Pa zar Vi ne čitate Glas Koncila!?

Goleme laži se ne pobijaju malo manjim istovjetnim lažima, nego samo istinom

 

 

"Kad bismo znali strahote laži, prognali

bismo je ognjem prije nego druge zločine!"

(Balzac)

 

Otvoreno pismo Biskupskom ordinarijatu Požeške biskupije

Poštovani!

Iako bar mi, u Hrvatskoj, jako dobro poznajemo velikosrpske laži (o kojima je pisao i njihov književnik Dobrica Ćosić, kao o dijelu srpskog identiteta), posebno protiv hrvatskoga naroda, osobito u zadnjih stotinjak i više godina, koje rađaju najstrašnijim zločinima, najčešće prema potpuno nedužnim osobama, ženama, djeci, nemoćnim starcima i sl, te drastično truju odnose i nanose veliku štetu i Hrvatima i Srbima, ipak mi kao da nismo toga dovoljno svjesni, pa se ne borimo, ni u svojoj suverenoj državi, ozbiljno i promišljeno, svim argumentima, za pravu istinu, što je neophodno za nas, a svakako bi bilo jako važno i za naše, zbog prihvaćanja laži, srpske neprijatelje. Takav primjer nedovoljnog zauzimanja za istinu je pismo Biskupskog ordinarijata Požeške biskupije, upravljeno austrijskoj agenciji Kathpress, u svezi ustaškog radnog logora Jasenovca.

Požega

 

Vjerujemo da su se u vrijeme NDH događali i pojedini nekontrolirani zločini u onim ratnim strahotama, a znamo da je Jasenovac bio i partizanski logor smrti nakon rata, u vrijeme mira, sve do 1953. godine, što je zaista sustavni zločin. Pismo požeškog Biskupskog ordinarijata objavljeno je u Glasu Koncila br. 19 od 10. svibnja 2015. godine, na 3. stranici, pod naslovom "Upozorenje na propagandističke i velikosrpske teze o Jasenovcu". Naime, ta katolička agencija Hrvatskoj prijateljske Austrije, na svojoj internetskoj stranici od 24. travnja 2015. godine, osvrće se na liturgiju u srpskoj pravoslavnoj crkvi Ivana Krstitelja u Jasenovcu, održanu 22. travnja 2015. godine, u povodu 70. obljetnice insceniranog bijega logoraša iz Jasenovca, 22. travnja 1945. godine. Predvoditelj bogoslužja je bio patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej iz Beograda, uz više episkopa iz Republike Hrvatske i drugih, te uz predstavnike i katoličke Požeške biskupije.

 

Tom prigodom patrijarh Irinej je govorio o desetcima tisuća ljudi pobijenih od ustaša u logoru Jasenovac. Interesantno je da je ta izjava patrijarha Irineja u članku Kathpressa odmah pretvorena u 700.000 ubijenih Srba, Židova, Roma i drugih, među kojima i 100.000 djece. Baš kao što obično, kontinuirano i službeno, tvrde srpski takozvani znanstvenici u Srbiji i takozvanoj Republici Srpskoj u BiH, a tako njihova djeca uče i u svojim školama, pa se čak spominje i do 1.500.000 ubijenih Srba od Hrvata NDH.

 

Začudno je da patrijarh Irinej 22. travnja 2015. godine nije tu mitsku brojku spominjao, iako su i deseci tisuća bez argumenata zloćudna laž. Također, on svoju Srpsku pravoslavnu crkvu, koja je autokefalna i kao takva vezana za svoju državu, jednako zastupa i širi u drugim državama bivše Jugoslavije, kao da je to i dalje jedna velikosrpska tvorevina. U svojim čestitkama srpskim pravoslavnim vjernicima u Republici Hrvatskoj za velike pravoslavne blagdane, ne priznaje države Republiku Hrvatsku, već je dijeli na pokrajine sa srpskim episkopijama, tj. na Slavoniju, Dalmaciju, Liku i Hrvatsku. Gdje je tu objektivnost, prihvaćanje pravde i istine, Kristove i općeljudske ljubavi, suživot i dobrosusjedski odnosi, nije nimalo jasno, i zbog čega se u pismu požeškog Biskupskog ordinarijata patrijarha Irineja naziva "Njegova svetost"?

