Nema razlike između fašizma i komunizma

Jugokomunistička prošlost ne može biti temelj hrvatske budućnosti

 

 

Dok se u zemljama s dugogodišnjom demokratskom tradicijom nosioci državne vlasti i predstavnici političkih i ekonomskih ustanova bave rješavanjem aktualnih problema s kojima se svakodnevno suočavaju njihovi građani, u Hrvatskoj predstavnici sličnih ustanova svoje funkcije i položajekoriste više za ostvarenje i promiciju osobnih i stranačkih ciljeva i beneficija nego za opće dobro naroda. Neki od njih, u čuvanju političkih i stranačkih pozicija, namjerno iskrivljuju hrvatsku povijest, posebno kad je u pitanju Drugi svjetski rat. Iz njega izvlače “partizansku pobjedu” i narodu je podmeću kao temelj uspostave današnje države.Time ne samo da ponižavaju Hrvatsku i hrvatske branitelje, nego i oživljuju uspomenu na tragičnu prošlost u kojoj su jugokomunisti na čelu s Josipom Brozom Titom kroz četrdeset i petgodina nasilno držali hrvatski narod u jugokomunističkom toru, zvani Jugoslavija. Hrvatsku povijest tumače u skladu sa svojim ideološkim uvjerenjima i kroz njezino iskrivljeno interpretiranje i predstavljanje nastojeprati mozak hrvatskoj javnosti, a posebno hrvatskoj mladeži.  

U isticanju zasluga Josipa Broza Tita i njegove jugokomunističke politike napadaju one koji su se 1941. godine borili za hrvatsku državu, a Hrvate koji su u vrijeme Jugoslavije bili za hrvatsku državu proglašavaju fašistima i ustašama ili njihovim simpatizerima kako bi ih pred međunarodnom zajednicom politički diskreditirali i javno ušutkali. Umanjuju moralnu vrijednost i opravdanost Domovinskog rata u kojem je potvrđena teza da je Titova Jugoslavija bila tamnica hrvatskog naroda koju je bilo nužno i opravdano jednom zauvijek srušiti. U namećanju krivih povijesnih činjenica uporni su i nasrtljivi. Revniji su u odavanju priznanja tuđincima i klanjanju tuđim žrtavama, nego li u iskazivanju zahvalnosti hrvatskim braniteljima i dostojnog poklona hrvatskim žrtvama koje su pale u Domovinskom ratu branećihrvatsku državu. 

 

Krivotvorenje hrvatske povijesti

 

Nestankom Jugoslavije sljedbenici politike Josipa Broza Tita, ljudi koji su od jugoslavenskih komunista postali "hrvatski antifašisti", da bi opravdali partizansko-komunistički pokret, a neki i umirili svoju savjest, počeli su javno isticati da su odluke ZAVNOH-a o stvaranju Federalne države Hrvatske temelj moderne Hrvatske, te da su branitelji u Domovinskom ratu branili vrijednosti ZAVNOH-a.  Pred nekoliko godina Luka Bebić, kao predsjednik Hrvatskog sabora, javno je izjavio da je “osnivanjem ZAVNOH-a počela je izgradnja novog političkog sustava u Hrvatskoj na kome se temelji današnja Hrvatska i da je na ZAVNOH-u nastao poratni kao i današnji Hrvatski sabor.  Znači li to da je hrvatska politička povijest počela s pobjedom jugokomunista, i da Hrvatski sabor prije ZAVNOH-a nije postojao?

 

Nema sumnje da je među komunistima, a posebno među dalmatinskim partizanima, (ne)komunistima, koji su išli u partizane zbog talijanske okupacije i terora, bilo iskrenih pojedinaca koji su vjerovali da je partizanski pokret u svojoj biti oslobodilački i da će kroz njega svojim udjelom i utjecajem pripomoći u ostvarenju oslobođenja svojih krajeva i narodne slobode. Nažalost ti pojedinci u očima Titove komunističke vrhuške bili su potpuno nevažni.  Nitko ih nije pitao za mišljenje i savjet. Međutim, nije pitanje, da li je u partizanskim redovima bilo pojedinaca koji su željeli hrvatsku državu, već, da li je partizansko-komunistički pokret bio za hrvatsku državu ili za komunističku Jugoslaviju. Svakom onomu tko je barem malo proučavao povijest Drugog svjetskog rata, odgovor je jasan. Cilj Titova komunističkog pokreta nije bio uspostaviti hrvatsku državu, niti osigurati Hrvatima slobodu, već uspostaviti komunističku Jugoslaviju u kojoj se nekoliko različitih i povijesnih naroda trebalo stopiti u jedan novi i jedinstveni jugoslavenski narod. Za ostvarenje toga cilja Titovi komunisti su bili spremni na sve. Prema izjavi Milovana Đilasa, nekadšanjeg Titovog suradnika, Hrvati su kao narod trebali nestati da bi Jugoslavija mogla živjeti.

