Opsjenarska lica i osobe, koje se žele nametnuti građanima i društvu…
Ne ću pisati o istini s filozofskog gledišta, jer za to nemam dovoljno znanja, a i za ovo razmatranje to nije od posebnog značaja. Vjerujem, da mnoge zanima ona svakodnevna, konkretna, objektivna, domaća istina, kojom nas sa svih strana zasipaju mediji i koja se valja ulicama. Kad dvoje aktera o jednoj stvari govori dijametralno suprotno, nije lako odrediti i opredijeliti se, tko govori istinu, tko laže, što je u tome istina, kakva je, kolika je i čemu služi ta istina. Istinu bi trebalo dokazati. Kod nas se često i laž dokazuje kao istina, pri čemu su na kraju svi zbunjeni. Možda je krajnji cilj mnogima: zbuniti građane i uznemiriti javnost, kako bi se u toj i takvoj situaciji „delalo“ za opće dobro i još više za svoj džep.
Koloplet laži i istine već dugo caruje na ovim prostorima. Neke to zbunjuje, neke uveseljava, neke podržava i održava, a neke raspamećuje. Manje-više svi osjećaju kako se njima manipulira i od njih se prave budale, bilo da u tome sudjeluju, bilo da su promatrači, bilo da su izvan svega toga. U tom kolopletu laži i istine, po potrebi, laž i istina ciklički se izmjenjuju i u svom kretanju nas zapljuskuju čas kao longitudinalni, čas kao transverzalni, a ponekad i kružni valovi, ovisno o sredstvu u kojem su nastali, metodi kojom su inicirani (motivirani), kao i vrsti prepreke na koju nailaze, lome se i idu dalje, ili se pak vraćaju, nešto oslabljeni, ovisno o jačini prepreke i kutu refleksije ili loma.
U svem tom košmaru ipak nas zanima što je istina. „Istina je ono što jest.“ Pitanje je samo što je to „ono“. Za otkriti „ono“ je potrebno znanje: poznavanje cijelog skupa osobina, mogućnost objašnjavanja toga, sposobnost povezivanja svih veličina, sastavljanje jednadžbe i predočenje funkcije od svih mogućih nezavisnih varijabli i konstanti, kako bi u dijalogu imali za svaku tezu pro i contra elemente, te prevagom jednih ili drugih određenu tezu (istinu) prihvatili ili je odbacili. To je u neku ruku traženje istine – Sizifov posao, pri čemu nastaju mnoge subjektivne teškoće, bilo u izjednačavanju zamišljenog i zbiljskog ili pak u zamjeni teza.
Pojam istina potječe od grčke riječi Alatheia (istina) ono što nije skriveno. Istina je bit i uvjet ljudskog postojanja i condicio sine qua non svake ljudske komunikacije. Prema Hegelu sadržaj istine nije apsolutan, već relativan, ovisno o promjenama iliti reformama, jer sve se mijenja u dinamici vječitog kretanja, prema frazi panta rhei koju je izrekao Simplicije, što je pripisano Heraklitu.
Imajući na umu tu filozofiju suvremeni političari ili oni koji bi to htjeli biti relativiziraju istinu, izražavaju sumnju u točnost nečega i izjednačavaju zamišljeno i zbiljsko. Za prihvatljivost i efikasnost takve istine potrebno je dresura mišljenja, koja se stvarala od prvih začetaka i postojanja društvenih zajednica. Kroz razne ideologije krotilo se ljudsko mišljenje i uskraćivalo pravo znanje, što je dovodilo do otuđenja čovjeka. Takav čovjek prestaje biti slobodno i stvaralačko biće i pomalo postaje dresirani čovjek, nalik Platonovoj sjeni, što je samo odraz i oponašanje njegovih uzora i idola.
