Svetosavska politička geografija Hrvatske patrijarha Irineja

Uz ovakve srbijanske političare i patrijarhe Srbima u “rasejanju” preostaje što više moliti se Bogu

„Jedinstvo našeg roda, јedinstvo naše Svetosavske Crkve, nema nitko pravo da ugrozi i dovede u pitanje“. Srž je to, srčika božićne poruke patrijarha SPC-a Ireneja. Kako se u SPC-u patrijarsi mijenjaju, tako su im i političke poruke – nepromjenjive. Potpuno očekivano jerbo iste izviru iz iste „Svetosavske crkve“, odnosno iz ideologije svetosavlja. A ideologija svetosavlja najočitija je u ovome odjeljku poslanice patrijaha SPC-a Irineja:

„…Срећан и благословен Божић желимо и свој нашој браћи и сестрама у Далмацији, Хрватској, Славонији, Лици, на Кордуну и у Банији који поново доживљавају, као и пре двадесет година, прогоне и страдања због свог имена, писма и језика. Читав слободољубиви и правдољубиви свет стоји нем и запањен пред чињеницом да се брутално прогони једно писмо, у овом случају ћирилица, писмо свете браће Ћирила и Методија. Посебно смо забринути пред чињеницом да се питање ћирилице користи као параван за наставак прогона српског народа у Хрватској, за застрашивање Срба и одвраћање истих од повратка на њихова огњишта. Молимо се Богомладенцу Христу да својом божанском љубављу испуни срца и душе оних који гаје нетрпељивост, па и мржњу према свему што је српско и православно… Са посебном очинском и пастирском љубављу данас се молитвено сећамо наше браће и сестара прогнаних са Косова и Метохије, из Далмације и читаве Крајине, из Босне и Херцеговине, који, ево, годинама Божић дочекују обесправљени, без права на повратак и на своју имовину…“

Hrvatska je za svetosavlje možda tek jedna pokrajina – u Hrvatskoj

Mi u Hrvatskome fokusu ne ćemo dirati citat na ćirilici jerbo je to i hrvatsko pismo. Nas ovdje zanima, ne kako netko piše, nego prvenstveno što se piše, makar pisao i hijeroglifima, ili slao poruku dimnim signalima. Doduše usput postaje i bjelodano i to kakve poruke  s više nego „mjerodavnog“ mjesta nam i danas stižu – na ćirilici. Srpska državna svetosavka crkva, eto ne pozna hrvatsku državu ni za Novu 2014.  ni nakon skoro sto godina u zajedničkoj, a ni otprije ju ne šljivi – ma od kad se ona „računala“, bila međunarodno priznata, članica UN-a, EU-a, Nato saveza, i otkad bila. Ne vrijedi ni to „stoljeće sedmo“. Hrvatska za srpsku državnu svetosavku crkvu jednostavno ne postoji, možda tek kao neka „pokrajina“ između Istre (nju se ne spominje, kao da tamo nema Srba-pravoslavaca, ona je, znamo mi „talijanska“) i „cele Krajine“. Odnosno ona ju i danas „crta“ kao i Šešelj, a bogme ju je tako „nacrtala“ i JNA u zadnjoj reorganizaciji svojih vojnih „oblasti“, u „vojišta“, bojišnice skrojene u vrijeme kad je osvajački rat već „mirisao“, a Milošević ga ubrzo i najavio na Gazimestanu 28. lipnja 1989.

Skica reorganizacije JNA iz 1988. iz „bratskih“ slovenskih izvora sve govori, njoj nije potreban nikakav komentar. Ipak tek nekoliko natuknica: Hrvatska je po ovoj reorganizaciji razlomljena u tri bojišnice, Sjevernu, Sjeverozapadnu i Vojno pomorsku. Zagreb je pak okružen s pet načičkanh korpusa u Sloveniji i onom dijelu Hrvatske koji se „vidi s Katedrale“, a na drugoj crti „blokade“ su Banjolučki korpus i Vojno pomorska bojišnica. Granica Sjeverne bojišnice skoro je milimetarski povučena po „liniji“ Virovitica-Karlovac-Karlobag. I ne samo kako su to bili „nacrti“, već je Hrvatska prije dvadeset godina najvećim dijelom bila i okupirana po tim „pokrajinama“ kako ih u „čestitci“ o pravoslavnom Božiću 2014. navodi patrijarh Irinej.

Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej, rodom Srbijanac iz okolice Čačka, a to je „srce Srbije“, eto ne (pre)poznaje Hrvatsku kao državu, osim tek kao mjesto „progona srpskog naroda u Hrvatskoj“. Takva postoji! Čestitar Patrijarh je inače Srbima, kao „rodu“, znači „krvi“, a to je fundamentalnije od, recimo nacije „braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i u Baniji“, dakle na tom „tlu“,  čestitao Božić. A zagubljena i ostrašćena, „mala Hrvatska“ koja se vidi s Katedrale je u njegovoj čestitci, blago je reći – jedno ništa, tek jedna „pokrajinica“ na tom „tlu“.

