Političari trebaju ići i u Jasenovac i u Bleiburg

Hrvatska nije ni udbaška ni ustaška država

 

 

Politika je u nas još uvijek pretežno makijavelistička. Većina političara ne bavi se politikom kako bi služila svome narodu i radila za opće dobro nego da bi osvojili vlast i onda ju zloupotrijebili za sebe i ekipu s kojom su osvojili vlast. U osvajanju vlasti i obnašanju vlasti koriste se sva prljava sredstva. Da bi se sotonizirali politički protivnici desnica optužuje ljevicu da je udbaška a ljevica desnicu da je ustaška. Nema nikakve dvojbe da Hrvatska nije ni ustaška ni udbaška država nego da je usprkos svih slabosti i problema demokratska država. Da se radi o lažnim mitovima bilo kad se Hrvatska optužuje da je ustaška bilo da se optužuje da je udbaška pokazuju rezultati izbora za Europski parlament. Ni jedna ustaška ni jedna komunistička (udbaška) stranka nije dobila ni tisuću glasova na izborima za razliku od nekih demokratskih država Europske unije u kojima su neke neonacističke stranke čak ušle u Europski parlament a znatan broj glasova su dobile i neokomunističke stranke.

Zbog toga je izuzetno značajno da se u nas vratimo na politiku pomirbe i da spriječimo obnavljanje krvavih hrvatskih mostova iz prošlosti, ideološki podijeljenog i sukobljenog hrvatskog naroda. Posebno je značajno da se argumentima suprotstavimo onima koji izmišljaju ustaštvo kao navodno veliku opasnost koja prijeti demokraciji ali isto tako i onima koji svuda vide udbaše i vladavinu Udbe  lažno tvrdeći da je Hrvatska i dalje udbaška država. U nas nisu glavni problemi ni ustaše ni udbaši nego je glavni problem moralna kriza i opće uvjerenje da Hrvatskom vladaju nemoralni političari, kao i uvjerenje da moral i politika ne idu zajedno. Sve ankete u nas potvrđuju da ljudi ne vjeruju političarima, da smatraju da su nemoralni, koristoljubivi i da se brinu samo za sebe i svoj klan a ne za narod. Mnogi čak smatraju da u nas moralan političar ne može uspjeti jer u vučjoj jami nemoralnih koji prevladavaju ne može opstati. Zašto mislim da je nemoralnost glavni problem a ne izmišljena podjela na udbaše i ustaše.

 

Suprotno raširenom mišljenju da moral i politika ne idu zajedno tvrdim da je moralnost za zvanje političar najvažnija, važnija nego za bilo koje drugo zvanje jer političar ima moć, jer političar određuje sudbinu pojedinca i naroda, odlučuje o njihovoj imovini i životu a za vrijeme rata i o životima svojih građana. Zato je strašno ako se smatra da moral i politika ne idu zajedno jer ako vladaju nemoralni političari onda društvo ide u propast.

 

Nedavno sam čitajući Sabrana djela hrvatskog i slavonskog pisca Josipa Kozarca našao nekoliko stihova napisanih prije stotinu godina koji su toliko aktualni, koji na tako sjajan način opisuju političare prije sto godina da mi se učinilo kao da je pisano ovih dana da bi se opisali hrvatski političari. Evo tog sjajnog teksta Josipa Kozarca:

"Što god radiš – špekuliraj!

Što je pošteno – denuciraj,

što je dobro – falsificiraj,

što je lopovsko – protežiraj,

gdje se pleše – tamo sviraj,

gdje te neće – tu se biraj,

pa jednog lijepog dana,

eto tebe – velikog župana!"