 

“Hrvatski komunisti su jošdavno prije Drugog svjetskog rata u omalovažavanju hrvatske borbe za nacionalno oslobođenje prihvatili ideju zajedničke države sa Srbima i rješavanje hrvatskog pitanja prepustili Srbima. To je bio razlog, da su se u ratu u početku partizanski redovi uglavnom sastojali od Srba, koji su se u prvom redu borili protiv hrvatske države, a u manjoj mjeri protiv Nijemaca i Talijana. Tek kasnije Pavelićeva i talijanska politika, osobito ona u Dalmaciji, otjerala je velik broj Hrvata u redove Titovih partizana. Ali prilivom Hrvata u partizane u južnim krajevima, u Bosni i Hercegovini i na sjeveru nije se promijenila politika srpskih komunista i Tita prema rješenju nacionalnog pitanja. Hrvati su prema njihovim planovima uključeni u velikosrpsku jugoslavensku državu i predani u ruke srpskoj vlasti.” (Jubilarni Zbornik, 1951.-1975.; Hrvatska Revija: Dr. Jure Petričević, Pogled na hrvatsku budućnost, str. 2.). 

U današnjoj Hrvatskoj, pod utjecajem i pritiskom samozvanih hrvatskih antifašista neki Hrvati, a među njima ima i Titovih protivnika, javno i privatno, ističu hrvatsku ulogu u partizansko-komunističkom pokretu i pritom, kao da se natječu sa Srbima, uveličavaju broj i doprinos Hrvata u tom pokretu.  

 

Dr. Vjekoslav Vrančić, ministar u vladi NDH-a i dobar poznavalac ratnih prilika, prije uspostave današnje hrvatske države, pisao je da su Srbi brojčano daleko više bili zastupljeni u jugoslavensko-komunističkom pokretu od Hrvata. "Unatoč tome”, piše dr. Vrančić, “zapaža se kod nekih hrvatskih marksista nastojanje, da se pred stranom, slabo upućenom javnosti, hrvatski narod prikaže glavnim nosiocem jugoslavenske partizanske borbe. Toj promičbi, koja ustvari predstavlja pokušaj obrane druge hrvatske veleizdaje dvadesetog stoljeća, koju su hrvatski marksisti izvršili nad svojim narodom (prva je izvršena 1. prosinca 1918.), znadu se, nažalost, pridružiti i pojedini hrvatski emigranti nemarksističke orijentacije, misleći da je potrebno i korisno pred strancima prikazivati hrvatsku istinu jugoslavenskom neistinom."

 

Prije desetak godina, u pobijanju krivih teza po kojima je navodno partizanski pokret išao za ostvarenjem hrvatske države, dr. Branimir Lukšić je između ostalog napisao i ovo: “Partiznasko-komunistički pokret se je tijekom Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima borio za sovjetsku Jugoslaviju, a ne za samostalnu hrvatsku državu. Kao sluge Kominterne komunisti u Hrvatskoj su 22. 6. 1941. ušli u rat da bi rasteretili SSSR u njegovoj borbi protiv Hitlera, a prije toga su bili mirni dok su Hitler i Staljin komadali Poljsku. Nije im smetao ni pakt o nenapadanju između nacizma i komunizma (Ribbentrop-Molotov 1939.). Jugoslavenski komunistički antifašisti su na završetku rata i tijekom poraća dokazano počinili masovna ubojstva ne samo zarobljenih i razoružanih pripadnika hrvatske domovinske vojske, nego i civila, žena, djece i staraca. Ti zločini nisu bili ni pojedinačni, ni samovoljni ‘ekscesi’, nego sustavni, dalekosežno planirani i bezdušno provođeni.  Doista, cijena komunističkog ‘antifašizma’ je najveći pokolj u povijesti (preko 200 milijuna ubijenih po svijetu).  (Večernji list, 13. 9. 2004.)”;  (www. Dragovoljac.com/index).

