Povijesna odluka – Ivo Josipović etički osuđen za veleizdaju
Nakon 10. prosinca 2014. godine u Hrvatskoj ništa više ne će biti isto. Naime, toga dana 1948. godine Skupština Ujedinjenih naroda usvojila je i proglasila Deklaraciju o ljudskim pravima (rezolucija 217/III.), a istog dana 1999. Hrvatska je ostala bez svog vođe i najvećeg državnika Dr. Franje Tuđmana. Riječ je čovjeku koji je, zahvaljujući hrvatskim braniteljima pobjednicima u Domovinskom ratu, ostvario najveći san hrvatskog naroda – NEOVISNU HRVATSKU DRŽAVU.
Nakon gubitka velikog vođe, Hrvatsku su u svoje ruke preuzeli neprijatelji hrvatskog naroda najprije Stjepan Mesić, a zatim Ivo Josipović. Stupanjem na mjesto predsjednika Ivo Josipović zvan Yugoslav Yusipović objavio je, kako će „pocrveniti Hrvatsku“. I USPIO je – Hrvatska je pocrvenila, ali od srama. Pocrvenila je, prateći nastupe i govore „svog“ novog predsjednika koji je sustavno nemilice uništavao kako hrvatski narod, tako i sve one zasade na kojima je taj narod živio i djelovao.
Ipak, jednoga dana tomu je morao doći kraj. Skupina domoljubnih intelektualaca i pripadnika hrvatskog naroda odlučila je upozoriti javnost na krajnju opasnost u kojoj se nalazi kako narod, tako i država Hrvatska. Utemeljeno je Hrvatsko nacionalno etičko sudište. Ono je ocijenilo djelovanje Ive Josipovića u proteklih pet godina njegova mandata, vodeći računa i o njegovom djelovanju prije stupanja na funkciju predsjednika države, te nakon provedenog procesa o etičkim optužbama za veleizdaju donijelo kao pravorijek – Odluku o etičkoj osudi za veleizdaju. Odluka glasi – Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske
ETIČKI SE OSUĐUJE ZA VELEIZDAJU
Uz presudu je dano sljedeće obrazloženje
Ivo Josipović je dugi niz godina, na različitim javnim dužnostima i na različite načine, sudjelovao u sustavnom krivotvorenju povijesne istine o hrvatskom Domovinskom ratu, pa je s tim krivotvorinama pridonosio politici sustavne kriminalizacije hrvatske države i Domovinskog rata, te sramotnom pretvaranju srbijansko-crnogorske oružane agresije na Republiku Hrvatsku, te Bosnu i Hercegovinu u navodno – građanski rat.
Za vrijeme državničkog posjeta i govora u parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, on je na čuđenje mnogih, pa tako i istaknutog bošnjačkog političara Sulejmana Tihića, lažno ustvrdio kako je hrvatska državna politika izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, te da snosi glavnu krivnju za počinjena zla 1990-tih godina u toj susjednoj državi, amnestirajući pri tom veliko- srbijansku politiku. Na taj način „naš“ predsjednik je izvršio i izravni pritisak na sudski proces koji se u Haagu vodi protiv šestorice Hrvata iz Bosne i Hercegovine.
Tijekom svojeg predsjedničkog mandata sustavno je i uporno radio na povlačenju i slabljenju tužbe koju je Republika Hrvatska podnijela protiv Republike Srbije zbog genocida počinjenog na teritoriju Republike Hrvatske tijekom hrvatskog Domovinskog rata. Zlouporabom političke moći Ured predsjednika Republike Hrvatske u stvarnosti je pretvorio u središte društvene moći u kojem se zagovaraju protuhrvatski interesi u korist političkih i drugih interesa Republike Srbije.
Cijelo vrijeme svog mandata, Zorana Milanovića i njegovu vladu, protivno ustavnim i zakonskim ovlastima prešutno je tolerirao, zagovarajući nove oblike velikosrbijanskog nasrtaja na hrvatski teritorijalni integritet i kulturni identitet. Tijekom mandata predsjednika Republike Hrvatske zlorabeći svoj položaj i ovlasti podržavao je protuhrvatske i nedemokratski orijentirane društvene i političke snage u Republici Hrvatskoj i inozemstvu šireći pri tom povijesne krivotvorine o institucijama hrvatske države i hrvatskom Domovinskom ratu.
