Hrvatska ne će izgubiti populaciju – nego će izgubiti Hrvate
Nema Hrvata u dijaspori koji ne sanja o povratku u svoju domovinu, ali čim se probudi iz sna realnost predoči sve mogućnosti i nemogućnosti za donošenje takve odluke. U tom slučaju dolazi do odgađanja odluke, a svako odgađanje donosi posljedice; neosjetno godine prolaze, zdravstveno se stanje pogoršava, jer starost je neizlječiva bolest, pa više i nije riječ o odgađanju nego o konačnoj odluci – nema povratka u Hrvatsku.
Činjenica je, da se Hrvati iz emigraciji, odnosno dijaspori ili iseljeništvu, nisu vratili u Hrvatsku ni u najminimalnijem broju, što je u nacionalnom smislu porazno i u političkom pogledu razočarajuće. Vlada u Hrvatskoj najprije se trebala pobrinuti za dolazak što većeg broj doseljenika, odnosno povratka iseljenih Hrvata, potom stvoriti uvjete da zaustavi nova iseljanja iz domovine. Na žalost: malo se iseljenika vratilo, a mnogo se Hrvata iselilo.
Moramo biti iskreni i iznijeti istinu, da je najveća prepreka za taj propust bila – politika. Naime, nositelji vlasti u RH nisu mogli zamisliti emigrante, jer su jugoslavensko-komunističke vlasti utuvili u razum hrvatskog čovjeka, da je hrvatska emigracija – ustaška, a ustaše su 'zveri'; nepopravljivi neprijtelji države i naroda. Istini za volju, bili su u pravu, da smo bili nepopravljivi neprijatelji države Jugoslavije, tamnice hrvatskog naroda, ali nismo bili neprijatelji svoga naroda, čak ni neprijateljih drugih, susjednih naroda – uvjetno da žive u svojim samostalnim državama.
Mrtvi Tito ponovno umro!
Evo, 18. 3. 2015. uklonjen je mrtvi Tito i Jovankina ostavština s Pantovčaka, iz vile u kojoj su obitavali predsjednici demokratske Republike Hrvatske: Franjo Tuđman, Stjepan Mesić i Ivo Josipoivć. Dakle, trebalo je čekati 20 godina da dođe Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica koja nije bila opterećena prošlošću, da ukloni sve memorabilije propale države: jugoslavenstva, komunizma, četništva, lažnog antifašizma, balkanštine, regionalizma i – srboslavlja iz Ureda Predsjednika Republike Hrvatske! Otišao je iz Prijestolnice simbol jugoslavenstva i ubojica hrvatskog naroda u čađavi muzej, kako su prenijele i svjetske agencije. Ali, u Hrvatskoj su ostali rudimenti (Kukuriku koalcija, režimske udruge i mediji) koji su zbog prilagođavanja demokraciji, promijenjenim životnim prilikama, izgubili svoju pravu funkciju tzv. antifašista i ostali bez onoga što je prestalo postojati – zakržljali. Za mnoge 'građane' u Hrvatskoj Tito još 'živi' i nakon 35 godina smrti, tek su neki shvatili kad su vidjeli njegovo poprsje u sanduku, da je unatoč svemu – mrtav!
Dan nakon izbacivanja posmrtnih ostataka Tite s Pantovčaka, Milanović je sa suzama u očima rekao: 'To je povijest traume, uspjeha, suza, krvi, sreće i nesreće. U kojoj su oslobodili dijelove Hrvatske, koji su danas u Hrvatskoj, a nisu bili…(?). To je predsjednik Tuđman jako dobro razumio, ne samo po bistama i gestama, nego i po onome što je pisao. I u tome se razlikuje državnik od manipulatora', zaključio je neo-titoist. Titu se odaje priznanje da je oslobodio dijelove Hrvatske, koji su danas u Hrvatskij? Zašto Milanović i drugovi šute o Titinim zaslugama za odstranjnivanje hrvatskih dijelova, koji dans nisu u sastavu Republike Hrvatske, nego su u Srbiji, Crnoj Gori i BiH. Država hrvatskog naroda jedino je bila cjelovita, u povijesnim i etničkim granicama, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kada je Poglavnik dr. Ante Pavelić, a ne Tito, nakon kapitulacije Italije, pripojio hrvatske krajeve u NDH. Tko ne zna pravu povijest, treba je naučiti, jer jugoslavenska povijest je bila srpsko-komunistička propaganda, a ne povijest hrvatskog naroda. Srbi i danas otuđuju hrvatske krajeve i kradu hrvatske značajne ljude!