 

Život u Titinoj, “pobjedničkoj” Hrvatskoj

 

Da bi se što bolje shvatilo tragičnu situaciju hrvatskoga naroda koju su mu 1945. godine pribavili tadašnji partizansko-komunisticki pobjednici, poslušajmo što je o toj zavnohskoj i ”pobjedničkoj” Hrvatskoj davne 1971. godine napisala Smiljana Rendić. "Sustavna opasnost radikalne kolonizacije hrvatskog jezika počela je, paradoksalno, tek u novoj Jugoslaviji, nastaloj iz partizanskog rata za narodno oslobođenje… Formalno je ustanovljena hrvatska Republika, i postojala je u njoj hrvatska zemaljska vlada i hrvatski sabor, ali Hrvatska je u svemu tome bila svedena na nekakav administrativno-teritorijalni pojam, pa se smjelo reći samo: Republika Hrvatska, Sabor Hrvatske, Izvršno vijeće Sabora Hrvatske… Ima li smisla mitizirati povijest, može li naknadno mitiziranje povijesti biti zbiljski korisno? Nije li istina uvijek bolja od najplemenitijega mita, pa makako bila gorka i crna?  Nije li hrabrost za priznanje gorkih istina ipak najbolji način da ih se prebrodi kroz kvalitativnu izmjenu? Jer kako je to zapravo bilo s Republikom Hrvatskom i saborom Hrvatske i vladom Hrvatske, pa i s Komunističkom Partijom Hrvatske — kako je to zapravo bilo u ono doba (koje je osuđeno na Brijunima 1966.) kad nam je mnogo toga bilo nametano pritiscima: to mi svi nosimo u kostima, i komunisti i nekomunisti u Hrvatskoj.

Idolatrija

 

Nosimo to da ime rođene zemlje nismo smjeli izgovoriti bez administrativno-teritorijalne apreture, to da su gotovo sva hrvatska stručna društva postala ‘društva Hrvatske’ protiv hrvatskih jezičnih zakona …  to da je bila strahoovita hrabrost nadjenuti djetetu ime Domagoj ili Krešimir, to da je Srbin iz Srbije glatko mogao postati profesorom nastavnog jezika u Hrvatskoj i kolonizirati hrvatsku djecu srpskim jezikom, to da je pjevanje hrvatske himne bilo praktički zabranjeno…, to da se jedan slovenski list glako smio zvati ‘slovenski Jadran’ ali se riječi ‘hrvatski Jadran’ nisu smjele ni izgovoriti, to da se moglo dogoditi da sudac u Hrvatskoj, videćigdje stranka u zapisniku svoga preslušavanja briše riječ ‘veš’, koju nije izgovorila, i stavlja ‘rublje’, kako je izgovorila, zaprijeti toj stranci optužbom za uvredu suda…” (Kritika, br. 18, 1971., str. 424.).

 

Postavlja se, dakle, pitanje, zašto i danas neki Hrvati, a posebno političari i bivši državni dužnosnici Ivo Josipović, Luka Bebić, Jadranka Kosor, Stjepan Mesić i drugi, uporno govore o hrvatskoj pobjedi iz Drugog svjetskog rata, kad je svakome jasno da nje nije bilo? Bleiburg, Goli otok, progon i zatvaranje katoličkih vjernika, biskupa, svećenika i časnih sestara, zatvaranje i progon hrvatskih intelektiualaca, zabrana hrvatskog jezika i brojčano velika hrvatska politička emigracija bili su rezultat partizanske pobjede i posljedica uspostave komunističke Jugoslavije kojoj je na čelu bio zločinac Josip Broz Tito. Je li to hrvatska pobjeda? Tu i takvu pobjedu pojedinci mogu smatrati svojom pobjedom, ali je ne mogu isticati i nametati drugima kao hrvatsku pobjedu.