U proteklom razdoblju aktivno je sudjelovao u nestručnim interpretacijama šire hrvatske povijesti, pri čemu je zagovarao i uporno promicao jugokomunistički ideološki pristup s kojeg se hrvatskom društvu neutemeljeno i protivno osnovnim ljudskim pravima nameće povijesna krivnja za nemile događaje iz drugog svjetskog rata, s kojima sadašnji hrvatski naraštaji nemaju ni fizičku ni vrijednosnu poveznicu. Unatoč Deklaraciji Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunisti-čkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. i nadalje je sustavno sudjelovao u kreiranju, provedbi i promicanju hrvatske državne politike zasnovane na komunističkoj totalitarnoj ideologiji.
Od Ustavnog suda Republike Hrvatske s prikrivenim je namjerama zatražio ocjenu suglasnosti Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše Jugoslavenske narodne armije, bivše komunističke Jugoslavije i Republike Srbije uz glavni argument njegove prijetvorne teze, da predmetni Zakon narušava ustavno pravo branitelja iz Domovinskog rata na obranu u mogućem kaznenom postupku zbog ratnih zločina. Na taj je način kao nositelj najviše državne vlasti u Republici Hrvatskoj zapravo zatražio formalno ozakonjenje, da se prema kriterijima zločinačke Jugoslavije, Srbije i Jugoslavenske narodne armije podižu optužnice i sudi hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata.
Kao predsjednik Republike Hrvatske, unatoč najavama njemačkog pravosuđa o dostavi europ-skog uhidbenog naloga za Josipa Perkovića, podržavao je i zagovarao inicijativu nedemokratski orijentiranih društvenih i političkih organizacija u Republici Hrvatskoj, opterećenih jugoslaven-skim totalitarnim nasljeđem, za izmjenu Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s članicama Europske unije, i to u isključivoj namjeri, da spriječi predaju vodećih djelatnika jugo-slavenske Službe sigurnosti Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu, a zbog ubojstva hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Njemačkoj. Aktivnim sudjelovanjem u provedbi ove skandalozne inicijative, neposredno pred sam ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju, ugozio je hrvatske državne i nacionalne interese dovodeći u pitanje vjerodostojnost hrvatske vanjske politike, kao i općeniti ugled Republike Hrvatske u svijetu. I ne samo što je ovim činom nastojao zakonom zaštititi politički motivirana ubojstva i ostala komunistička zlodjela, nego se drsko usprotivio obvezujućoj primjeni Deklaracije Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. iz 2006. godine zasnovane na Rezolucijama Vijeća Europe br. 1096 i 1481.
Nakon ove presude koju je aklamacijom prihvatila prepuna dvorana „Vatroslav Lisinski“ bilo bi za očekivati, da Ivo Josipović povuče svoju kandidatutu za još jedan mandat, a da nakon isteka njegova sadašnjeg mandata sudbene vlasti razmotre ovako obrazloženu presudu i pokrenu odgovarajući postupak. Potrebno je napomenuti, da uz sve navedene počinjene zločine i propuste, predsjednika države treba optužiti i za zločin nečinjenja koji, je rezultirao uhićenjem i osudom hrvatskog branitelja Veljka Marića od strane Srbije. Zahvaljujući tom propustu predsjednika države, Veljko Marić je zatvoren u srpskom zatvoru. Ovdje se radi o „navodnom“ zločinu počinjenom na teritoriju Hrvatske nad hrvatskim državljaninom. Takav slučaj predstavlja opasan presedan poslije kojeg niti jedan hrvatski branitelj nije siguran izvan hrvatskih granica. Tek danas u predizborno vrijeme nakon četiri godine hrvatske šutnje „slučaj Marić“ došao je pred Hrvatski sabor. Vjerujemo, kako će Hrvatski sabor po tom pitanju konačno poduzeti sve potrebne korake, a da će se potom novi predsjednik svesrdno angažirati u ovom slučaju.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više