 

Mogu se postaviti mnoga pitanja zašto u nas je politika nemoralna odnosno zašto hrvatski narod bira nemoralne političare. Navest ću u odgovoru na ta pitanja neke najvažnije razloge. Jedan od razloga je u tome što u nas ima još uvijek mnogo ljudi koji su preživjeli totalitarni komunistički sustav koji su u njemu obezljuđeni  jer je za preživljavanje u totalitarnom sustavu bilo potrebno odricanje od prava na vlastito mišljenje. Ljudi nisu imali pravo na vlastite stavove nego su morali misliti kako misle Tito i Partija i slijepo kao papagaji ponavljati stavove i mišljenje Tita i Partije. Dakle, i u nas titoistički totalitarni sustav onemogućavao je ljudima da budu osobnost, da postupaju u skladu sa svojom savješću, da imaju svoje mišljenje i da postupaju u skladu sa svojim mišljenjem. Bilo je dosta i onih koji su Titu i Partiju prihvatili u potpunosti i koji i danas žale za Titom i Jugoslavijom i koji se nisu riješili komunističkog mentalnog sklopa. Oni i danas veličaju titoizam i sprečavaju svaku kritiku titoizma i suprotstavljaju se utvrđivanju istine o komunističkim zločinima. Dakle, u nas komunistički sustav stvorio je invalide demokracije, ljude koji ne prihvaćaju demokratski sustav koji i dalje žive u prošlosti što se vidjelo na skupu nekoliko tisuća ljudi u Kumrovcu prilikom proslave Titinog rođendana.

Ivica Račan – do jučer ih je progonio…

 

Zatim, je došlo do velikosrpske agresije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo i dugotrajnog strašnog rata koji se u Bosni i Hercegovini pretvorio i u rat između Bošnjaka i Hrvata. U tom ratu u kojem nije vrijedilo ratno pravo vojnici na jednoj, drugoj i trećoj strani morali su se odreći svoje osobnosti i pristati pucati u svoje susjede. U ludilu bezličnosti i gubljenju osobnosti ljudi su se ponašali kao u transu. Dakle, rat je između ostalog proces gubljenja osobnosti jer ne možeš postupati po svojoj savjesti, moraš slušati naredbe da bi preživio i ne smiješ se pitati je li to što radiš moralno ili nije moralno. U tim strašnim ratovima koje smo prošli vojnici su postupali onako kako su morali, kako su to naređivala ratna pravila ili diktirao ratni kaos. Malo ih je bilo koji su bili u stanju sačuvati osobnost i svoju savjest i po cijenu stradanja ne postupati po naredbi "pucaj u svoje susjede". Nastupilo je stanje mira, te su učesnici tih ratova postepeno vraćali u stanje mira.

 

Dakle, ljudi su se iz bezličnosti ponovno vraćali svojoj osobnosti, izlazili su iz ratnog stanja u kojem je čovjek automat koji postupa po komandi bez razmišljanja o tome što je dobro a što je zlo. Taj proces je vrlo bolan a mnogi se nisu uspjeli osloboditi ratnih trauma niti vratiti svoju prijeratnu osobnost niti stvoriti novi identitet. Mnogi su se tada suočili sa svojom savješću i sa drugim ogromnim teškoćama te nije slučajno što je veliki broj branitelja izvršio samoubojstvo jer nisu mogli pronaći svoj stari identitet niti izgraditi novi. Kod mnogih branitelja nastupilo je najveće razočarenje kada su vidjeli da ono za što su se borili nije ostvareno, da se pravda pretvorila u nepravdu, da je stvoreno novo nepravedno društvo u kojem je "netko dobio metak a netko imetak".

 

Zato su problemi braniteljske populacije najteži problemi, oni su dugotrajni jer su branitelji bili mladi ljudi te su završetkom rata otišli kao mladi ljudi u mirovinu i ne znaju što bi sa sobom. Druga grupa razloga sadašnje strukturne moralne krize proizlazi iz podijeljenosti hrvatskog društva. Mnogi koji su tugovali za Jugoslavijom, koji i danas tuguju za Jugoslavijom, koji se vraćaju na titoizam došli su na vlast zahvaljujući hrabrosti i žrtvi branitelja što im ne smeta da  optužuju branitelje kao neprijatelje demokracije i opasnost za hrvatsku državu.

