Samo oni koji ne vole Hrvatsku crtaju svastike i okrivljuju domoljube
Kada Turci polaze na konferenciju kažu da idu na dernek. Taj turcizam se kod nas već dugo udomaćio kao naziv za narodni skup i narodno veselje poslije vjerskog obreda, pa u tom pogledu, u našoj nacionalnoj tradiciji ima pozitivno značenje. Naši anacionalno liberalni, neredni elementi (jugonacionalisti) toj se riječi izruguju, i doživljavaju ju kao nešto ružno, nazadno, konzervativno, ruralno itd, a sve zbog vjerskih i narodnih sadržaja koji idu uz takav skup, a koji su njima trn u oku. Nas jedino vrijeđa to, kada netko svjesno ili nesvjesno, i skupove protuhrvatske mržnje (Srb, Kumrovac itd.) naziva tim imenom.
U tom pogledu, dao nam Bog što više svenacionalnih derneka, kakvog smo ovih dana doživjeli u hrvatskom kraljevskom gradu Kninu, povodom proslave 20-e obljetnice Vojno redarstvene oslobodilačke operacije OLUJA. Narod koji se može u tako velikom broju okupiti na jednome mjestu, i koji se zna tako iskreno veseliti pobjedi, ima budućnost. Poslije vjerskih, državničkih, vojnih i drugih sadržaja, uslijedilo je istinsko narodno veselje do kasnih noćnih sati. Rijeka Krka se izlila na kninske ulice. Hladno pivo teče u potocima. Oči vam se sudaraju s nacionalnim obilježjima, a uši s domoljubnim pjesmama. Dominiraju stihovi pjesme: Moja domovina. Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora… Posvećujući u jednome tekstu par rečenica Gabiki Novak, napisao sam i da su ovi stihovi koji su 1991. godine izlazili iz njezinog grla, vrijedili koliko i pun tegljač kalašnjikova. Oni koji se nikada nisu pomirili s našom slobodom i državom izvještavaju da se čulo i Za dom spremni. Pa da. Evo i pisac ovih redaka svoje čitatelje pozdravlja s nacionalnim i internacionalnim pozdravom – Za dom spremni.
Da upravo internacionalni, jer je on za sve narode, na njihovim jezicima, u funkciji obrane njihovog doma i domovine. Na kninskom olujnom stupnju narodne slobode je tako. Ali kako smo od istih kočničara uspjeli osloboditi hrvatsku novčanicu kunu, tako ćemo sutra potpuno osloboditi i spomenuti pozdrav. Na nekom od slijedećih vojnih mimohoda, će se među hrvatskim povijesnim postrojbama naći i odred hrvatskih branitelja iz 40-ih godina, koji su u stotinama tisuća morali biti mučenički pogubljeni, da bi jugoslavija mogla živjeti. (Đilas) Jugoslavija; nenarodna, okupatorska, zločinačka… Zar ne? Ne ćemo se valjda vječito ponašati po mjerilima naših neprijatelja. Na to nemamo pravo. Ovih dana, povodom proslave 20. obljetnice povijesne pobjede hrvatske vojske, uz kosti hrvatskih branitelja kroz cijelu povijest, poskakivale su: u dubokim jamama, tenkovskim rovovima, koritima rijeka i njihove kosti.
Ne, mi nismo ništa krivi. Mi smo Hrvati iz Gospića. Došli smo s autom a ne s motorima. Niti smo palili gume niti smo bacali boce. Vrištala je mlada žena trudnica na policajce, koji su boks udarcima savladali dvojicu momaka, polegli ih na zemlju, stavili im lisice na ruke, a jedan od njih je bio njezin muž. Ako je ova trudnica, u kasnim večernjim satima na samom rotoru u centru grada, govorila istinu, onda postoji osnovana sumnja da su incident izrežirali provokatori specijalci, čija firma, moguće po potrebi, proizvodi i nacističke splitske svastike.
Žarko Marić