Treba nam predsjednik domoljub!

Treba nam onaj tko razumije naše brojne probleme

Svakome je potpuno jasan, transparentan, poznat  i nimalo dvojben odgovor na pitanje: Tko je htio samostalnu, suverenu i slobodnu državu  Hrvatsku? Hrvatski narod je to pokazao na referendumu o odcjepljenju od bivše  savezne države, raspisanom po odluci predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Zbog onih koji su to možda u međuvremenu zaboravili po copy-paste metodi  ovdje navodim pitanja postavljena na referendumu:

S Ivom Josipovićem vratili smo se u doba Jugoslavije

Na referendumu su građani odgovarali na sljedeća pitanja:

„1. Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?“

„2. Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?“

Numerički podatci su neoborivi i pokazuju kako je na referendum izašlo 83,56 % birača i za odcjepljenje od savezne države je glasalo 94,24 %  građana. Nakon toga je Hrvatski sabor 25. lipnja 1991. godine donio ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Započeo je proces za međunarodno priznavanje nove države. U Saboru 8. listopada 1991. godine je donesena  Odluka o raskidu državno-pravne sveze sa ostalim republikama i pokrajinama SFRJ i Republika Hrvatska je na sveopću radost, veselje, zadovoljstvo i neizmjernu sreću  hrvatskog naroda  postala samostalna i suverena država. Znamo što se sve paralelno, planirano i programirano događalo s procesima odcjepljenja i osamostaljivanja naše države. Malo-pomalo uvučeni smo u krvavi obrambeni rat. Svojatanje našeg državnog teritorija, otimanje i rušenje naših materijalnih i kulturnih dobara,  negiranje naših prava i sloboda, ostvarivanje vjekovne težnje za posizanjem i svojatanjem svega našeg, našim je neprijateljima postao  imperativ, cilj i zadatak.

Jakom vojnom silom, tehnikom i ljudstvom krenuli su na goloruki  hrvatski narod, koji im se odupro srcem, slogom, neviđenim herojstvom i iskrenom ljubavlju prema svojoj domovini i vjekovima dosanjanom snu o svojoj suverenoj i samostalnoj državi. Mnogo je nedužne krvi proliveno, mnogi su ljudi, žene i djeca otjerani sa svojih djedovskih ognjišta, mnogi životi su prekinuti i mnogi su postali hendikepirani u fizičkom, psihičkom i duhovnom smislu. Nastale su općenito i pojedinačno neprocjenjive i ogromne štete u svim područjima, u svim resursima, u svim segmentima života i rada i na svim nivoima.

Nije to sve zlo, negativno, loše, nepošteno, nepravedno i razarajuće, nastalo samo uslijed djelovanja unutarnjih i vanjskih neprijatelja, već i nekih domaćih sinova i kćeri, koji su se zaogrnuti lažnim domoljubljem, okićeni novim državnim simbolima, pod ratnim okriljem i neminovnom obnovom počeli enormno bogatiti, stjecati moć i utjecaj, te malo-pomalo, na podmukle, netransparentne, nečasne, nepoštene, nepravedne, ucjenjivačke, sluganske, kvislinške… načine i principe, započeli su oslobođenu državu iznutra razarati, rastakati, rasprodavati i od naroda otuđivati. To traje neprekidno već nekih dvadesetak godina, kao po nekom opakom planu, sasvim svejedno kojem i čijem, sa ciljem uništenja države i njenog većinskog naroda.

Komu to treba i čemu to služi?

Zbog nekolicine milijunaša i multimilijunaša stotine tisuća državljana je na rubu egzistencije, a ostatak jedva pokriva kraj s krajem, preživljava iz dana u dan, baveći se raznim poslovima, koji ponekad nisu dostojni čovjeka, sa ciljem opstanka, na ovim prostorima.

Mnogi su odustali od takve borbe i spas potražili u stranim državama, naročito mladi, obrazovani i sposobni. Svojim će znanjem i ostalim kompetencijama i kompeticijama obogaćivati znanost, ekonomiju i društvo one zemlje koja im je osigurala život dostojan čovjeka, dok naša država, njeno gospodarstvo i društvo tone sve dublje i dublje. Opća nezainteresiranost za društvena zbivanja, depresija u svim segmentima, beznađe, besperspektivnost, nemotiviranost u učenju, nezaposlenost, nepovjerenje u demokraciju, vlast, pravdu i pravednost  otuđila je ljude međusobno i otuđila je narod i državu.