U hrvatskom društvu nažalost nisu završene borbe na krvavim hrvatskim mostovima  Drugoga svjetskog rata. Hrvatsko društvo je opterećeno, ja bih rekao, lažnom podjelom na ustašku i udbašku hrvatsku. Preuveličava se danas, ne samo snaga navodno ustaške hrvatske nego i udbaške hrvatske. Stvoreni su lažni mitovi o tome kako se stare ideološke podjele prenose na nove generacije. Simboli tih podjela su Jasenovac i Bleiburg. Ove godine propovijed biskupa Mate Uzinića na komemoraciji na Bleiburgu izazvala je veliku pozornost. Njegova propovijed dobila je veliku podršku ali je biskup bio izložen i teškim kritikama i od strane "crnih" i "crvenih" koji ne žele pomirbu. Bez obzira na te kritike propovijed biskupa Mate Uzinića je ne samo značajan događaj nego može biti i prekretnica u hrvatskom društvu. Biskup Uzinić je između ostalog rekao: "Do objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti možemo doći ako budemo sposobni „vidjeti ne samo 'svoje' žrtve' i 'tuđe' zločine, nego i 'svoje' zločine i 'tuđe' žrtve.“ Zatim je biskup Uzinić uputio glavnu poruku slijedećim riječima:

 

„Završimo konačno Drugi svjetski rat! Prestanimo se već jednom ponašati kao sinovi i kćeri ustaša i partizana i na druge gledati kao na sinove i kćeri ustaša i partizana! Ma, prestanimo jedni drugima biti neprijatelji, a postanimo jedni drugima braća i sestre! I svi zajedno prionimo oko toga da se suočimo s problemima sadašnjosti, kako svojim sinovima i kćerima ne bismo ostavili naslijeđeni balast prošlosti koji nas je dijelio i dijeli, nego priliku za bolju zajedničku budućnost.“

 

Biskupov poziv je human i dobronamjeran i treba ga podržati.  Ali treba uzeti u obzir da je potrebno mnogo toga promijeniti da ideološki podijeljen hrvatski narod na "udbaše" i "ustaše" postane jedinstven narod i da se usmjeri na sadašnjost i budućnost i na rješavanje ogromnih problema koji prijete čak i nestankom hrvatskog naroda. Da bi postali od ideoloških neprijatelja ponovno braća i sestre jedinstvenog naroda potrebno je utvrditi istinu i o Jasenovcu i Bleiburgu i istinu o NDH ali i komunističko-titoističkom totalitarnom sustavu u kojem smo živjeli. Dakle, nije jednostavno zaboraviti prošlost i okrenuti se sadašnjosti i budućnosti jer nema budućnosti bez oslonca na prošlost. Svakako da je važno usmjeriti sve svoje snage na završetak ideoloških i drugih ratova među Hrvatima. Pomirba i oprost moraju biti obostrani. Još je Franjo Tuđman ne samo svojim pozivom na pomirbu nego i provođenjem politike pomirbe na djelu stvorio pretpostavke za stvaranje samostalne suverene hrvatske države. Međutim, mnogi njegovu pomirbu nisu prihvatili iskreno. Na žalost, "udbaška" Hrvatska prihvatila je pomirbu neiskreno i čekala je priliku da se vrati na svoju politiku optuživanja i sotonizacije druge strane, te smo danas svjedoci da se na demokratsku Hrvatsku vrši vanjska i unutarnja agresija novim lažima i krivotvorinama da se izmišljaju i proizvode ustaše. O tome sam u članku u Vijencu Matice hrvatske između ostalog napisao:

 