 

No, još je daleko veći problem toga pisma što se u njemu kaže kako su ozbiljna znanstvena istraživanja "pokazala da je broj žrtava ustaškog režima u Hrvatskoj, uključujući Srbe, Židove, Rome, Hrvate i druge nacionalnosti, više-manje 80.000". Odakle autoru pisma, tj. naslovu, požeškom Biskupskom ordinarijatu, baš ta brojka od 80.000? Po svemu sudeći, mislilo se na važeći popis izmišljenih žrtava Javne ustanove spomen područja Jasenovac, od 83.145 žrtava, bez ikakvih stvarnih argumenata. Zar autor pisma, ako ništa drugo, nije mogao bar pročitati podatke u Glasu Koncila, koji već par godina u nastavcima, iz broja u broj, piše o nevjerojatnim izmišljotinama imena, čak do sada utvrđenih 16.000 lažnih imena i u tome najnovijem popisu žrtava. Piše se čak i o slučajevima ponavljanja 25 puta istih imena i podataka.

 

Zar mi Hrvati moramo biti sretni što se broj lažnih žrtava od oko 1.500.000, kako i dalje neki Srbi tvrde, u tome popisu ta brojka smanjila na oko 80.000, među kojima i oko 20.000 djece, što je ipak manje u odnosu na onih ranije navedenih oko 100.000 djece? Zar mi, i u tobože slobodnoj državi Hrvatskoj, moramo prihvaćati strašne, iako malo manje laži? Zar to nije sramotna ljaga onih koji su to izmišljali, kao i onih koji to prihvaćaju i potvrđuju, a zapravo tu ljagu žele nametnuti hrvatskome narodu?

 

Zašto se i u pismu objašnjenja austrijskoj katoličkoj agenciji Kathpressu, uspoređuju lažne žrtve Jasenovca, jer za njih nema nikakvih stvarnih dokaza, sa žrtvama Bleiburga? U Jasenovcu je otkopano samo oko 500 kostura, pokopanih u vrijeme ustaške uprave u logoru, i to najviše bez ozljeda, dakle umrlih prirodnom smrću. Probno je otkopano još nekoliko grobišta sa kosturima žrtava sa oznakama hrvatskih vojnika sa križnih puteva ili civila, pa i djece, ubijenih tupim predmetima u vrijeme partizanskog logora Jasenovca u poraću, pa se prestalo dalje i iskopavati.

 

Zašto se u pismu objašnjenja Kathpressu uopće uspoređuje radni logor Jasenovac, bez dokaza ubijanja, i to u ratnim vremenima, sa Bleiburgom i Križnim putevima, na kojima je otkriveno, što je svima poznato, preko 1.500 mnoštvenih grobišta sa tisućama žrtava ubijenih od partizana, po naređenju zločinca Tita, na najbrutalniji način, u vrijeme mira, nakon završenog rata? Zar ta mnoštvena grobišta nisu dokaz zločina i genocida nad nedužnim Hrvatima, a gdje su takvi dokazi protiv hrvatskih ustaša u Jasenovcu? Da su lažne tvrdnje Srba o genocidu nad njima tijekom NDH, dokaz je i popis stanovništva na području Jugoslavije 1931. godine, dakle prije Drugog svjetskog rata, i popis pučanstva 1948. godine, tj. poslije rata. Činjenica iz tih popisa je ta, da je 1948. godine bilo 997.547 Srba više nego 1931. godine, a Hrvata da je 1948. godine bilo 884.712 manje nego 1931., dok je također svih drugih nacionalnosti bilo više nego 1931. godine.

Patrijarh Irinej

 

Nadalje, zašto se u pismu požeškog Biskupskog ordinarijata manipulira i sa pismom nadbiskupa zagrebačkog, dr. Alojzija Stepinca poglavniku NDH, od 24. veljače 1943. godine, i to ne prvi put? Izvlače se riječi iz konteksta u pismu, primjerice kako je "čitav logor Jasenovac sramotna ljaga za NDH" i ponižava se nadbiskupa Stepinca, svjesno ili nesvjesno – neznanjem. Navodno pismo nadbiskupa Stepinca je objavljeno u časopisu "Fontes", br. 2, iz 1996. godine, a nađeno je u sudskom spisu Vrhovnoga suda Narodne Republike Hrvatske, među dokazima optužbe protiv Stepinca iz 1946. godine. Može se vidjeti i na internetu, a ono u cijelosti glasi:

 

"Poglavniče!

