Zaluđenost i/ili samouništenje?

Hrvate je zahvatio fenomen narodne zaluđenosti

Rezultati saborskih izbora u Hrvatskoj moraju zabrinuti svakoga imalo pametnoga i normalnoga Hrvata. A da nitko niti ne pomisli da „ronimo suze“ nad činjenicom što Domoljubna koalicija nije ostvarila priželjkivanu pobjedu, naglašavamo odmah da nas prije svega do sablažnjivosti zabrinjava i žalosti činjenica što je koalicija lažnog imena Hrvatska raste, uprkos svim zlima koje je tijekom svoje četverogodišnje vladavine nanijela hrvatskom narodu, dobila toliki broj glasova, adekvatno tome i toliki broj zastupničkih mandata.

Jer, čak ako bismo, kako to s vremenom često biva, i privremeno smetnuli s uma sve one nedostatke i promašaje učinjene prije svega u vezi s teško narušenim standardom velikog broja građana, a s kolateralnom posljedicom napuštanja zemlje tolikog broja uglavnom visokoškolovanih mladih ljudi, nedokučivim ostaje odgovor na pitanje kako su hrvatski birači mogli prijeći preko besramnog ponašanja Zorana Milanovića za vrijeme predizborne kampanje, koje je nerijetko bilo na granici arogantne debilnosti i pogubne mahnitosti. Sjetimo se samo onog, svakom imalo razboritom Hrvatu uočljivo usiljenog, rugalačkog i podcjenjivačkog izvikivanja svima nam najsvetije sintagme Hrvatska, Hrvatska, pa one, opet svakom imalo normalnom Hrvatu jasne pljuske u obliku s javne pozornice svima nam upućene fige, pa do – da dalje ne nabrajamo – one uzdignute čvrsto stisnute komunističke pesnice, od koje se svakom domoljubnom Hrvatu još i danas ledi krv u žilama.

Za činjenicu da je i poslije takvih pljuvački po većini hrvatskog naroda koalicija s takvim čelnikom dobila toliki broj glasova mi nemamo drugog opravdanja, osim dva moguća fenomena – a to su fenomen narodne zaluđenosti i fenomen narodnog samouništenja! Na fenomen narodne zaluđenosti podsjeća nas svojedobna izjava poznatog srpskog profesora obavještajstva Stevana Dedijera, koji je na Hrvatskoj televiziji još 31. 5. 1995. godine izjavio da „ima vremêna u kojima bi se cijele narode moglo označiti zaluđenima“. Kao primjer za to on je naveo nekadašnje Nijemce i svoje suvremene sunarodnjake Srbe, aludirajući kod prvih na izbor Hitlera, a kod drugih na podršku Miloševiću. Već iz tih primjera svakome je jasno što je mislio pod narodnom zaluđenošću, dok nam je fenomen samouništenja više poznat iz životinjskog svijeta (primjerice nama neshvatljivo nasukavanje morskih kitova na pličak i tome slično) pa ni jedan ni drugi od tih fenomena ovdje ne moramo pobliže  objašnjavati.

Stevan Dedijer

Ali zato želimo dodatno objasniti činjenicu da ovim osvrtom ne „oplakujemo“ relativan neuspjeh Domoljubne koalicije, što dodatno potkrjepljujemo pitanjima na koja, na žalost, nikada ne ćemo dobiti odgovor:

Zašto oni hrvatski birači koji se nisu mogli/htjeli identificirati s idejama Domoljubne koalicije nisu

a) u još većoj mjeri poklonili svoje povjerenje grupaciji MOST, kad su već u njoj naslutili neku nadu,

b) dali više glasova opciji takozvanih zelenih, koji su u novije vrijeme inače prisutni u mnogim demokratskim zemljama

c) nagradili s više mandata dokazano hrabre i altruistički požrtvovne mlade ljude Živog zida, itd., sve pitanje do pitanja, zašto, zašto?

Zar samo zato da se opciji lažnog imena Hrvatska raste, kojoj je pravi rast Hrvatske očito bila zadnja briga, ne oduzme mogućnost daljnjeg samouništenja Hrvatske?

I kao što narod kaže da je svako zlo za neko dobro, ovi parlamentarni izbori iznjedrili su i neke pozitivne spoznaje. Tako će valjda od sada „do dna potrošenom“ Ivi Josipoviću konačno postati jasno, ne samo da je „njegovo vrijeme“ prošlo, nego da ga ni po onome koje je imao, nikada i nitko po dobru spomenuti ne će. Spoznaja tim tragičnija što se je kod ovih izbora „u igru“ htio vratiti umjetnim i usiljenim domoljubljem (poput onog također neprirodnog i slabo „naučenog“ koje je Milanoviću pred ove izbore u mozak ubrizgao američki mag Braun) zanemarujući pritom s jedne strane da se nešto takvoga ili ima ili nema, tj. da se neke stvari jednostavno ne daju naučiti, kao i s druge strane, da pojedinci mogu zaboraviti, ali narod – nikada! A kako to pamćenje Josipovića kod Hrvata izgleda, najbolje ilustrira podatak da je on od ne tako davnih preko milijun „svojih“ birača sada spao na nekih dvije do tri tisuće. Porazno da poraznije ne može biti! Malu utjehu Josipović vjerojatno će pokušati potražiti u činjenici da ih ima još koji su tako „prošli“, ali je bitna i velika razlika u tome, tko se je s kakvog konja srozao. Jer, njegovi (odjednom) istomišljenici, a sada sugubitnici, kao npr. Kosorica, Linić, Čačić i dr. nisu ni izdaleka niti imali značenje kakvo je imao on, a koje očito nije koristio na dobrobit hrvatskog naroda.  

Naravno, sada predstoje pregovori o sastavljanju nove hrvatske vlade. Daleko od bilo kakvih „navijačkih“ primisli, logično i jedino zdravorazumski, pa i suštinski prirodno, bilo bi da ju sastave oni, koji su bili protiv ove dosadašnje. Na žalost, sveštosmou vezi s tim čuliuovih samonekolikodanaposlijeizbora, neslutinadobro. Očito je da se grupacija MOST našla pred zadatkom, za koji se ne samo nije pripremila, nego se, s obzirom na sastav i razlike između tih 19 pojedinaca koji su dobili mandat, nije niti mogla pripremiti, pa se sada rade kombinacije, u kojima kao da odlučujuća uloga sve više prelazi u ruke nacionalnih manjina, što bi na kraju moglo imati za posljedicu da provjereni antihrvat Pupovac odluči o sastavu nove hrvatske vlade, a što bi samo potvrdilo naše bojazni iznijete već i u samom naslovu ovoga osvrta.

Rudi Tomić