Što se to u Hrvatskoj događalo prije dvadeset godina?

Što rek’o patrijarh Irenej u njoj se Srbi, takvu ju prepoznaje. „као и пре двадесет година, прогоне и страдaju због свог имена, писма и језика“. Činjenice pak govore nešto sasvim drugo pa moram reći da patrijarh SPC-a jednostavno laže. Ako to nekoga vrijeđa, onda ću reći: Patrijarh ne govori istinu.Prije dvadeset godina, dakle 1993., upravo se učvršćivala srpska okupacija na tom „tlu“, po tim pokrajinama. Tih ranih devedesetih, Srbi su prognali Hrvate s „vekovnih ognjišta“, sa skoro trećine Hrvatske i stvorili „celu Krajinu“, proglašenu SAO Krajinom. „Rod“, „braća i sestre“ uz subratstvo s JNA su jednostavno očistili to „tlo“, te „pokrajine“. Što prognali s najlon-vrećicima, što pobili. „Čistili“ su ga i od katoličkih crkava, a ovdje ću spomenuti samo jednu, onu sv. Lovre u Petrinji, u počast Banovini. Srušili su je tako da od nje nit’ je ostao kamen na kamenu, ni cigla na cigli, a na njenom mjestu „uzgojili“ su park. Vukovar su razorili do temelja, a u jednoj od ruševnih ulica podigli spomenik Draži Mihailoviću. Jednu, vjerojatno i ruševnu ulicu, Stjepana Radića, preimenovali su u ulicu Puniše Račića, ni manje ni više. O stradanjima Vukovaraca ovdje ne ću, ne ću ni o Srebrenici, ni o Kosovu nešto kasnije. To je dakle tako bilo prije dvadeset godina.

Ćirilica kao novo sredstvo pritiska na Hrvatsku

Što se ćirilice tiče, Srbi su u tim „pokrajinama“ prije dvadeset godina pisali doslovce kako su htjeli, pretpostavljam i na tako „čistom“ okupiranom  teritoriju i tada pretežito – latinicom, kako i sada čine i u Srbiji. Danas pak ćirilicu Srbi u Hrvatskoj mogu slobodno koristiti u skladu sa zakonima i to daleko više nego u doba SFRJ – tada je ona u javnoj uporabi bila valjda jedino po željezničkim postajama. Zapravo je sporno jedno jedino mjesto njene uporabe i to isključivo na državnim ustanovama i kao dvopismeni naziv mjesta, možda ulica. Riječ je dakako o Vukovaru. U Vukovaru se pritom nikako ne radi o ćirilici kao pismu, ni kao (i) srpskom pismu, već o inačici osobite „tenkovske“ ćirilice koja je tamo stigla tih „ranih devedesetih“, dakle približno prije dvadeset godina. Takva i dok je takva, ako svugdje može, u Vukovar još ne može.

Jednostavno još joj na ulicama razrušenoga grada za to nije došlo vrijeme, nisu rane zacijelile, nisu pronađeni nestali, zločinci nisu odgovarali, još vampirski ječi pjesma o „manjku“ salate i višku mesa… I sam patrijarh Irinej nam, na ćirilici, iscrtavajući na njoj nekakve „pokrajine“ po Hrvatskoj, koje su i osamdesetih, dakako i davno prije, mnogi srbijanski nacional-socijalisti risali, potvrđuje, lažno tumačeći čak i povijest od prije dvadeset godina, kopajući po otvorenim hrvatskim ranama – kako još nije vrijeme za nju, barem ne u Vukovaru. Posebna je zanimljivost kako je njegovu poslanicu prenosila i javna kuća HTV, kao da ni oni koji ne čitaju ćirilicu ne bi bili zakinuti za Patrijarhovu političku „geografiju“ hrvatske države, uključivo dakako i one Srbe iz Hrvatske koji joj nisu vični. I sve to ni manje ni više nego za Božić.

Preteški su i tamni ovi dijelovi Božićne poslanice patrijarha SPC-a, teški teret tovari na leđa Srbima koji žive izvan Srbije, od Makedonije, pa sve do „Korduna i Like“ i ostalih „svetosavskih pokrajina“, bilo „djelomično“ ili „u cijelosti“, kao „Krajine“. Nisu li im ga SPC, SANU, JNA, srpska nacional-socijalistička politika… bili „natovarili“ i prije dvadesetak godina, pa eto kako je sve završilo, ako je završilo. Kako bi jednom doista i završilo Srbi u „rasejanju“ bi se trebali uporno i upornije moliti Boga da se, za početak, barem SPC okani u Božićnim poslanicama osobito svetosavske političke geografije – ta ne nosi sa sobom ni mir ni dobro. No možda u svemu ima i nešto dobroga za ovdašnje regionaliste, nešto za prosvjetljenje pameti i bistrenje političkoga umna. Ne znam, ali eto vidim kako su slavonski već i „međunarodno“ priznati, „Slavoniju“ naime, ponovno, 2014. priznaje SPC. Kako će oni poruku razumjeti, vidjet ćemo.

Mato Dretvić Filakov