njemačkoj zbog poslova supruginog pokojnog oca, tu mu odlično ide prodaja marina, posebno motiva iz Norveške i Južne Europe. Kao političkoga naivca iznenađuje ga Drugi svjetski rat. Godine 1951. pozvan je od nizozemske mornarice, te kao mornarički slikar uživa u Mediteranu i sjevernom morima. Biva zapažen i naručivan od visokih krugova u Britaniji i SAD-u.
 
Nama je zanimljiv zbog jednoga dubrovačkoga motiva. Kao slikar bio je raznovrstan. Cvijeće njegovo osim tehničkoga umijeća odiše svježinom i kolorizmom, portreti su nešto klasičniji i psihološki dobro obrađeni u postimpresionističkom štihu, krajolici su rađeni više sumarno (bez pretjeranih detalja), s jako finom atmosferom mora i plenera. Crteži su mu jednostavno genijalni. Na žalost, Goedhart nikada nije imao potpunu slobodu poput Turnera, niti virtuoznost Degasa, boja je često na pola puta između vlastite suzdržanosti i vatrenoga kolorizma Van Dongena i Van Gogha. Bio je veliki slikar s nagovještajima genija; ali samo nagovještajima.
 

Teo Trostmann

Anketa

Čega se više bojite?

Subota, 04/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1312 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević