Od 1990. do konca 1999. godine, povijesno je razdoblje borbe hrvatskog naroda za svojom slobodom, berbe za gospodarsku i kulturnu obnovu Hrvatske, za uključivanje Hrvatske u tokove demokratskih zemalja Europe i svijeta, pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Međutim, 10. prosinca 1999. godine, prestalo je kucati srce stvaratelja samostalne Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, a već početkom 2000. godine nastupa rušilačka era nazvana „detuđmanizacija“ samostalne Hrvatske. Ono što srbočetnička sila, nožem, puškom, tenkovima, paleži i pljačkom nije uništila, tu nastavljaju „detuđmanizatori“ raznih boja i ideologija.
Rezultate detuđmanizacije danas vidimo u upropaštenom hrvatskom gospodarstvu, nezaposlenosti, sveopćem siromaštvu građana, a Hrvatska je dovedena pred vrata agresora da nas ponovno primi u svoj region i zagrljaj Tomislava Nikolića, s isprikom zašto smo rušili velikosrpsko-komunističke ideale bratstva i jedinstva naših naroda, s naglaskom i obećanjem da ćemo povući tužbu za genocid jer genocida nije bilo, pa tako ni zahtjeva za ratnu štetu ne će biti, a Hrvati će i dalje ostati upamćeni i upisani kao zločinci, kako kod FIFA-e tako i u Švicarskoj i ostalim demokratskim zemljama gdje je Josipu Šimuniću ili Marku Perkoviću Tompsonu ulazak zabranjen. Ne će biti tužbi protiv braće jer prijatelji sve međusobne probleme rješavaju dogovorom a ne svađom i tužbama.
Predsjednički izbori 2015., vraćaju nas u 1999., da nastavimo tamo gdje je program dr. Franje Tuđmana prirodnom silom zaustavljen. Pobjedom gospođe Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima nastavak je Oluje hrvatskog naroda koji je započet Domovinskim ratom.
Glavni zadatak gospođe Kolinde Grabar Kitarović je da zaustavi daljnje rušenje nacionalnih temelja samostalne Hrvatske stvorenih u Domovinskom ratu. Zaustavljanje rušitelja biti će teško jer otpori su već vidljivi sa svih strana, a najopasniji su oni nevidljivi za javnost. Mogli smo već čuti kako se dosadašnji predsjednik Ivo Josipović „kulturno“ ponio i prvi priznao poraz i čestitao gospođi Kolindi. Ako to „kulturno“ priznavanje poraza pogledamo kroz velikosrpsko-komunističku ideologiju, kako Dobrica Ćosić kaže, laž je srpska vrlina, a Josipović svim svojim bićem teži Ćosićevoj domovini, vidimo da su Ivinu izjavu neki prihvatili kao iskreno priznanje poraza. Koliko se ta izjava može podvesti pod kulturnu i civilizacijsku to je već potvrdila Sandra Petrović Jakovina koja dovodi u pitanje pobjedu Kolinde i regularnost predsjedničkih izbora. Ta gospođa bila je u izbornom stožeru Ive Josipovića i k tomu zadužena za pravna pitanja.
Istodobno, Ivo Josipović kaže da on s tim nema ništa to je osobno mišljenje te gospođe. Prema javnosti to je tako, ali mišljenje Sandre Petrović Jakovina sigurno je skuhano u loncu Pantovčaka. A taj lonac ne može zakuhati bez da ga gazda Josipović ne uključi u svoju mrežu visokog napona.
Da će biti velikih problema oko zaustavljanja rušilačke mašinerije i vraćanje Hrvatske politike u demokratske tijekove civilizirane Europe to potvrđuje i necivilizirano, komunističko ponašanje predsjednika Vlade Zorana Milanovića koji kuri vatru ispod Josipovićeva lonca kojeg stručno miješa gđa Petrović Jakovina. Naime, u Jutarnjem listu 15. 1. 2015. na str. 6. stoji: „Grabar Kitarović neustavno je izabrana i ne ćemo je pozdraviti“, izjavio je „visoki“ dužnosnik vladajuće Socijaldemokratske partije Hrvatske…
Tko su ti socijaldemokrati u Hrvatskoj?
