GLAS IZ WASHINGTONA – Nova i prva hrvatska predsjednica

Pobjeda hrvatske politike. Poraz izdajničke politike

 

 

U nedjelju, 11. siječnja 2015., u drugom krugu predsjedničkih izbora HDZ-ova kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović u 47. godini života postigla je vrhunac svoje političke karijere, a vjerojatno i ostvarenje svoga životnog sna. Nagrađena povjerenjem većine hrvatskih birača, pobjedila je SDP-ova kandidata i aktualnog hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića i postala prva hrvatska predsjednica. Njezina pobjeda šokirala je Josipovića i njegov izborni stožer. Bila je to gorka pilula njemu i njegovim pristašama, koji su na dan izbora, sve do kasno poslije podne, zavedeni raznim prognozama, anketama i prijepodnevnim izbornim rezultatima, vjerovali u Josipovićevu pobjedu. Tek u večernjim satima shvatili su da je Kolinda Grabar Kitarović pobijedila.

U Izbornom stožeru, okružen suradnicima i ideološkim pristašama, ljudima tužnoga i ukočenog lica, Josipović je konačno priznao svoj poraz i potpuno zbunjen, tihim glasom izustio: “Gotovo je, gospođa je pobijedila.” Nakon toga nazvao je gospođu Grabar Kitarović i čestitao joj na pobjedi. U obraćanju javnosti, uz formalno izricanje zahvalnosti onima koji su glasali za njega, Josipović je rekao i ovo: “Dozvolite da čestitam na pobjedi novoizabranoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović. Imali smo napornu kampanju, sučeljavanja i međusobno oponiranje, no demokracija je pobijedila. Gospođa Grabar Kitarović je pobijedila u demokratskoj utakmici i zato [joj] čestitam. Istina, razlika je jako mala, no to je bit demokracije, da onaj koji osvoji više glasova nosi pobjedu.” (dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/predsjednički izbori; 11. 1. 2015.)

 

Odlučnost i dosljednost novoizabrane predsjednice

 

Tek u kasnim večernjim satima, nakon što je bila potpuno sigurna u svoju pobjedu, novoizabrana predsjednica, okružena najbližim suradnicima i čelnicima Stranke, obratila se hrvatskoj javnosti i javno pozvala Hrvate i ostale građane Hrvatske na jedinstvo i zajednički rad za bolju Hrvatsku. U svom domoljubnom govoru, puna optimizma, između ostalog, rekla je i ovo: “Drage moje Hrvatice i Hrvati diljem moje Hrvatske i BiH i diljem svijeta, dragi hrvatski državljani, dame i gospodo, dobra večer svima.  Pozivam vas sve da radimo zajednički za boljitak domovine. Dosta je podjela. Ujedinimo se. Ujedinimo svoje domoljublje, ljubav i vjeru prema domovini.  Obećajem da ćemo se boriti za nacionalne interese, jer ovo je Hrvatska a ne regija. Brinut ćemo o našoj Hrvatskoj, o našim ljudima, o našim umirovljenicima i nezaposlenima. Večeras dajem tri obećanja. Prvo, odmah ću početi raditi za našu Hrvatsku. Drugo, idemo dalje zajedno, bez podjela. Hrvatska može i hoće bolje.  Učinit ćemo to. Treće, primijenit ću svoj program rasta i razvoja, socijalne stabilnosti i života dostojnog u Hrvatskoj. Pružit ću ruku svakome kome je potrebna. Imat ćemo nacionalnu politiku zaštite… Vanjska politika će biti snažna… Na kraju, počašćena povjerenjem, čvrsto jamčim da se ne ću odmaknuti od naroda. Bit ću među vama i tražiti da mi pomognete, jer jedino s vama mogu izvući i Hrvatsku iz krize.” (www.hrt.hr/predsjednicki izbori; 11. 1. 2015.)

