Lokalni šerifi, tajkuni, tajkunčići, neki saborski zastupnici, neki političari, stranački lideri…
Na ovo pisanje me potaknuo napis na jednom portalu o izboru ravnateljice jedne ugledne gimnazije, pri čemu je navodno glavnu riječ imala bivša ravnateljica i nije se postupalo po zakonu i u skladu s demokratskim načelima i principima, ali ni pedagoškim, ukoliko je ovo točno što je objavljeno.
Znam da se svašta neprimjereno i protuzakonito godinama koristi pri izboru ravnatelja škola, od onih seoskih, malih, za koje nitko nije niti čuo,do velikih razvikanih, priznatih, narodnih, nenarodnih, domoljubnih, elitnih, elitističkih, stručnih, požrtvovnih, dobrih, najboljih i onih koje ne opravdavaju svoj opstanak, bilo osnovnih ili srednjih, sasvim svejedno. Obrasci i „protokoli“ su manje-više svuda isti. Lokalni šerifi, tajkuni, tajkunčići, neki saborski zastupnici,neki političari, stranački lideri, od kvartovskih do državnih, smatraju kako su oni glavni i odgovorni za izbor ravnatelja škole. Pri tom naravno imaju svojeg favorita, iz razno raznih razloga, bilo da nekoga uhljebljuju, bilo da su nekom nešto dužni, bilo da se zadužuju, bilo da se prave važni, bilo da žele napakostiti nekome… Sama sam to iskusila na vlastitom primjeru. Ne bih sada iznosila pojedinosti. To ću iznijeti u knjizi koju pišem. Ne radi sebe, već radi društva u kojem živimo i radi toga da se nešto takvo više nikada nikome ne dogodi, nigdje i nizašto. Iako sam bila povrijeđena i uvrijeđena načinom i manipulacijama, to sam odavno preboljela i preko toga prešla. Danas mi je to smiješno i pomalo mi je žao što sam se uopće u to upuštala. Iskreno htjela sam iz prve ruke vidjeti kako to izgleda. Znam, da mi mnogi neće vjerovati, ali stvarno, bio je izazov, da izbliza vidim, osjetim i dobijem priliku procijeniti kakvi su ljudi u bližem i daljem okružju, koji su u to na bilo koji način bili uključeni. Uglavnom, veliki licemjeri, osim par izuzetaka. U toj „igri“ je najpošteniji bio moj protukandidat. Akteri igre su bili od kvartovske razine do državne, da bi na kraju parade, pred samo potpisivanje mojeg imenovanja od strane resorne ministrice, pred komisijom, na čuđenje svih prisutnih, sastanak prekinuo telefon (crveni). Poziv je došao iz Kanade, jer je dotični visoki stranački funkcionar tamo bio na službenom putu. Ministrici je telefonskim putem naređeno da potpiše drugog kandidata.
Glavnu riječ u tom „cirkusu“ vodila je predsjednica mjesnog HDZ-a, kojoj sam se smrtno zamjerila Nastojala sam i izborila se da je se makne iz školskog odbora, jer kao bivša šankerica u motelu na periferiji grada, s dvadesetak parkiranih kamiona i tegljača ispred, nema kompetencije za tu funkciju, najblaže rečeno. Upozoravana sam od mnogih poznavatelja tadašnje situacije kako je to vrlo važna osoba, došla iz emigracije i vrlo zaslužna za ovu državu i aktualnog predsjednika. Naime, to se odigravalo 1992. godine, u valu izbjeglica i prognanika, koji su u školi zbrinuti. Njoj nije bilo u pitanju, koga postaviti, iako je imala svojeg favorita, već joj je bilo bitno ne postaviti mene, za koju je bilo oko 90 % zaposlenih u školi. U zapletu drame, poništen je prvi natječaj, po meni bez razloga, i išlo se na drugi, pri čemu je samom raspletu drame, uhvaćena čvrsta i jaka žnora preko poznatog sociologa do političara u vrhu, pri čemu se časni sudac iskazao i time potvrdio ulogu i moć mjesne političarke, zaslužne za novu državu.
U cijeloj toj predstavi bilo je zabavno i poučno promatrati ljude u zbornici, naročito „prijatelje“. U sjećanju mi je ostala jedna anegdota. Na stepenicama ispred mene s dnevnikom u ruci, bila je nova ravnateljica, iza nje jedna kolegica, koja se jako žurila uhvatiti je na neutralnom terenu i reći joj. “Baš mi je drago da ste konačno tu. Ovo je bilo neizdržljivo.“ Ta kolegica je bila u skupini onih koji su samoinicijativno išli u resorno ministarstvo, zagovarati moj izbor. Ja sam ih pardonirala da prođem. Kasnije mi je ta ista u zbornici rekla. “Kaj moreš, moraš joj nešto reći.“ Naravno, rekla sam, To nije bilo nešto, to je tebi slično, ali dobro je, da zna s kim ima posla, ti si se uvijek znala snaći, od prvog zaposlenja, preseljenja, do besplatnih putovanja po Europi, na račun maturalnih ekskurzija.
