Ova vlada ne zna i ne može, HDZ zna i može izvući Hrvatsku iz krize
Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na nedavno održanim predsjedničkim izborima bila je prekretnica koja je zaustavila slobodni pad Hrvatske u politički, gospodarski i društveni ponor zbog kojega smo se našli na samom dnu zemalja Europske unije. Njezina pobjeda zapravo je tek početak golemoga procesa koji je potreban i neizbježan kako bi Hrvatska napokon kapitalizirala svoje teško izboreno članstvo u Europskoj uniji i Sjeveroatlantskom savezu.
Tomislav Karamarko: HDZ zna i može!
Naime iako smo članica spomenutih organizacija, vladajuća struktura u Hrvatskoj još uvijek se ponaša kao da smo dio Jugoslavije i kao da živimo u vremenu Titine tzv. nesvrstane politike. Uklanjanje biste jugoslavenskog diktatora iz Ureda Predsjednice simbolični je početak koji označava otklon od jedne prevladane, potrošene i isprazne politike kakvu je provodio Tito, a koju su sve donedavno na Pantovčaku provodili njegovi isto tako potrošeni poličari, od kojih su neki već ušli u deseto desetljeće svojega života. U svijetu koji se posljednjih desetljeća do temelja izmijenio nije moguća i nije potrebna jedna tzv. nesvrstana zemlja koja je tobože bila neki „pomiritelj“ hladnoratovskih blokova, a zapravo je bila zemlja za transfer špijuna(že), transfer tehnologije i ideja, pa i transfer terorista, kakva je ulogu imala Titova Jugoslavija.
Hrvatska se, predvođena dr. Franjom Tuđmanom, u zadnji povijesni čas istrgla iz komunističkih i jugoslavenskih ralja i tijekom dva i pol desetljeća te, uz sve poteškoće, pa i stramputice, izborila svoje mjesto u Sjeveroatlantskom savezu, a potom i u Europskoj uniji. Svijet se u tom razdoblju stubokom izmijenino. Umjesto Sovjetskog Saveza i njegovih satelita, Europska unija i njezine članice suočavaju se s agresivnom i vojnohuškačkom politikom Vladimira Putina, koji ne može prežaliti raspad tadašnjeg SSSR-a i koji na sve agesivniji način nastoji vratiti njegovu slavu, pa i stare granice. Mnogi u toj politici slute opasnosti od novoga svjetskog sukoba.
Jačanje i umrežavanje islamskog terorizma, koji sve više poprima planetrane obruse, nova je geopolitička opasnost koja nameće novu ulogu i novu odgovornost zemalja članica Nato-a. Postojeća vladajuća garnitura očito živi u nepostojećem svijetu i svega toga nije svjesna. Na uutarnjem planu stare, neokomunističke strukture, još uvijek drže gotovo svu vlast u Hrvatsku, a zapravo nikada je nisu ni ispustile. One su glavni uzročnih i glavni razlog sveopće gospodarske i društvene krize u Hrvatkoj. To je problem, koji tišti sve bivše komunističke zemlje. U tom kontekstu, znakovito je da je Poljska, koja je prije desetak godina provela lustraciju ujedno i jedina zemlja koju nije zahvatila gospodarska i financijska kriza.
Aktualna Kukuriku-vlada dovela je zemlju na rub ponora, po svim pokazateljima nema nikakve izglede na idućim parlamenttanim izborima. Pitanje je sanmo kakav će poraz doživjeti. Jedina realna politička snaga koja može izvršiti temeljitu promjenu u Hrvatskoj je tzv. Domoljubni blok okupljen oko Hrvatske demokratske zajednice. Sve dosadašnje pobjede koje je HDZ ostvario, od prvih (pa i drugih) izbora za Europski parlament, lokalnih izbora, pa na kraju i predsjedničkih izbora, znak su nezaustavljivog pobjedničkoh niza HDZ-a i njezinih koalicijskih partnera.
Istina, svako malo bljesnu zvjezdice koje najavljuju tzv. treći put, koje se pokušavaju nametnuti kao tzv. treći put. Najnovija u nizu takvih zvjezda bljeskalica je Jospovićeva najava osnivanja nove stranke tzv. lijevog centra. Sve ono što je obećavao još uoči predsjedničkih izbora prije pet godina, a što nije ostvario, sada ponovno obećava: „…Hrvatska nije učinila reforme i probleme koje imamo ne možemo rješavati na način na koji smo to dosad činili“. Možemo se složiti s tom Josipovićevom konstacijom, ali to je ujedno ocjena i njegova rada i učinka kao donedavnog predsjednika države. Njegova izjava: „Praksa je pokazala da u našim institucijama ima mnogo problema, na primjer, sporost sudskih sporova i nerazumni propisi koji usporavaju gospodarstvo, kao i sporost u reakciji na krizu“ – posebno „dojmljiva“ kada se zna da je njegov tadašnji izborni slogan bio: “pravda i pravednost“!
Bilo kako bilo, Hrvatska više nema vremena za različite eksperimente tzv. trećega puta. Hrvatska demokratska zajednica odigrala je sudbonosnu i presudnu ulogu u osvarenju hrvatske neovisnosti, međunarodnog priznanja i članstva u najperspektivnijim i najmoćnijim organizacijama kao što su Europska unija i Sjeveroatlantski savez. Bilo bi uistinu čudno, da se u tom razdoblju nisu učinile pogrješke i propusti. Ali oni niposto i ni izdaleka nisu onakvi kakve toj stranci pripisuju njezini neprijatelji. Iza njihovih neodmjerenih napada krije se zapravo mržnja prema glavom cilju koji koji je ostvarila ova najveća hrvatska politička stranka koja je, predvođena dr. Franjom Tuđmanom ostvarila najveću povijesnu zadaću bilo kojega, pa tako i hrvatskoga naroda, a to je samostalna i međunarodno priznata država. To su prepoznale i mnoge druge poličke stranke koje su se s HDZ-om udružile u tzv. Domovinski blok. Pri tome, nije cilj samo manje-više neupitna pobjeda. Cilj je i što uvjerljivija pobjeda, kao bi ta nova politička snaga, mogla nesmetano i bez ucjena ostvarivati svojer daljnje političke zadatke, a to su ponajprije gospodarski oporavak i jačanje hrvatske obrambene i sugornosne pozicije u svijetu nad kojim se nadvijajaju sve veće opasnosti od svjetskoga terorizma pa i svjetskoga sukoba.