I dalje sporan 25. studeni

Bošnjaci samo na papiru priznaju Hrvate i Srbe

Gotovo svake godine 25. studenoga u Bosni i Hercegovini igra se neka igra Dana državnosti, na oba njena dijela igrališta, u Republici srpskoj i u Federaciji BiH. Svaki od tih igrača i ekipa, naravno bez sudija i pravila igre, igra onako kako najbolje zna i kako misli da će igrom zadovoljiti i ugrijati svoju publiku. Na prostoru igrališta beha Srba, u genocidnoj Republici srpskoj, igrači igraju za svoju publiku i pucaju na onaj drugi dio igrališta, ne priznajući ni taj dan za igru ni igrače na tom dijelu, čvrsto podijeljenog  bosanskohercegovačkog političkog terena. Za Srbe ta igra nije počela komunističko-partizanskim sviranjem zviždaljke ZAVNOBIH-a prije 72 godine u Mrkonjić Gradu. Za njih taj početak, neke zapravo nikakve igre Dana državnosti nije bilo toga dana i stoga ne priznaju ni početak ni pravila, ni ZAVNOBIH, ni daljnju igru koja se u Bosni i Herecgovini igra više od sedam desetljeća, bez prekida i pravila igre.

Unitaristi se nisu odmaknuli od Zavnobiha

Jedino što u tom ZAVNOBIH-skom vremenu neprekinuto traje je međusobni sukob između triju beha momćadi je činjenica da je svaka od njih pokušavala i pokušava izaći iz te igre, i ostati na svom terenu koji joj i pripada, od kojeg je beha arena i sastavljena. Svaka od njih sa nekim zamišljenim dobitkom, zbog kojeg je i ulazila u igru. Muslimani su pokušavali i pokušavaju, cijelo to ratovima, i turskim genocidom i konfesiocidom, uzorano, etničkim i vjerskim čišćenjima te progonima pozubljeno igralište prisvojiti, u vlasništvo jedan kroz jedan ne priznajući pravo drugim igračima na bilo kakvu igru. I tako prisvojen dati u amanet Turskoj, kojeg je, ratni zločinac Alija Izetbegović ostavio Osmanlijama u amanet.

Srbi svoj genocidom očišćeni dio terena nastoje odvojiti i od Muslimana i od Hrvata, a time i od Europe, budući da ne poznaju, i ne priznaju, europska i demokratska pravila igre. Hrvati nastoje tu igru igrati na cijelom beha terenu, europsku i demokratsku sa svim pravilima, uz nazočnost sudaca, i tako teren učiniti i muslimanskim, i srpskim i hrvatskim, a kao cjelinu europskim. No, u tom beha specifikumu gdje je igralište podijeljeno na tri dijela, gdje se igraju tri igre i svaka sa svojim pravilima, ni jedna ekipa ne uspjeva u svojim nakanama, bez obzira  što je to jedino pravedno i pravilno rješenje bosanskoherecgovačke političke igre. Da svatko igra svoju igru na svom dijelu Bosne i Hercegovine. Ta igra nema alternativu, budući da su sve moguće do sad isprobane, nametnute, i ni jedna nije riješila ni pravila igre, ni teren na kojem će se igrati.

Muslimani Bošnjaci ne mogu beha teren toliko islamizirati da bi cijelo igralište bilo njihovo, ni  uz pomoć radikalni islamskih zemalja koje su, sa vehabijama i mudžahedinima, islamistima i isilovcima, ušle na beha teren, budući da Bosnu i Hercegovinu ni najkrvoločniji i najbrutalniji povijesni okupator, Osmanlije, nisu uspjele, ni dankom u krvi ni prisilnom islamizacijom, potpuno turcizirati i deeuropeizirati, dekristijanizirati i defratarizirati. Srbi pak zbog publike svjetske zajednice, koja koliko toliko nadgleda pravila igre, ne mogu svoj genocidom osvojeni dio otcijepiti, iako na njemu igraju svoju igru, ne dozvoljavajući ni Bošnjacima ni Hrvatima čak ni da budu publika. Hrvati zbog Daytona i njegova političkog genocida nepravednog dijeljenja beha terena ne mogu ga ujediniti te na tako jedinstven uvesti europska pravila igre važeća za sve beha ekipe bošnjačku, srpsku i hrvatsku.

I stoga ne čudi tolika igra oko dana državnosti. Ako nema države Bosne i Hercegovine, a nema je, naravno je da onda nema ni dana državnosti. Poglavito nema zajedničkog, kao što nema ni zajedničke Bosne i Hercegovine. Muslimani, današnji Bošnjaci, 25. studeni proglašavaju Danom državnosti i ispunjavaju ga opasnim sadržajem nepriznavanja nikog onog ko drugačije misli i doživljava drugaćijim taj dan. Na njihovim dijelovima igrališta odvijaju se slavlja pobjednika, nad svima drugim u igri. A to ne znači ništa drugo već nepriznavanje drugi igrača na terenu. Svima drugima na taj dan, ne slučajno, Bošnjaci dijele crvene kartone, i isključuju ih iz igre, i onda kada nema nikakva prekršaja. Jedini prekršaj kojeg koriste razlogom isključenja je što taj igrač nije njihove vjere, njihove nacije, i što Bosnu i Hercegovinu voli na svoj domoljubni način, a ne na onaj kako to Bošnjaci od njih traže.