 

Za razliku od premijera Zorana Milanovića koji je, zbog nedostatka osobne političke pameti, moralne hrabrosti i kulturnog ponašanja, odbio čestitati gospođi Grabar Kitarović, Ivo Josipović joj je istu večer privatno i javno čestitao. U ponedjeljak, dan poslije pobjede, novoizabrana predsjednica je potvrdila da ju je predsjednik Josipović u nedjelju navečer nazvao i privatno joj čestitao na pobjedi, ali da Milanović do sada nije. Na pitanje što misli o Milanovićevu ponašanju i njegovoj uvredljivoj izjavi u kojoj je HDZ nazvao hajdučijom, gospođa Grabar Kitarović je odgovorila: “Ne ću dopustiti da dijeli i dalje ljude na naše i njihove… Želim da iskaže poštovanje prema svim građanima Republike Hrvatske, ali isto tako da podnese račune što je i kako radio i zašto se zemlja nalazi na rubu duboke krize. Ne želim zaoštravati odnose ni sa kim, ali isto tako ne ću dopustiti da se vrijeđaju hrvatski građani.” (www.politikaplus.com/novost; 12. 1. 2015.)

 

Ponovno je istaknula da je spremna surađivatisa svima koji se žele uključiti u rad i da suradnja s hrvatskom Vladom ovisi o Zoranu Milanoviću.  ”Uvijek sam isticala da sam spremna na suradnju.  Suradnja i timski rad je prvo što želim. Hrvatska je moja prva stranka, moj prvi interes i dobrobit naših ljudi… Učinit ću sve što je u mojoj moći da dokažem građanima da su mi svi isti, da je dobrobit Hrvatske na prvom mjestu… Za to nam je potrebno jedinstvo kakvo smo iskazali početkom 90-ih kada smo obranili Hrvatsku.” (Isto)

IZDAJNIČKI ETNOBIZNISMENSKI DVOJAC – Milorad Pupovac i Furio Radin

 

Na žalost, Zoran Milanović nije bio jedini koji je, nakon Josipovićeva poraza, bahato vrijeđao Kolindu Grabar Kitarović i one koji su glasali za nju. Željka Antunović, članica Josipovićevoga Izbornog stožera, ogorčena njegovim porazom, izjavila je da su svi normalni ljudi u Hrvatskoj glasovali za Ivu Josipovića.  Na tu njenu nepromišljenu izjavu oštro je reagirao Miro Kovač, međunarodni tajnik HDZ-a. “To je sramotno i skandalozno i čini me tužnim. Hrvatskoj treba zajedništvo… Izborna utakmica je završila i sada treba početi raditi, a ne vraćati se govorom mržnje u prošlost”, izjavio je gospodin Kovač. (Isto)

 

Svojom izjavom Željka Antunović nije uvrijedila samo Kolindu Grabar Kitarović i njezinu stranku, već cijelu Hrvatsku. Njezina poruka je sljedeća: svi oni koji nisu glasovali za Ivu Josipovića, a to je velika većina Hrvata i hrvatskih građana u koju spadaju svi koji su glasovali za novoizabranu predsjednicu, kao i oni koji uopće nisu izašli na izbore, nenormalni su.  

 

Važna i značajna pobjeda

 

O pobjedi Kolinde Grabar Kitarović kao i o porazu i uzrocima poraza Ive Josipovića postoje različita mišljenja, brojne analize i prognoze. Većina Hrvata u Hrvatskoj i izvan nje doživjeli su njezinu pobjedu i poraz predsjednika Josipovića kao svoju osobnu pobjedu. Za neke od njih, Josipovićev poraz je očit znak budućeg poraza Kukuriku koalicije, a posebno SDP-a i premijera Zorana Milanovića. Iako većini SDP-ovih članova nije mnogo stalo do Milanovića, itekako im je stalo do budućih parlamentarnih izbora koji će se održati ove godine i zato nije bilo nimalo čudno što su neki od njih otvoreno pozvali vodstvo i članstvo na razmišljanje i promjenu unutar SDP-a. “U SDP-u ćemo morati dobro analizirati ovaj rezultat. Analiza je potrebna i kad naš kandidat pobjedi, a kamoli kad izgubi”, rekao je Tonino Picula, dok Mirando Mrsić smatra da se SDP mora mijenjati.