Predsjednica izludila Milanovića
Milanovića toliko ne smeta što je Predsjednica RH razgovarala s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel u Berlinu o problemima u hrvatsko-njemačkim odnosima, nego što je Kolinda Grabar Kitarović kazala da je Tito bio diktator (a time i zločinac, op.a.), te da je podržala suđenje J. Perkoviću i Z. Mustaču za ubojstva hrvatskih emigranata u Njemačkoj. Milanovića i to smeta, što su Predsjednicu svih Hrvta svesrdno počastili državnici u njezinim nastupima izvan hrvatskih granica: u Sarajevu, u New Yorku i u Berlinu. (Napomena: Kolinda Grabar Kitarović je rekla, da će biti predsjednica svih Hrvata. Taj se pojam zlorabi i pogrješno tumači. Naime, riječ je o hrvatskim Hrvatima u domovini i svijetu, a ne o nehrvatskim ili antihrvtskim građanima u Hrvatskoj.)
Predsjednika Vlade i SDP-a ne zabrinjava ni to, što je dobrom dijelom njegova zasluga za katastrofalno gospodarstvo, za iseljavanje mladih ljudi, među kojima se nalazi znatan broj sposobnih i talentiranih, koji traže posla u svijetu. Samo u (Njemačkoj danas živi oko 250.000 hrvatskih iseljenika. Ima nas u Torontu preko 50.000, a koliko ima država u svijetu s velikim brojem hrvtskih gastarbeitera ne zna im se ni broja, od kojih će se tek mali broj vratiti da umru u domovini. Iz RH, u najnovije vrijeme, odlaze i najbolji hrvatski piloti u države Bliskog istoka, gdje imaju pristojne plaće i bolje uvjete života. Milanovića jedino zabrinjavaju izbori, jer je okusio slast vlasti.
Kako zaustaviti iseljavanje Hrvata?
U čovjeku ima, da se prosto izrazim, nešto prostog nagonskog uživanja – ako je dobro zbrinut ne će se odlijepiti od doma. Da ljudi imaju pristojan život u Hrvatskoj, ne bi imali drskost u trbuhu, i malo bi se njih iselilo iz domovine. Ljudi koji prate tisak u Hrvatskoj zgražaju se s iznesenim činjnice, da ima toliki broj ljudi koji su optuženi, ali ne i osuđeni zbog milijardskih krađa; nitko ne vraća opljačkani novac i ukradene imovine!?, kako je najavio prevrtljivi Stipe Mesić, jer je to laž. Male ribe, tu i tamo, budu privedeni i plate nešto oštete, da narod vide kao sudstvo u RH ''dobro'' funkcionira. No, zato velike crvene ribe nesmetano plivaju po opustošenoj Hrvatskoj.
Toronto – župna crkva u župi Naše Gospe Kraljice Hrvata
Isto tako, u tisku i na malim ekranima, stalno se glorificiraju političke i seksualne prostitutke, od Pusićke do Severine, od Milanovića do Pupovca, od Mesića do Josipovića, kao da o njima ovisi ovozemaljski život! Sve ovo služi samo da se narod ima s nečim zabavljati u kafićima, jer i tako ljudi nemaju drugog posla. Usput rečeno, piše mi jedan prijatelj da su došli lijepi proljetni dani i vrijeme je za nešto raditi u vrtovima i na njivama, ali to ne zanima naše ljude, koji se čak srame raditi na svojoj njivi. Kud god prođete Hrvatska je u ledini!
Nedavno sam bio u Ljubuškom, u kršnom zavičaju iz kojeg sam otišao prije šest desetljeća, razočarao se kao za prijašnjih posjeta, jer u tom kraju samo auta zuje i telefoni zvone; kafići puni dima, a pred kockarnicama dugi repovi čekaju na red da kupe lutriju, pogode zgoditke na utakmicama ili da nađu sreću: dobar život bez rada. S druge strane, bacio sam pogled na Ljubuško polje, koje je nekada bilo pravi misir, gdje su godišnje bile dvije žetve. U mome djetinjstvu često sam bio u polju, bilo da sam težacima ručak nosio, ili išao se kupati na rijeci Vrioštici, ali nigdje nisam vidio ledinu (neobrađenu zemlju), a sada nema nigdje obrađene njive, nego sve je obraslo travom i dračom, pa se više ne može u polje ni otići bez dubokih čizama, jer polje je puno trnja, zmija, žaba i zečeva.
