Na Balkanu prvo morate biti mrtvi najmanje pola stoljeća da bi se netko ili neka vlast sjetila se Vas te u nekom vremenu favorizirala, kanonizirala, osudila, odlikovala itd… Bilo što odlučili opet mrtav dobija veću skrb i pozornost od živog čovjeka jer živ je dobar samo svake četvrte izborne godine.
Čiča Draža – rehabilitirani koljač
U ljudskoj je prirodi ugledati se na druge, po deflaufu to su oni koji su negdje bolji od nas, oni kojima težimo i kojima zavidimo. Naravno ovo pravilo ne važi, a i zašto bi za balkanska plemena. Ovdje se gleda tko je negdje pogriješio i tko je gori da bi reciprocitetom opravdali sopstveni vandalizam. Nakon Drugog svjetskog rata jedna Njemačka je nakon jednog desetljeća vratila prvobitni kulturološki i gospodarski sjaj dok se na istoku i jugu stoljećima nakon povampiruju horor likovi, a babe i dalje strahuju od invazije Turaka. Dok svijet trči budućnosti u nas se lopata po prošlosti, prepravlja irelevantna povijesti. Dok u svijetu i vlakovi počinju letjeti, vlakovi na Balkanu su u takvom stanju kao da nas trećerazrednom klasom voze za Auschwitz. Svijet se ponosi svojim dostignućima, mladim znanstvenicima, a kod nas iskopavanjem bradatih i veličanja krvnika kao heroja.
Vojvodina je vječita kolateralna šteta
Vojvodina kao vječita kolateralna šteta svih nametnutnih režima i ideologija, služila i dan danas je kao pokusni štakor u kojeg svi gledaju koliko može preživjeti. Svi narodi Vojvodine sa sobom su nosili svoj svojstveni dio kulture i tradicije dok je politička demagogija i idealizam dolazio od vana. Popularno je pravdati i mijenjati neuspjelu ili sramnu sadašnjost i greške kopanjem što dublje u povijest, tražeći to opravdanje i stoljetno stare heroje i krivce. U Vojvodini svi režimi se ogriješili u svim prošlim vremenima kao i danas, tako da a budućnost ne može biti drukčija. Građani Vojvodine bili su diskriminirani u kraljevskoj Jugoslaviji, podjednako žrtve fašizma i partizanskog socijalističkog oslobođenja, preko jugoslavenskog građanskog sve do današnjeg psihološko ideološkog ugnjetavanja.
Na Balkanu prvo morate biti mrtvi najmanje pola stoljeća da bi se netko ili neka vlast sjetila se Vas te u nekom vremenu favorizirala, kanonizirala, osudila, odlikovala itd… Bilo što odlučili opet mrtav dobija veću skrb i pozornost od živog čovjeka jer živ je dobar samo svake četvrte izborne godine. Hodaju zemljom razni horor likovi povijesti, groze ih se i klanjaju u isto vrijeme baveći se trivijalnostima, pravdajući nekrofilsku opsesiju „ pa i oni su to uradili“. Običan čovjek više ne vjeruje ni sebi, a na popularnu povijesnu propagandu gleda i prihvaća eto što tako treba, tako i drugi, što će drugi reći ako je drukčiji.
Držimo rekord u najnižem životnom standardu u Europi ali je masa euforična što joj po državi šetaju mrtvi četnici. Sličimo jednoj velikoj emisiji „Parovi“ gdje se u državnoj verziji u glavnim ulogama nalaze četničke vojvode, kraljevi, partizani i maršal osobno. Zamajavanje izluđenog i dezorijentiranog naroda koji čoporativno šeta trgovima i ulicama podržavajući svog nekog povijesnog favorita da ostane u udžbenicima, ne mareći što je maše zastavama u sred radnog dana i sata, besposlen čekajući da mu biro nađe posao, socijalno udjeli koju crvenu i vreću brašna.
Zarobljen u prošlosti
Ostati zarobljen u prošlosti, živjeti u nadi da će snagom volje uskrsnuti Tito i podijeliti nekretnine i poslove samo zato što je za reverom zakačena crvena zvijezda. Drugi se pak nadaju uskrsnuti Dražu u nadi da će pobiti one koji su im zauzeli radna mjesta, te sad siroti moraju ulicama lutati, ili želja vratiti se u prirodno stanje društvo, jer što će nama civilizacija, poslovi, krediti i druge kapitalističke budalaštine kada slobodno dlakavi i bradati možemo slobodno trčati po šumama i ravnim gorama, reproducirajući se kao životinje, hraneći na slanini i gibanici, po darvinizmu ubijajući sve slabije i drukčije što se nađe na putu.
U bolnicama, školama, vrtićima, nema mjesta jer od šezdesetih godina nijedna nije sagrađena, ali zato praznih hramova je niklo kao gljiva nakon kiše. Mali nam je bruto dohodak po glavi stanovnika ali zato imamo najviše hramova i spomenika po glavi. Infrastruktura je nebitna u našem društvu jer mi imamo povijest koju po potrebi malo, malo reanimiramo. Ne interesira nas gasna kriza, MMF i poskupljenje struje jer imamo Tita i Čiču da nas griju i 'lade, neki fanatičniji odu i do Staljina i Mao ce Tunga da im od tolike miline i topline ne treba ni ugalj ni kruh.
Povijest pišu pobjednici, već je napisana i prevaziđena. Uzalud tolikoga truda da se mijenja na lokalnom nivou, prekraja po trenutnoj potrebi i ukrašava kada to dalje od te interesne grupe nikoga drugoga u svijetu ta editirana historija ne interesira. Nije kriva ni ta izabrana mala vladajuća oligarhija, zna se tko je tu kriv. Kriv je onaj glasač koji za deset eura glasa i protiv sebe ako treba, krivi su oni gledatelji nacionalne televizije i fanovi njenih grotesknih emisija, kriv je onaj bijesni besposličar kojem su svi drugi krivi, krive su potriote koji gaje animozitet prema drugima, iscrtanim bizantijskim ikonostasom po tijelu i nepravilnih ćiriličnih parola. Dok izabrani žive kako žele, putuju po svijetu, ne tresu kada stignu koverte u sanduče, ferma im se i za Tita, Jugu, Čiču i englesku kraljicu, ima dovoljno sirotinje koja ima vremena baviti se tim. Postoji kod nas zakonski dualizam , jedan sistem za većinu obične i neobične građane tj. one siromašne na bazi prirodnog uređenja subjektivnog tumačenja i shvaćanja zakona u državi levijatan. Drugi sistem je rezerviran za bogate, utjecajne biznismene i vladu koji su tvorci svojih zakona čineći svoja djela legalnim. Život je svakako prolazan i ne treba se mnogo jediti i žaliti, jer tko zna možda za sto godina bilo koga od nas netko može odlikovati, strašiti malu djecu i umirovljenike vašim imenom ili ulicu u kojoj smo prosvjedovali i molili prolaznike za nešto sitno nazvati po nekom od nas.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više