 

Za razliku od onih, koji su pobjedu novoizabrane predsjednice i poraz predsjednika Josipovića doživjeli kao veliko iznenađenje, politički stručnjaci i analitičari izbornih rezultata smatraju da su takvi rezultati sasvim normalni. Profesor političkih znanosti Zdravko Petak, u izjavi za Hinu, 12. siječnja 2015., izjavio je da su sve prognoze upućivale na to da će izborni rezultat biti izuzetno tijesan i da je nakon prvoga izbornog kruga bilo očito da izborni pobjednik ne će dobiti više od 52 posto glasova. Politolog Boško Picula upobjedi gospođe Kolinde Grabar Kitarović vidi velik “poticaj HDZ-ovoj koaliciji da još uvjerljivije nastupi na parlamentarnim izborima.” Politički analitičar Davor Gjenero smatra da postoji nekoliko vidljivih razloga zbog kojih je pobjedila HDZ-ova kandidatkinja. Prvi je što gospođa Grabar Kitarović pripada političkoj organizaciji koja joj je omogućila šansu da dobije glasove desne margine. Drugi je razlog taj, što je gospođa Grabar Kitarović nastupala kao kandidatkinja političkog centra i treće što je nakon prvoga izbornog kruga stekla veliko samopouzdanje i kao takva u javnosti nastupala hrabro i državnički, ustrajući na konceptu zajedništva. 

 

S druge strane, smatra on, Josipovićje izgubio izbore zato jer je bio kandidat stranke kojoj se stranačka infrastruktura i Vlada u kojoj sudjeluje raspada. Drugi razlog je to,  što nije bio »džentlemen«, a treći je to, što je u javnim sučeljavanjima ponižavao protukandidate, a na poseban način Kolindu Grabar Kitarović. Četvrti je to, što je pokušavao manipulirati izbornom procedurom i od Vlade dobiti ustupke, kao npr. odgađanje datuma predsjednickih izbora, što je protivno Ustavu. “Čini mi se da, unatoč tvrdoj retorici Vlade i premijera, o tome kako su [oni] zadnja obrana demokracije, možemo računati na to da počinje raskol u SDP-u. Možemo računati na to, da će se Josipović vratiti u članstvo u Stranci i povesti rat protiv Milanovića koji je, objektivno, ključni krivac njegovog izbornog poraza. Tu će početi erozija stranke”, smatra gospodin Gjenero. (Hina, 12. 1. 2015.)

 

Suprotno analizi političkih stručnjaka, novinar Viktor Ivančić, iznenađen i ošamućen porazom Ive Josipovića, poput ranjenog vuka, s jednakom gorčinom reži na Josipovića i na Kolindu Grabar Kitarović, kojoj sve do njezine izborne pobjede nije pridavao nikakvu važnost. Po njemu “pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj odlična je vijest za ljevicu. Jedini je problem što ljevica u današnjoj Hrvatskoj praktički ne postoji.” (www.buka.com/novosti; 13. 1. 2015.).  

Naime, nakon smrti Ivice Račana, ta ljevica, smatra Ivančić, počela je gubiti na svojoj važnosti i pomalo nestajati, da bi u konačnici, zahvaljujući Ivi Josipoviću i njegovu približavanju desnici, potpuno nestala. Viktor Ivančić ne shvaća da postojeća ljevica u Hrvatskoj ne gubi na svojojoj važnosti zbog Josipovićeva približavanja desnici, nego zato što su u njoj ponajviše okupljeni ljudi koji svojim ponašanjem, izjavama i radom potvrđuju da im nije stalo do današnje Hrvatske ni do hrvatskih nacionalnih interesa. Josipovićevo približavanje i popuštanje desnici, o kojemu piše Ivančić, većina Hrvata doživjela je kao znak izborne taktike, a ne kao znak promjene njegovih ideoloških uvjerenja i domoljubne brige za Hrvatsku i hrvatski narod.  Birači mu jednostavno nisu vjerovali. Tu njihovu opreznost, razboritost i logiku Željka Antunović smatra nenormalnom.

 

Šovinističko ponašanje Milorada Popovca i Furija Radina

 

