Sveti Martin hrvatski

Međimurje kolijevka mu rodna

 

 

Mračak pao panonskom nizinom

U kućici suha trijeska gori.

Otac Hrvat s nejakim Martinom

O svecima katoličkim zbori.

U ruci mu knjiga pohabana,

A u knjizi, divnoga li krasa!

Ljudi časni, milost Bogom dana,

Ljudskom rodu da izmole spasa.

Petar, Pav’o, Jakov i Andrija,

Filip, Toma, Šimun, Sveti Ivo…

Časnih ljudi cijela ”kupmanija!”

Otac čita, mališ prati živo.

Najedanput uzdisaj se krao,

Bol i tuga ovladaše sinom.

”Ružno si mi ime oče dao,

Svijet me zove ”smrdljivim Martinom”.

Sličim kukcu od kojeg svijet bježi,

Kud god krenem Martin sramoti me.

Svakim danom srdašce mi teži

Da promjenim to ogavno ime.

Što me nisi zvao Tomislavom,

Zvonimirom il’ možda Stjepanom?

Sličio bih Hrvatiću pravom,

Zvali bi me kraljem ili banom.

Je l’ ti oče krivo ili milo,

Slušaj molbu nesretnoga sina:

Daj mi ime ma koje god bilo,

Ne mogu se smislit na Martina.”

Malom sinku vrela suza vrca,

Niz obraze ko da biser pada.

Brižni otac stisnuvši kraj srca

Svog jedinca utješio rada:

–  Moj sokole, mali Hrvatine,

Uzdanico našeg roda časnog.

Ime tvoje, ime od starine,

Poteklo je od čovjeka krasnog.

Međimurje kolijevka mu rodna,

Hrvatska nam dična pokrajina.

Othranila zemlja naša plodna

Crkvi svetoj velikoga sina.

Tvoj imenjak poganin bijaše

Vojnik – časnik, cara, sred Galije.

Jednog dana prosjak vapijaše:

”Pomoć ljudi, pomoć, hladno mi je!”

Svijet bezdušni bogca zaobiš’o,

A bila je, ranko, zima ljuta.

Tvoj imenjak siromahu priš’o,

Nema prosjak halje ni kaputa.

Dobri časnik tužno proplakao

Bolan pogled na jadnika svrni.

Svog mu plašta pola odrezao;

–  Uzmi brate pa se zaogrni.

 

Zasp’o Martin, a netko mu zbori,

Čuje riječi Isukrsta Boga.

Na leđima plašt mu se vijori,

Rukom nježno gladi slugu svoga.

–  O Martine, o moj dobrotvore,

Svojim plaštem ti me zaodjenu.

Kada stigneš u nebeske dvore,

Uživat ćeš plaću zasluženu.

”Tad se sinko Martin obratio,

Od pogana posta čovjek novi.

U Kristovu vjeru se krstio

Sveto pismo žarom srca slovi.

Propovijed’o ravnoj Panoniji

I još dalje odvela ga želja,

Italiji, slavnoj Dalmaciji…

Hranila ga snaga Spasitelja.

Slušao je mudrog Hilarija

Sakupljao sva nebeska blaga.

Jerbo sine, Bogu dragom prija

Stvor ponizan, a protivnik Vraga.

Ime ‘‘svetac’’ zaradit se mora,

Strmi puti do svetačke slave.

Skromnost, patnja, kušnje odozgora,

Nema vijenca bez muke krvave.

Tvoj imenjak siromašak bio,

Odjeća mu sveđ u zakrpama.

S patnicima zalogaj dijelio,

Mio stvorak, a dobrota sama.

U čast Kristu diže samostane,

Opatom ga svetim braća zvala.

U pokori provodio dane,

Žrtva njeg’va blagoslovom cvala.

Pričalo se o njem nadaleko,

Pobožnost mu veličali ljudi.

I tad narod jednoglasno reko:

‘‘Oj Martine, ti nam biskup budi.’’

Zgražali se opati crkveni,

Zar će bogcu štap biskupski dopast?

Zar će pred njim klečat na koljenim’,

Ne će l’ mahom biskupija propast?

Zar pastiru to stvorenje liči,

Blijedo, ružno, ispijena lica?

Biskupija da se njime diči?

Da im biskup bude neznalica?

A naš Martin pobjeg’o u sijeno,

Poput miša skrio se i moli:

‘‘Moj Isuse, nek je određeno

Da gladujem sred zemaljske doli.

Ostavi me s mojim bijednicima

Nek sam vječno siromaha slika.

Udobni me prijesto ne zanima,

Daj da živim životom patnika.’’

Martin moli, a narod dolazi,

Guska bijela gače oko sijena.

De Martine, iz sijena izlazi,

Biskupska ti halja donešena.

U Toursu gradu francuskome,

Siromašak biskupom se zvao.

Vječni ponos rodu hrvatskome,

Jer je Kristu pola plašta dao.

Jučer biskup, danas svetac pravi,

Krasan uzor čestitog življenja.

Hrvatski ga narod štuje, slavi,

Putokaz je sigurnog spasenja.

Po Martinu mnoge crkve slove,

Spomendan mu širom Domovine.

Po njem narod djecu svoju zove,

Po njemu si i ti nazvan, sine.

Kud ćeš ljepšeg imena od svoga,

Njim se diči kud ti noga krene.

Tvoj imenjak obuk’o je Boga,

Nek i tebe vjerom zaodjene.

Od starina, baka tvoja reče,

Ostala nam tradicija fina:

Na Martinje selo gusku peče,

Na Martinje blagoslov je vina.

Nigdi sinko lijepih običaja

Ko u Zemlji mrtvih pradjedova.

Sa svecima Hrvat prošlost spaja,

Čvrst mu temelj u vijeke vijekova.”

Otac prič’o, sinku lice sjalo,

Zagrlio brižnog roditelja.

Srdašce mu u grud’ma igralo,

Očice mu sjale od veselja.

Uskliknuo: ‘‘Tato moj voljeni,

Stijeg Hrvatstva nek mi čelo kiti.

Dično ime nadjen’o si meni,

Ja sam Martin – i Martin ću biti!”

 

Marija Dubravac, Brisbane