Kad sam ovo ispričao prijatelju u Zagrebu, on mi kaže da je slično u Zagorju, kao i u Slavoniji – velike površine zemlje neobrađene! Dakle, država mora uvoziti prehrambene namirnice i na njih trošiti veliki dio državnog proračuna, umjesto da država potencira ljude da obrađuju svoja imanja i da država otkupuje od njih voće, povrće i žitarice, onda ljudi ne išli u evropske i preekomorske zemlje raditi takve ili teže poslove u tuđini. Ali, država to radi kako bi dobila ispod stola dio kolača od uvoznoga lobbyja.
Hrvatski čovjek boluje od umišljenog ponosa. Naime, teško je pretpostaviti da jedan umišljeni gospodin može raditi u poljoprivredi, jer to je ispod njegova dostojanstva – nije to za njega. Hrvati odu u tuđu zemlju i rade najprljavije i najteže poslove, ali kad dođu u posjet svojima u RH ili BiH ne govori o teškom radu nego o dobrom životu, a to je mamac drugima da i oni pođu njegovim putem u – bespuće. Slikaju se novodošli Hrvati u Australiji, Novom Zelandu i Kanadi u najljepšim mjestima, hvale se s visokim plaćama, luksuznim autima, dobrom životu, kao da su u raju zemaljskom. Očito je da državne vlasti imaju svoje ljude, koji ''pronađu'' dopisnici režimskog Večernjeg lista i truju narod u Hrvatskoj s lažnim informacijama. Zašto ne pišu o teškom životu, ne samo novodošlih doseljenika, nego naroda općenito. Hrvati koji su došli u Toronto, većina imaju neku rodbinu, ''starosjeditelje'' koji su im pomogli naći smještaj i posao, ali oni to ne će priznati. Čim počnu raditi kupe auto na otplatu, upadnu u kredite i postanu robovi demokratskog kapitalizma.
Kanada je velika zemlja, u kojoj je poljoprivreda na najvišem stupnju proizvodnje, a poljoprivrednici su, u punom smisli riječi – gospoda. U proljeće obrade zemlju sjedeći na traktorima, ljeti zalijevaju povrćarstva ugrađenim vodenim instalacijama, a u jesen obave žetvu sjedeći na kosilicama. Onda ta seljačka gospoda odlazi na višemjesečne odmore u najluksuznije rezorte u svijetu. Dočim, činovnici, tvornički radnici i državni službenici imaju par tjedana odmora, a cijelu godinu su u zatvorenom prostoru i guraju dim i prašinu. Neki od njih idu na tjelovježbu, da budu u kondiciji; poljoprivrednici su uvijek u kondiciji, nabreknutih mišića i rumenih obraza. Tko je onda ovdje pravi gospodin, tko je poslužna sluga, a tko je obična budala?
Nenarodna vlast je kriva za bijeg Hrvata
U državama u kojima je narodna Vlada na vlasti, tu se traže riješenja za sve probleme naroda, a među prvima je životno osiguranje, zbrinjavanje ljudi na radnim mjestima, uredno plaćanje radnika za pristojno uzdržavanje svojih obitelji; socijalno i zdravstveno osiguranje i slobodno upravljanje svojim poslovima i proizvodima. Očevidno je da su najnaprednije one države u kojima je poljoprivreda produktivna, posljednično tome i industrija napreduje, a potom tehnika stiže svoj vrhunc. Vlada u RH prekasno će doći pameti!
Svećenici i vjernici u župnoj crkvi Naše Gospe Kraljice Hrvata u Torontu
Država je odgovorna za slobodu govora, a ne kontrolu medija; kontrolu sredstava priopćavanja nadgleda pravosuđe, koje budno prati vjerodostojnost informacija i kažnjava krivitvorstvo i provokacije. U takvim uređenim društvenim sistemima nema mjesta za privilegirane političare ili kriminalce. U takvim se sredinama odgajaju ljudi čvrsta karaktera, radnih navika i poštenog življenja.
Dosta je bilo izbjegavanja odgovornosti za društvene i gospodarske nedaće u Hrvatskoj, jer svaki čovjek je odgovoran za sebe i za zajednicu. Ne može nitko biti izuzet od ovih odgovornosti. Nije politika samo za političare, nego politika je narod, te zbog loše politike snose podjednaku odgovornost oni na vlasti, sveukupni narod i svaki pojedinac. Ipak, najveća je odgovornost na Vladi, jer narod bira svoje zastupnike u Sabor i od njih očekuje najviši stupanj odgovornosti za boljitak života u državi.