U izbornoj noći i obraćajući se hrvatskom narodu i građanima Hrvatske sa: Drage Hrvatice i Hrvati, dragi državljani, novoizabrana predsjednica je pokazala svoje domoljublje i znak brige i poštovanja prema svima koji žive u Hrvatskoj. Očito je da nikoga nije isključila ni ponizila. Priviknuti na petnaestgodišnju praksu i ponašanje dvojice prethodnih predsjednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića, koji su nekadašnji jugoslavenski pozdrav: Drugovi i drugarice, zamijenili sa: Građani i građanke, Milorad Pupovac i Furio Radin, otvoreno su se suprotstavili javnom oslovljavanju hrvatske predsjednice sa: Drage Hrvatice i Hrvati. Pupovac, kao predstavnik i zaštitnik prava srpske nacionalne manjine koja broji malo više od 4 posto i Radin talijanske od 0,42 posto, Hrvatima koji čine više od 90 posto stanovništva RH propisuju norme političkog, kulturnog i demokratskog ponašanja i ne dozvoljavaju hrvatskoj predsjednici da hrvatski narod naziva njegovim pravim imenom. Krasne li demokracije!  Osiljeni životnim iskustvom u bivšoj Jugoslaviji i povlasticama koje uživajukao predstavnici svojih nacionalnih manjina u današnjoj Hrvatskoj,Pupovac i Radin bez trunka srama pokušavaju prisiliti novoizabranu hrvatsku predsjednicu da nastavi u stilu Stjepana Mesića i Ive Josipovića i da se u svojim javnim nastupima obraća Hrvatima na jugoslavenski način sa: Građani i građanke. Tom njihovom drskom, nekulturnom i šovinističkom diktatu novoizabrana hrvatska predsjednica mora se energično suprostaviti.  U tome joj mogu i moraju pomoći svi Hrvati.  

 

Plašenje pobjedom suprotne strane

 

U izbornoj utrci, posebno u dvotjednom iščekivanju drugoga kruga, predsjednički kandidati i njihovi suradnici rado i pozitivno su govorili o promjenama koje će uslijediti njihovim izborom, dok su promjene, koje bi mogle nastati pobjedom suprotne strane, prikazivali kao noćnu moru. U toj crno-bijeloj propagandnoj atmosferi, zbunjeni kojekavim izjavama, upozorenjima i obećanjima, ne znajući komu bi vjerovali, velik broj mogućih birača na dan izbora nije izašao na izbore. Osim ovih koji su birače plašili negativnim promjenama i time ih odvraćali od izlaska na izbore, bilo je i onih koji su ih plašili i odvraćali tvrdnjom da u Hrvatskoj, nakon izbora, ne će biti nikakvih promijena, jer da kandidati pripadaju identičnim strankama. Na dan predsjedničkih izbora, u tekstu pod naslovom “Pobjeda nakaradnog i beskorisnog sistema”, Oleg Maštruko piše da, bez obzira tko će od dvoje kandidata pobjediti, “rezultat će biti velika pobjeda koalicije HDZ-SDP. Demokracija na hrvatski način je nezaustavljiva. Tko god pobijedi – HDZSDP može trljati ruke. Prodaja blata pod pitu hrvatskim glasačima i dalje prolazi na tržištu, zapravo – bolje nego ikad dosad… Tko god pobjedi, ne će doći ništa radikalno birokratsko sivilo i manjak stava će se nastaviti, dolaze samo novi slojevi uhljeba, ako se gdje još može smjestiti koji. Pa koliko puta trebate naučiti istu lekciju? HDZ i SDP braća su blizanci.  

 

NIKADA ne će nauditi jedan drugome, ponekad se pokoškaju oko neke fotelje – kao braća oko podjele boljeg komada zemlje, recimo – ali nikada oko suštine. Uostalom, najveće borbe u Hrvatskoj nikad i nisu bile HDZ i SDP, već unutar HDZ-ovaca i SDP-ovaca samih. Nijedan HDZ-ovac nije najebao zbog nekog SDP-ovca, već samo ako mu je stranački kolega zabio nož u leđa. Glavaš, Pašalić, Sanader, Kosorica – stradali su u unutarstranačkim borbama i podmetanjima, a ne zato jer ih je neki SDP-ov dužnosnik odlučio kazniti. (Pritom ne kažem da su u pitanju ugodne osobe i političari tek banalnu činjenicu da ih nijedan SDP-ovac nikad ne bi ni taknuo). Na strani SDP-a, jedina su čišćenja nastajala njihovim unutrašnjim obračunima – Željka Antunović, Bandić, Holy, Kolarić, Linić – pri čemu je kriterij bio krajnje neudjednačen i svodio se na to tko se kako snalazi u stranačkoj krčmi kad se crvena svjetla socijaldemokracije načas ugase. Uza sve bulažnjenje o udbašima i jugoslavenima nikad nijedan SDP-ovac nije maknut – ono stvarno maknut, a ne samo na manje udobnu fotelju – rukom HDZ-a.” (www.index.hr/vijesti; 11. 1. 2015.). 