Gotovo u svim demokratskim državama Europe postoje lijeve i desne političke opcije. Međutim, kod svih tih država postoji osnovno političko i nacionalno pravilo da i lijeve i desne političke stranke štite nacionalne interese svoje države, bez obzira bilo to unutar države ili u vanjskoj politici. Tu se vide ogromni razlozi između lijevi socijaldemokrata u državama Europe u odnosu na Hrvatsku. Hrvatski socijaldemokrati samo su obukli košulju koju su nazvali socijaldemokratskom, a nikako da nađu deterdžent kojim bi se oprao smrad komunizma. To su pokušali i putem antifašizma, ali ni to ne prolazi u nijednoj demokratskoj vešmašini, smrad smrdi pa smrdi. Za njih nisu potrebni neki posebni dokazi da su anacionalni i rušilački, oni su sami to potvrdila svim svojim aktivnostima i antihrvatskom politikom koju nisu skrivali već su taj program otvoreno nazvali „detuđmanizacija“ Hrvatske. Tako na primjer, kada su došli na vlast skakali su od veselja javno prijeteći kako se ne će graditi Pelješki most. Potom su raznim obmanama, biranje pravaca koridora preko B i H za vezu s Dubrovnikom, izmjenom projekata, kupovali vrijeme, i tako do današnjih dana kada se o tom mostu više i ne govori, jer se danas govori o gladnoj raji za koju je kriva prošla vlada.
Sve činjenice govore da su ti takozvani socijaldemokrati ideološki recidivi zločinačkoga velikosrpsko-komunističkog režima. I za to nisu potrebni posebni dokazi jer su ih pokazali štiteći taj režim, skrivajući zločine tog režima, ukidanjem Komisije za istraživanje komunističkih zločina, ukidanjem pokroviteljstva Hrvatskog sabora pri odavanju pijeteta žrtvama Bleiburga i križnih putova. Svim silama su se suprotstavili izručenju Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu radi komunističkih zločina na tlu Njemačke.
Da bi bili jači u zaštiti velikosrpsko-komunističkog režima u prikrivanju zločina, podršku traže u agresorskoj Srbiji i prijateljstvu s četničkim ideolozima kao što je Tomislav Nikolić i domaćim ljubiteljima bratstva i jedinstva naših naroda. Ivo Josipović kaže kako je Hrvatsku uveo u Europu, a da bi dokazao koliko mu je stalo do toga, na dan Proslave ulaska Hrvatske u civiliziranu Europu, na tu proslavu je pozvao četničkog vojvodu Tomislava Nikolića. I za prosrpsku politiku Ive Josipovića nisu potrebni posebni dokazi ako vidimo da po popisu stanovništva u Hrvatskoj imamo 4,5 posto Srba, a u Vladi RH ih je 47 posto! Isto tako, Josipović je svoj Kabinet popunio udbašima, velikosrbima i ostalim detuđmanizatorima, dok dobar broj hrvatskih branitelja gladuje, a mnogi su izvršili suicid. Istodobno po Vukovaru šeću zločinci, silovatelji, a ova vlast postavlja ćirilične ploče kako bi preostalim Vukovarcima zagorčili i ono malo slobode.
Očito je to jedini prokomunistički režim koji je ostao u demokratskoj Europi nakon pada Berlinskog zida. Boje se gubitka vlasti jer tada dolazi na svjetlo dana ISTINA, a ona je za njih i njihove ideološke prethodnike pogubna. Nakon ISTINE neminovno dolazi ideološka lustracija, a nju ne mogu više spriječiti jer joj se temelji postavljaju na sudu u Njemačkoj. Prvi lustrirani biti će Josip Perković i Zdravko Mustač. Kako smo vidjeli da i talijansko sudstvo ne miruje pa traže nekog Antu kojeg sumnjiče za smaknuće obitelji Ševo. Kada će te potrage prestati teško je reći jer na popisu likvidiranih hrvatskih emigranata po svijetu je 69.
Tko je i koga predstavlja Ivo Josipović?
Gledajući rezultate predsjedničkih izbora tada bi trebali biti jako nezadovoljni jer je g. Kolinda pobijedila s malom razlikom 50,74 % naspram 49,26 % ili 1,48 %. Međutim, to je ogromna pobjeda ako analiziramo koja sila stoji iza tih 49,26 % poraženog predsjednika. Prije svega ogromna propaganda. Naime, u svim ratovima, uz dobru vojnu opremu, propaganda je drugi dio naoružanja koji određuje pobjednika. To znači, u čijim rukama su sredstvima informiranja u njegovim rukama je uglavnom i pobjeda jer on informira javnost kako demoralizirati protivničku stranu. U slučaju naših predsjedničkih izbora, sva sredstva informiranja u rukama su vladajuće garniture, to znači u rukama velikosrpsko-komunističkih ideologa, a Ivo Josipović je predvodnik te ideologije. Oni su svjesni, ako Ivo izgubi izbore i oni gube kolektivno i pojedinačno. Tihomir Dujmović je tu garnituru, okupljenu oko kukuriku koalicije, u čijim je rukama cijela Hrvatska, nazvao djeca komunizma. Tako, ravnatelja HTV-a Gorana Radmana, Titinog skojevaca, svojim političkim utjecajem postavio Ivo Josipović. Za protuuslugu, predsjednik Vlade RH dobio je priliku da postavi svog čovjeka za šefa obavještajne službe. I jednom i drugom centru ciljevi su isti, voditi takvu antihrvatsku propagandu da ostanu na vlasti.
Tu su i jaka sredstva informiranja dnevnog tiska na čelu s komunističkim ideologom Zdenkom Dukom. Iako je HTV jači u svojoj propagandi na široke mase, ni sredstva tiska se ne mogu zanemariti jer imaju svoj način prodora do onih pismenijeg kruga čitatelja. Tu je vidljiva i nevidljiva mašinerija školovanih recidiva tog režima, bilo kao udbaši, kosovci, jugooficiri i njihova djeca fakultetski obrazovani kadrovi, a centar im je na Fakultetu političkih znanosti i Filozofskom fakultetu. Ti obrazovni centri, svojom jugo-komunističkom ideologijom utječu na hrvatsku mladež i to s velikim uspjehom. Tom krugu pripada i cijeli represivni aparat kojeg su lustracijom očistili od bilo kakvog hrvatskog domoljublja. Tu su i oni, za široke mase nevidljivi međunarodni moćnici na čelu s Velikom Britanijom. A Josipović je baš s Velikom Britanijom, Francuskom i Nizozemskom, ideološkim prijateljima politike velike Srbije i agresije na Hrvatsku, zaključio strateški plan suradnje.
Ivo Josipović je bio u stručnom timu pravnika koji su pisali Deklaraciju o suradnju sa sudom u Den Haagu, kao temeljni akt za progon hrvatskih branitelja, te optuživanja hrvatskoga vojnog i političkog viodstva. Josipović je suorganizator udruge Documente koja usko surađuje s Veritasom i pročetničkim ideologom Savom Štrpcem po pitanju istraživanja eventualnih zločina nad Srbima. Josipović je sam izjavio: »Ja sam osobno radio za Documentu i u Documenti. Oni i danas kada promatraju i prate postupke rade po predlošku kojeg sam ja napisao«, govorio je Ivo Josipović 7. prosinca 2012. za bratsku B92 srbijansku televiziju.
Time je priznao svoju izdajničku prošlost i višestruko potvrdio optužbu Hrvatskoga nacionalnog etičkog sudišta da je veleizdajnik kojemu nema premca. Pritom je izjavio i ovo: »Još nismo nikog osudili za Oluju«. Strašno da strašnije ne može biti. Ivo Josipović već je trebao crvenjeti zbog nagrade Vesni Teršelič i njihovoj Documenti. Jer je u povodu Dana državnosti te godine dodijelio je njoj i udruzi Povelju RH za „iznimno uspješne rezultate u suočavanju s prošlošću te dokumentiranju i istraživanju prijeratnih, ratnih i poslijeratnih zbivanja“. Analizirajući rad Documente i grupe oko Teršeličke vidimo da se isključivo o progonu hrvatskih branitelja. (Zvonimir Despot, Večernji list, 27. listopad 2014., str. 31.).
Karakterističan je i pristup u odnosu na hrvatske generale i njihovu odgovornost u Domovinskom ratu. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović nada se da će obrana trojice generala (Gotovina, Markač, Čermak) uspjeti dokazati neke svoje teze, ali isto tako kaže da za sve zlo koje se dogodilo netko mora odgovarati. To je i izjava gospođe Vesne Teršelić, s tim što ona otvoreno radi za pročetničkog ideologa Savu Štrpca i njegov Veritas. O kojem zlu, koje ima svoje ime i prezime, priča Josipović. O onom genocidnom i nekažnjenom što su ga proveli Srbi ili onom minimalnom i procesuiranom što su ga počinili hrvatski pojedinci pri obrani Hrvatske. Njegova je neizravna poruka Haaškome sudu da osudi generale. Josipović naglašava: „Ali za sva zla koja su se dogodila netko mora odgovarat“. Svakako je to jedna od najnemoralnijih izjava koja se čula u Hrvatskoj u to vrijeme. Gotovo da mu je sasvim svejedno kako će proći generali u Haagu. Iza toga, otišao je korak dalje i rekao da će Gotovini oduzeti čin i odličja bude li osuđen. (Hrvatski list, 9. rujna 2010., str. 10).
U ocrnjivanju i optuživanju hrvatskog naroda Josipović kaže: „Ustaška je brutalnost bila strašna, njihovi zločini odvratni. Mi to znamo, ali znati nije dovoljno. Neprestano se moramo suočavati s neugodnom činjenicom da je – stavljajući na stranu slavan antifašistički otpor – bilo pripadnika našega naroda koji su bili sistemski organizirani u izvršenju groznog zločina protiv čovječnosti. Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu ili što zastupaju. Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi. Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba. Uvijek se trebamo sjećati i, živjeti zajedno sa žrtvama, u sjećanju. To je naša odgovornost. Jer, naša djeca trebaju znati što je dobro, a što zlo, što je pravo, a što krivo. To je mjesto gdje počinje istinska pravda.“
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više