Svaka ljudska dresiranost (religiozna i egzistencijalna) neminovno vodi u pokornost i neupitno vjerovanje u sve ono što nadređeni kaže, kao i filozofiju politike „Tko nije sa mnom, protiv mene je“. Pritom je nužno i jako važno tko si ti, koji poziva druge da budu s tobom? Kakav si? Koja i kakva je tvoja istina? kakva je tvoja osobnost? Koji su tvoji stavovi i principi? Kakav ti je karakter? Je si li postojan i čvrst ili se okrećeš poput suncobrana, za onim što je bolje za tebe, ili si na to na neki način, od nekoga prisiljen? Je si li lažni prorok, lažni Mesija, tuđinska ili stranačka lutka na koncu, ili si vizionar, sa širokim znanjem, multidisciplinarnim sposobnostima,produktivnim suvremenim vještinama, uzor poštenja, pravednosti, istinoljublja i domoljublja, ili si opsjenar, licemjer, obični „stručni“ prevarant, Šćepan Mali, Don Quijote, Neron, Napoleon…, gradonačelnik Hrvatske, menadžer, tajkun, namjesnik, gubernator, petokolonaš, partizan ustaša, udbaš, dresirani igrač, ili sve malo od toga ukalupljeno u željeni i traženi lik spasitelja ovog napaćenog naroda, osiromašene i pokradene zemlje.
U ovim „igrama bez granice“ u izbornoj kampanji i poslijeizbornom dogovaranju, koaliranju, reformskoj suradnji, vidjeli smo i čuli svega i svačega, što ni gladan pas s maslom ne bi pojeo. U tome svemu je bilo najmanje istine, koja bi se dijalogom mogla dokazati, na način da se svaki sadržaj ispita u nizu, sa svojim suprotnostima po metodi pro i kontra, da se to realno prikaže, usvoji ili odbaci po stvarnom stanju stvari, a ne po potrebi onoga tko je glavni, tko odlučuje, tko kome što duguje i kome što treba. Od istine se ne može pobjeći. Kad govor tijela proturječi iznesenim tezama, možete glumatati do besvijesti to se vidi i zna. Svi sve prihvaćaju, svi se sa svime slažu, ide se korak po korak, bitan je konsenzus o svemu, svi su jednako važni, sve je dobrobit našeg običnog čovjeka, za domovinu, za sreću, blagostanje. To su gluposti, kao da se vrti stara izgrebena longplejka na škripavom gramofonu… Tko to više može slušati, kao i gledati sva ona nesimpatična, uznevjerena, ponosita, prestrašena, samouvjerena, zatečena neočekivanim uspjehom, opsjenarska lica i osobe, koje se žele nametnuti građanima i društvu, pošto poto, kao jedini sposobni, “stručni“, odgovorni i vjerodostojni činitelji nove vlasti, sasvim svejedno koje, (čak hoće i banku, znači da je i to vlast!), koji će zajedno sa „svojima“ u ovoj državi napraviti reda i svima donijeti dugo očekivanu sreću, radost i zadovoljstvo, jer oni znaju kako to napraviti.
Napravili su to naime, u svojem selu, mjestu, gradu??? Međutim, iz tih mjesta dolaze sasvim neke druge i drugačije glasine. U sukobu tih „istina“ i očekivanju prave istine, koja bi puno toga prosvijetlila i rasvijetlila, nužno je potrebno stvarati konstrukte mišljenja i djelovanja koji će sve to zamračiti i građanima ponuditi novu predstavu u obliku neke nove istine. I pritom ostati čist, pošten, odgovoran i principijelan. Naš bi narod rekao: Biti j…n i pošten!“ Nije to lako i jednostavno postići, nikakvim metodama, pogotovo ne copy-paste metodom, koja je prepoznatljiva i izlizana od česte uporabe, loše konotacije i nužne asocijacije.
Najgore od svega je što je onaj i ono, od koga i čega se puno novog, dobrog, inovativnog, kreativnog, poštenog i pravednog očekivalo i nužno potrebnog, ispao sušta suprotnost svemu tome. Ničime se to više ne može prekriti i zamračiti, pa ni relativizacijom istine. Svi konstrukti, umjetno stvoreni kao komplementarni dio nekome ili nečemu, po samoj prirodi stvari i po naravnim zakonima vrlo brzo propadnu i implodiraju, ukoliko prije toga nisu, naprosto usisani, od onoga za koga je stvoren. Za vjerovati je kako su ta i takva vremena prošla. Natruhe nečeg takvog povremeno izviru iz duboke prošlosti, teškog mraka i velike magluštine, kako bi se njima prikrilo neimanje realne vizije, adekvatne strategije i učinkovite taktike, što su nužno potrebne za reforme, koje bi osigurale dobro svima, boljitak društva i gospodarski napredak.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više