 

Zaključak

 

Nema sumnje da je Oleg Maštruko u pravu kada kaže da su HDZ i SDP braća blizanci i da nikada nisu jedan drugome naudili. Iako se međusobno svađaju i javno napadaju, na žalost, jedan i drugi su, a posebno nakon smrti predsjednika dr. Franje Tuđmana, nanijeli puno više štete Hrvatskoj i hrvatskom narodu, nego jedan drugomu. Uza sve to, zbog žudnje i nade većine Hrvata i hrvatskih građana za ostvarenjem bolje i pravednije Hrvatske, nikada nije mudro ni korisno odvraćati ljude od njihovih prava i dužnosti da svojim slobodnim glasom kroz izbore utječu na ostvarenje željene i sanjane Hrvatske. Većina Hrvata smatra da će Kolinda Grabar Kitarović biti dobra predsjednica i da će se zalagati za pozitivne promjene u Hrvatskoj. Ohrabreni njezinim izjavama i izbornim obećanjima očekuju da će se ona puno više zalagati za hrvatske nacionalne interese nego što je činio Ivo Josipović. U svom javnom ponašanju i komuniciranju s ljudima, a na poseban način u donošenju važnih odluka, kao hrvatska predsjednica, ona se mora stvarno, a ne samo formalno, izvući iz uskih stranačkih okvira, izdignuti iznad ideoloških uvjerenja i biti jednaka i pravedna prema svima. Svjesna činjenice da su punopravni i jednakopravni građani svake države stup njezine državno-ustavne stabilnosti, dužna je paziti da u Hrvatskoj ne bude privilegiranih, ni diskriminiranih ljudi. Dakle, pripadnici svih nacionalnih manjina, ukoliko poštivaju hrvatske zakone, moraju imati ista prava kao i Hrvati, ali ne mogu i ne smiju biti povlaštena klasa i gospodari u Hrvatskoj, kao što su Srbi bili u Titinoj Jugoslaviji.

 

U kreiranju vanjske politike i uspostavi dobrih odnosa sa susjednim zemljama, predsjednica uvijek mora imati u mislima hrvatski narod i njegove interese. U službenim razgovorima i pregovorima s predstavnicima drugih zemalja, posebno sa Srbijom, mora biti mudra i odlučna. Iako o dobrim i normalnim odnosima sa svim susjednim zemljama, uključujući Srbiju i Crnu Goru, ovisi budućnost Hrvatske i gospodarski napredak njezinih građana, ti odnosi mogu postojati i opstati jedino ako su uspostavljeni na pravdi i istini. Deklamatorsvo ne može bitizastor s kojim bi se mogle sakriti životne realnosti. Srbija i Crna Gora izvršile su agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. To je realnost koju se ne može u ime dobrosusjedskih odnosa zanijekati ni uljepšati. Uljepšavanje i nijekanje te činjenice znači i nijekanje istine. Na žalost, u traženju dobrih odnosa sa Srbijom, predsjednik Josipović je premalo vodio računa o toj činjenici. I zato, njega i ostaleu Hrvatskoj koji su “zaboravili” tko je bio agresor, a tko žrtva, treba stalno podsjećati na izjavu Radovana Karadžića: “Mi ne trebamo više kriti da smo otpočeli rat kako bi sve srpske zemlje pripojili Srbiji.” (Hasan Efendć: Ko je branio Bosnu, 1998., str. 26.). General Perišić je vjerovao da “danas ili sutra Srbija će imati zapadne granice sa Slovenijom”, dok je za Miloševića srpski uspjeh bio u samoj činjenici, što je Srbija prešla preko Drine. (Isto)

 

“Od nove predsjednice očekuje se odlučan prekid s dosadašnjim usmjerenjem Hrvatske i sa svim konotacijama koje je to usmjerenje sa sobom nosilo, jer je više nego očito da je Hrvatska u posljednjih 15 godina uvelike slabljena te je smišljeno gotovo posve obezvrijeđeno i njezino članstvo u euroatlantskim integracijama. Htjela ili ne htjela, buduća predsjednica mora biti znak služenja općemu dobru u Hrvatskoj i u svijetu ili će iznevjeriti svoje glasače i hrvatski narod. Ona je pozvana biti na čelu stvarnih preporoditelja.” (Glas Koncila, 18. 1. 2015.; Ivan Miklenić: Glasovi za novo usmjerenje Hrvatske)

 

Šime Letina