Sve možeš dirati, ali jugokomunističke zločince ne!
Bahatost politike i brutalnost hrvatskih političara toliko je prešla granice demokracije i odgovornosti da danas ne samo pljuju već i gaze i ne priznaju hrvatsku samostalnost i neovisnost, čime joj najbrutalnije ubijaju budućnost. I zato u toj hrvatskoj sadašnjosti, koju čak i ne grade kao temelj budućnosti, a do koje, zapravo, i nije stalo vladajućim, gotovo da ulica vlada hrvatskim društvom. A to je kriminal, droga, šverc, prijetnje, ucjene, lihvarenje i, nažlost ubijanje. Koalacija političara i ulice funkcionira uzorno, te kada bi na drugim poljima hrvatskog društva bilo tolike sloge i zajedništva, razumijevanja i tolerancije, uvažavanja i strpljivosti, pomaganja i opraštanja, Hrvatska bi bila pozitivan uzor u svijetu.
Kada bi se tako ujedinile sve hrvatske političke razlike Lijepa Naša bi bila uistinu zemlja po volji naroda, te iznad svega po želji njenih branitelja. Bila bi to Hrvatska za koju su se borili, ginuli, i žrtvovali goloruki i bosi branitelji. Od te volje naroda i želje branitelja politika i političari su Hrvatsku udaljili sunčane godine daleko. Danas se ne vidi nikakav znak na putu koji bi usmjeravao prema toj volji naroda i želji branitelja. Porušeno je sve. Stavljaju se novi smjerokazi koji vode u povratak na Balkan, u neku novu zajednicu iste ideologije iz koje se Hrvatska olujno izvukla, tsunamijsko razarajućim posljedicama i u odnosu na broj stanovnika, sa hirošimskim brojem ljudskih žrtava. Gotovo nikoga od političara, bilo porbe ili oporbe, to ne zabrinjava. Sve se zaboravilo i sve se čini da se ta tragična prošlost zaboravi. Čak tu hrvatsku stradalničku obrambenu prošlost politika i političari nastoje izjednačiti sa velikosrpskom rušilačko ubojitom agresijom.
Jedina briga hrvatskih političkih skorojevića je kako izvući, isisati što više vlastite koristi. Svi su više zaokupljeni juprošlosti koju vjerno njeguju i čuvaju negoli hrvatskom budućnosti. Život u Hrvatskoj odvija se u sadašnjosti za prošlost, što je svjetski unikat, te nikako i ni po čemu se ne primjećuje život u sadašnjosti za budućnost. Hrvatska je jedina zemlja u svijetu u kojoj se u sadašnjosti gradi prošlost, a ne budućnost. Budućnost Hrvatskoj ne žele oni koji joj ni jučer nisu željeli ovu izborenu samostalnost i neovisnost iz koje je ušla u Europu, a Europi i dalje ne daju da uđe u Hrvatsku. Stoga je Hrvatska najveći svjetski talac prošlosti.
Protagonisti stanja bez budućnosti su oni političari koji su je čvrsto držali u prošlosti i koju nastoje označiti kao bezalternativnu budućnost. Stoga je danas jedino još u Hrvatskoj zabranjeno i kažnjivo kritički govoriti o zločinačkoj komunističkoj prošlosti. Sve je, tako se čini, donekle dodirljivo i na sve je moguće staviti neki katalizator povijesti, dovesti pred sud pravde, ali komunizam i komuniste, partizane i partizansku terorističku prošlost nikako i ni pred koga. To je još uvijek nedodirljivo kao i u prošlosti. Kao i prošlosti tako i danas vlada ona izreka u narodu „sve smiješ dirati i kritizirati, samo struju i komunistički zločinački režim ne, jer obadvoje ubijaju kada ih se i malo dotakne.“
Danas je gotovo isto vrijeme. Jest da nema onolikog broja političkih zatvorenika, nema Golog otoka, ali zato ima zatvorenika u velikom siromaštvu kakvo Hrvatska ne pamti stoljećima i ima jedan velik goli otok, to je Hrvatska. Siromaštvo pokradenog i opljačkanog, prevarenog i rasprodanog, hrvatskog naroda postaje nacionalni logo. Velik je broj onih koji preživljavaju od kontejnera do kontejnera. No vlast im hoće zabraniti i tu poštenu djelatnost preživljavanja. Bit će kažnjeni oni koji uzimaju kruh iz kontejnera kao i oni koji skupljanjem smeća i boca kruh svagdašnji zarađuju. I umjesto da ih se nagradi za čišćenje okoliša, vlast će ih kažnjavati. Valjda stoga što je svaka hrvatska vlast bila i jest u prljavštini, političkoj, moralnoj, gospodarskoj.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više