Ove 2015. godine, 72. obljetnici ZAVNOBIH-a, i 20-oj daytonskog nepravednog, i nametnutog sporazuma u isključenje svih drugih nebošnjačkih igrača iz beha igre, zajedno s Bošnjacima sudjeluju i vehabije terorističko-barbarskim akcijama ubijanja nedužnih neBošnjaka po beha selima i gradovima. Vehabijsko-bošnjačke skice igrališta Bosne i Hercegovine, kakvo bi trebalo biti u budućnosti. U tim slikama budućeg beha igrališta, što ga zajedno slikaju vehabije i Bošnjaci, po uputama politički i vjerski bošnjačkih vođa, a koji imaju potporu glavnog osmanlijskog slikara Erdoğana Veličanstvenog koji pokušava rušenjem ruskog zrakoplova  uvući svijet u treći svjetski rat, ne vide se ni najmanji tragovi ZAVNOBIH-a, ni Daytona, već jedino slika Osmanlija što je oslikali u 500 godišnjem crnom muslimanskom farbanju Bosne i Hercegovine.

Može se stoga reći da Bošnjaci ne slave 25. studeni kao Dan državnosti koji ima temelje u ZAVNOBIH-u ili u Daytonu kao njegovoj potvrdi kontinuiteta Bosne i Hercegovine, već slave dan kad je tu zemlju okupirao najzloglasniji agresor u ljudskoj povijesti, Osmanlije. I kao što je na svaki dan koji se slavi u Bosni i Hercegovini više turski zastava na bošnjačkim kućama, u gradovima, tako je i na ovaj. U takvoj proslavi dana agresora ni Srbi, ni Hrvati, ni drugi nebošnjaci, ne mogu i ne će sudjelovati niti ga prihvatiti Danom državnosti Bosne i Hercegovine. I ne samo zbog toga taj dan državnosti ne može biti zajednički, već zbog povijesne činjenice da je i ZAVNOBIH, i Dayton, u svojim temeljima nepravedan prema jednom, ili prema dva njena naroda. I jedan i drugi duboko su najnepravedniji bili prema Hrvatima, budući da su oba bili u korist ili Muslimana ili Srba.

Bošnjaci stoga samo na papiru priznaju Srbe i Hrvate, ali ne priznaju njihovo pravo na Bosnu i Hercegovinu. To je taj apsurd međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine bez priznanja sva tri njezina naroda. Ako beha Hrvatima nije u Daytonu priznat teritorij, kao dio Bosne i Hercegovine, a nije, šta im onda jamči suverenost i konstitutivnost, jednakost. Na bošnjačkoj proslavi dana državnosti Bosne i Hercegovine 25. studenog 2015. u Sarajevu profesor na Fakultetu islamskih nauka Hilmo Neimalija objašnjava: „kao što se atom, kao osnovna jedinica fizikalne stvarnosti, ne može dijeliti, ne može se dijeliti ni zemlja“. Budući da takva islamska teorija poimanja multidruštva kakvo je bosanskohercegovačko dolazi od profesora islamskih nauka, onda to i ne iznenađuje. Islamski nauk i ne uči o jednakosti vjera i naroda u njihovim različitostima. Da to islamski nauk uči onda islamske zemlje ne bi bile sto posto čiste  muslimanske, i ne bi bilo tog strašnog islamskog terorizma diljem svijeta, koji prijeti biološkim oružjem uništenja čovječanstva.

U muslimanskim zemljama je samo jedna vjera, islam i jedan narod, muslimani, a to znači da tolika vjerska i narodnosna homogenost se ne može dijeliti. Zapravo, ne smije se dijeliti. Naravno da zbog takvog vjerskog nauka islamske zemlje i ne prihvaćaju dijeljivost terena, kao što ne prihvaćaju i drugu vjeru na svom terenu. No, Bosna i Hercegovina, na svu sreču, bar još do sad nije sto posto islamska zemlja, i u njoj važe europski a ne šerijatski zakoni. U njoj još uvijek važe europski zakoni kao i kod dijeljenja očinskog nasljeđa svakom dijetetu pripada isti dio po diobi koja nastaje punoljetnosti djece. A u Bosni i Hercegovini sva tri njezina naroda su punoljetna, pa i današnji Bošnjaci koji se tako izjašnjavaju od rata, što znači da su stečeni svi uvjeti mirne i pravedne diobe beha grunta. A za zajednički Dan državnosti bi se tada mogao uzeti onaj datum na kojem bi se ti narodi mirno razdijelili, i svaki živio na svom dijelu.

Vinko Đotlo