„No ne treba podcijeniti opasnost od moćnih i dobro raspoređenih protuhrvatskih snaga, koje upravo kriminalizacijom vukovarskih branitelja žele promijeniti povijest, stalno izmišljaju ustaštvo i stalno pokušavaju branitelje prikazati kao nastavak ustaške politike, a Hrvatsku kao zmijsku dolinu u kojoj su Srbi stalno izloženi smrtnoj opasnosti. Predsjednik Josipović i premijer Milanović nisu svjesni da govorima u kojima svuda vide ustaše i opasnost od obnove zla zapravo promiču velikosrpske krivotvorine i strategiju koja je cjelovito izražena monstruoznim optužbama u Haagu da je današnja Hrvatska nasljednica Pavelićeve NDH i da je srpski narod desetljećima izložen stalnom ponavljanju hrvatskih genocida te da je Jasenovac samo jedan od genocida u tom nizu, koji se nastavio i Olujom kao najvećim etničkim čišćenjem i zločinom nakon Drugoga svjetskog rata.“

 

U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kao i drugdje u svijetu postoje podjele i među kršćanima. I u velikosrpskoj agresiji negativnu ulogu je igrala pravoslavna Crkva. Dolazak novog Pape otvara nove perspektive jer Crkva sada više ne traži samo prevladavanje ideoloških podjela unutar hrvatskog naroda, pomirbu i oprost nego se još snažnije vraća ekumenizmu i nastoji još potpunije raditi na jedinstvu među katoličkim i pravoslavnim Crkvama. Na zajedničkoj molitvi na Kristovom grobu s patrijarhom Bartolomejom Papa Franjo izrekao je slijedeće značajne poruke o podjelama među Crkvama i potrebi jedinstva među Crkvama:

 

"Ne možemo zanijekati podjele koje postoje među nama Kristovim učenicima, a ovo sveto mjesto čini nas bolno svjesnima njihove tragičnosti. Trebamo vjerovati da kao što je kamen pred grobom bio odmaknut, tako će biti i uklonjena svaka prepreka našem punom zajedništvu. To će biti milost uskrsnuća čiji predokus imamo već danas. Svaki put kada tražimo oprost od drugih za naše grijehe protiv drugih kršćana i svaki put kada smognemo odvažnosti dati i primiti takvo oproštenje, kušamo uskrsnuće. Svaki put kada nadvladamo naše dugotrajne predrasude i pronađemo odvažnosti graditi nove bratske odnose, svjedočimo da je Krist uskrsnuo", istaknuo je Papa u svom obraćanju.

 

Dakle, put opraštanja, mira, traženja istine, put ljubavi je jedini ispravni put kojim trebaju ići svi kršćani. Zato su značajne poruke i biskupa Uzinića i pape Franje jer su na istoj liniji oprosta i pokajanja čovjeka i svih ljudi. Dakle, prošlost će nas prestati progoniti kada svi budemo spremni suočiti se sa istinom ma kako ona gorka bila. U hrvatskom društvu teškoće su velike ne samo zbog prošlosti, ne samo zbog ratova  koji i danas žive u svijesti i sjećanjima ljudi, zbog nepravdi i zločina i zbog ne kažnjavanja zločinaca ne samo zbog obezličavanja ljudi u ratovima nego i zbog obezličavanja ljudi u miru. Dakle, i danas se i u globalnom društvu i u našem društvu na nov način ubija i obezličuje identitet i osobnost čovjeka. Danas su u Hrvatskoj na udaru temeljne vrijednosti hrvatskog identiteta a onda i identiteta svakog čovjeka. Na udaru je obitelj kao jedan od temelja hrvatskog identiteta. Na udaru je kultura, prošlost, na udaru je naš jezik, na udaru je tradicija i posebno je na udaru katolička Crkva. Zbog svega toga posebno je značajno što papa Franjo ali i Crkva u Hrvata, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, šalje jasne poruke kako s jedne strane sačuvati naš identitet, kako riješiti moralnu krizu i kako dati ispravne odgovore na brojne probleme suvremenog društva.

 

Hrvatski političari trebali bi otići i u Jasenovac i u Bleiburg i tamo govoriti poput biskupa Uzinića odnosno krajnje je vrijeme da lijevi dođu u Bleiburg a desni u Jasenovac i kleknu. To bi bio početak razbijanja umjetno stvaranih podjela i pokušaja da se stari ideološki sukobi obnavljaju i prenose na mlade generacije.

 

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac