Ugrađena sustavna (“sistemska”) pogrješka

To su osobe koje u istraživanju kvalitete sustava naobrazbe ne mogu izaći iz svog ograničenog i skučenog 'društvenjačkog okvira'

Poznato je u eksperimentalnoj znanosti (fizici, kemiji…) da postojanje sustavne pogrješke, a koja je imanentna samoj metodi mjerenja, onemogućava dobivanje rezultata točnijeg od reda veličine te sustavne pogreške. Zato su u egzaktnim znanostima odavno shvatili da se sustavna pogrješka može izbjeći samo promjenom metode mjerenja. Primijenimo li ovu logiku na dio društvenih istraživanja, posebno na istraživanja u sustavu naobrazbe, brzo ćemo uočiti da je ta sustavna pogrješka ugrađena u samu metodu istraživanja, čak štoviše, uključena je i što je posebno pogubno, u izbor ljudi koji provode ta istraživanja.

U osobama Nevena Budaka, profesora s Filozofskog fakulteta, i mladog Borisa Jokića, djelatnika Instituta za društvena istraživanja, uviđamo taj problem. To su osobe koje u istraživanju kvalitete sustava naobrazbe ne mogu izaći iz svog ograničenog i skučenog 'društvenjačkog okvira'. To su osobe (i mnogi njima slični) koje do kraja, i bez ostatka ne mogu same sebi priznati da su se nametnule u pokušaju kreiranja obrazovnog sustava i da su uzrok svih nevolja u sustavu naobrazbe od Šuvarevih vremena do danas. To su osobe koje unatoč vrlo preciznih pokazatelja glede kvalitete našeg obrazovnog sustava, OECD-ovog PISA istraživanja, ne mogu sami sebi priznati da su izvan realnog vremena i prostora.

Posljedica je vrtnja u krugu, nesagledavanje bitnih problema u školstvu kao i načina rješavanja tih problema. Da budem konkretan: Jedan od većih problema je nepostojanje realnih i prirodnih kriterija u osnovnom-obvezatnom školstvu, a što se ogleda u činjenici da imamo 75 % odlikaša koji završavaju tu razinu obrazovanja. Oni taj problem guraju pod tepih i bulazne o nekoj devetogodišnjoj obveznoj osnovnoj školi uvodeći 'nulti razred' za dob djeteta od šest godina. Zar će se time nešto bitno postići? Osim naravno zapošljavanja hiperprodukcijski proizvedenih 'teta učiteljica' s burze rada.  Bulazne također, kao nekad i Stipe Šuvar, da nam gospodarstvu manjka kadrova iz strukovnog obrazovanja. Da manjka to je točno, ali taj problem je nemoguće početi rješavati ako se ne uvažavaju preporuke OECD-ovog PISA projekta kao i porazni rezultati u znanju matematike i prirodoslovlja, u tom istom istraživanju, naših 15-godišnjaka u tri navrata: 2006., 2009. i 2012. godine. Zar nije znakovito da nam je profesor Kwong WaiLeung s The Chinese University of Hong Kong, jedan od voditelja PISA projekta, na upit naših školskih 'stručnjaka' što moramo činiti, rekao: ''Naučite djecu do 15 godine dva jezika-engleski i matematiku''?

Spomenuti dvojac ne razumije da problem neodabira strukovnih zanimanja od strane završenih osnovaca, kao i neodabir 'tvrdih studija' (tehnike, prirodoslovlja, matematike…) od strane brucoša nije samo refleksija stanja u društvu, već je prvenstveno posljedica oskudnog znanja mladih iz područja koja su relevantna u PISA istraživanjima. Za ilustraciju može poslužiti činjenica da je zagrebački FER uveo po prvi puta od kada postoji repetitorij iz matematike i fizike u prvom semestru za brucoše. I sve dok spomenuta ( i slična ) gospoda pišu strategije obrazovanja možemo pjevati: ''Nema nam pomoći…''

Test PISA

PISA test je jako važan, posebno za najbogatije države Europe, jer on daje točan pokazatelj kakva će biti ekonomija za 20 godina, jer je dokazano da je PISA test u korelaciji s bruto nacionalnim dohotkom za 20 godina. PISA testovi su globalni pokazatelj sposobnosti učenika u dobi od 15 godina, a ocjenjuju se matematika, čitalačke kompetencije i prirodne znanosti. Naglasak je na primjenjenom znanju, a ne definicijama, nabrajanjima i podjelama popularnim u hrvatskim školama.

Miroslav Dorešić, zamjenik ministra prosvjete 1998./1999.