Vrijeme je za upitati se i dobro zamisliti nad pitanjem: Tko će narodu vratiti državu? Je li to Predsjednik države, Vlada, Sabor, politička stranka, stranački lideri, istaknuti nestranački pojedinci, civilno društvo, skupine građana ili sam narod? Pred nama su izbori za Predsjednika države, jer krajem godine aktualnom predsjedniku istječe mandat. Trka za tom funkcijom i razne kampanje za pojedine predsjedničke kandidate su već odavno započele i prepoznatljive su po svojim slikama, tonu, metodama, igrama, obmanama, lažima, pljuvanjem protivnika, seciranjem pojedinaca i njihove rodbine do devetog koljena, podmetanjem, izmišljanjem, PR-ovskim bajkama, spinovima, obećanjima, putešestvijama uzduž i poprijeko diljem lijepe naše ,donošenjem poklona, dijeljenjem gradskog novca, kupovanjem  priznanja, otvaranjem raznih objekata, veličanjem svojih uspjeha, isticanjem svojih vrlina, nadmetanjem u sposobnostima, osobitostima, doprinosu gradu, državi, pojedincima, društvu državi, svijetu, NATO-u…

Sasvim je svejedno rade li to sve sami kandidati ili njihovi glasnogovornici, naročito nas ne zanima kad  glasnogovornikom kandidata postane lider političke stranke. Uvijek su jasne i prepoznatljive takve poruke, kao i pokušaj obmane birača, po ne znam koji put, kao da smo krdo ovaca kojemu je potreban pastir, kao da se dobro ne poznajemo i kao da ne znamo kakvog Predsjednika države hoćemo i trebamo.

Ne zanima nas politička stranka(ke) koja stoji iza njega i podupire ga. Zanima nas sam kandidat, njegovo obrazovanje, sposobnosti, vještine, kompetencije, kompeticije, spremnost da odano služi svom narodu, sukladno ovlastima koje ima, poslovima i zadacima u opisu njegova radnog mjesta, osobnom odnosu prema toj funkciji, njegovu domoljublju, rodoljublju, privrženosti svom narodu u smislu očuvanju identiteta, poštovanja i cijenjenja povijesti, kulture i ostale baštine, doprinosa boljitku, ravnopravnosti među narodima EU-a, realnom planu i programu njegova rada (strategiji i taktici), realnoj viziji, prioritetnim ciljevima i zadacima, očuvanju potpune integracije svakog pojedinca, naroda i cijelog društva, pravdi i pravednosti jednakoj za sve državljane, promicanju i širenju temeljnih ljudskih vrijednosti, poštivanju Zakona, ukazivanju na probleme i propuste, …, prijedloge za napredak u svakom smislu, vraćanje nade i vjere u realno bolje sutra, kroz veću zaposlenost, jednakost u školovanju, poticanje izvrsnosti, razvijanje unutarnje  motivacije  za pojedinačni rast i razvoj, osiguranje opstanka na ovim prostorima, borba za pozitivan demografski trend… i vraćanje države narodu.

O tome nam nitko posebno ne treba govoriti, pisati i glorificirati njegovo djelo i dosadašnji rad. To se vidi iz onoga što je ostalo i što stoji iza njega. O tome govore njegovi stavovi, ponašanje, djelovanje, vjerodostojnost i odgovornost prema svima i prema svemu. Nije bitno, niti važno je li kandidat muško ili žensko. Mi za Predsjednika države hoćemo i trebamo kompletnu, vjerodostojnu i odgovornu osobu, koja je sama sebe takvom stvorila. Oni koji igraju igru na tu kartu i time žele pokazati i dokazati kako su napredni, suvremeni, demokratski i prihvatljivi zbog toga što je njihov kandidat žena, sami sebe opovrgavaju i svojim komentarima ponovno se vraćaju u maglu i dim balkanske krčme i rupe iz kojih povremeno izmigolje, svaki put u drugoj ulozi i funkciji, ovisno o naredbi neke sile, sasvim svejedno čije, unutarnje ili vanjske. I na kraju poruka za sve scenariste, redatelje, pokrovitelje, distributere, inspicijente i kreatore  ovih igara oko izbora za  Predsjednika države  sasvim jednostavna poruka: Ne treba nam igara, treba nam kruha!

Ankica Benček