Politički preokret u RH
Ako Valada ne ispunaja svoja obećanja i očekivanja naroda, onda tu Vladu treba svrgnuti s vlasti i birati nove zastupnike, ali u tom slučaju treba voditi računa koga se bira: ljude iz poražene vlade ne smije se ponovno birati. Obavljeni su predsjednički izbori, i dobili smo najbolju osobu u Hrvatskoj Kolindu Grabar Kitarović za predsjednicu RH. Ona je baš za svakog Hrvata i Hrvaticu, a ne ambiciozna HDZ-ovka, kako kukurikovci potenciraju. Dakle, slobodnim izborom izbacili smo bivšeg (ne)hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića, koji je nanio neprocjenjivu štetu hrvatskom narodu u državi i u svijetu. Josipović je izbačen iz vlasti, ali treba odgovarati pred sudom za zlodjela koja je počinio tijekom svoga predsjedničkog mandata. Isto tako treba pred sud staviti i Stjepana Mesića, koji je odgovoran za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa, a takve se izdajice u mnogim državama šalje na električnu stolicu ili doživotnu robiju. Ako Mladen Bajić postane sudac Ustavnog suda onda će Mesić i Josipović, kao najveći ''antifašisti'', biti predloženi za Nobelovu nagradu!
Donedavno obrađeno Ljubuško polje
Ovaj politički preokret u Hrvatskoj trebao bi biti uzor za skidanje aktualne vlasti u RH, jer od njihovog kukurikanja samo oni u vlasti i pri vlasti imaju koristi, pljačkaju i obmanjuju hrvatski narod. Stoga treba na sljedećim izborima bez ikakvog izvlačenja i traženja opravdanja izići na birališta i glasati za nove ljude koji svojim životom dokazuju nacionalnu svijest i ljudsku odgovornost. Hrvatski narod ima solidno vodstvo i domoljubnu stranku, koja se je dokazala u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu, posebice u Bljesku i u Oluji, vjerojatno će s istom takvom odlučnošću izvesti hrvaski narod iz ovog političkog i gospodarskog brloga. U protivnom, iz Hrvatske će se iseliti Hrvati a u Hrvatsku će se doseliti izbjeglice iz Istočne Europe, Afrike i Azije, koji će hrvatsko pučanstvo vremenom svesti na nacionalnu manjinu, jer oni koji dolaze u našu zemlju ne žele prihvatiti hrvatske vrijednosti, ne će se asimilirati, ali će povećati populaciju u Hrvatskoj – ali bez Hrvata. Klet će nas grobovi naših predaka zbog bježanja s njihovih ognjišta! Longe fugit, quisquis suos fugit. (Daleko bježi tko god od svojih bježi.)
Zaključan misao
U predgovoru knjižice Nema povratka u mirnu Hrvatsku (*), tiskanoj prije skoro 20 godina, nalaze se razlozi koji su i danas aktualni, ne samo za ne povratak iseljenih Hrvata nego i za masovno iseljavanje iz Hrvatske: Hrvatska će ostati bez Hrvate.
– U ovoj knjižici će svatko sebe prepoznati, vidjeti sebe bez imalo uljepšavanja. Vidjet će i svoje susjede, sunarodnjake, predstavnike vlasti i one koji su mu nudili prazna obećanja. A što je najbitnije, ustanovit će je li on potencijalni povratnik u Hrvatsku, te ako jest, zašto je donio tu odluku i na što sve treba biti pripravan u ostvarenju tog životnog cilja….
Ovo je zasigurno jedan od onih tekstova kojeg Hrvat emigrant (i iseljenik) treba pročitati, kako bi mogao shvatiti suštinu svoje sudbine ako se odluči ostati u tuđini, te uz koju cijenu i što ga čeka ako se vrati u domovinu.
Isto tako, nositelji vlasti u Hrvatskoj trebat će pomno pročitati ovu analizu kako bi mogli uspješnije ukloniti nepotrebna opterećenja; uskladiti zakone o povratku s potrebama povratnika, umjesto zakonomjernih uvjeta o povratku. –
(*) Rudi Tomić: Nema povratka u mirnu Hrvatsku – Hrvatski put, Toronto, 1996.; Pogled s Torontskog tornja – zbivanja u domovini u razdoblju od 1991. do 1998., Ziral, Mostar, 1998.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više