Jedna druga kolegica je marljivo zapisivala svaku moju riječ, na sastancima i te ceduljice, po spremačici slala protukandidatkinji. Imala sam to priliku pročitati. Za nju me to nije niti čudilo, jer mojim bi upravljanjem školom, ona konačno morala početi nešto raditi, a ne samo sjediti 40 minuta, za katedrom, iz sata u sat, iz škole u školu i tako godinama. Otada su prošle 22 godine, a čini mi se da se nije dovoljno toga i takvoga promijenilo u pozitivnom smislu i u pedagoškom i demokratskom ozračju.
Znam puno slučajeva, gdje su ni krivi, ni dužni morali odstupiti ili bili neizabrani sposobni kandidati za ravnatelje škola, koje je većina u školi htjela, a izabrani“ su ili postavljeni nekvalitetni, nestručni, nekompetentni, skloni alkoholu i upitnog morala. Od resorne ministrice sam na upit zašto je određenu nekompetentnu, problematičnu i moralno upitnu osobu, postavila za ravnateljicu u susjednoj školi. „Sara“ ravnateljica izvrsna, u svakom pogledu, prava dama i „purgerica“ je smijenjena, a imala još samo dvije samo godine do pune mirovine, dobila sam odgovor, kako je manje štete da je dotična učiteljica postala ravnateljica, jer je tako manje štete nego da je ostala u razredu. Uz put te godine je preko dvadeset učenika stavila na popravni ispit, što su onda morali odraditi njezini kolege u jesen, ako i preuzeti njene sedme razrede, što je bila neviđena katastrofa, jer nisu imali znanja za sedmi razred, već veliki bezrazložni strah od nastavnog predmeta.
Uz put moram napomenuti kako su mjesni župnici i kapelani igrali veliku ulogu i smatrali se pozvanim da sudjeluju u izboru ravnatelja škole. Bilo je primjera kada su kod blagoslova stanova agitirali za određenu osobu kao ravnateljicu, blateći drugu kandidatkinju. Bili su u stanju tu drugu proglasiti komunjarom, bez da je ikada bila u Partiji, a onu drugu prikazati kao Blaženu Djevicu Mariju, a imala je partijsku knjižicu godinama i radila u skladu s državnim, partijskim ciljevima i zadacima, samo se preko noći prestrojila i prihvatila nova pravila, javno ih demonstrirajući, cijelim svojim bićem i umjetničkim talentom. Umjesto partijskih sastanaka, seminara i škola u Kumrovcu i na Visu, sada je partijala s drugačijim „domoljubnim“ svijetom, plavcima, vojnicima, kapelanima, parlamentarcima, tajkunima,..
Jednostavno ne mogu vjerovati, ono što sam jutros pročitala. Ta osoba koja se optužuje mi je uvijek ulijevala povjerenje. Njezino domoljublje, kao i stručnost nisu nikada, nikome bili upitni. Ona se nije na toj funkciji, kao niti na onoj prethodnoj uhljebila, barem je tako izgledalo i činilo se. Postigla je svojim djelovanjem, radom, poznavanjem struke i problema, odgovornošću, poštenjem, osjećajem za pravdu, kako školstvu, tako dignitetu nastavnika i odgoju učenika, više nego svi njezini prethodnici zajedno. Ako u tome ima i trun istine i onoga o čemu se piše, po meni, to bi trebalo rasvijetliti sa svih strana, a ne samo administrativno utvrditi kako nije bilo pogrješke u proceduri i stvar štima. Idemo dalje! Ne, Ne može se i ne smije tako ići dalje.
Očito nešto ne štima. Red je da se konačno sazna što ne štima i da se s takvom rabotom prekine jednom za svagda,ukoliko želimo radikalne promjene i boljitak gospodarstva i društva. Potrebna nam je promjena mentaliteta bez kontrole uma u kojoj bijelo postaje crno. loše dobro, pošteno nepošteno, pravedno nepravedno, zakonsko nezakonsko.
Rad u školi, upravljanje školom, nije lako niti jednostavno. To je najveća moguća odgovornost, kojoj se ne pridaje dovoljno pažnje. Rad učitelja i profesora je podcijenjen i marginaliziran. Kad ih se već, zbog mnogih opravdanih i neopravdanih razloga, ne može adekvatno evaluirati i platiti njihov rad, onda bi im barem trebalo osigurati takvo okruženje, koje bude poticajno, sa što manje stresa i nezadovoljstva. Zadovoljstvo i sreća je imati dobrog, kompetentnog i sposobnog ravnatelja škole, koji zna što radi, koji dobro poznaje svoje djelatnike i stoji im na usluzi, koji zajedno s njima u korist učenika i škole rješava i preduhitri eventualne probleme, koji je pošten i častan, koji govori „mi“, a ne “ja“, koji se ne miješa u kompetencije nastavnika, koji ne upisuje visoke ocjene djeci svojih prijatelja, koji se materijalno ne bogati funkcijom, koji ima pedagoški i ljudski odnos s učenicima i njihovim roditeljima, koji ima realnu viziju razvoja „svoje“ škole, koji je Čovjek. Nije ovo nikakva utopija. Takvih ravnatelja ima na sreću svih nas i na zadovoljstvo ljudi koji tamo rade i djece koja takvu školu polaze.
Nera Krupić