Federacije su ratne tvorevine – tvorevine trajnih ratova

One su mirnodopska zločinačka sredstva

Svaka zabrana ima za cilj da nešto sakrije, zapravo da u prvom redu  istinu sakrije ili ju izokrene. Zabrana se stoga i nameće od moćnika, utjecajnih pojedinaca, pobjednika; bolje rečeno zabrana se nameće obično od ubojica. Svi oni imaju prljavu i okrvavljenu savjest, prošlost, i to je razlog zašto uvode i nameću zabrane. Zabranama nastoje ne samo sakriti počinjena zlodjela, koje skrivanjem istine nastoje zatrpati, sakriti, izokrenuti, već pokušavaju izbjeći odgovornost zbog te istine koju skrivaju i koju su počinili. Zbog toga je svaka zabrana uistinu glavni kočničar mira, jednakosti, ravnopravnosti, tolerancije, suživota, pravde i demokracije. Naprosto, zabrane su kočničari svekolikog napretka društva u kojem se nameću. One su obično karakteristike totalitarnih režima, federalnih uređenja, te imperijalno osvajačkih zemalja. U jednakim dimenzijama su i sredstvo porobljavanja i obespravljivanja kod brojnijih naroda u višenacionalnim i višekonfesionalnim zajednicama. Napose su opasne za razvoj slobode i pravednosti, jednakosti i ravnopravnosti u federacijama, koje su uvijek građevine arhitektirane i izgrađene zamislima i planovima brojnijeg naroda unutar tih tvorevina.

Stoga, svaka zabrana, a one su obično pisane za malobrojnijeg  federalnog partnera, znači i manje prava, manje slobode, manje pravednosti za taj manje brojan a time u takvim zajednicama i slabiji narod. Posebno su zabrane u federalnim tvorevinama velike, opširne i stroge u vremenima poslije ratova, budući da su svi ti sukobi, zapravo i posljedica toga uvijek nepravednog uređenja. I zbog toga su ti sukobi unutar federalnih tvorevina uvijek brutalni, razarajući, vjerski, građanski, te dakako ratovi za teritorij u kojima brojniji narod nastoji osvojiti prostor malobrojnijeg, a malobrojniji pak očuvati i obraniti egzistencijalni teritorij, koji mu jednio u tim zajednicama može jamčiti neku jednakost i ravnopravnost, slobodu i budućnost. A poslije takvih sukoba koji su se pokazali, na žalost i najbrutalnijim ratovima etničkog i vjerskog čišćenja s elementima genocida, što i potvrđuje činjenicu da su to ratovi za teritorij, osvajački od strane brojnijeg i obrambeni od strane malobrojnijeg naroda, i stvaraju se, bilo nametanjem izvana ili pobjedničkim osjećajem brojnije sukobljene strane, federalne zajednice. To su te tvorevine u koje svijet ugura da zajedno žive pobjednici brojnijeg naroda i poraženi malobrojnijeg, odnosno dobitnici i gubitnici, čime su stvorene sve pretpostavke ropskog položaja malobrojnijeg federalnog partnera. I jesu stoga to tvorevine kao samovolja brojnijeg naroda i protivnost malobrojnijeg tamnice slabijeg i nejačeg malobrojnijeg i porobljenog federalnog partnera.

Federalne tvorevine u svom životu koji nikad nije dug, miran, siguran, i slobodan u životu bez budućnosti, obično umiru i nestaju u ratnom raspadanju krvi i ubijanju. One su mirnodopska zločinačka sredstva kojima se grade čiste nacionalne i vjerske države brojnijeg federalnog naroda. Kao i u ratu, pa čak još i snažnije u miru traje proces etničkog i vjerskog čišćenja malobrojnijeg, slabijeg i nejačeg naroda. Za federacije se stoga može reći da su tvorevine trajnih ratova, da se ratom stvaraju, ratom se održavaju i u ratu nestaju. I stoga i jesu tako kratka vijeka, no na žalost i tragičnog raspadanja. Federacije su izum totalitarističkih režima, diktatora i brojnijih naroda. Potvrđuje to i danas jedina, protiv narodne volje nametnuta, Federacija Bosne i Hercegovine u Europi.

Da su federalne tvorevine sredstvo brojnijeg federalnog naroda u procesu etničkog i vjerskog čišćenja, kazuje suvremenost bosanskohercegovačke federacije kako je zbog različitih zabrana nametnuta od ratne bošnjačke strane, iz te dosad u prošlosti federacije tako nejasne i nedefinirane zajednice, nestao gotovo isti broj Hrvata kao i tijekom muslimanske agresije na njih i njihove prostore u građansko-konfesionalnom sukobu. Zbog džihadskih dimenzija zabrana istine građansko-konfesionalnog sukoba za teritorij, koje Bošnjaci koriste sredstvom za poniženje Hrvata, federalni proces etničkog i vjerskog čišćenja hrvatskog naroda traje sve od daytonskog vremena nametanja i prisilnog uguravanja hrvatskog naroda u te tamničke okvire nazvane Federacija Bosne i Hercegovine. Iz zabrane istine stradanja Hrvata i muslimansko-mudžahedinskog zločina s dimenzijama genocida nad njima, nametnute su im i sve druge zabrane pod kojima životare i nestaju u svojoj bosanskohercegovačkoj domovini.

Banjolučki biskup Franjo Komarica, veliki poznavatelj stradalničke hrvatske ratne i poratne prošlosti, položaj bosanskohercegovačkih Hrvata u oba za hrvatski narod genocidna entiteta, svakako je s pravom usporedio s položajem kršćana u džihadskoj Islamskoj državi, koja je u nezaustavljivom procesu stvaranja. U borbama za tu također genocidnu tvorevinu sudjeluju mnogi bošnjački isilovci i džihadisti, sinovi i kćeri onih koji su, glede odnosa prema kršćanima, već na nekim beha prostorima i organizirali i ustrojili Islamsku državu, ograđenu neprohodnim zidovima, država u državi u kojoj i ne važe zakoni Bosne i Hercegovine.

Na putu džihadista do cilja, koji je apsolutno čista Islamska država, svih isključivosti i negiranja svake posebnosti i razlike, puno je hrvatskih žrtava, kako u prošlosti osmanlijskog danka u krvi, tako i u građansko-konfesionalnom sukobu za teritorij, no ništa manje i u vremenu daytonske Bosne. Zbog toga je budućnost hrvatstva i katoličanstva sve upitnija u sve zelenijoj odnosno islamiziranijoj, ispunjene zabranama i nametima, Federaciji Bosne i Hercegovine. U daytonskoj federalnoj tvorevini koja je sve više zamagljenija kaotičnom suvremenošću, u kojoj je svakim danom sve manje Hrvata, i sve više etnički i vjerski obojena bojom brojnijeg bošnjačkog federalnog partnera.

Vinko Đotlo