I pravi se Hrvati boje protuhrvatskih protuha

Knjiga Mladena Ivezića je doprinos povijesnoj istini

Mariću, nemoj me terorizirati. Baš ovako me etiketirao namrgođeni, meni rado čitani pisac britko pisanih tekstova, Marko Matić, ispred hrama kulture Hrvatsko slovo, poslije predstavljanja knjige Mate Kovačevića Sudbina hercegbosanskih Hrvata, zato što sam pred njegovim očima veličao, u zrak podignutu novoizašlu i još vruću knjigu Titov Jasenovac, hrvatskog povjesničara Mladena Ivezića, moga prijatelja, pa zahvaljujući tome, bio sam jedan od rijetkih, koji ju je već imao u svojim rukama. Ovakvo etiketiranje nije nimalo bezopasno. Broz je Stepinca, zbog njegovog Pastirskog pisma, najprije etiketirao kao teroristu, iz koje etikete će se, poslije svega što se dogodilo, izleći i njegova blaženost i svetost (Broz, 251. Izgradnja nove Jugoslavije, II., str. 185., 186.).

Ovakvim brojkama i znanstveno istraživačkim pokrićima je nakićena cijela knjiga, u kojoj samo dokumenti govore i razotkrivaju veliku protuhrvatsku laž zvanu Jasenovac, a koja laž, od Churchilla do Titinih pionira, je u funkciji proizvodnje genocidne slike o Hrvatima i njihovoj državi koji su, sa svojim geografskim položajem vječita prepreka velikim i malim nemilosrdnim i bezdušnim imperijalistima. Curo moja, bolje bi ti bilo da si slijepa, nego da si tako lijepa, govorila je baka lijepoj djevojci. Za Hrvatsku ljepoticu pravu, sa svih strana  otimlju se za nju. Stvaranje genocidne slike o Hrvatima je, u ovom slučaju, u prvom redu, zbog pokušaja prikrivanja i opravdanja genocida nad Hrvatima počinjenog 1945. godine a kojim genocidom je zapovijedao Tito. No, htjeli to mnogi ili ne, na sudu istine će se jednoga dana morati suočiti; opipljivi kosturi i neopipljive brojke. Bacaj to dolje. Možeš je čitati, ali ako je digneš u zrak onda je to veličanje. Baš tako mi je, za žutu knjigu Protokoli sionskih mudraca, sjedeći pored mene na jednom predavanju, naredio čovjek od pera pok. Slavko Brkanić.

Držeći predavanje o globalookupaciji, predavač Branimir Petener, bojeći se optužbi za antisemitizam, rasizam i slično nije želio odgovoriti na moje pitanje, vezano uz žutu knjigu koju sam istovremeno podigao u zrak. S njim su se složili i mnogi u dvorani. Prema Brkanićevoj definiciji veličanja ja sam tu večer, knjigu Titov Jasenovac, podignutu u zrak, zaista veličao. No, moj Marko je tu večer bio tužan zbog BiH (bivše Hrvatske). Kao istinski starčevićanac i dobar poznavatelj povijesti teško je doživljavao činjenicu da hercegbosanski Hrvati, za ljutu nevolju, trećeentitetskom zaštitom, žele sačuvati svoj potok od presušivanja. Potok, koji je nekada tekao kao rijeka, koja rijeka je imala i svoj mirni rukavac (vjerski rascjep). No, dogodilo se nešto neprirodno. Mirni rukavac se povećavao, prelio se preko brda i potekao kao nova rijeka (ttnički rascjep). Ta nova neprirodna rijeka daje legitimitet još neprirodnijoj rijeci u povijesnoj hrvatskoj zemlji BiH, rijeci nastaloj od srpskih potoka i potočića, koji su, opet neprirodno, morali teći tamo kuda su ih usmjeravali osmanlijski okupatori, probijajući im korita konjskim potkovicama i čeličnim sabljama.

Te čelične sablje su bile vjetar koji je vodu sa spomenute rijeke usmjeravao u spomenuti riječni rukavac uzrokujući i povećanje istoga, i njegovo prelijevanje preko brda i stvaranje novog riječnog korita. Te čelične sablje su omogućile, da i Dalmatinska Hrvatska od osmanlija dobije poklon, četnika bez brade, rodbinskih povezanog s Ilijom Garašaninom (Načertanije), Igora Mandića, koji je i ime dobio po svome rođaku. (I)lija (G)arašanin (O)d (R)aške. Postoji mogućnost, da se mali gedžo Igor Mandić, još u stoljeću sedmom, tamo negdje u stepama današnje Ukrajine, na putu za jug, kao polupismeni delikvent i slijepi putnik grješkom uključio u kolonu dobrih Hrvata, među kojima, do današnjeg dana strši kao nešto strano, jer vuk dlaku mijenja a ćud nikada. Njegova idejna sestra Vedrana Rudan ima isti životni put. Dok su na Pantovčaku i u Banskim dvorima, njihove neočetničko partizanske garniture, oni će na našu žalost, biti stalni gosti kod Ace Stankovića, i u udarnom terminu, s HTV-a širiti govor protuhrvatske mržnje, i na kraju HTV-onanije prostački izjaviti. Meni se za sve živo je.. (Igor Mandić).

Žarko Marić