 

Tito i njegova uloga

 

Josip Broz Tito, kojeg se u Hrvatskoj nastoji slaviti kao hrvatskog velikana, nikada i ničim nije dokazao svoju ljubav ni odanost prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu. “Tito je jedna od najnegativnijih pojava u hrvatskoj povijesti. Time ne želimo umanjiti njegovu osobnu veličinu, jer genijalnost ostaje takvom i onda kad je negativna. Titova genijalnost u taktiziranju dovela je do teških posljedica na svim područjima narodnog života, jer nije riješila nijedan problem, nego ih je majstorski prikrivala. Rješenja, prava rješenja, ostavljena su za daleku budućnost, kad više ne bude Tita i kad će biti potrebno plaćati račun za oportunizam i improvizacije toga genijalnog političara, koji je uspio umrijeti (iako teško) a da nije morao položiti račun za sve svoje zločine i neuspjehe. Narodi koji su bili pod njegovom vlašću bit će zato još dugo vremena prisiljeni plaćati njegove dugove. Bar neka znaju tko im je kriv za stanje u kojemu se nalaze. Saznanje uzroka i upoznavanje uzročnika prvi je korak u rješavanju poteskoća.  (Dr. Ivo Korsky: Hrvatski nacionalizam, 1983., str. 114.)

 

Tito je bio neprijatelj Crkve i progonitelj hrvatskih vjernika, biskupa i svećenika. O njemu je ovisila i sudbina zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Kao komunist nije se zauzimao za komunističku državu Hrvatsku, nego za komunističku Jugoslaviju. Progonio je i likvidirao ne samo hrvatske nacionaliste, već i hrvatske komuniste u koje je sumnjao da su privrženi ideji suverene države Hrvatske. U vrijeme svog boravka u Moskvi u dosluhu sa Simom Markovićem [Sima Marković je bio predratni srpski komunist] hrvatske komuniste, koji su uz svoju komunističku ideologiju imali i nacionalnu svijest, Tito je denuncirao i lažno optuživao kao sektaše i devijacioniste, pa su mnogi zbog njega nestali u Staljinovim čistkama. Poslije rata, njegovim znanjem i odobrenjem, Aleksandar Ranković je umorio Andriju Hebranga starijeg. Njegov sin, dr. Andrija Hebrang, bivši ministar obrane, kao dijete, zajedno sa svojom sestrom, proživio je tešku kalvariju u Titovom "bratstvu i jedinstvu". Ako Tito nije imao ljudske samilosti prema djeci jednog komuniste i njegovoj supruzi, koja je i sama pripadala Komunističkoj partiji, može se samo zamisliti kakve su muke proživljavala djeca i udovice hrvatskih ustaša i domobrana. Josip Broz Tito nije bio antifašist, pa ni obični diktator, već ubojica i ratni zločinac. Takav čovjek nije dostojan spomena, ni priznanja u današnjoj državi Hrvatskoj koja želi biti demokratska država. Oni koji su za državu Hrvatsku ne mogu biti za Tita, a oni koji su za Tita nisu i ne mogu biti za demokratsku državu Hrvatsku. Tito i država Hrvatska su dvije isključivosti.

 

Je li pomirba u Hrvatskoj moguć­a?

 

Između Hrvata koji su se u Drugom svjetskom ratu borili na suprotnim stranama, jedni za Nezavisnu Državu Hrvatsku, a drugi za komunističku Jugoslaviju, nikada nije došlo, niti je (barem do sada) moglo doći do istinskog pomirenja. Njihovi politički i borbeni ciljevi bili su oprečni, različiti i isključivi. Usprkos ogromnoj razlici tih ciljeva, 1941. godine obe strane su smatrale svoju borbu legitimnom, a cilj moralno opravdanim. Iako se jednu od njih smatra pobjedničkom, a drugu poraženom stranom, velikosrpska agresija i Domovinski rat 1990, godine potvrdili su da među Hrvatima 1945. godine nije bilo stvarnih pobjednika i da je Jugoslavija, kojoj su i danas odani pripadnicitzv. pobjedničke strane, bila djelo protivnika hrvatske države i znak hrvatskog poraza.

