“Važno je hoće li i u Hrvatskoj prevladati u naznakama
već prisutno načelo političkog nacionalizma,
odnosno hoće li se hrvatska politika vratiti
koncepciji ’hrvatskog političkog naroda’
afirmiranoj još u hrvatskoj politici 19. stoljeća”
(Nikša Stančić, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb, 2002.)
Pismo Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetrnosti (Razred za društvene znanosti, skademik Nikša Stančić)
Poštovani,
S radošću izvješćujem, glede Vam željkovana načela (v. moto), da je ono simbolički ostvareno u završnici jubilarne obljetnice Ivana MAŽURANIĆA – „utemeljitelja moderne hrvatske nacije”.
Naime, na rodnoj mu kući, uz ranije obilježje (1954.), kao eksplicite južno(jugo)slavenskog i implicite crnogorskog pjesnika-književnika u gradskom parku uz more (v.scan), Ivan je Mažuranić naposljetku otkriven (i) kao hrvatski državnik i književnik (v. drugi scan).
Simbolično gledano, riječ je o iznimnom,
pače i prevratnom, događaju,
budući da je prvi put u novonastaloj državi Hrvatskoj,
sada i okamanjeno, zasvjedočena „hrvatska nacija“.
Iako je u svijetu liberalne demokracije (što god o njoj mislili) „biti nacijom“ posve nešto normalno – dakle, posvemašnja je plauzibilija – u Hrvatskoj je to prešutni crimen, pa zato „hrvatska nacija“ i ne postoji kao ustavna kategorija (v. treći scan).
S tim u svezi, kako svjedoči hrvatska shizofrena zbilja, kao i svake, tako je i porađanje hrvatske nacije dramatičan proces, po čijoj je crti i oblikovana akcija:
STOP PARTITOKRACIJI! – SLOBODA NACIJI!
Te porođajne muke, naspram skandalozna Pupovčeva, tragom Ortegina epistemološka načela,[1] <file:///C:/Users/Ivan/Desktop/A-Unos.doc#_ftn1> ako ikad, trebala bi skratiti organizirana nacionalna intelektualna (akademska) elita.
Može li u tome, tragom Vam željkovana načela, pomoći nacionalni besmrtarij, dakle, HAZU što se reklamira „kao najveća konstanta, najveći simbol i savjest nacije" (Zvonko Kusić).
Bilješka:
[1] <file:///C:/Users/Ivan/Desktop/A-Unos.doc#_ftnref1> „Nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima“ (Milorad Pupovac, Erasmus, br. 5, Zagreb, 1994.). „Sav napor i sva težnja intelektualca trebala bi ići za tim da se najprije shvati jedan zamršen problem, a zatim da ga se objasni. Intelektualac treba u kaos ideja i misli unositi red, jasnoću i analizu. To je njegova uloga. On treba objašnjavati, obrazlagati i izlagati. […] Misija intelektualca treba biti razbistravanje zamršene situacije koju je politika još više usložila i razdrmala” (Jose Ortega y Gasset, 1937./1939.).
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više