Sa velikim bolom u duši obraćam se na Vas, kao predstavnika Nezavisne Države Hrvatske.

Ja se već mjesecima trudim, da doznam sudbinu svojih sedam svećenika, koji su odvedeni u Jasenovac. Sve je do sada bilo uzalud. Sada je međutim stigao službeni upit hrvatskog konzula iz Ljubljane preko ministarstva vanjskih poslova za župnika Gornje Stubice Franju Rihara, da se izvjesti, da li je živ, jer ga sestra potražuje.

Iz svega moram zaključiti, da su svi poubijani. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ako nije dosta redovni, zašto nijesu izvedeni pred prijeki sud ili barem pred pokretni prijeki sud?

Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Poglavniče! Što se mene kao svećenika i biskupa tiče, ja velim sa Kristom na križu – Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!

Ali čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, otštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!

Vjerujte Poglavniče, da me nije vodio ni trunak mržnje, nego ljubav k istini i sreći hrvatskog naroda!

U Zagrebu, dne 24. II. 1943.

dr. Alojzije Stepinac

Nadbiskup zagrebački"

 

No, to pismo nije originalno i tko može znati što je u njemu autentično, a što dodavano.

U biti, pismo se odnosi na sedmoricu od većeg broja prognanih slovenskih svećenika, primljenih u svećeničku službu u Hrvatskoj, po želji nadbiskupa Stepinca, a naravno i uz odobrenje vlasti NDH. Tih 7 slovenskih svećenika je nestalo u vrijeme rata i smatralo se da su odvedeni u Jasenovac pod sumnjom da su surađivali sa partizanima. Po svemu sudeći, o njima se ništa više nije znalo te je vjerojatno nadbiskup Stepinac u svezi njihove sudbine pisao poglavniku Paveliću. Pravi sadržaj pisma ne možemo znati, jer nema originala, kao ni što je poglavnik poduzeo, jer su svi dokumenti iz Jasenovca, kao i veći dio arhiva NDH otuđeni iz Hrvatske i odneseni u Beograd, što oni ne vraćaju niti su dostupni istraživanjima.

 

Međutim, ono što sigurno znamo je to da je, po naređenu poglavnika, vlast istraživala sve pojedinačne samovoljne zločine u NDH, te da su na smrt strijeljanjem osuđivani ustaše koji su samovoljno počinili bilo koji zločin. Takvih je grobova bilo i u Jasenovcu desetak, kao opomena svima ostalima da se tako ne smije činiti.

 

Ujedno, zar autori pisma, tj. Biskupski ordinarijat Požeške biskupije, nisu mogli reći agenciji Kathpress da manipulacijama nametnuta neokomunistička vlast u Republici Hrvatskoj od 2000. godine na dalje, ne dopušta objektivno znanstveno istraživanje žrtava u Jasenovcu, da povjesničaru, mr. sc. Mladenu Iveziću ne dopuštaju braniti doktorsku disertaciju o toj temi, da nigdje ne može dobiti posao, a napisao je i nekoliko knjiga o Jasenovcu, te da svećeniku dr. sc. Stjepanu Razumu, patru Isusovcu dr. sc. Vladimiru Horvatu, povjesničaru prof. Vladimiru Mrkociju, novinaru, Srbinu u Hrvatskoj, Igoru Vukiću i drugim znanstvenicima ne dopuštaju ni registrirati Društvo za istraživanje žrtava Jasenovca? No, baš kao što reče hrvatski filozof i književnik Juraj Jurjević: "Istina je neuništiva. Kad bismo je i spalili, ostao bi pepeo, a kad bismo ga prosuli, time bismo je obilato posijali!".

 

Dr. Ružica Ćavar, počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i počasna članica Predsjedništva Hrvatskoga žrtvoslovnog društva