 

Suprotno većini hrvatskoga naroda, a posebno braniteljima, sinovima bivših ustaša, domobrana i partizana, koji su svojim jedinstvom kroz stvaranje i obranu današnje države Hrvatske pokazali da im je stalo do iskrenog pomirenja, bivši članovi Komunističke partije i obožavatelji Josipa Broza Tita, tvorca komunističke Jugoslavije, svojim nepromišljenim izjavama i optužbama stalno nas vraćaju u prošlost i potiču na raspravu o zaraćenim stranama iz Drugog svjetskog rata. Na svečanosti proslave Dana antifašističke borbe, 22. 6. 2010. predsjednik Ivo Josipović je ustvrdio da je antifašizam “vrijednost koju baštinimo iz Drugog svjetskog rata i u kojemu je jasno tko je bio tko u tom ratu.” U svom predavanju učenicima škole u Zaboku, 6. svibnja 2010., govoreći o antifašizmu, ustašama, partizanima, Bleiburgu i bleiburškim žrtvama, Stjepan Mesić je rekao:

“Najkraće rečeno, mnogi, ne svi, postali su žrtve osvete. Osveta je nažalost bila prisutna diljem Europe. Optužuju me da negiram ili različito tretiram zločine ovisno o tome jesu li ih počinili partizani ili ustaše. Ne pravdajući bilo koji zločin, upozoravam da su zločini koje su počinili nacifašisti bili takvi, da je bilo nemoguće izbjeći osvetu.” Takvo političko lupetanje je dopušteno Vesni Konstantinović Čulinović i drugima, koji poput nje misle da još uvijek živimo u političkoj atmosferi Brežnjeva, Tita i Chauskoga, ali se od dužnosnika i predstavnika hrvatske države, vlade i sabora  očekuje više nacionalne svijesti, političke mudrosti i moralne hrabrosti. Vrijeme je da hrvatski državni dužnosnici i političari izađu iz ideološkog oklopa u koji su skliznuli u vrijeme Jugoslavije i da se ponašaju poput ostalih normalnih političara u slobodnim i demokratskim državama. 

 

Izgovorom  da je osvetu “bilo nemoguće izbjeći,” Mesić opravdava poslijeratni partizanski pokolj razoružanih hrvatskih vojnika i nedužnih civila koji su se našli na Bleiburškom polju i brani njihove ubojice.  Mesiću je više stalo do čuvanja Titova mita i ublaživanja partizanskih zločina nego do istinskog hrvatskog pomirenja i hrvatkse budućnosti.  Gospodin Mesić bi trebao znati da je za istinsku pomirbu u Hrvatskoj potrebno i važno da obadvije strane prijeđupreko tragične prošlosti i gledaju u budućnost.

 

“Budućnost naime zahtijeva izmirenje svih stanovnika Hrvatske, njihovu slobodu i ravnopravnost, jer nijedna skupina u Hrvatskoj, bila ona veća ili manja, ne može napredovati i izgraditi svoj slobodan život, ako ne budu prebrođeni sukobi prošlosti koje su podjarivali svi strani gospodari, a najviše Titova diktatura.” (Ivo Korsky: Hrvatski nacionalizam, str. 107.)   

 

U današnjoj suverenoj i demokratskoj Hrvatskoj isticati Titu i njegov antifašizam kao vrijednost i baštinu koju bismo trebali njegovati i čuvati, sramotno je i ponižavajuće. Bivši jugoslavenski komunisti ne mogu opravdati svoj nekadašnji jugokomunizam skrivanjem iza antifašizma, niti se njihov antifašizam može usporediti s antifašizmom pravih i istinskih antifašista poput Konrada Adenauera ili Charlesa de Gaullea. Biti komunistički antifašist jednako je kao i biti fašistički antikomunist i zato je Titov antifašizam jednak Mussolinijevu antikomunizmu. Danas su svakom pravom demokrati jednako odbojni fašizam i komunizam, ali pravi demokrat ne viče da je antifašist niti da je antikomunist, već svojim ljudskim, moralnim i političkim ponašanjem potvrđuje svoju demokratsku opredjeljenost.

 

I zato se, u ovo korizmeno vrijeme, zajednički i skrušeno pomolimo Bogu, da oslobodi Hrvatsku od Tita, njegovih antifašista i komunističkog mentaliteta i da hrvatskoj predsjednici udijeli političku mudrost i moralnu hrabrost da čim prije odstrani Titino poprsje iz svoga ureda i time potvrdi svolje demokratsko opredjeljenje i ispuni izborno obećanje.

 

Šime Letina